Što nam je sve potrebno za obnovu odgoja

U psihologiji, odgojnim i drugim društveno-humanističkim znanostima, sve se više podcrtava važnost odnosne dimenzije kao temelja za razvoj pojedinca. Termin „odnosno ja” osvjetljava važnost interakcije s drugima u kojoj izgrađujemo sebe i svoju stvarnost. Odnosi tako postaju sve važniji i u procesu učenja, odnosno usvajanja znanja, vještina i ponašanja. Poznato je da je u nekim afričkim i azij­skim zemljama pojam osobnog identiteta neodvojiv od skupine kojoj pojedinac pripada, za razliku od zapadnih zemalja u kojima se pojedinac dugo – ili poneg­dje još uvijek – promatrao izolirano, iako su ljudi oduvijek pripadali skupinama. Brojna istraživanja u psihologiji pokazala su kako se pojedinac ne može promatrati samo zasebno kako bismo objasnili njegovo ponašanje i karakteristike. Naravno, rizik kolektivističkih kultura jest promovira­ti i upasti u nekritičnost i jednoum­lje, gdje se pojedinac gubi u mnoštvu, gubeći tako i svoju jedinstvenost, kao i dio osob­nih potencijala, što sigurno ne želimo (ponovno!) iskusiti. No, to nas dovodi do pitanja metode odgoja i podučava­nja novih naraštaja, putem kojih možemo u najvećoj mogućoj mjeri pobuditi razvoj zdravih i zadovoljnih pojedinaca koji će, istodobno, moći doprinositi zajednici svojim talentima i osobnošću.

Globalizacija i kulturni identitet

Svjedoci smo brzih, radikalnih promjena u društvu koje, uz brojne dobrobiti, dovode i do nekih negativnih utjecaja na obitelj i odgojno-obrazovni sustav, time i na one najranjivije, djecu i mlade: uloga autoriteta je oslabila, djeca i mladi manje su skloni pukoj poslušnosti, jačanje ljudskih prava dovodi do pitanja kada i gdje postaviti granice i pravila, a gubitak jasnih, čvrs­tih vrijednosti zbog slobode govora i djelovanja izaziva katkad zbunjenost i podjelu u društvu oko toga što je važno, što trebamo štititi i prenositi kao vrijednosti idućim generacijama. Stoga, pitanje kako danas odgajati postaje kompleksno pitanje, kako za roditelje tako i za sve stručnjake koji dolaze u doticaj s djecom i mladima. U ovom tekstu nikako nećemo uspjeti dati cjelovit odgovor, već ćemo na­značiti određena temeljna promišljanja i polazne smjernice za stručnjake, osobito nastavnike pred kojima je težak zadatak podučavanja i odgajanja čitave generacije djece koja potječu iz različitih obitelji, kultura, navika, obrazaca ponašanja, vrijednosti.

Možemo reći da postoje tri temeljna ele­menta cjelovitog odgoja: odnos s tradicijom (odgoj je smješten u određeni kontekst), sadržaj (vrijednosti) i ciljevi odgoja te odnos osoba (odgojitelj – odgajanik) u odgojnom odnosu koji ujedno predstavlja temelj odgoja. Kako ističu određeni mi­sli­oci u području pedagogije, odgoj se ne može odvojiti od „saveza među generacijama“. Taj savez podrazumijeva prijenos smisla, onoga što se primilo i unaprijedilo iz tradicije prethodnih generacija (Po­ssenti, 2004). To znači da odgojni odnos nije nikada zatvoren u samoga sebe, već je ugrađen u vremenu i pripada kulturnoj baštini, koja podrazumijeva i način odgoja, norme, simbole, oblike ponašanja itd. (De Beni, 2006). Kulturna baština je, sukladno tome, esencijalna za odgoj jer kultura predstavlja sred­stvo putem kojeg biološka individualnost postaje socijalna individualnost na kojoj se temelje nacionalni i lokalni identiteti (Zani, 2005.; Delors, 1997).

Veze starijih s mlađima temelj su oblikovanja našeg identiteta/ Snimio Marko Milivojević/PIXNIO

Uloga autoriteta je oslabila, djeca i mladi manje su skloni pukoj poslušnosti, a jačanje ljudskih prava dovodi do pitanja kada i gdje postaviti granice i pravila

U današnje složeno i globalizirano vrijeme postaje još važniji osjećaj kulturnog identiteta, ali i dijalog između različitih kultura, iako se to može činiti izazovnim zadatkom. Odgoj čini osobe svjesnima vlastitih korijena, nudi im specifične referent­ne točke koje im pomažu pronaći svo­je mjesto u svijetu, ali i cijeniti druge kulture (Delors, 1997). Razumijevanje drugih pomaže nam bolje upoznati sebe jer svatko je definiran odnosima s drugima. Otkriće da pripadamo raznim skupinama (osim obite­lji, lokalne zajednice, države) potiče nas tra­žiti zajedničke vrijed­nosti koje možemo postaviti kao temelj intelektualne i moralne solidarnosti čovje­čan­stva (Monti, 2005.). S obzirom na navedeno, kako ističe A. V. Zani, odgoj koji se ne može reducirati samo na obrazovanje, informiranje ili školstvo, ima temeljni zadatak dati dušu globalizaciji, humanizirati je, promovirati cjelovitu izgradnju osoba: inteligenciju, emocionalnost, tjelesnost, duhovnost.

Odgoj, osim što predstavlja prostor prijenosa kulturne baštine, vraća se uvijek iznova tradiciji jer mu tradicija pruža „hipoteze o životu, izvore za interpretaciju, mo­dele ponašanja koji su provjereni kroz vrijeme i postali su mjerodavnima kroz iskustvo“ (Zbornik radova La sfida educativa, Odbor za kulturni projekt Talijanske biskupske konferencije, 2009).

„Odgoj za vrijednosti”, prema W. Brezinki, pedagogu-znanstveniku, predstav­lja zadatak poticanja pozitivnih sveza s određenim kulturalnim vrijednostima ko­je su na poseban način važne i nužne u ostva­rivanju individualnog i socijalnog blago­stanja. Što bismo trebali smatra­ti najvažnijim vrijednostima unutar škol­skog sustava koji predstavlja važan odgoj­ni i obrazovni medij u povezivanju pojedinca s društvom? Prema Izvješću UNESCO-ova Međunarodnog povjerenstva za razvoj obrazovanja za 21. stoljeće Učenje: blago u nama (J. Delors), koji datira još iz 1997, ali je vrlo aktualan i danas, škola bi prije svega trebala izazvati želju i zadovoljstvo učenja te sposobnost življenja u društvu u kojem je svatko i učenik i podučavatelj. Dakle, škola predstavlja prostor zajedničkog učenja nastavnika i učenika; naučiti učiti jedan je od osnovnih zadataka škole.

Gubitak jasnih, čvrstih vrijednosti zbog slobode govora i djelovanja izaziva zbunjenost i podjelu u društvu oko toga što trebamo prenositi kao vrijednosti idućim generacijama

Također, suočavajući se s dubokim pro­mjenama u tradicionalnom načinu življe­nja, prepoznavajući sve veću međuovisnost ljudi, sve više postaje važno odgajati u smjeru boljeg razumijevanja drugih i svijeta. To podrazumijeva uzajamno razumijevanje koje vodi ka miroljubivim odnosima i pravoj harmoniji. Zbog toga, iz­­vješće Delors, između četiriju stupova od­goja koje sugerira, pridaje posebnu važnost sljede­ćem: naučiti živjeti zajed­no, s pošto­­vanjem do drugih i njihovih tra­dici­ja, njihovih vrijednosti. Na tom teme­lju po­či­vaju za­jed­nički projekti, kao i mo­guć­nost da se su­kobi rješavaju na inteli­gen­tan i miroljubiv način. Drugi je stup naučiti spoznava­ti, što je važno u vrijeme brzih promjena uzrokovanih napretkom u znanosti i novim oblicima ekonomske i društve­ne aktiv­no­sti. Postoji potreba za ravnote­žom između općeg obrazovanja i dubinskog rada u specifičnim disciplinama. Tre­­ći je stup naučiti raditi, dakle naučiti neki zanat/zanimanje i usvojiti kompetencije koje omogućuju fleksibilnost u radu, prila­godbu na različi­te situacije, često nepredvidive i naučiti raditi u skupini. Posljednji je stup nauči­ti biti, autonomno i kritički djelovati, uz osjećaj osobne odgovornosti u ostvariva­nju zajedničkih ciljeva. To implicira i mogućnost razvijanja skrivenih talenata svake osobe, primjerice mašte, osjećaja za es­te­tiku, komunikacijske vještine, fizičkih sposob­nosti itd.

Brezinka izdvaja tri cilja odgoja koje naziva „konstantama ljudske prirode“: spo­sobnost funkcioniranja psihičkih ala­­ta za orijentaciju i djelovanje (perceptivne, inte­lektualne i voljne sposobnosti); samodis­ciplina, odnosno sposobnost i moguć­nost sa­modiscipline (prirodne pretpostavke sa­­­­­mo­discipline nalaze se u kombina­ciji oslab­­­lje­nih instinkata, snažne motivacije, psi­­hič­ke plastičnosti, sposobno­sti kon­­tro­li­­ra­­­­nja želja); sposobnost življenja s dru­gima (socijalne vještine), odnosno mo­guć­­nost prosocijalnog ponašanja (Brezinka, 2011).

Projekti poput filozofije za djecu, odgoj za prosocijalnost i učenje kroz služenje zajednici primjeri su koji integriraju spomenute odgojne sadržaje, vrijednosti i ciljeve. Filozofija za djecu potiče razvoj sposobno­sti rasuđivanja, oblikovanja koncepata i istra­živanja značenja problema još od dje­tinjstva. Odgoj za prosocijalnost razvija dječ­je emocionalne, kognitivne i socijalne kompetencije te građansku odgovornost, s obzirom na to da prosocijalnost pripada kompleksnim ponašanjima, a ima za cilj poboljšanje dobrobiti drugoga ili uma­njenje tuđe boli, bez iščekivanja nagrade ili vanjske kazne. Učenje kroz služenje zajednici pruža djeci i mladima moguć­nost unapređenja vlastitih znanja i kompeten­cija zahvaljujući iskustvu pomaganja u lokalnoj zajednici kroz različite humanitar­ne, znanstvene, ekološke i druge projekte, unutar formalnog ili kroz neformalno obrazovanje. Učenici rješavaju probleme zahvaljujući onome što su nauči­li na nastavi pa time teoretsko znanje postaje primjenjivo i praktično.

Izoštriti savjest

No odgajati za vrijednosti ne znači samo prenositi ih, već ih konkretno živjeti u osobi odgajatelja. Prema profesoru pedagogije D. Bruzzoneu, djecu je važno priviknuti na postavljanje pitanja o smislu i vrijednostima, umjesto nuditi im odgovore. On tvrdi kako odgovori imaju smisla jedino kada ih potiče kakvo autentično pitanje, inače odlaze „u prazno”. Viktor Frankl služio se terminom „izoštriti savjest” za metodu odgoja i učenja. Cilj takvog podučavanja i odgoja trebao bi biti razvijanje svijesti (više nego „poznavanje stvari”), shvaćenu kao spoznaju i kao sposobnost izbora vrijednosti uz pomoć kritičkog promišljanja. Uloga odgajatelja stoga je presudna i nije svejedno tko će ju izvršavati. Zanimanje je to koje zaslužuje posebnu pozornost i nagradu društva, kao i kvalitetnu formaciju uz visoka očekivanja prema kandidatima, s obzirom na to da se radi o osobama koje će se brinuti o „dušama“ budućih generacija.