Inkluzija 11

Inkluzija

KLJUČ ZA UKLJUČIVANJE

Kreativnost u službi promjene

Boris Beck

Kultura je u inkluziji dvoznačna: ona je i zatečeno stanje, koje se može promijeniti, ali i područje borbe u kojem se može zahtijevati pravo na vlastiti glas

Inkluzija je relativno novi pojam i va­lja ga razlikovati od društvene integracije, iako im je cilj jednak. Pojam socijalne is­klju­čenosti prvi je 1974. upotrijebio fran­­cuski državni tajnik za socijalno dje­lovanje, René Lenoir, kako bi se osvr­nuo na situaciju određenih skupina ljudi u ko­joj su „mentalno i fizički hendikepira­ni, samoubojice, ostarjeli, invalidi, zlo­stav­ljana djeca, ovisnici o drogama, deli­kventi, samohrani roditelji, kućanstva s brojnim problemima, marginalne i aso­cijal­ne osobe“ – za koje je procijenio da či­ne desetinu stanovništva. So­cijalna in­te­gracija želi ostvariti društvo za sve, u kojem će svaki pojedinac, sa svojim pravima i odgovornostima, igrati aktiv­nu ulogu.

Socijalna inkluzija u svojoj specifičnos­ti, prema dokumentima Ujedinjenih na­ro­da koji se bave isključivanjem ljudi iz društva, predstavlja proces poboljša­nja uvje­­ta sudjelovanja u društvu za ljude koji su u nepovoljnom položaju zbog dobi, spola, invaliditeta, rase, etničke pripadno­sti, podrijetla, religije ili ekonomskog ili kojeg drugog statusa, tako da im se una­pređuju životne mogućnosti i pristup društvenim resursima, da im se da glas i da im se poštuju prava. Iako su donekle različite, društvena integracija i inkluzi­ja žele ipak isto: snažniju društvenu koheziju.

Socijalna isključenost nije jednostavan fenomen jer nije ograničena samo na materijalnu depriviranost, iako je i si­romaštvo važna dimenzija isključeno­sti. Sukladno tome, procesi socijalne uklju­­­če­nosti znače više od poboljša­nja pri­stu­­pa ekonomskim resursima. Socijal­na is­klju­čenost uvijek predstavlja sta­nje u kojem pojedinci ne mogu potpuno su­dje­lo­vati ne samo u ekonomskom, dru­št­venom i političkom životu nego i u kulturnom. To sudjelovanje može biti ometeno kada ljudi nemaju prihoda, ili su čak beskuć­nici ili migranti, zbog čega nemaju pri­stup obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti, ali i kada se ne čuje njihov glas i kada ne mogu komunicirati s drugima. Ne samo da im se tada ne pruža adekvatno poštovanje i zaštita nego nemaju utjecaj ni nad važnim društvenim odlukama koje se tiču njih, što izaziva osjećaj otuđenosti i inferiornost.

Područje društvenih sukoba

Francuski sociolog Pierre Bourdieu opi­­sao je društvo kao polje u kojem se prela­maju konkurentni socijalni odno­si koji dje­luju svaki prema svojoj specifič­noj lo­gi­ci ili pravilima. Polje je mjesto borbe za moć između dominantne i podređe­­ne kla­se, i unutar njega se dodjelju­je ili povlači le­gitimitet – ključ­ni aspekt koji de­fi­nira dominantnu klasu. Isto vrijedi i za kul­tu­ru: socijalno isključe­ni nemaju resursa da se uključe u društveno po­lje kulture.

Socijalna isključenost može snaći sva­ko­ga, jer je često riječ o spletu okolno­sti, među koje se ubrajaju problemi poput ne­­zaposlenosti, loših društvenih vještina i radnih sposobnosti, niskih primanja. U današnjim prilikama ekonomske kri­ze, pojačane pandemijom, javljaju se dodatni faktori rizika, poput onog da sve više ljudi radi u neformalnom i nesigur­nom zaposlenju, zbog čega nisu kreditno sposobni. Iako su isprepleteni, koncep­ti siromaštva i socijalne isključenosti su različiti. Siromaštvo je posljedica, a socijalna isključenost i uzrok i posljedica. Siromaštvo i isključenost ne moraju ići ruku pod ruku; nisu sve socijalno isklju­čene skupine u jednako lošem ekonom­skom položaju. Ljudi su, primjerice, če­sto isključeni zbog invaliditeta, a ne mora­ju zbog toga nužno živjeti u siromaštvu.

Diskriminacija može ometati pristup i kulturi, kao što može omesti i pristup uslugama, pravdi i općenito životnim mogućnostima

Poticanje socijalne uključenosti može povećati sposobnost ljudi da žive zajed­no u skladu, ali i ne mora. Društva koja su inače kohezivna mogu uvijek isklju­­čivati neke dijelove stanovništva. Tako­đer, socijalna uključenost nije isto što i socijalna integracija, iako ih katkada zamjenjujemo. Naila Kabeer, socijalna eko­nomistkinja iz Bangladeša, upozori­la je na dva tipa identiteta, oba konstru­irana. Jedan se odnosi na „skupine ljudi koje priznaju svoje zajedničko članstvo, dijele uvjerenja i vrijednosti i djeluju ko­lektivno“, kao što se očituje kod pripadnika iste kaste, nacije ili religije. Drugi se odnosi na kategorije ljudi definirane na temelju nekih zajedničkih karakte­ristika, a ne zajedničkih vrijednosti i načina života. Ovi drugi ne moraju se nuž­no poznavati, a i dijele vrlo malo za­jed­­nič­kog, osim toga da su suočeni s diskri­minacijom – to su, primjerice, beskuć­nici, migranti ili, na početku pande­mije, kada je zavladala panika, oboljeli od koronavirusa.

Kultura je stvar identiteta, ali se uvijek očituje u društvu. Sociolog Georg Simmel smatrao je da kultura predstav­lja kultiviranje pojedinaca posredstvom vanjskih oblika koji su objektivizira­ni tijekom povijesti. Kultura bi se iz te so­cio­­loške perspektive mogla definirati kao način razmišljanja i djelovanja koji oblikuju način života ljudi. Iako, daka­ko, kultura može biti i materijalna, ona je ponaj­prije nematerijalna, a obuhva­ća ideje koje pojedinci imaju o svojoj kulturi, uključujući vrijednosti, sustave vjerovanja, pravila, norme, moral, jezik, organizacije i institucije – dok je materijalna kultura fizički dokaz kulture u objektima i arhitekturi. Pokazalo se da je kultura simbolično kodirana i da se tako može prenositi s jedne osobe na drugu – ali iz toga je slijedilo da se kulture, iako ograničeno, mogu mijenjati; kulture su i predodređene za promjene i otporne na njih. Kreativnost je tu ključni pojam. Naime, današnji pojmovi kulture, u kojima je pojam stvaratelja središnji, na­stali su tijekom vremena. U antici pojam stva­ralaštva nije postojao, ni za Grke ni za Rimljane. Pojam stvaralaštva ušao je u našu kulturu putem religije: latinski izraz creator, koji je značio jednostavno otac, tek je u srednjem vijeku dobio teo­loške dimenzije, a prije 19. stoljeća nije nikako mogao značiti umjetnik. Kreativnost da­nas, međutim, predstavlja čak i imperativ i traži se gotovo od svakoga, a znači spo­sobnost pojedinca da proizvodi određenu novinu u već postojećem sta­nju, materijalnom ili duhovnom – ideju, umjetnički oblik, teoriju ili proizvod – i još k tome ekonomičnu, primjenjivu i korisnu.

Antropologija nam je pokazala mnoge putove za mijenjanje kultura. Na primjer, u teoriji difuzije, neki se oblik premješta iz jedne kulture u drugu, ali ne mijenja se njegovo značenje. To vidimo napose danas, u globaliziranoj new age kulturi, kada civilizacijski i religijski simboli lebde slobodno na sve strane. Kontakt između različitih kultura također može rezultirati akulturacijom. Akulturacija ima različita značenja, ali u ovom kontekstu odnosi se na zamjenu osobina jedne kulture onima druge, što je također proces koji se očituje u brojnim današnjim migracijama. Srodni su procesi na pojedinačnoj razini asimilacija i transkulturacija, što se događa kada pojedinci usvoje različite kulture od strane pojedinca.

Protiv začaranog kruga

Američka sociologinja Wendy Griswold izložila je sociološki pristup kultur­nim promjenama prema kojoj kultura samo djelomično dolazi od pojedinaca, ali postoji i veća, kolektivna i dugotraj­na kultura koju nisu mogli stvoriti poje­dinačni stvaratelji; kultura, prema njoj, pret­hodi i nadilazi svakog čovjeka koji doprinosi kulturi. Griswold smatra da se kultura ipak mijenja. Kultura na makro­razini utječe na pojedinca koji, povratno, može utjecati na tu istu kulturu; kultura se s vremenom može mijenjati, ali ipak ostaje pomalo konstantna. Zbog toga se smatra da su i u našoj kulturi iskorje­njive njezine težnje da isključujemo one koji su drukčiji, a brojne zemlje i insti­tucije poduzimaju aktivne inkluzivne ko­rake kako bi se izašlo u susret svim oso­bama u društvu i kako bi se prihvati­la veća jednakost.

Kultura se u inkluziji javlja, dakle, kao dvoznačni pojam: ona predstavlja i zatečeno stanje, koje se može promijeniti, ali i područje borbe u kojem se može zahtijevati pravo na vlastiti glas. UN-ovo izvješće o društvenom uključivanju zahtijeva da se adresiraju pokretači isključe­nja, uključujući i određene politike i institucije, kao i diskriminatorni stavovi i ponašanja. Onoliko koliko politike i institucije definiraju pravila igre za socijal­ne interakcije i distribuciju moći i statusa te kontrolu nad resursima, toliko mogu voditi soci­jalnoj isključenosti ili, alternativno, ublažiti nje­gove učinke. Neke in­stitucije sustavno po­riču određene sku­pine ljudi kako bi im one­mogućile puno sudjelovanje u društvu. Diskriminacijski stavovi i ponaša­nja dodatno potiču na is­ključivanje. Ljudi koji žive u udaljenijim područjima možda neće moći poput onih iz gradskih središta potpuno sudjelovati u društvenom, kulturnom ili političkom životu, nego će ostati i zakonski i društveno diskriminirani. Traže se, također, i načini za mjere­nje socijalne isključenosti, kao i kriteriji za određivanje tko je isklju­čen, kao i načini za praćenje napretka i procjenu učinka mjera poduzetih za promica­nje uključivanja, kako bismo na koncu bili sigurni da nismo nikoga ostavili iza sebe.

Diskriminacija može ometati pri­stup i kulturi, kao što može omesti i pristup uslugama, pravdi i općenito život­nim mogućnostima. Isklju­čiva­nje obeshra­­­bruje napore isključene socijal­ne skupine da unaprijedi svoje inte­re­se, što sve vodi u začarani krug. No kultura i taj krug može razbiti.

Inkluzija 11

11 - 8. travnja 2021. | Arhiva

Impressum

Inkluzija

Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti

Nakladnik

Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb

Za nakladnika

Stipe Botica, predsjednik Matice hrvatske

Voditelj projekta

Goran Galić, glavni urednik Vijenca

Koordinatorica projekta

Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca

Urednik Inkluzije

Boris Beck

Projektna administratorica

Tamara Kvas

Prijelom i dizajn tiskanog izdanja

Borovac i Bence d.o.o.

Lektura

Tihana Pšenko Miloš

Adresa uredništva

Redakcija Vijenca - Matica hrvatska

Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb

Tisak

Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb

Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr

Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.

Klikni za povratak