Gdje duša zacjeljuje

Iako kao pojam postoji tek posljed­njih stotinjak godina, biblioterapiju su, kao svo­­jevrstan pomoćni oblik liječenja knji­gom, poznavali još i stari Grci. U svojoj je knji­zi Bibliotheca Historica spomi­nje grč­ki povjes­ničar Diodor Sicilski koji piše o natpi­su postavljenom iznad prosto­rije koja je čuvala knjige egipatskog faraona Ramsesa II. Najstarije sačuvano knjižničarsko geslo na svijetu, prostor pod sobom označava kao „kuću zacjeljivanja duše“. Stotine će i tisuće godina proći, a neprikladnost javnog pokazivanja najdubljih emocija, kak­vu stari Grci nisu poznavali, od knjige će učiniti agens za duhovno pročišćenje. Ka­tar­za će se, najčešće, događati potajno, u naj­mrač­nijim zakucima vlastitog doma; osim zbog promijenjenog stava prema u javnosti prihvatljivom ponašanju, kolek­tivna će katarza postati nemogućom i zbog uzleta multikulturalnih i multietnič­kih društva, što sa sobom donosi i miješa­nje utjecaja i različitost značenjskih interpretacija.

Aktualno društveno ozračje stvara dobre temelje za prikazivanje pomagalačke uloge književnosti/ Izvor: Pixabay

Inkluzija i empatija

Stoga je trebalo pričekati 1916. kako bi američki svećenik Samuel Crothers, spajajući grčke riječi za knjigu i liječenje, sko­vao termin i još nekoliko godina kako bi ga jedan od najvažnijih ilustriranih medicinskih rječnika na svijetu, onaj Dor­landov, uvrstio u svoje deseto izda­nje i opi­sao kao „upotrebu knjige i čitanja u postupcima liječenja živčanih oboljenja“. No Sara Peterson Delaney nije, kao njegova pionirka, biblioterapijski pristup koristila da bi liječila, kako bi se moglo očekivati, „živčana stanja“, i to prije svega među pacijenticama, već kako bi terapijom knji­gom pomogla američkim veteranima Prvog svjet­skog rata u lakšem nošenju s poslje­dicama koje je sudjelovanje u bitkama ostavilo kako na njihovo mentalno zdrav­lje tako i na vanjsku pojavnost, a ciljna su joj skupina (ako u to vrijeme možemo go­voriti o „ciljnim skupinama“, a ne „naj­češ­­ćim korisnicima“) bili slijepi veterani. Kako bi svoju perspektivu što točnije pri­bližila njihovoj, Delaney se naučila služiti Brailleovim pismom, a utemeljila je i da­nas važeće načelo prema kojem se u biblio­­terapijskom postupku ne bi smjele kori­sti­ti knjige s čijim se sadržajem terape­ut ranije nije i sam detaljnije upoznao.

Tko je taj „terapeut“? Psihijatar, psiho­log, rehabilitator, profesor, knjižničar ili kakav drugi stručni suradnik? Kako bi po­­­kušali odgovoriti na to i mnoga druga zani­mljiva stručna pitanja, Knjiž­nica Me­dveš­čak, ogranak knjižnične mreže Knji­ž­­­nica grada Zagreba i Komisija za knjiž­­ni­čne usluge za djecu i mlade Hrvat­skog knjižni­čarskog društva organizirali su struč­ni skup Biblioterapijski pristup u radu s djecom i mladima u knjižnici, održan 26. ožujka. Već je iz samog naslova vidljiva pažljiva uporaba pojma „biblioterapije“; bu­dući da korisnici često pokazuju zazor prema „terapeutskom“ pretpostav­ljajući da liječenja nema bez bolesti, češći i poželj­niji pristup kada je riječ o razvojnoj biblioterapiji jest „vođeno čitanje.“

Tema, naravno, nije odabrana slučajno. Slijedom društvenih okolnosti i pandemij­skog zatvaranja, knjige i čitanje ponovno su se našli u središtu pozornosti kao jedan od rijetkih prozora u svijet ili podsjetnika na dane „stare normalnosti“. Takvo društ­veno ozračje stvara dobre temelje za pri­kazivanje uloge književnosti koja nije „sa­mo“ umjetnička, opuštajuća ili teorijska već i pomoćnička ili pomagalačka: za za­cjeljivanje rana i nošenje pojedinaca sa sva­kovrsnim životnim izazovima. Već se u uvodu predsjednica Komisije Vjeruška Štivić osvrnula na potrebu posjedovanja stručnih kompetencija za provedbu biblio­terapije ili vođenog čitanja, istaknuvši kako „liječenje knjigom“ više nije samo knjižničarski ili knjižnični već i širi društveni fenomen.

Slijedom društvenih okolnosti i pandemijskog zatvaranja, knjige i čitanje ponovno su se našli u središtu pozornosti kao jedan od rijetkih prozora u svijet ili podsjetnika na dane „stare normalnosti“

Zasigurno je tome tako jer danas se, osim na pitanje „zašto čitati“, valja osvrnuti i na jednako važna pitanja „kako i odakle čitati“ jer s pojavom i razvojem novih tehnologija čitanje više ne podrazumijeva samo čitanje knjiga ili, u ovom slučaju djeci i mladima namijenjenih listova, magazina i revija već i čitanje s ekrana, pisanog teksta, kao i skrivenih marketinških poruka. Premda se možda izvan knjižničarske i knjizi usmjerene zajedni­ce takvim ne čini, čitanje je važna života vještina, načitan član društva podrazumije­va slobodu, samostalnost i neovisnost te razvoj drugih za život važnih i vrlo praktičnih vještina poput, primjerice, ekonomske pismenosti ili razvoja empatijskih obrazaca.

U tom svjetlu razvoja empatije i, opće­ni­tije, socio-kognitivnih vještina, zani­mljiv je i koncept pametnog čita­nja kakvim ga vidi profesor Davor Piskač s Od­sje­ka za kroatologiju Fakulteta hrvatskih studija. On, naime, smatra kako nije dovoljno samo čitati već, osim već dobro poznatog „čitanja s razumijevanjem“, či­ta­telj­ski proces treba nadograditi razu­mije­vanjem emocionalnih stanja likova i društvenog te kulturološkog konteksta odvija­nja njihove priče. „Nije dovoljno samo puno čitati. Kada bi tome bilo tako, pisci bi bili najsretniji i najispunjeniji ljudi na svijetu, a mnogi su među najslavnijima ži­vot okončali samoubojstvom“, objasnio je na početku, dodavši kako bi, da ne posto­je drugi principi niti načini razumijeva­nja osim pametnog čitanja, iz povijesti nestale nuspojave književnih djela poput verterizma.

Iskustvo pročitano u knjigama može nam, podsjetio je, pomoći i pri snalaže­nju u novonastalim životnim okolnostima. Ka­ko bi svoju tvrdnju što zornije dočarao, oprimjerio ju je Kugom nobelovca Alberta Camusa. Premda objavljena 1947, priča iz romana aktualizirana je pandemijskim okolnostima u kojima se, razvidno je, svijet nije snašao. Kako je moguće, pita se profesor Piskač, da zarad boljeg razumijevanja vanjskih okolnosti nitko nije pozvao na okretanje suvremenom klasiku? Možda ga nije mnogo ljudi pročitalo, no u po­sljednjih dvadesetak godina gotovo da i nema kurikuluma hrvatskog jezika koji djelo barem samo spominje, ako već ne i uvrštava na popis obvezne ili preporučene lektire. Ili nismo čitali ili, što bi stanje učinilo još tužnijim, isto nismo učinili koristeći resurse čijim posredstvom pročitano ostaje u našoj memoriji, ne kako bismo se mogli s lakoćom prisjetiti njegove radnje ili glavnih likova, već kako bismo ga mogli izvući iz svojeg registra i upotrijebiti da u njega upišemo svoju osobnu situaciju. Ili da se, prema potrebi, a kao u slučaju romana Patnje mladog Werthera, postavimo s tekstom u posvemašnju suprotnost. „Naj­veće ljudsko postignuće jest samospoznaja, upoznavanje sebe, za što su nam uvijek potrebni drugi, društvo u cjelini ili pojedi­ni njegovi članovi. No to društvo nije uvijek voljno sudjelovati u procesu našeg sa­mo­ostvarenja pa stoga kao prijatelja, i to najboljeg na tom putu, moramo koristiti knjigu“, kazao je profesor Piskač.

Sudionici stručnog skupa Biblioterapijski pristup u radu s djecom i mladima u knjižnici, održana preko Zooma 26. ožujka/ Izvor: Knjižnica Medveščak

U tome korisnicima knjižnica svako­dnevno pokušavaju pomoći njihovi knji­žničari, kako informatori tako i oni zapo­sleni u korisničko-posudbenim odjelima. Suprotno uvriježenom mišljenju, knjižni­ce (a posebno one narodne) su odavno prestale biti mjesta namijenjena isključivo tihom radu korisnika i postale središ­nje mjesto života u zajednici te, s tom mi­­si­jom na umu, organiziraju sve broj­nije radioni­ce, predavanja i seminare namije­nje­ne pripadnicima različitih dobnih, spol­nih, pa i socijalnih skupina. Važno je, posebno u inkluzivnom kontekstu, naglasiti ka­ko knjiž­­nice razlikuju „članove“ i „koris­ni­ke“, pri čemu prvi, primjerice, ostvaruju pravo posudbe knjižnične građe, no i jedni i drugi mogu bez dodatne naplate koristiti prostor knjižnice za čitanje dostupne gra­đe, pretraživanje interneta ili sudjelova­nje u odabranom dijelu knjižničnih progra­ma.

Mala i velika životna pitanja

Besplatnost i dostupnost usluga posebno su važne u školskoj knjižnici, poticate­lju na čitanje od najvažnije, školske dobi. Primjer dobre prakse provođenja vođe­nog čitanja projekt je Procvjetajmo koji u čako­večkoj knjižnici provode Blaženka Hunja­di Bašek i Dina Kraljić, u suradnji s čakoveč­kim Nastavnim zavodom za javno zdrav­stvo. Blaženka Hunjadi Bašek opisa­la je kako se program od 2014. provodi u ciklu­sima od sedam radionica godišnje, uvijek s djecom iz jednog školskog razreda koja potom razgovaraju o zadanoj pro­blema­­ti­ci. „Bavimo se pitanjima poput tole­rancije i solidarnosti, očinstva i obitelji ili zdrave prehrane, a koncept je uvijek takav da djeci prvo pokažemo kako kroz igru, poštuju­ći pravila, mogu biti dobri i iskreni ljudi. Potom im o problematici čitamo iz njima pri­­hvatljive literature. Kada obrađuje­mo te­­mu zdrave hrane, čitamo Brum Tomi­cu Sil­­­vije Šesto jer se tamo spomi­nju mno­ge zdra­ve namirnice, a upućujemo ih i na druge knjige u kojima se one spo­mi­nju. Dje­ca potom razvrstavaju zdravu od nezdrave hrane i sudjeluju u stvara­nju zdravog je­lov­nika ili, što im je posebno zanimljivo, zdrave rođendanske zakuske. Tekst nam je uvijek polazište i pokušavamo ih naučiti da u tekstu uvijek mogu pro­naći polazišnu točku za razrješe­nje ma­lih i velikih životnih pitanja“, govori knjižničarka uz zaklju­čak kako, premda ne iscjeljuje, biblioterapijski pristup kako ga oni provode gradi i osnažuje što je, u modernom i izazovnom društvu, kudikamo važnije i od veće pomoći za osobni rast i razvoj djece koja će, kako i sama govori, jednom postati odrasli ljudi i svoju ljubav prema čitanju prenijeti nekim novim gene­racijama.