U umjetnosti nema autizma

Mejrema Reuter u prostorijama Udruge za autizam Zagreb/ Snimio Davor Puklavec/PIXSELL

Mejrema Reuter, glazbena pedago­gi­nja s diplomom zagrebačke Aka­demije dramskih umjetnosti

Put srca

O mogućnostima da osobe s poreme­ća­­jem spektra autizma izraze svoje osje­ća­­je razgovarali smo s Mejremom Reuter, glazbenom pedagoginjom koja je završila i Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu.

Put srca jest ono što autisti jedino razumiju. Njih ne možete varati. Glazba je pravi komunikativni medij za osobe s autizmom. I kao slušači i kao sudionici u glazbenom izričaju, i vokalnom i instrumentalnom, oni sa zadovoljstvom primaju poticaje i rado ih implementiraju kao sustav sigurnog izražavanja. Njihova auditivna percepcija uvelike je razvijenija nego što se misli i svaka integra­cija osje­tilnih podražaja u sklopu auditivnog ima još jači aspekt. Ovakav program te­ra­pijske aktivnosti pozitivno djeluje i na roditelje jer ih opušta u nastoja­nju iz­gra­đivanja komunikativnih mostova sa svojom djecom. Glazba je poput jed­nadž­­be koja ima više rješenja. I sva su toč­na. Jer djeluju. U idealnom svijetu radioni­ce s osobama s autizmom treba­le bi se ra­diti svaki dan. Većina osoba s autizmom ne govori, dakle ne pjevaju, ali svira­nje instrumenta pomaže da osje­te radost su­dje­lovanja u glazbi. Spoznaju jedan vid stvarnosti. Proširenje percep­ci­je, pro­ši­renje vidova komunikacije. Proši­renje koncentracije. To su veliki rezultati terapijskog procesa.

„Mogu reći da u mojem iskustvu kre­­ativnog terapeuta glazba ima daleko naj­­brži učinak. Zato uvijek s njom i za­po­­­či­­njem terapiju“, kaže glazbena tera­peut­­kinja i ističe da je glazba samo dio mozaika koji ugrađujemo u komu­nika­­tiv­­ni pristup.

Put srca je prava metoda kojom se utjelovljuje i radost i osjećaj sigurnosti kod svakoga, pa i kod djece s autizmom. Poremećaj autizma veliki je udarac za bilo koju obitelj i ne možemo očekivati da će radost zalepršati tek tako. Roditelji su zbunjeni, obeshrabreni, uplašeni, a takvi ljudi rijetko pjevaju. Djeca s autizmom su najčešće osjetljiva, vrlo lako percipiraju osjećaje u svojoj okolini i brane se na svoj način. Većina ljudi to ne razumije. S autizmom sam se bavila i bavim se na tri kontinenta. Ne mogu reći da je maj­ka iz afričkog plemena manje uspješna u svojoj metodologiji od nekog velebnog instituta za autizam u zapadnom svijetu. Put srca je ono što autisti jedino razumiju. Njih ne možete varati. U Udruzi za autizam Zagreb, gdje sam nastavila rad nakon povratka u domovinu, gospođa Slavica Dujmo­vić, koja je donedavno bila i predsjednica Udruge, oduševila me svojim pristupom. Kada nekoga nečemu naučite, bilo da je to hodanje, govor, pli­vanje, sviranje glazbenog instrumenta, čitanje, pjevanje, pisanje, kuhanje, sli­ka­nje, vi nikad ne znate gdje će vaš utje­caj prestati. I to je ljepota života. Nakon više od 25 godina rada s djecom i odraslim oso­bama s autizmom i istraživanja toga poremećaja, naredale su se lijepe i vrlo poticajne priče o promjenama koje su obi­lje­žile kako život djece i njihovih rodi­telja tako i moj. Udruga za autizam Zagreb zacijelo je, u posljednjih dvanaest godina koliko surađujemo, jedna od tih priča. Svirajući klavir korisnicima Udruge prije početka njihove radne terapije, nastao je i CD koji se danas sluša kao tera­pija u Srčanoj klinici i raznim drugim klinikama. Hrvatska televizija je u serijalu Susreti s autizmom u petoj epizodi pod nazivom Ljekovite priče opisala neke od tih događaja.

Odrasli, a osobito djeca, vrlo lako izgu­be volju i zato je glazba tu da nas dr­ži na okupu. Omnia sonum est. Entuzija­zam zvu­ka ide u nedogled. Najbolji su oni izazo­vi koji nas razvijaju. Kao terapeutkinja, imala sam sreću da sam se u toj djelatnosti našla s mnoštvom alata koje su mi i roditelji i obrazovanje i poslije vlastita znatiželja i famozna volja dali u ruke i ravno u srce da mogu pomoći onima koji su zapeli u mreži ovog vrlo složenog poremećaja – zaključuje Mejrema Reuter.

Ivana Ježić, pedagoginja koja svakodnevno radi s djecom i mladima s autizmom/ Izvor: privatna arhiva

IVANA JEŽIĆ, likovna pedagoginja i likovna terapeutkinja

Treba ih voditi da se otvore

O tome kako autistične osobe mogu svoj napredak ostvariti umjetnošću, raz­gova­rali smo s pedagoginjom likovne i glazbene kulture, Ivanom Ježić, koja je gotovo svakodnevno već dugi niz godina posvećena radu s djecom i odraslima sa spektrom autizma.

Za napredak osoba s poremećajima iz spektra autizma (PSA) uz maksimal­no za­laganje roditelja neophodni su spe­­cija­li­zirani stručnjaci. Rezultati se ne po­stižu ni lako ni brzo, ali imaju veliku vri­jednost. Karakteristika PSA jest da iz­vjest­an broj osoba ima i potencijalnu nadarenost u nekom području. Kada se to otkrije i kada im se omogući napredak, one katkad mogu pokazati iznimne sposobnosti, čak i u usporedbi s populacijom urednog razvoja.

Može li likovna umjetnost biti alat koji pomaže osobama iz spektra autizma da se otvore, da pronađu ono što je po­tisnuto u njima i ono što je bitno za njih?

Likovna umjetnost pokazuje svoje iznim­­ne i jedinstvene mogućnosti, osobito u radu s osobama iz spektra autizma, kao i s većim emocionalnim, komunikacijskim i kognitivnim teškoćama te s tra­u­matiziranim i stigmatiziranim osoba­ma. To se ostvaruje počevši od igre s li­kov­nim materijalima koja ih opušta i pru­ža radost spontanoga stvaranja. Razli­­čitim zadacima razvija se likovno izražavanje i potiče se kreativnost. Likov­no-tera­pij­skim postupcima vježba se ne­verbalna ko­munikacija i spontano pristu­pa­nje skro­­vitim slojevima, omogućuje se dijagno­s­tika i liječenje likovnim stva­ranjem. Posredstvom umjetnosti osobe se ta­­ko­­đer obrazuju i odgajaju na njima primje­­­rene načine. Likovni je rad gotovo uvijek moguć, bez obzira na teškoće djete­ta, mlade ili odrasle osobe! Međutim, odabir zadataka i razina zahtjevnosti trebaju biti prilagođeni razi­ni njihova funkcio­niranja, interesima i motiva­ci­ji. Najvažniji je terapijski proces u kojem možemo voditi osobe da se otvore – da „pro­govore“, ali i da „čuju“ naše poruke – odgovara profesorica Ježić.

Nadalje dodaje da su nastali i posebni likovni radovi učenika s autizmom i većim teškoćama koji su izlagani na broj­nim izložbama i koji su sudjelovali u različitim natječajima u Hrvatskoj i ino­zemstvu te osvajali priznanja, pohvale i nagrade u konkurenciji učenika i mladih osoba bez teškoća. Može se reći da je umjet­nost siguran put za ostvarivanje razvoja i željenoga napretka te uspjeha, usprkos teškoćama i mimo njih. Umjetnost vodi osobe u posebne, individualno oblikovane i autentične svjetove.

Može li umjetnost pomoći da šira za­jed­nica prihvati osobe s autizmom?

Umjetnost ne poznaje granice i teškoće i zato mogu potvrditi da učenici i osobe s autizmom mogu izgraditi posebne načine likovnog izražavanja i stvoriti li­kovna djela koja uz zadovoljavanje svih likovnih kriterija odlikuje konzistentnost, autentičnost i individualni izričaj. Osobe o kojima ovdje govorimo žive, na ne­ki način, u vječnosti, a ne u sadaš­njem trenutku prema kriterijima suvremenih kretanja. One ništa ne imitiraju i ne kopiraju. Njihove su preokupacije au­tentične i rezultati često zapanjujući. Za njihovu bi promociju uvelike pomoglo da primjerice Grad Zagreb osnuje mjesto za redovite likovne radionice uz iskusne voditelje, s galerijom u kojoj bi bila stalna prodajna izložba likovnih i drugih radova osoba s autizmom i drugim većim teškoćama. Tada bi odgojno-obrazovne, socijalne i druge ustanove bile potaknute da intenziviraju umjetničke aktivnosti i zaposle više umjetnika kao voditelje, a možda bi i profesionalne umjetničke radionice i umjetnički studiji povremeno otvorili svoja vrata za populaciju koja dobivene poticaje može umjetnički preo­bli­kovati i na svoj način stvarati nova au­tentična djela. To bi bila prava inkluzija!

Ovako kako je sada organizirano, umjet­nošću se osobe s teškoćama rijet­ko ba­ve, najčešće u rekreativne i terapij­ske svr­he u ustanovama s posebnim uvjetima odgoja i obrazovanja – i to se nipo­što ne smije za­pustiti, nego treba proširiti i intenzivirati u inkluzivnom edukacijskom sustavu. Umjetnost je područje u kojem osobe s au­tizmom i drugim većim teškoćama mogu napredovati te u kojem ih šira zajednica može prihvatiti.

Primarijus Antun Kljenak, kirurg u Klinici za dječje bolesti Zagreb koji se bavi i djecom s autizmom/ Snimio Goran Stanzl/PIXSELL

Antun Kljenak, kirurg iz Klinike za dječje bolesti

Kreativna multime­dijska radionica

„U umjetnosti nema autizma pa upra­­vo tamo mogu biti vrata koja po­ve­zuju unutarnji i vanjski svijet svih nas. Umjetnost je i otvorena i zatvore­­na, mistična kao i djeca iz spektra au­tizma“, smatra primari­jus Antun Klje­­nak, kirurg iz Klinike za dječje bolesti i predsjednik Hrvatskog li­kov­­nog društ­va Hrvatskog liječ­nič­kog zbo­­ra koji je s pri­jateljem, aka­demskim sli­ka­rom Bra­nimirom Ćilićem, ostvario surad­­­nju s Udrugom za autizam Zagreb. Taj dvojac još je 2016. pokre­­nuo umjet­nički projekt pod na­zi­­vom Autarizam iz­rav­nu kreativnu multime­dijsku radioni­cu kojoj je cilj po­tak­nuti osobe s autizmom da sponta­no izraze svoje osje­ćaje umjetnošću.

„Kao stručnjak pedijatrijske medi­ci­ne svakodnevno se suočavam sa zdrav­stvenim izazovima djece obolje­le od različitih bolesti i ta zbiljnost učvr­sti­la me u uvjerenju da se nikada ne smi­je odustajati u pomoći te da je svako dijete ne samo briga i zabrinutost svojih roditelja i obitelji nego i neizmjeran i vrijedan svijet, mali dio svemira. Djeca iz spektra autizma toliko su raznolika od standardiziranog očekivanja da često i roditelji, ali i mi stručnjaci, ostanemo zatečeni spoznajom da naša naučena komunikacija ne dopire do sre­dišta njihove svjesnosti. Međutim, tu se ne smijemo predati i tu je prilika da takvu situaciju iskoristimo kao ishodište za uspostavu novog načina i oblika komunikacije s njima, a to je moguće kroz umijeće umjetnosti s pomoću koje dolazimo do njih i spoznajemo njihov svijet. Otkriveni svjetovi otkrivaju i svoju ljepotu. Svi smo se mi dogodili u vremenu kozmo­sa kako bismo bili ono što jesmo i to je vrijednost koju moramo čuvati“, zaključuje primarijus Kljenak i poziva sve nas da ne budemo rezervirani, nego da hrabro i otvorenog srca budemo spremni za susrete s tom djecom i odraslima.