Kreativnost u službi promjene

Inkluzija je relativno novi pojam i va­lja ga razlikovati od društvene integracije, iako im je cilj jednak. Pojam socijalne is­klju­čenosti prvi je 1974. upotrijebio fran­­cuski državni tajnik za socijalno dje­lovanje, René Lenoir, kako bi se osvr­nuo na situaciju određenih skupina ljudi u ko­joj su „mentalno i fizički hendikepira­ni, samoubojice, ostarjeli, invalidi, zlo­stav­ljana djeca, ovisnici o drogama, deli­kventi, samohrani roditelji, kućanstva s brojnim problemima, marginalne i aso­cijal­ne osobe“ – za koje je procijenio da či­ne desetinu stanovništva. So­cijalna in­te­gracija želi ostvariti društvo za sve, u kojem će svaki pojedinac, sa svojim pravima i odgovornostima, igrati aktiv­nu ulogu.

Socijalna inkluzija u svojoj specifičnos­ti, prema dokumentima Ujedinjenih na­ro­da koji se bave isključivanjem ljudi iz društva, predstavlja proces poboljša­nja uvje­­ta sudjelovanja u društvu za ljude koji su u nepovoljnom položaju zbog dobi, spola, invaliditeta, rase, etničke pripadno­sti, podrijetla, religije ili ekonomskog ili kojeg drugog statusa, tako da im se una­pređuju životne mogućnosti i pristup društvenim resursima, da im se da glas i da im se poštuju prava. Iako su donekle različite, društvena integracija i inkluzi­ja žele ipak isto: snažniju društvenu koheziju.

Socijalna isključenost nije jednostavan fenomen jer nije ograničena samo na materijalnu depriviranost, iako je i si­romaštvo važna dimenzija isključeno­sti. Sukladno tome, procesi socijalne uklju­­­če­nosti znače više od poboljša­nja pri­stu­­pa ekonomskim resursima. Socijal­na is­klju­čenost uvijek predstavlja sta­nje u kojem pojedinci ne mogu potpuno su­dje­lo­vati ne samo u ekonomskom, dru­št­venom i političkom životu nego i u kulturnom. To sudjelovanje može biti ometeno kada ljudi nemaju prihoda, ili su čak beskuć­nici ili migranti, zbog čega nemaju pri­stup obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti, ali i kada se ne čuje njihov glas i kada ne mogu komunicirati s drugima. Ne samo da im se tada ne pruža adekvatno poštovanje i zaštita nego nemaju utjecaj ni nad važnim društvenim odlukama koje se tiču njih, što izaziva osjećaj otuđenosti i inferiornost.

Područje društvenih sukoba

Francuski sociolog Pierre Bourdieu opi­­sao je društvo kao polje u kojem se prela­maju konkurentni socijalni odno­si koji dje­luju svaki prema svojoj specifič­noj lo­gi­ci ili pravilima. Polje je mjesto borbe za moć između dominantne i podređe­­ne kla­se, i unutar njega se dodjelju­je ili povlači le­gitimitet – ključ­ni aspekt koji de­fi­nira dominantnu klasu. Isto vrijedi i za kul­tu­ru: socijalno isključe­ni nemaju resursa da se uključe u društveno po­lje kulture.

Socijalna isključenost može snaći sva­ko­ga, jer je često riječ o spletu okolno­sti, među koje se ubrajaju problemi poput ne­­zaposlenosti, loših društvenih vještina i radnih sposobnosti, niskih primanja. U današnjim prilikama ekonomske kri­ze, pojačane pandemijom, javljaju se dodatni faktori rizika, poput onog da sve više ljudi radi u neformalnom i nesigur­nom zaposlenju, zbog čega nisu kreditno sposobni. Iako su isprepleteni, koncep­ti siromaštva i socijalne isključenosti su različiti. Siromaštvo je posljedica, a socijalna isključenost i uzrok i posljedica. Siromaštvo i isključenost ne moraju ići ruku pod ruku; nisu sve socijalno isklju­čene skupine u jednako lošem ekonom­skom položaju. Ljudi su, primjerice, če­sto isključeni zbog invaliditeta, a ne mora­ju zbog toga nužno živjeti u siromaštvu.

Diskriminacija može ometati pristup i kulturi, kao što može omesti i pristup uslugama, pravdi i općenito životnim mogućnostima

Poticanje socijalne uključenosti može povećati sposobnost ljudi da žive zajed­no u skladu, ali i ne mora. Društva koja su inače kohezivna mogu uvijek isklju­­čivati neke dijelove stanovništva. Tako­đer, socijalna uključenost nije isto što i socijalna integracija, iako ih katkada zamjenjujemo. Naila Kabeer, socijalna eko­nomistkinja iz Bangladeša, upozori­la je na dva tipa identiteta, oba konstru­irana. Jedan se odnosi na „skupine ljudi koje priznaju svoje zajedničko članstvo, dijele uvjerenja i vrijednosti i djeluju ko­lektivno“, kao što se očituje kod pripadnika iste kaste, nacije ili religije. Drugi se odnosi na kategorije ljudi definirane na temelju nekih zajedničkih karakte­ristika, a ne zajedničkih vrijednosti i načina života. Ovi drugi ne moraju se nuž­no poznavati, a i dijele vrlo malo za­jed­­nič­kog, osim toga da su suočeni s diskri­minacijom – to su, primjerice, beskuć­nici, migranti ili, na početku pande­mije, kada je zavladala panika, oboljeli od koronavirusa.

Kultura je stvar identiteta, ali se uvijek očituje u društvu. Sociolog Georg Simmel smatrao je da kultura predstav­lja kultiviranje pojedinaca posredstvom vanjskih oblika koji su objektivizira­ni tijekom povijesti. Kultura bi se iz te so­cio­­loške perspektive mogla definirati kao način razmišljanja i djelovanja koji oblikuju način života ljudi. Iako, daka­ko, kultura može biti i materijalna, ona je ponaj­prije nematerijalna, a obuhva­ća ideje koje pojedinci imaju o svojoj kulturi, uključujući vrijednosti, sustave vjerovanja, pravila, norme, moral, jezik, organizacije i institucije – dok je materijalna kultura fizički dokaz kulture u objektima i arhitekturi. Pokazalo se da je kultura simbolično kodirana i da se tako može prenositi s jedne osobe na drugu – ali iz toga je slijedilo da se kulture, iako ograničeno, mogu mijenjati; kulture su i predodređene za promjene i otporne na njih. Kreativnost je tu ključni pojam. Naime, današnji pojmovi kulture, u kojima je pojam stvaratelja središnji, na­stali su tijekom vremena. U antici pojam stva­ralaštva nije postojao, ni za Grke ni za Rimljane. Pojam stvaralaštva ušao je u našu kulturu putem religije: latinski izraz creator, koji je značio jednostavno otac, tek je u srednjem vijeku dobio teo­loške dimenzije, a prije 19. stoljeća nije nikako mogao značiti umjetnik. Kreativnost da­nas, međutim, predstavlja čak i imperativ i traži se gotovo od svakoga, a znači spo­sobnost pojedinca da proizvodi određenu novinu u već postojećem sta­nju, materijalnom ili duhovnom – ideju, umjetnički oblik, teoriju ili proizvod – i još k tome ekonomičnu, primjenjivu i korisnu.

Antropologija nam je pokazala mnoge putove za mijenjanje kultura. Na primjer, u teoriji difuzije, neki se oblik premješta iz jedne kulture u drugu, ali ne mijenja se njegovo značenje. To vidimo napose danas, u globaliziranoj new age kulturi, kada civilizacijski i religijski simboli lebde slobodno na sve strane. Kontakt između različitih kultura također može rezultirati akulturacijom. Akulturacija ima različita značenja, ali u ovom kontekstu odnosi se na zamjenu osobina jedne kulture onima druge, što je također proces koji se očituje u brojnim današnjim migracijama. Srodni su procesi na pojedinačnoj razini asimilacija i transkulturacija, što se događa kada pojedinci usvoje različite kulture od strane pojedinca.

Protiv začaranog kruga

Američka sociologinja Wendy Griswold izložila je sociološki pristup kultur­nim promjenama prema kojoj kultura samo djelomično dolazi od pojedinaca, ali postoji i veća, kolektivna i dugotraj­na kultura koju nisu mogli stvoriti poje­dinačni stvaratelji; kultura, prema njoj, pret­hodi i nadilazi svakog čovjeka koji doprinosi kulturi. Griswold smatra da se kultura ipak mijenja. Kultura na makro­razini utječe na pojedinca koji, povratno, može utjecati na tu istu kulturu; kultura se s vremenom može mijenjati, ali ipak ostaje pomalo konstantna. Zbog toga se smatra da su i u našoj kulturi iskorje­njive njezine težnje da isključujemo one koji su drukčiji, a brojne zemlje i insti­tucije poduzimaju aktivne inkluzivne ko­rake kako bi se izašlo u susret svim oso­bama u društvu i kako bi se prihvati­la veća jednakost.

Kultura se u inkluziji javlja, dakle, kao dvoznačni pojam: ona predstavlja i zatečeno stanje, koje se može promijeniti, ali i područje borbe u kojem se može zahtijevati pravo na vlastiti glas. UN-ovo izvješće o društvenom uključivanju zahtijeva da se adresiraju pokretači isključe­nja, uključujući i određene politike i institucije, kao i diskriminatorni stavovi i ponašanja. Onoliko koliko politike i institucije definiraju pravila igre za socijal­ne interakcije i distribuciju moći i statusa te kontrolu nad resursima, toliko mogu voditi soci­jalnoj isključenosti ili, alternativno, ublažiti nje­gove učinke. Neke in­stitucije sustavno po­riču određene sku­pine ljudi kako bi im one­mogućile puno sudjelovanje u društvu. Diskriminacijski stavovi i ponaša­nja dodatno potiču na is­ključivanje. Ljudi koji žive u udaljenijim područjima možda neće moći poput onih iz gradskih središta potpuno sudjelovati u društvenom, kulturnom ili političkom životu, nego će ostati i zakonski i društveno diskriminirani. Traže se, također, i načini za mjere­nje socijalne isključenosti, kao i kriteriji za određivanje tko je isklju­čen, kao i načini za praćenje napretka i procjenu učinka mjera poduzetih za promica­nje uključivanja, kako bismo na koncu bili sigurni da nismo nikoga ostavili iza sebe.

Diskriminacija može ometati pri­stup i kulturi, kao što može omesti i pristup uslugama, pravdi i općenito život­nim mogućnostima. Isklju­čiva­nje obeshra­­­bruje napore isključene socijal­ne skupine da unaprijedi svoje inte­re­se, što sve vodi u začarani krug. No kultura i taj krug može razbiti.