Pun, bogat i čist svijet

Ovo je prvi broj posebna Vijenčeva dodatka Inkluzija koji će izvješćivati o kul­tur­noj sceni i kulturnim potrebama so­­cijalno ranjivih i rubnih skupina u hr­­vatskom društvu. Svaki peti naš sugrađanin je umi­rovljen, svaki sedmi s invaliditetom, svakom drugom nezaposlenom prijeti si­romaštvo, zbog čega su oni, a i mnogi dru­gi, od djece i studenata, do beskućnika i azilanata, isključeni i iz društva i iz kulture. Srećom, na njihovu uključivanju rade mnogi, i postižu lijepe i vrijedne rezultate – o kojima ne možemo doznati ništa, ili tek ponešto sporadično, jer su oni isključeni i iz medija.

Riječ kultura danas nisko kotira. Po­stoje dnevne novine koje nemaju tu rubriku i nacionalne televizije koje joj ne po­svećuju nijednu emisiju, a još je gore s no­vinskim portalima. Nije to zato što bi ta­mo medijski djelatnici bili nekulturni, iako i tu ima katkad žalosnih pri­mjera ne­pismenosti i neupućenosti, nego z­ato što kultura publiku ne privlači koliko neki drugi sadržaji. Ako podaci o posje­će­nosti portala pokažu da je samo mali postotak čitatelja pročitao na inter­netu  knji­ževnu kritiku, izvješće s kaza­lišne pre­­­mije­re ili ozbiljnu društvenu analizu, ali da je zato vojska njih kliknu­la na naslov Nećete vjerovati što je odjenula – onda se urednici, pogotovo u ovim teš­kim vremenima, neće dvoumiti oko toga kakve će sadržaje naručivati za svoj medij. I tako se upalo u zatvoreni krug: nekulturni mediji daju sve nekulturnije priloge, a iz tako preparirane publike regrutiraju se novi čitatelji i novi medijski djelatnici.

Isključivanje iz društva može biti potaknuto zbog niza predrasuda

Medijska slika društva slika je uspješ­nih i istaknutih, mladih i nasmiješenih. Glumci iz sapunica, prominentni poli­ti­čari, influenceri i youtuberi, i svima, čini se, odlično ide. Čak i kroz crnu kroniku paradiraju uspješni: iz dana u dan čitamo kako kriminalci i pronevjeritelji posjeduju ul­tramoderne vile s bazenima, naj­skup­­lje limuzine sa stranim registracija­ma i izvrsne društvene i političke veze. Na drugoj su strani oni o kojima se piše samo kao o isključenima – eko­nom­ski emi­granti i azilanti, umirovljenici u ilegalnim staračkim domovima ili otpušteni bez otpremnine. Čak i kada dođu u fo­kus javnosti, ne prijeđu prag uključivanja u društvo; njihove su medijske priče ispričane tako da nemaju sretan kraj.

To što su isključenima zbog lošeg socioekonomskog statusa uskraćeni brojni plodovi tisućljeća kulturne djelatnos­ti čitava čovječanstva, u takvoj se kon­ste­laciji smatra nečim nebitnim. Me­dij­ska je slika kulture ionako da je to ne­što nepo­trebno, dosadno, pljesnivo i za­mor­no. Uostalom, kakve su tipične vijesti iz kulture? Stotinu godina od ovog, tri stotine godine od onog, polaganje vijenca, postavljanje spomen-ploče, izvješ­će o smr­ti i sprovodu zaslužne ili zaslužnog, dječji zbor izvodi neku pjesmicu – sve je to ono što je Andrea Zlatar jednom prikladno nazvala hladnom kulturom. Međutim, po definiciji, kultura ne može biti mrtva jer je ona čitavo društveno naslijeđe neke zajednice – to su naši obrasci mišljenja, osjećanja i djelovanja kako smo ih dobili i preuzeli, u obitelji, raznim skupinama kojima pripadamo, pa do cijelog druš­tva. Kultura se, osim toga, odražava u sve­mu što smo načinili, u svim očitova­njima naše gradnje, tehnike i umjetnosti. Kultura je naša životna stvarnost, ona je duhovna i materijalna, kao što se vidi i u izvornom značenju latinske rije­či cole­re koja znači nastanjivati, uzgajati, štititi, štovati, značenje koje je danas velikim dijelom sačuvano u riječi agrikultura – kultura je nešto što nas hrani; ona nije umjetna nego je prirodna; nesumnjivo možemo reći da je ljudsko društvo bez kulture nezamislivo.

Isključivanje iz društva može biti po­taknuto zbog niza predrasuda, a u listopadu se već desetljećima nastoji prevla­dati isključenost ljudi zbog specifična urođena stanja – sindroma Down. Listopad kao mjesec namijenjen informira­nju javnosti o sindromu Down i poticanju na uključivanje osoba s tim kromosomskim poremećajem promiče od 80-ih godina američko Nacionalno društvo za sin­drom Down, koje su 1978. utemeljili Betsy Goodwin i Arden Moulton čija se kći tada rodila s tim poremećajem. Druš­tvo su pokrenuli jer je tada medicinska i društvena pomoć takvim obiteljima bila vrlo ograničena, a tako su potakli i druge da porade na uključivanju osoba sa sindromom Down. Otada se situacija znatno poboljšala – primjerice, 1983. prosječni životni vijek osobe s Down sindromom bio je 25 godina, a danas se povisio na 60. Mnoge su predrasude, nažalost, još uvijek prisutne, kako piše Tamara Vos­kresensky-Baračić, pedijatrica iz KDB-a Zagreb, na portalu hrvatske Zajednice Down: pogrešno se smatra da većina djece sa sindromom Down ima starije roditelje, no njih 80% rodile su majke mlađe od 35 godina; zabluda je da je osobe sa sindromom Down potrebno smjestiti u poseb­ne institucije, no danas sve više njih živi kod kuće s obiteljima, obavljaju jednostavne zadatke i sudjeluju u svako­dnevnim aktivnostima zajednice – druže se i sa zdravima, i s osobama koje imaju neke poremećaje, sklapaju prijateljstva, rade i bave se sportom; zapošljavaju se, sudjeluju u sportskim aktivnostima; stereotipno se smatra da djeca sa sindromom Down moraju biti smještena u posebne edukacijske programe, no sve više djece sa sindromom Down potiče se na uključenje u normalne učionice sa svojim vršnjacima; krivo je mišljenje da je odrasle sa sindromom Down nemoguće zaposliti, ali mogu biti službenici ili biti na mnogu i raznu ispomoć – iskus­tvo je pokazalo da tako dobivaju osjećaj da su korisni i da se ponose postignućima, a na radno mjesto uvijek donose svoj entuzijazam, pouzdanost i predanost po­slu; na koncu, nije točno da osobe sa sindromom Down ne mogu održavati bliske međuljudske veze ili stupati u brak: djeca sa sindromom Down osjećajna su i topla, gotovo uvijek unose vedrinu, vrlo su to­lerantna, blage naravi i stječu izra­zitu naklonost ljudi s kojima dolaze u kontakt. Umjetnost, kultura i digitalni mediji mogu biti značajan katalizator uklju­čivanja djece s Down sindromom jer ona jako vole crtati i slikati, svako peto dijete može svirati, a mnogi su pokazali veliku okretnost u služenju s računalima.

Neka društva, poput nordijskih, radi­kalno isključuju ljude s tim sindromom pa se majke potiče na pobačaj otkrije li se na začetom djetetu prekobrojni kromosom na amniocentezi tijekom trudnoće; zbog toga u nekim zemljama na sjeveru Europe uopće nema ljudi sa sindromom Down. Isključenost iz druš­tva stvara ne­razumijevanje i izaziva odbojnost, kao u nemilom slučaju kada je baš početkom listopada iz jednog kafića u Zadru, na Kalelargi, konobar potjerao djevojčicu s Down sindromom, jer mu „narušava ugled lokala”. S druge strane, veoma lijep primjer toga kako se može povećati svjesnost o sindromu Down, i kako u tome mogu pomoći mediji i umjet­nost, našli smo u Sloveniji. Ona, tjedni prilog najuglednijih slovenskih novina Delo, i mjesečna ženska revija Onaplus – oboje s veoma velikom čitanošću – bili su pro­ljetos raspisali anonimni natječaj za krat­ku priču. Sada su objavili rezultate, a po glasovima čita­teljica i čitatelja najbolja priča ima za temu upravo rođenje djeteta sa sindromom Down. Autorica je mlada slovenska umjetnica Klara Kastelec, koja je magistrirala kazališno pjeva­nje na ljubljanskoj Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju, i to joj je prva pripovijetka koju je uopće napisala. O svojoj priči Tako bijelo srce, koje nije sram biti tako bijelo, u kojoj evocira svoje odrasta­nje u obitelji s djetetom koje je rođeno sa sindromom Down, Klara Kastelec kaže sljedeće: „Že­lje­la sam izraziti svijet svoje sestrice Karoline, svijet nje­zina bijelog srca, koji je, una­toč nedostacima na našoj ljestvici i mjerilima, mnogo puniji, bogatiji i čišći nego što će ikada biti naš. I podijeliti ga s drugima. S ljudima koji ga poznaju, onima koji misle da ga poznaju i onima koji ga i ne sanjaju.“

Kultura je naša životna stvar­nost, ona je nešto što nas hrani

Inkluzija je samo jedan vid projekta Ma­­ti­ce hrvatske Uključiva kultura – potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca, a tu su i edukacije novi­nara, radionice i webinari te izrada elek­troničkih i tiskanih publikacija kojima će se nasto­jati potaknuti stvaranje medij­skog sa­dr­žaja što će doprinijeti razbija­nju ste­reo­tipa i predrasuda. U svemu tome ured­­ništvo i novinari Inkluzije savjetovat će se sa stručnjacima iz partnerskih organi­zacija, Društva za komunikacij­sku i medijsku kulturu i udruge Pragma, ali i ne samo njih. Takav projekt nije jeftin: za iduće dvije godine dodijeljeno mu je 1.393.707,02 kune, od čega je 85% osigurano iz sredstava Europskoga socijalnog fonda, a 15% daje Ministarstvo kulture i medija, koje je i provelo javni natječaj, zajed­no s Nacionalnom zakladom za razvoj civilnog društva.

Kao i Vijenac, Inkluzija će izlaziti svaka dva tjedna, a osim tiskane, bit će dostupne internetske i audioverzije za slije­pe i slabovidne osobe. Riječ inkluzija – uklju­čivanje – sadrži riječ ključ: kao da je za sva­ko uključivanje potrebno naći ključ kojim će se otključati ono što je dosad bilo zatvoreno. Kultura je previše često zaklju­čana. Nadamo se da ćemo zajedno otkriti što više ključeva za otključavanje kulture.