Branko Đukić, liječnik i čuvar dubrovačkog vremena

Nesvakidašnja priča o gosparu koji održava sat u Dubrovniku na gradskome zvoniku, čije se zvono dosad javilo 25 milijuna puta

Snimio Željko Tutnjević

Urari kojih više gotovo i nema u doba moderne digitalizacije satova, gotovo za­­boravljen urarski zanat, a s druge stra­­ne toliko izložena i ranjiva liječ­nička pro­fesija dvije su struke koje se kriju u zanimljivoj i intrigantnoj osobnosti dubrovačkoga liječnika Branka Đukića s dugogodišnjim sta­žem u Domu zdrav­lja Dubrovnik. Ovaj je magistar znanosti i liječnik medici­ne ra­da svoj hobi – urarstvo – gotovo profe­sio­nalizirao, iako sam nikad tako ne govo­ri, tvrdeći da je samo amater hobist zadužen i za samozatajan posao navija­nja zvonika, bez kojega bi mjerenje vremena u Dubrovniku bilo gotovo nemogu­će. O isprepletanju zdravlja i ranjivosti, vremena prošloga, sadašnjega i buduće­ga razgovarali smo u dubrovačkom gradskom zvoniku i ispod njega. Povodi za razgo­vor bili su: pandemija, tréšnja, Dubrovnik bez strana­ca i ponovno otkrivanje starih dobrih vrijednosti s dušom u eri interneta, (samo)izolacija, otuđenja i gospodara novca.

Gospodine Đukiću, kako se kao liječnik osje­ćate u ovome covid-vremenu?

Na početku je postojala nelagoda jer se nije dovoljno znalo o virusu, ali mi je moj hobi, urarstvo, omogućio odmak od problema. Popravljajući satove, kao da ulazim u jedan drugi svijet. Rastavljam ih, zanima me njihov mehanizam i ustroj.

Zašto vam je toliko bitno vrijeme koje se navija mehanički?

Mehanički satovi imaju svoju dušu, oni su isto skloni kvarovima, smetnjama, ima tu i dosta analogije s medicinom. Sjećam se jednog novinskog članka u kojemu se govo­ri o umirovljeniku koji je za svoj minuli rad dobio kvarcni sat i rekao da je pre­ci­zan, kvalitetan, ali da nema šuma, onoga zvuka tik-tak, nema stroja unutra, i to ga je ostavilo hladnim.

Malo ljudi zna kada su izumljeni ručni sa­tovi, stolne ure i satovi na zvoniku.

Razni društveni događaji prethodili su raz­novrsnim modelima satova i njihovim poboljšanjima. Tako su na početku imali samo kazaljku sata, ali su dolaskom že­ljez­nice satovi dobili minutnu kazaljku kako ljudi ne bi kasnili na vlak. Džepni satovi bili su popularni do Prvoga svjetskog rata, ali je na bojištima bilo nezgodno vaditi satove iz džepa pa su se počeli stavljati na ruke i tako se stvorio model ručnih satova.

Kakva je situacija u Dubrovniku, u koje­mu razgovaramo, ima li danas ljudi koji nose mehaničke satove ili imaju zidne ure?

U manjini su, a kako je malo urara, ako se mehanički satovi pokvare, ljudi ih bace, a zidni satovi, kojih ima nešto u Dubrovniku, uz dobro održavanje mogu potrajati i 150 godina. U svemu postoji moda, pa i u urarstvu, tako se u modu vraćaju luksuz­ni mehanički satovi koji stoje nekoliko tisuća eura, ali obični mehanički satovi koji bi mogli i nadživjeti vlasnika više se ne izrađuju.

Kako vi promatrate ljude koje liječite i nji­hove mehanizme, kao protok vremena ili neku drugu kategoriju?

Uvijek svima najprije pogledam sat, to mi je opsesija. Jedan je urar rekao da, kada otvara sat, kao da gleda u mozak izumitelja koji je napravio taj sat.

Jedan je od najzanimljivijih satova u Du­brovniku upravo ovaj na gradskome zvoniku, a vi ste jedan od krivaca njegove toč­nosti i dugovječnosti. Dubrovački grad­ski zvonik izgrađen je u 17. stoljeću.

Tako je. Kada se penjete stubištem, sa stra­ne možete vidjeti fotografije koje govore o tome kako je tekla povijest njegove gradnje. U potresu je bio razrušen pa su se mi­jenjali brojčanici i mehanizmi. Ispod jedne slike piše da su Dubrovčani 22 godine tugovali za zvonikom kakav je nekada bio i onda se pojavio bogati Hrvat iz Čilea, Pasko Baburica, koji je donirao novac. Dubrovčani nisu bili zadovoljni izgledom kupole i krova, ali to se riješilo i od 1927. zvonik je u današnjemu obliku, a i mehanizam sata iz te je godine. Njegov brojčanik nema minutnu kazaljku, nego tzv. hobotnicu, što znači da postoje pozla­ćeni, mesingani ili brončani dijelovi koji pokazuju sate. Ispod njih je kugla s Mjesečevim mijenama, kao i plavi brojevi koji rimskim brojevima pokazuju broj sati, a arapskim broj minuta.

U dubrovačkome kamenu, gradskom zvo­niku na početku Straduna vidjeli smo i sli­ku gospara Krasovca, vašega pret­hod­nika u navijanju zvonika.

Tako je. Gospar Antun, Tonči Krasovac bio je treća generacija urara, taj su posao radili i njegov djed i otac. Posljednji se iz obite­lji time bavio. Imao je četvero djece, ali oni su svi krenuli u glazbene vode. A i gospar Tonči je imao izvanredan, apsolutan sluh, što mu je pomagalo u popravljanju satova, što sam poslije ustanovio. Sat navijam svake subote, a moj pomoćnik sve druge dane kako bi i danas besprijekorno išao.

Koliko katova ima zvonik do satnoga me­hanizma?

S međukatovima je šest podesta. Ugodno je hodati. Uspinjanjem se dolazi do vanj­skoga prolaza, pa do metalnih vrata koja su prije bila jedan od ulaza na Zidine.

Gradski je zvonik u samom srcu Grada. Sa zvonika se vidi dominikanski samostan, ulaz u staru gradsku luku, Srđ, a u zvoniku i fotografija oštećenoga zvonika.

Tako je, s istočne strane, na kupoli koja je popločana olovnim pločama, rupa je promjera 3x3 metra nastala u Domovinskome ratu. Međutim, nejasno je kako je nastala: od eksplozije ili od prolaska granate. Neki misle da joj je izvađen upa­ljač ili da je nešto, nasreću, zatajilo, jer da je eksplodirala, raznijela bi cijelu kupolu.

Pri penjanju skalinima dubrovačkoga zvonika može se svratiti u gradsku Lu­žu, lođu koja gleda na Stradun i koja je ukrašena manjim zvonima. Neposredno ispod je taraca Divone, Sponze, gdje su uglavnom trombunjeri za vrijeme otva­ranja Dubrovačkih ljetnih igara i kada zvone ova četiri zvona.

Tako je, kao i kada su tombule i slično - a nadam se da će se vratiti nakon pandemi­je. Iz Luže zadnje stubište vodi do mehaniz­ma sata koji je talijanske proizvod­nje. Koliko znamo, to je četvrti mehanizam sa­ta u povijesti zvonika. Prvi je iz 1770. i zahva­lju­jući jednom dubrovačkom knezu spašen je od propadanja, pokupljen je sa smeća i stavljen u Knežev dvor. Dva su mehanizma između izgubljena, a nadamo se da će ovaj koji je sada tu još dugo potrajati.

Prije prostora u kojem je satni mehani­zam nalazi se i radionica.

Ta radionica ne služi toliko za popravke koliko za održavanje satnoga mehanizma. Tu su razne masti, sredstva za čišćenje, priručni alat, rezervni dijelovi. Pokazalo se, naime, da poluga lijevoga satnoga mehanizma jednom godišnje popusti, vjerojatno zbog zamora materijala, pa uvijek imamo rezervu.

Iznad mehanizma sata su Maroje i Bartul, odmilja zvani Maro i Baro, skulpture, kopije Zelenaca koji tuku ure. Originalni Maro i Baro sada su u Kneževu dvoru, a jedno su vrijeme bili u Sponzi, nakon što su skinuti sa zvonika...

Vidjelo se da je njihova vrijednost nepro­cje­njiva. U Kneževu dvoru su im bolji uvje­­ti. A tamo je i mehanizam sata iz 1770. koji je rastavljen, restauriran i sastav­ljen, tako da su i stalno izloženi i mnogi se posjeti­telji začude kada shvate iz kojega su vremena, jer: postojanje toranjskoga sata zna­­čilo je da je grad civiliziraniji, to je bila do­bro­bit za pučanstvo.

Koliko ljudi često posjećuju zvonik? Po­stoji li mogućnost da dubrovački zvonik postane svjetska atrakcija?

Relativno je malen broj ljudi zainteresiran za posjećivanje satnoga mehanizma. Čak mi se dogodilo da ni inozemni turisti koje sam jednom sreo u dnu zvonika, a rade u automobilskoj industriji nisu bili svjesni kako radi satni mehanizam.

Čini mi se da Dubrovnik funkcionira kao jedan veliki sat, kao golema ura potak­nu­ta energetski dubrovačkim zvonima. Ima­te li spoznaje kako se danas doživlja­va ovaj sat koji otkucava vrijeme?

Ja sam s ovim satom u medijskoj defanzivi, govori se o njemu samo ako ne ide, a ako ide, onda je on uvijek kao neka glazbena kulisa, nešto bez čega se ne može. Zanimljivo je da je ovaj sat zbog svojeg me­ha­nizma jedino što je u Domovinskom ratu radilo u ovome gradu kada nije bilo struje. Navija se mehanički, pazili smo ga, a kako je bila nestašica ulja, išao je na maslinovo ulje. Sve je progutao, radio je i bio s nama u borbama.

Zvono na zvoniku je iz daleke 1512. godine.

Nevjerojatno je to: otkucalo je oko 25 mili­juna puta. Nije puklo, nije naciklo i oče­kujemo da će trajati još koje stoljeće.

Dubrovački zvonik nakon tri minute ponov­no otkucava puni sat, odnosno rebati...

U Dubrovačkoj su Republici senatori u Knežev dvor ulazili na punu uru, a knez s malim odmakom, kako bi se istaknula nje­gova povlaštena funkcija. Slično ponav­lja­nje vidio sam i u Bologni.

Dubrovački zvonik zvoni svaku punu uru, rebati punu uru i zvoni nakon pola sata. Zašto je tako organizirano vrijeme? Neki zvonici zvone svakih 15 minuta.

Takav je tip mehanizma. Za one koji zvone na kvarte govori se da stvaraju veliku buku, neprestana je zvonjava, tako da neki misle kako je to pretjerano, a ovo je neka sredina.

Koliko se daleko čuju dubrovačka zvona kada je tišina?

Misli se da su se prije pojave mehani­zacije, oko 1900. godine, čula do Maloga Zatona, oko 10 do 12 kilometara. Danas dolazi do glazbenog ili zvučnog zagađe­nja i čuje se do Gruža ako je baš tišina. Kako more pojačava njegov zvuk, čuje se i do Lokruma i Vile Orsule.

U pripremi za ovaj razgovor, u „vrijeme od tréšnje i od pandemije“, kada su mno­gi ljudi izgubili svoje vrijeme i kada su prestali dolaziti u Grad, rekli ste da mo­žemo usporediti ljudske organizme i sat­ne mehanizme. Doktore Đukiću, ka­ko biste vi svoju poziciju hobista ura­ra uspo­redili s liječničkim zanimanjem?

Često me pitaju što je teže biti, liječnik ili urar. Ja nisam urar, ja sam amater, nisam ško­lovan, što ne znači da sam loš u tome, znam iz šale uzeti sat od nekoga urara i po­praviti ga. Više znam ocijeniti nekakve po­greške entuzijazma nego djela nekih uče­nih ljudi, ali mislim da je teže biti urar, jer kada jednom naučiš anatomiju, onda sve znaš, jer je svaki čovjek isti, a svaki sat ima drukčiji mehanizam, drukčije je građen. Ljudi su dugo razmišljali kako napraviti sat, koje materijale koristiti. Prva zemlja koja je znala probušiti dijamant, jer je to bitno za satne ležajeve, bila je En­gleska, ona je bila prva velesila u urarstvu, pa Francuska, a tek u 19. stoljeću Švicarska. Ljudi su slični satovima, ima ih koji žure, kasne, a bogami ima i pokvarenih, da se malo našalimo.