Ne postojimo mi i oni

Kada se papa Franjo jednom prilikom susreo s djecom s Downovim sindromom, jedna djevojčica, imenom Serena, poža­­lila mu se da se ne osjeća dobrodošlo u svo­joj župi i da ne razumije zašto ne može primati pričest. „Serena“, odgovo­rio joj je papa, „govorila si o jednoj od naj­­ruž­­­nijih stvari koja postoji među nama: diskrimi­naciji!“ Nikom se ne smije re­ći: „Odlazi, ti nisi kao ja!“ rekao je tada papa, dodavši: „U Katoličkoj crkvi mogu biti svi ili nitko.“

Liječenje je u nježnosti

Kada je 2015. godinu papa Franjo pro­glasio godinom milosrđa, želeći is­tak­­nu­­ti važnost koju bolesnici imaju u krš­ćan­­skom nauku i zauzimanju Crkve za njih, na svakoj su općoj audijen­ciji u prvom re­du sjedile osobe s invaliditetom, koje je pa­pa odlazio prve pozdraviti. „Na­čin na koji se suočavamo s patnjom kri­te­rij je na­še slobode u tome da damo smi­sao život­nom iskustvu. Va­lja ići da­lje od lijeko­va, jer liječenje je ponajviše u njež­nosti, u ljubavi koju treba pružiti. Svaki je bole­s­nik ljudsko biće te se tako prema njemu treba i odnositi”, rekao je o bo­lesti općenito, a napose o invalidno­sti: „Bolesnici i osobe s invaliditetom ima­ju neotuđivo dostojanstvo i misiju u životu. Nikad ne postaju jednostavno objekti. Koliko se osoba s invaliditetom otvara životu kada osjete da su voljeni? Isus razu­mije našu nemoć, jer ju je osobno isprobao.“

Netom prije pandemije, povjerenik Va­raždinske biskupije za pastoral osoba s invaliditetom, vlč. Leonardo Šardi, održao je izlaganje na Katehetskoj školi za vjero­učitelje na temu Osobe s inva­liditetom u crkvenim dokumentima. Tada je priopćio da se u gotovo svim dokumentima Katoličke crkve, kada je riječ o ljudskoj osobi, govo­ri i o osobama s in­va­liditetom. On smatra da se u pojmo­vima poput bolesni, slabi, potreb­ni, ne­moć­ni, pritisnuti patnjom i nevo­ljom mo­že prepoznati govor koji se odnosi i na osobe s invaliditetom. Od dokumena­ta II. vatikanskog sabora, napose je izdvo­­jio konstituciju Gaudium et spes koja u 29. poglavlju ističe: „Dakako, svi ljudi nisu jednaki s obzirom na različitu fizičku sposobnost, ni s obzirom na razliku umnih i ćudorednih moći. No, svaki oblik bilo društvene bilo kulturalne diskriminacije u temeljnim pravima osobe zbog spola, rase, boje kože, društvenog položaja, jezika ili religije mora se prevladati i ukloniti jer se protivi Božjem naumu. Premda među ljudima po­sto­je opravdane različitosti, jednako do­sto­janstvo osoba zahtijeva da se dođe do čovječnijih i pravičnih uvjeta za život.

Belgijski povjesničar i svećenik Char­les Moeler ovako je bio ocijenio važnost saborskog teksta Gaudium et spes i teme o čovjekovu dostojanstvu: „Tema čovje­ka stvorena na sliku Božju nova je za jedan saborski tekst i zbog toga je važan događaj. Radi se o kršćanskoj slici čovjeka čije je istraživanje i tumačenje možda najvažniji zadatak ovog stoljeća.“ Hansa Brügger, u časopisu za filozofiju i religij­ske znanosti Obnovljeni život, napisan na temu dostojanstva osobe s invaliditetom, postavlja sljedeća pitanja: Što je s čovjekovim dostojanstvom u današ­njemu svijetu? Kojim mjerilima svijet mjeri dostojanstvo osobe? Koji su kriteriji mjerodavni? Poznata nam je skala po kojoj se čovjek općenito vrednuje – inte­ligencija, zdravlje, ljepota, radna spo­sob­nost – kaže Brügger i nastavlja: Tko se kreće izvan ovih normi upra­vo je ne-normalan; ako ga se uopće ozbiljno uzima, onda samo pod nekim uvjetima; njegovo se mišljenje obično ne traži pa zbog toga nema ni težine. Taj je čovjek na rubu društva jer je bolestan, s invaliditetom ili nesposoban za život. On je u očima svijeta u pravome smislu riječi bez dostojanstva. Međutim, u Stvoritelje­vim očima stvar izgleda posve drukčije. I čovjek s invaliditetom punovažna je ličnost. Vrijednost osobe, argumentira Brügger, ne ovisi o stupnju inteligencije i duševnog blještavila, o fizičkom integritetu i psihičkom zdravlju, ne ovisi o službenoj ka­rijeri, a ponajmanje o materijalnom po­­sjedu ili društvenom položaju. Vrijednost osobe, prema kršćanskoj an­tropologiji, ovisi o činjenici da je čovjek – pa i s invaliditetom – stvorenje koje je Bog stvorio i koje ljubi, „dijete Božje i baštinik neba“, kako piše u Poslanici Rimljanima. I čo­vjek s najtežim invaliditetom stvoren je „na sliku i sličnost Božju“, prema Knjizi Postanka. On ostaje u srodstvu s Bogom ma što prouzrokovalo njegovu invalidnost koja ga sputava u kretanju, izražavanju, priopćavanju sebe i u sudjelova­nju u društvenom životu su­kladno tzv. normama. U tome leži njegova veličina, njegovo ne­po­vredivo dostojanstvo, kaže Brügger.

Osobe s invaliditetom isključuju se iz društvenog života zbog toga što ne odgovaraju uobičajenim normama radne sposobnosti

U skladu s time je papa Ivan Pavao II. u svojem nagovoru osobama s invalidite­tom u Quebecu 1984. rekao sljedeće: „Želio bih jasno reći i istaknuti: čovjek s invaliditetom punovrijedno je ljudsko bi­će sa svim odgovarajućim urođe­nim svetim i ne­povredivim pravima, neovis­no o tome je li njegov nedostatak prirođen ili je na­stao zbog kronične bolesti ili nesretnog slučaja, pati li od duševne ili staračke slabosti i koliko je teško njegovo ošteće­nje. Njemu se mora olakšati sudjelova­nje u društvenom životu u svim dimenzijama i na svim razinama koje bi mu mogle biti dostupne: obitelj, škola, posao, socijalna zajednica, politika, religiozni život. To praktično pretpostavlja apsolutno pošto­vanje ljudskoga života već nakon njegova začeća, a po tome i u svim stadijima nje­gova života.“

Šardi je u svojem izlaganju bio nagla­sio i da osobe s invaliditetom imaju jednaka prava primati duhovne stvarno­sti poput sva­kog drugog vjernika te da su i oni ak­tiv­ni i djelatni graditelji Tije­la Kristova. Spominjući pak Smjerni­ce hrvatskih biskupa o pastoralnoj skr­bi osoba s invaliditetom, koje je Hrvat­ska biskupska konferen­cija ob­javila 1996, Šardi je istaknuo da biskupi preporučuju važnost prilagođava­nja pro­­­sto­­ra župnih crkava, pastoralnih pro­­­sto­­ra i zna­čaj­nih ustanova invalidskim ko­licima te pri­stupačnost svetištu i ambo­nu i da se razmišlja o redovi­toj, a ne tek po­vre­me­­noj pastoralnoj skrbi osoba s teško­ćama u razvoju. Biskupi nagla­šavaju i da djecu i mlade s teškoćama u razvoju treba što više uvoditi u zajednički ži­vot i redovite životne odgovornosti, a ne preporučuju posebne mise, molitve ili vje­ronauk za njih. Dokument završava riječima: „Veli­čina velikih pokazuje se upra­vo u njihovu odnosu prema potrebama malenih.”

Brügger je ukazao i na mnoge uzroke koji napadaju čovjekovo dostojanstvo, iako po sebi nepovredivo i sveto. S jedne strane, to su zemlje u kojima je ate­izam postao državna ideologija i gdje se svjesno radi na tome da ta vjera u napredak prožme čitav društveni život – ondje se gazi osnovno pravo na religioz­nu slobodu i ispo­vijedanje vjere, a time i čo­vje­kovo dostojanstvo. Analogno to­me, ondje gdje pod isprikom slobode i to­le­­rantnosti cvjetaju određeni oblici li­beraliz­ma i subjektiviz­ma, nadmoćno se povećava nivelira­nje svih vrednota, a time i ravnodušnosti prema Bogu i nje­govoj Crkvi, a ugroženost ljudskog do­stojanstva poprima zastrašujuće razmje­re. Brügger uočava, također, da tamo, gdje se standard i bogatstvo toliko pove­ćavaju tako da se ohlade ljudska srca i zamuti pogled za potrebe bližnjih, nasta­ju novi mehanizmi moći koji razaraju čovjekovo dostojanstvo.

Rezultat je, prema njemu, da osobe s invaliditetom budu isključene iz druš­t­vena života zbog toga što ne odgovaraju uobičajenim normama radne sposobno­sti; istodobno nedostaju odgovarajuće socijalne ustanove, kao i mogućnosti školskog i stručnog osposobljavanja osoba s invaliditetom; a sve to zato što se život s in­validitetom promatra kao nevrijedan život, a moderna znanost zloupotrebljava za to da se takav život odstrani već u klici, pobačajem ili manipuliranjem geni­ma. Na čovjeka s invaliditetom gleda se samo kao na jadno, slabo i žalje­nja vrijedno stvorenje kojemu su potrebni jedino sućut i skrb – tako, eto, Brügger sažima prevladavajući pogled na osobe s invalidi­tetom. Srž takvog odnosa jest u tome da se pretpostavlja da postoje neki „zdravi“ i neki „bolesni“. Tipični apeli za humani­tarne akcije uvijek glase isto: pomo­zimo im! Dakle, postojimo „mi zdravi“ koji po­mažemo „njima“! Papa Franjo u najnovijoj enciklici Fratelli tutti izričito kaže da ne postojimo mi koji bismo bili drukčiji od nekih onih. „Ne postojimo mi i oni.“ Ta rečenica briše sve granice između ljudi, pa i one između onih s invalidnošću i onih bez invalidnosti.

Obilje duhovnih plodova

Brügger uzroke za odbijanje čovjeka nalazi u odbijanju Boga. To odbija­nje čo­vje­ka, kaže on, najočitije se pokazuje tamo gdje taj čovjek, posve ili uopće ne od­­­go­vara normama koje je postavio čovjek. Tada invalidnost i bolesti „obezvređuju“ čovjeka; takav se čovjek isključuje iz društ­­va ili se u najmanju ruku izgura na rub, izloži diskriminaciji. Šardi, naprotiv, poziva na inkluziju: „Kroz osobe s in­­validi­te­tom obilje duhovnih plodo­va biva oba­si­­pa­no na čovječanstvo, a na nama ih je prepoznati i pomoći osoba­ma s invalidi­tetom prikazivati svoje život­ne teškoće na tu nakanu.“ Ili, kako je poručio Ivan Pavao II. 1981. iz Castel Gandol­fa: „Vjera nas uči da u svakome čovjeku gledamo Božju sliku koja sjajno prosijava i iza za­stora kojom ju je mogla zastrti inva­lidnost. Čo­vjek s invaliditetom je čo­vjek u punoj vrijednosti čija naravna prava ostaju sveta i nepovrediva. S pomoću uzajamne otvore­nosti i srdačne velikodušnosti izolacija će ustupiti mjesto zajedništvu, a posljedica će biti uzajamno obogaćivanje i zajednički rast.“