KLJUČ ZA UKLJUČIVANJE
Kada se papa Franjo jednom prilikom susreo s djecom s Downovim sindromom, jedna djevojčica, imenom Serena, požalila mu se da se ne osjeća dobrodošlo u svojoj župi i da ne razumije zašto ne može primati pričest. „Serena“, odgovorio joj je papa, „govorila si o jednoj od najružnijih stvari koja postoji među nama: diskriminaciji!“ Nikom se ne smije reći: „Odlazi, ti nisi kao ja!“ rekao je tada papa, dodavši: „U Katoličkoj crkvi mogu biti svi ili nitko.“
Kada je 2015. godinu papa Franjo proglasio godinom milosrđa, želeći istaknuti važnost koju bolesnici imaju u kršćanskom nauku i zauzimanju Crkve za njih, na svakoj su općoj audijenciji u prvom redu sjedile osobe s invaliditetom, koje je papa odlazio prve pozdraviti. „Način na koji se suočavamo s patnjom kriterij je naše slobode u tome da damo smisao životnom iskustvu. Valja ići dalje od lijekova, jer liječenje je ponajviše u nježnosti, u ljubavi koju treba pružiti. Svaki je bolesnik ljudsko biće te se tako prema njemu treba i odnositi”, rekao je o bolesti općenito, a napose o invalidnosti: „Bolesnici i osobe s invaliditetom imaju neotuđivo dostojanstvo i misiju u životu. Nikad ne postaju jednostavno objekti. Koliko se osoba s invaliditetom otvara životu kada osjete da su voljeni? Isus razumije našu nemoć, jer ju je osobno isprobao.“
Netom prije pandemije, povjerenik Varaždinske biskupije za pastoral osoba s invaliditetom, vlč. Leonardo Šardi, održao je izlaganje na Katehetskoj školi za vjeroučitelje na temu Osobe s invaliditetom u crkvenim dokumentima. Tada je priopćio da se u gotovo svim dokumentima Katoličke crkve, kada je riječ o ljudskoj osobi, govori i o osobama s invaliditetom. On smatra da se u pojmovima poput bolesni, slabi, potrebni, nemoćni, pritisnuti patnjom i nevoljom može prepoznati govor koji se odnosi i na osobe s invaliditetom. Od dokumenata II. vatikanskog sabora, napose je izdvojio konstituciju Gaudium et spes koja u 29. poglavlju ističe: „Dakako, svi ljudi nisu jednaki s obzirom na različitu fizičku sposobnost, ni s obzirom na razliku umnih i ćudorednih moći. No, svaki oblik bilo društvene bilo kulturalne diskriminacije u temeljnim pravima osobe zbog spola, rase, boje kože, društvenog položaja, jezika ili religije mora se prevladati i ukloniti jer se protivi Božjem naumu. Premda među ljudima postoje opravdane različitosti, jednako dostojanstvo osoba zahtijeva da se dođe do čovječnijih i pravičnih uvjeta za život.
Belgijski povjesničar i svećenik Charles Moeler ovako je bio ocijenio važnost saborskog teksta Gaudium et spes i teme o čovjekovu dostojanstvu: „Tema čovjeka stvorena na sliku Božju nova je za jedan saborski tekst i zbog toga je važan događaj. Radi se o kršćanskoj slici čovjeka čije je istraživanje i tumačenje možda najvažniji zadatak ovog stoljeća.“ Hansa Brügger, u časopisu za filozofiju i religijske znanosti Obnovljeni život, napisan na temu dostojanstva osobe s invaliditetom, postavlja sljedeća pitanja: Što je s čovjekovim dostojanstvom u današnjemu svijetu? Kojim mjerilima svijet mjeri dostojanstvo osobe? Koji su kriteriji mjerodavni? Poznata nam je skala po kojoj se čovjek općenito vrednuje – inteligencija, zdravlje, ljepota, radna sposobnost – kaže Brügger i nastavlja: Tko se kreće izvan ovih normi upravo je ne-normalan; ako ga se uopće ozbiljno uzima, onda samo pod nekim uvjetima; njegovo se mišljenje obično ne traži pa zbog toga nema ni težine. Taj je čovjek na rubu društva jer je bolestan, s invaliditetom ili nesposoban za život. On je u očima svijeta u pravome smislu riječi bez dostojanstva. Međutim, u Stvoriteljevim očima stvar izgleda posve drukčije. I čovjek s invaliditetom punovažna je ličnost. Vrijednost osobe, argumentira Brügger, ne ovisi o stupnju inteligencije i duševnog blještavila, o fizičkom integritetu i psihičkom zdravlju, ne ovisi o službenoj karijeri, a ponajmanje o materijalnom posjedu ili društvenom položaju. Vrijednost osobe, prema kršćanskoj antropologiji, ovisi o činjenici da je čovjek – pa i s invaliditetom – stvorenje koje je Bog stvorio i koje ljubi, „dijete Božje i baštinik neba“, kako piše u Poslanici Rimljanima. I čovjek s najtežim invaliditetom stvoren je „na sliku i sličnost Božju“, prema Knjizi Postanka. On ostaje u srodstvu s Bogom ma što prouzrokovalo njegovu invalidnost koja ga sputava u kretanju, izražavanju, priopćavanju sebe i u sudjelovanju u društvenom životu sukladno tzv. normama. U tome leži njegova veličina, njegovo nepovredivo dostojanstvo, kaže Brügger.
U skladu s time je papa Ivan Pavao II. u svojem nagovoru osobama s invaliditetom u Quebecu 1984. rekao sljedeće: „Želio bih jasno reći i istaknuti: čovjek s invaliditetom punovrijedno je ljudsko biće sa svim odgovarajućim urođenim svetim i nepovredivim pravima, neovisno o tome je li njegov nedostatak prirođen ili je nastao zbog kronične bolesti ili nesretnog slučaja, pati li od duševne ili staračke slabosti i koliko je teško njegovo oštećenje. Njemu se mora olakšati sudjelovanje u društvenom životu u svim dimenzijama i na svim razinama koje bi mu mogle biti dostupne: obitelj, škola, posao, socijalna zajednica, politika, religiozni život. To praktično pretpostavlja apsolutno poštovanje ljudskoga života već nakon njegova začeća, a po tome i u svim stadijima njegova života.“
Šardi je u svojem izlaganju bio naglasio i da osobe s invaliditetom imaju jednaka prava primati duhovne stvarnosti poput svakog drugog vjernika te da su i oni aktivni i djelatni graditelji Tijela Kristova. Spominjući pak Smjernice hrvatskih biskupa o pastoralnoj skrbi osoba s invaliditetom, koje je Hrvatska biskupska konferencija objavila 1996, Šardi je istaknuo da biskupi preporučuju važnost prilagođavanja prostora župnih crkava, pastoralnih prostora i značajnih ustanova invalidskim kolicima te pristupačnost svetištu i ambonu i da se razmišlja o redovitoj, a ne tek povremenoj pastoralnoj skrbi osoba s teškoćama u razvoju. Biskupi naglašavaju i da djecu i mlade s teškoćama u razvoju treba što više uvoditi u zajednički život i redovite životne odgovornosti, a ne preporučuju posebne mise, molitve ili vjeronauk za njih. Dokument završava riječima: „Veličina velikih pokazuje se upravo u njihovu odnosu prema potrebama malenih.”
Brügger je ukazao i na mnoge uzroke koji napadaju čovjekovo dostojanstvo, iako po sebi nepovredivo i sveto. S jedne strane, to su zemlje u kojima je ateizam postao državna ideologija i gdje se svjesno radi na tome da ta vjera u napredak prožme čitav društveni život – ondje se gazi osnovno pravo na religioznu slobodu i ispovijedanje vjere, a time i čovjekovo dostojanstvo. Analogno tome, ondje gdje pod isprikom slobode i tolerantnosti cvjetaju određeni oblici liberalizma i subjektivizma, nadmoćno se povećava niveliranje svih vrednota, a time i ravnodušnosti prema Bogu i njegovoj Crkvi, a ugroženost ljudskog dostojanstva poprima zastrašujuće razmjere. Brügger uočava, također, da tamo, gdje se standard i bogatstvo toliko povećavaju tako da se ohlade ljudska srca i zamuti pogled za potrebe bližnjih, nastaju novi mehanizmi moći koji razaraju čovjekovo dostojanstvo.
Rezultat je, prema njemu, da osobe s invaliditetom budu isključene iz društvena života zbog toga što ne odgovaraju uobičajenim normama radne sposobnosti; istodobno nedostaju odgovarajuće socijalne ustanove, kao i mogućnosti školskog i stručnog osposobljavanja osoba s invaliditetom; a sve to zato što se život s invaliditetom promatra kao nevrijedan život, a moderna znanost zloupotrebljava za to da se takav život odstrani već u klici, pobačajem ili manipuliranjem genima. Na čovjeka s invaliditetom gleda se samo kao na jadno, slabo i žaljenja vrijedno stvorenje kojemu su potrebni jedino sućut i skrb – tako, eto, Brügger sažima prevladavajući pogled na osobe s invaliditetom. Srž takvog odnosa jest u tome da se pretpostavlja da postoje neki „zdravi“ i neki „bolesni“. Tipični apeli za humanitarne akcije uvijek glase isto: pomozimo im! Dakle, postojimo „mi zdravi“ koji pomažemo „njima“! Papa Franjo u najnovijoj enciklici Fratelli tutti izričito kaže da ne postojimo mi koji bismo bili drukčiji od nekih onih. „Ne postojimo mi i oni.“ Ta rečenica briše sve granice između ljudi, pa i one između onih s invalidnošću i onih bez invalidnosti.
Brügger uzroke za odbijanje čovjeka nalazi u odbijanju Boga. To odbijanje čovjeka, kaže on, najočitije se pokazuje tamo gdje taj čovjek, posve ili uopće ne odgovara normama koje je postavio čovjek. Tada invalidnost i bolesti „obezvređuju“ čovjeka; takav se čovjek isključuje iz društva ili se u najmanju ruku izgura na rub, izloži diskriminaciji. Šardi, naprotiv, poziva na inkluziju: „Kroz osobe s invaliditetom obilje duhovnih plodova biva obasipano na čovječanstvo, a na nama ih je prepoznati i pomoći osobama s invaliditetom prikazivati svoje životne teškoće na tu nakanu.“ Ili, kako je poručio Ivan Pavao II. 1981. iz Castel Gandolfa: „Vjera nas uči da u svakome čovjeku gledamo Božju sliku koja sjajno prosijava i iza zastora kojom ju je mogla zastrti invalidnost. Čovjek s invaliditetom je čovjek u punoj vrijednosti čija naravna prava ostaju sveta i nepovrediva. S pomoću uzajamne otvorenosti i srdačne velikodušnosti izolacija će ustupiti mjesto zajedništvu, a posljedica će biti uzajamno obogaćivanje i zajednički rast.“
Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti
Nakladnik
Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb
Za nakladnika
Miro Gavran
Voditelj projekta
Goran Galić, glavni urednik Vijenca
Koordinatorica projekta
Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca
Urednik Inkluzije
Boris Beck
Projektna administratorica
Tamara Kvas
Prijelom i dizajn tiskanog izdanja
Borovac i Bence d.o.o.
Lektura
Elizabeta Pernar
Adresa uredništva
Redakcija Vijenca - Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb
E-adresa
Tisak
Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb
Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr
Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.
Klikni za povratak