Ključ za uključivanje
Ovo je prvi broj posebna Vijenčeva dodatka Inkluzija koji će izvješćivati o kulturnoj sceni i kulturnim potrebama socijalno ranjivih i rubnih skupina u hrvatskom društvu. Svaki peti naš sugrađanin je umirovljen, svaki sedmi s invaliditetom, svakom drugom nezaposlenom prijeti siromaštvo, zbog čega su oni, a i mnogi drugi, od djece i studenata, do beskućnika i azilanata, isključeni i iz društva i iz kulture. Srećom, na njihovu uključivanju rade mnogi, i postižu lijepe i vrijedne rezultate – o kojima ne možemo doznati ništa, ili tek ponešto sporadično, jer su oni isključeni i iz medija.
Riječ kultura danas nisko kotira. Postoje dnevne novine koje nemaju tu rubriku i nacionalne televizije koje joj ne posvećuju nijednu emisiju, a još je gore s novinskim portalima. Nije to zato što bi tamo medijski djelatnici bili nekulturni, iako i tu ima katkad žalosnih primjera nepismenosti i neupućenosti, nego zato što kultura publiku ne privlači koliko neki drugi sadržaji. Ako podaci o posjećenosti portala pokažu da je samo mali postotak čitatelja pročitao na internetu književnu kritiku, izvješće s kazališne premijere ili ozbiljnu društvenu analizu, ali da je zato vojska njih kliknula na naslov Nećete vjerovati što je odjenula – onda se urednici, pogotovo u ovim teškim vremenima, neće dvoumiti oko toga kakve će sadržaje naručivati za svoj medij. I tako se upalo u zatvoreni krug: nekulturni mediji daju sve nekulturnije priloge, a iz tako preparirane publike regrutiraju se novi čitatelji i novi medijski djelatnici.
Medijska slika društva slika je uspješnih i istaknutih, mladih i nasmiješenih. Glumci iz sapunica, prominentni političari, influenceri i youtuberi, i svima, čini se, odlično ide. Čak i kroz crnu kroniku paradiraju uspješni: iz dana u dan čitamo kako kriminalci i pronevjeritelji posjeduju ultramoderne vile s bazenima, najskuplje limuzine sa stranim registracijama i izvrsne društvene i političke veze. Na drugoj su strani oni o kojima se piše samo kao o isključenima – ekonomski emigranti i azilanti, umirovljenici u ilegalnim staračkim domovima ili otpušteni bez otpremnine. Čak i kada dođu u fokus javnosti, ne prijeđu prag uključivanja u društvo; njihove su medijske priče ispričane tako da nemaju sretan kraj.
To što su isključenima zbog lošeg socioekonomskog statusa uskraćeni brojni plodovi tisućljeća kulturne djelatnosti čitava čovječanstva, u takvoj se konstelaciji smatra nečim nebitnim. Medijska je slika kulture ionako da je to nešto nepotrebno, dosadno, pljesnivo i zamorno. Uostalom, kakve su tipične vijesti iz kulture? Stotinu godina od ovog, tri stotine godine od onog, polaganje vijenca, postavljanje spomen-ploče, izvješće o smrti i sprovodu zaslužne ili zaslužnog, dječji zbor izvodi neku pjesmicu – sve je to ono što je Andrea Zlatar jednom prikladno nazvala hladnom kulturom. Međutim, po definiciji, kultura ne može biti mrtva jer je ona čitavo društveno naslijeđe neke zajednice – to su naši obrasci mišljenja, osjećanja i djelovanja kako smo ih dobili i preuzeli, u obitelji, raznim skupinama kojima pripadamo, pa do cijelog društva. Kultura se, osim toga, odražava u svemu što smo načinili, u svim očitovanjima naše gradnje, tehnike i umjetnosti. Kultura je naša životna stvarnost, ona je duhovna i materijalna, kao što se vidi i u izvornom značenju latinske riječi colere koja znači nastanjivati, uzgajati, štititi, štovati, značenje koje je danas velikim dijelom sačuvano u riječi agrikultura – kultura je nešto što nas hrani; ona nije umjetna nego je prirodna; nesumnjivo možemo reći da je ljudsko društvo bez kulture nezamislivo.
Isključivanje iz društva može biti potaknuto zbog niza predrasuda, a u listopadu se već desetljećima nastoji prevladati isključenost ljudi zbog specifična urođena stanja – sindroma Down. Listopad kao mjesec namijenjen informiranju javnosti o sindromu Down i poticanju na uključivanje osoba s tim kromosomskim poremećajem promiče od 80-ih godina američko Nacionalno društvo za sindrom Down, koje su 1978. utemeljili Betsy Goodwin i Arden Moulton čija se kći tada rodila s tim poremećajem. Društvo su pokrenuli jer je tada medicinska i društvena pomoć takvim obiteljima bila vrlo ograničena, a tako su potakli i druge da porade na uključivanju osoba sa sindromom Down. Otada se situacija znatno poboljšala – primjerice, 1983. prosječni životni vijek osobe s Down sindromom bio je 25 godina, a danas se povisio na 60. Mnoge su predrasude, nažalost, još uvijek prisutne, kako piše Tamara Voskresensky-Baračić, pedijatrica iz KDB-a Zagreb, na portalu hrvatske Zajednice Down: pogrešno se smatra da većina djece sa sindromom Down ima starije roditelje, no njih 80% rodile su majke mlađe od 35 godina; zabluda je da je osobe sa sindromom Down potrebno smjestiti u posebne institucije, no danas sve više njih živi kod kuće s obiteljima, obavljaju jednostavne zadatke i sudjeluju u svakodnevnim aktivnostima zajednice – druže se i sa zdravima, i s osobama koje imaju neke poremećaje, sklapaju prijateljstva, rade i bave se sportom; zapošljavaju se, sudjeluju u sportskim aktivnostima; stereotipno se smatra da djeca sa sindromom Down moraju biti smještena u posebne edukacijske programe, no sve više djece sa sindromom Down potiče se na uključenje u normalne učionice sa svojim vršnjacima; krivo je mišljenje da je odrasle sa sindromom Down nemoguće zaposliti, ali mogu biti službenici ili biti na mnogu i raznu ispomoć – iskustvo je pokazalo da tako dobivaju osjećaj da su korisni i da se ponose postignućima, a na radno mjesto uvijek donose svoj entuzijazam, pouzdanost i predanost poslu; na koncu, nije točno da osobe sa sindromom Down ne mogu održavati bliske međuljudske veze ili stupati u brak: djeca sa sindromom Down osjećajna su i topla, gotovo uvijek unose vedrinu, vrlo su tolerantna, blage naravi i stječu izrazitu naklonost ljudi s kojima dolaze u kontakt. Umjetnost, kultura i digitalni mediji mogu biti značajan katalizator uključivanja djece s Down sindromom jer ona jako vole crtati i slikati, svako peto dijete može svirati, a mnogi su pokazali veliku okretnost u služenju s računalima.
Neka društva, poput nordijskih, radikalno isključuju ljude s tim sindromom pa se majke potiče na pobačaj otkrije li se na začetom djetetu prekobrojni kromosom na amniocentezi tijekom trudnoće; zbog toga u nekim zemljama na sjeveru Europe uopće nema ljudi sa sindromom Down. Isključenost iz društva stvara nerazumijevanje i izaziva odbojnost, kao u nemilom slučaju kada je baš početkom listopada iz jednog kafića u Zadru, na Kalelargi, konobar potjerao djevojčicu s Down sindromom, jer mu „narušava ugled lokala”. S druge strane, veoma lijep primjer toga kako se može povećati svjesnost o sindromu Down, i kako u tome mogu pomoći mediji i umjetnost, našli smo u Sloveniji. Ona, tjedni prilog najuglednijih slovenskih novina Delo, i mjesečna ženska revija Onaplus – oboje s veoma velikom čitanošću – bili su proljetos raspisali anonimni natječaj za kratku priču. Sada su objavili rezultate, a po glasovima čitateljica i čitatelja najbolja priča ima za temu upravo rođenje djeteta sa sindromom Down. Autorica je mlada slovenska umjetnica Klara Kastelec, koja je magistrirala kazališno pjevanje na ljubljanskoj Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju, i to joj je prva pripovijetka koju je uopće napisala. O svojoj priči Tako bijelo srce, koje nije sram biti tako bijelo, u kojoj evocira svoje odrastanje u obitelji s djetetom koje je rođeno sa sindromom Down, Klara Kastelec kaže sljedeće: „Željela sam izraziti svijet svoje sestrice Karoline, svijet njezina bijelog srca, koji je, unatoč nedostacima na našoj ljestvici i mjerilima, mnogo puniji, bogatiji i čišći nego što će ikada biti naš. I podijeliti ga s drugima. S ljudima koji ga poznaju, onima koji misle da ga poznaju i onima koji ga i ne sanjaju.“
Inkluzija je samo jedan vid projekta Matice hrvatske Uključiva kultura – potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca, a tu su i edukacije novinara, radionice i webinari te izrada elektroničkih i tiskanih publikacija kojima će se nastojati potaknuti stvaranje medijskog sadržaja što će doprinijeti razbijanju stereotipa i predrasuda. U svemu tome uredništvo i novinari Inkluzije savjetovat će se sa stručnjacima iz partnerskih organizacija, Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu i udruge Pragma, ali i ne samo njih. Takav projekt nije jeftin: za iduće dvije godine dodijeljeno mu je 1.393.707,02 kune, od čega je 85% osigurano iz sredstava Europskoga socijalnog fonda, a 15% daje Ministarstvo kulture i medija, koje je i provelo javni natječaj, zajedno s Nacionalnom zakladom za razvoj civilnog društva.
Kao i Vijenac, Inkluzija će izlaziti svaka dva tjedna, a osim tiskane, bit će dostupne internetske i audioverzije za slijepe i slabovidne osobe. Riječ inkluzija – uključivanje – sadrži riječ ključ: kao da je za svako uključivanje potrebno naći ključ kojim će se otključati ono što je dosad bilo zatvoreno. Kultura je previše često zaključana. Nadamo se da ćemo zajedno otkriti što više ključeva za otključavanje kulture.
Prilog Vijenca za promicanje socijalne uključenosti
Nakladnik
Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2
10000 Zagreb
Za nakladnika
Miro Gavran, predsjednik Matice hrvatske
Voditelj projekta
Goran Galić, glavni urednik Vijenca
Koordinatorica projekta
Jelena Gazivoda, izvršna urednica Vijenca
Urednik Inkluzije
Boris Beck
Projektna administratorica
Tamara Kvas
Prijelom i dizajn tiskanog izdanja
Borovac i Bence d.o.o.
Lektura
Elizabeta Pernar
Adresa uredništva
Redakcija Vijenca - Matica hrvatska
Ulica Matice hrvatske 2, 10 000 Zagreb
E-adresa
Tisak
Tiskara Zagreb d.o.o.
Radnička cesta 210, 10000 Zagreb
Za više informacija o EU fondovima
strukturnifondovi.hr
Prilog Inkluzija izdan je u okviru projekta Uključiva kultura - potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji provodi Matica hrvatska s partnerima Udrugom Pragma i Društvom za komunikacijsku i medijsku kulturu.
Sadržaj priloga Inkluzija isključiva je odgovornost Matice hrvatske.
Klikni za povratak