RAZGOVOR
Snimio Željko Tutnjević
Urari kojih više gotovo i nema u doba moderne digitalizacije satova, gotovo zaboravljen urarski zanat, a s druge strane toliko izložena i ranjiva liječnička profesija dvije su struke koje se kriju u zanimljivoj i intrigantnoj osobnosti dubrovačkoga liječnika Branka Đukića s dugogodišnjim stažem u Domu zdravlja Dubrovnik. Ovaj je magistar znanosti i liječnik medicine rada svoj hobi – urarstvo – gotovo profesionalizirao, iako sam nikad tako ne govori, tvrdeći da je samo amater hobist zadužen i za samozatajan posao navijanja zvonika, bez kojega bi mjerenje vremena u Dubrovniku bilo gotovo nemoguće. O isprepletanju zdravlja i ranjivosti, vremena prošloga, sadašnjega i budućega razgovarali smo u dubrovačkom gradskom zvoniku i ispod njega. Povodi za razgovor bili su: pandemija, tréšnja, Dubrovnik bez stranaca i ponovno otkrivanje starih dobrih vrijednosti s dušom u eri interneta, (samo)izolacija, otuđenja i gospodara novca.
Na početku je postojala nelagoda jer se nije dovoljno znalo o virusu, ali mi je moj hobi, urarstvo, omogućio odmak od problema. Popravljajući satove, kao da ulazim u jedan drugi svijet. Rastavljam ih, zanima me njihov mehanizam i ustroj.
Mehanički satovi imaju svoju dušu, oni su isto skloni kvarovima, smetnjama, ima tu i dosta analogije s medicinom. Sjećam se jednog novinskog članka u kojemu se govori o umirovljeniku koji je za svoj minuli rad dobio kvarcni sat i rekao da je precizan, kvalitetan, ali da nema šuma, onoga zvuka tik-tak, nema stroja unutra, i to ga je ostavilo hladnim.
Razni društveni događaji prethodili su raznovrsnim modelima satova i njihovim poboljšanjima. Tako su na početku imali samo kazaljku sata, ali su dolaskom željeznice satovi dobili minutnu kazaljku kako ljudi ne bi kasnili na vlak. Džepni satovi bili su popularni do Prvoga svjetskog rata, ali je na bojištima bilo nezgodno vaditi satove iz džepa pa su se počeli stavljati na ruke i tako se stvorio model ručnih satova.
U manjini su, a kako je malo urara, ako se mehanički satovi pokvare, ljudi ih bace, a zidni satovi, kojih ima nešto u Dubrovniku, uz dobro održavanje mogu potrajati i 150 godina. U svemu postoji moda, pa i u urarstvu, tako se u modu vraćaju luksuzni mehanički satovi koji stoje nekoliko tisuća eura, ali obični mehanički satovi koji bi mogli i nadživjeti vlasnika više se ne izrađuju.
Uvijek svima najprije pogledam sat, to mi je opsesija. Jedan je urar rekao da, kada otvara sat, kao da gleda u mozak izumitelja koji je napravio taj sat.
Tako je. Kada se penjete stubištem, sa strane možete vidjeti fotografije koje govore o tome kako je tekla povijest njegove gradnje. U potresu je bio razrušen pa su se mijenjali brojčanici i mehanizmi. Ispod jedne slike piše da su Dubrovčani 22 godine tugovali za zvonikom kakav je nekada bio i onda se pojavio bogati Hrvat iz Čilea, Pasko Baburica, koji je donirao novac. Dubrovčani nisu bili zadovoljni izgledom kupole i krova, ali to se riješilo i od 1927. zvonik je u današnjemu obliku, a i mehanizam sata iz te je godine. Njegov brojčanik nema minutnu kazaljku, nego tzv. hobotnicu, što znači da postoje pozlaćeni, mesingani ili brončani dijelovi koji pokazuju sate. Ispod njih je kugla s Mjesečevim mijenama, kao i plavi brojevi koji rimskim brojevima pokazuju broj sati, a arapskim broj minuta.
Tako je. Gospar Antun, Tonči Krasovac bio je treća generacija urara, taj su posao radili i njegov djed i otac. Posljednji se iz obitelji time bavio. Imao je četvero djece, ali oni su svi krenuli u glazbene vode. A i gospar Tonči je imao izvanredan, apsolutan sluh, što mu je pomagalo u popravljanju satova, što sam poslije ustanovio. Sat navijam svake subote, a moj pomoćnik sve druge dane kako bi i danas besprijekorno išao.
S međukatovima je šest podesta. Ugodno je hodati. Uspinjanjem se dolazi do vanjskoga prolaza, pa do metalnih vrata koja su prije bila jedan od ulaza na Zidine.
Tako je, s istočne strane, na kupoli koja je popločana olovnim pločama, rupa je promjera 3x3 metra nastala u Domovinskome ratu. Međutim, nejasno je kako je nastala: od eksplozije ili od prolaska granate. Neki misle da joj je izvađen upaljač ili da je nešto, nasreću, zatajilo, jer da je eksplodirala, raznijela bi cijelu kupolu.
Tako je, kao i kada su tombule i slično - a nadam se da će se vratiti nakon pandemije. Iz Luže zadnje stubište vodi do mehanizma sata koji je talijanske proizvodnje. Koliko znamo, to je četvrti mehanizam sata u povijesti zvonika. Prvi je iz 1770. i zahvaljujući jednom dubrovačkom knezu spašen je od propadanja, pokupljen je sa smeća i stavljen u Knežev dvor. Dva su mehanizma između izgubljena, a nadamo se da će ovaj koji je sada tu još dugo potrajati.
Ta radionica ne služi toliko za popravke koliko za održavanje satnoga mehanizma. Tu su razne masti, sredstva za čišćenje, priručni alat, rezervni dijelovi. Pokazalo se, naime, da poluga lijevoga satnoga mehanizma jednom godišnje popusti, vjerojatno zbog zamora materijala, pa uvijek imamo rezervu.
Vidjelo se da je njihova vrijednost neprocjenjiva. U Kneževu dvoru su im bolji uvjeti. A tamo je i mehanizam sata iz 1770. koji je rastavljen, restauriran i sastavljen, tako da su i stalno izloženi i mnogi se posjetitelji začude kada shvate iz kojega su vremena, jer: postojanje toranjskoga sata značilo je da je grad civiliziraniji, to je bila dobrobit za pučanstvo.
Relativno je malen broj ljudi zainteresiran za posjećivanje satnoga mehanizma. Čak mi se dogodilo da ni inozemni turisti koje sam jednom sreo u dnu zvonika, a rade u automobilskoj industriji nisu bili svjesni kako radi satni mehanizam.
Ja sam s ovim satom u medijskoj defanzivi, govori se o njemu samo ako ne ide, a ako ide, onda je on uvijek kao neka glazbena kulisa, nešto bez čega se ne može. Zanimljivo je da je ovaj sat zbog svojeg mehanizma jedino što je u Domovinskom ratu radilo u ovome gradu kada nije bilo struje. Navija se mehanički, pazili smo ga, a kako je bila nestašica ulja, išao je na maslinovo ulje. Sve je progutao, radio je i bio s nama u borbama.
Nevjerojatno je to: otkucalo je oko 25 milijuna puta. Nije puklo, nije naciklo i očekujemo da će trajati još koje stoljeće.
U Dubrovačkoj su Republici senatori u Knežev dvor ulazili na punu uru, a knez s malim odmakom, kako bi se istaknula njegova povlaštena funkcija. Slično ponavljanje vidio sam i u Bologni.
Takav je tip mehanizma. Za one koji zvone na kvarte govori se da stvaraju veliku buku, neprestana je zvonjava, tako da neki misle kako je to pretjerano, a ovo je neka sredina.
Misli se da su se prije pojave mehanizacije, oko 1900. godine, čula do Maloga Zatona, oko 10 do 12 kilometara. Danas dolazi do glazbenog ili zvučnog zagađenja i čuje se do Gruža ako je baš tišina. Kako more pojačava njegov zvuk, čuje se i do Lokruma i Vile Orsule.
Često me pitaju što je teže biti, liječnik ili urar. Ja nisam urar, ja sam amater, nisam školovan, što ne znači da sam loš u tome, znam iz šale uzeti sat od nekoga urara i popraviti ga. Više znam ocijeniti nekakve pogreške entuzijazma nego djela nekih učenih ljudi, ali mislim da je teže biti urar, jer kada jednom naučiš anatomiju, onda sve znaš, jer je svaki čovjek isti, a svaki sat ima drukčiji mehanizam, drukčije je građen. Ljudi su dugo razmišljali kako napraviti sat, koje materijale koristiti. Prva zemlja koja je znala probušiti dijamant, jer je to bitno za satne ležajeve, bila je Engleska, ona je bila prva velesila u urarstvu, pa Francuska, a tek u 19. stoljeću Švicarska. Ljudi su slični satovima, ima ih koji žure, kasne, a bogami ima i pokvarenih, da se malo našalimo.
Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti
Nakladnik
Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb
Za nakladnika
Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske
Voditelj projekta
Goran Galić, glavni urednik Vijenca
Koordinatorica projekta
Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca
Urednik Inkluzije
Boris Beck
Projektna administratorica
Tamara Kvas
Prijelom i dizajn tiskanog izdanja
Borovac i Bence d.o.o.
Lektura
Elizabeta Pernar
Adresa uredništva
Redakcija Vijenca - Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb
E-adresa
Tisak
Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb
Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr
Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.
Klikni za povratak