Pero živahno, jezik bridak

S kolegicom Gigom Gračan rođenom Drndarski (Osijek, 1945), uglednom i vi­še­­struko nagrađenom književnom prevo­di­­te­ljicom, novinarkom, kazališnom kriti­čar­­kom i urednicom, razgovarali smo u nje­­­zinu ugodnome stanu u Zagrebu. Po­vod je ovome razgovoru Demetrova nagra­da za životno djelo Hrvatskoga društva kazališ­nih kritičara i teatrologa koju je nedav­no dobila.

Snimila: Iva Patarčec

U rujnu ste dobili Demetrovu nagradu Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa. Još jedanput čestitam. Koja je točno vaša uloga u utemeljenju HDKKT-a?

Svoje mjesto vidim kao supokretačica Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa. To se događalo na prijelazu 1975. u 1976. godinu, a situacija je bila kao iz Zlatnoga teleta. Ideja je bila Petra Selema, a onda je trebao i netko tko će trčati, napisati Statut, registrirati ga, smisliti i dati izraditi žig te napisati pozivnice za nekoliko ljudi jer se Društvo osnovalo na Osnivačkoj skupštini, kao što biva i danas. Dakle, Selem i ja smo pokretači, ali on je podnipošto benderovki idejni nosilac, da ne bude doslovnog čitanja prispodobe. Oci utemeljitelji, kao oni na Mount Rushmore  (nije bilo nijedne žene osim mene) bili su: Ivo Hergešić, Vladimir Filipović, mislim i Marko Fotez, Slavko Batušić, Nikola Batušić, Branko Hećimović... valjda se zapisnici negdje čuvaju.

Vi ste bili tajnica, a Petar Selem bio je predsjednik Društva. Koje i kakve su bile vaše obveze kao tajnice Društva?

Tajnica Društva bila sam u prvom mandatu, ali sam u međuvremenu prešla na drugo radno mjesto, iz Koncertne direkcije Zagreb u Zavod za kulturu Hrvatske. Otklo­nila sam predloženu ponovenu kandidaturu jer na novom radnom mjestu postoji, logično, razdoblje adaptacije. Nakon mene je puno dulje tajnikovao Igor Mrduljaš, koji je tada čak našao prostor za Skupštinu u Dvorani L u Kazalištu mladih, jer je Društvo bilo u podstanariji na tadašnjem Trgu Republike broj 7 u tadašnjem DKH-u.Trebalo je, uz npr. utjerivanje članarine, obavještavati članove o sjednicama na koje su redovito dolazili, jer ih je sve zanimalo iako su sjednice bile manje-više kao circle, a pikanterije se ionako obavljaju izvan službenih  okupljanja. Isprva  je članova bilo ispod dvadeset, i svi su praktički bili u upravnim tijelima;  pomalo je u Društvo stizalo sve više prijava za članstvo  Selem je tad već počeo putovati, njegove organizacijske i ostale talente prepoznali su u svijetu, tako da je on vrlo brzo bio iza­bran za predsjednika međunarodnoga društva, pa se hrvatsko društvo učlanilo u međunarodno. 

U hrvatsku teatrologiju ušli ste jednim autorskim radom.

To je bio komadić moga diplomskoga rada koji sam dogovorila s profesorom Her­gešićem. Moj prvi objavljeni rad iz područja kazališta  nosio je naslov: Strani pisci na repertoaru osječkog kazališta od 1907. do 1967. Bilo je logično pisati o tom kazališ­tu jer sam u Zagrebu bila podstanarka, pre­bivališ­te bio mi je Osijek. Potrošila sam jedno ljeto doslovce se grbeći u arhi­vu ka­zališta i u Gradskom arhivu, bile takve prosto­rije, i bilježeći. Kad sam došla u kaza­lište po dozvolu za rad, srela sam Ljubo­mira Stanojevića, prošlogodišnjeg dobitnika De­met­ra, s kojim se poznajem dugi niz godina, čak smo stanovali u istoj ulici u kojoj je, signifikantno, i kazalište, a tad je već bio urednik časopisa Kazalište. Kad je čuo što radim, predložio je da mu dam komadić teksta da ga objavi u svečanom broju. Ma crno prepisivanje i grupiranje, nema tu interpretacije osim eventualno one kadrovskih migracija. Ljubo Stanojević je taj komadić objavio, vjerojatno i nešto platio, što bi bio i moj prvi honorar – autorski, jer se dotad  ponešto prislužilo nekim, nazovimo ih, stručnim uslugama. Slijedom toga netko bi možda pomislio da ću ići u te vode, ali sam  već tada shvatila da to nije za mene, jer sam razmišljala mogu li napisati išta za bar deset čitalaca. Naravno, od arhivističkih radova koristi su goleme, ali neka se time bave ljudi koji imaju popisivačke i statističarske strasti. To je bio prvi moj izlet u neku logiju - jer ispada da se takvi radovi računaju kao znanstveni.

Preveli ste tri izvrsne, za teatrologiju bit­ne knjige. Zašto?

U razdoblju od 1968. do 1972. radila sam u Osijeku i kao jako ambiciozna, a bojim se i ufitiljena relativno mlada osoba, mislila sam da ništa ispod kanona nije vrijedno truda. Bila sam pretplaćena na dva britanska časopisa, kazališni i filmski, i jedan francuski, i objavljena je vijest da je Peter Brook, već tada veliki redatelj,  netom objavio knjigu eseja The Empty Space. Registrirala sam vijest, napisala noticu za Telegram, a jedan mi je  gastarbajter vrlo brzo knjigu i donio, štoviše poklonio. Zainteresirala sam tih godina propulzivnog splitskog izdavača, Marko Marulić. Izdavali su npr. časopis Vidik i puno  pjesnika, od kojih nekima prvu samostalnu zbirku, npr. Jakši Fiamengu. Jedan od urednika bio je moj stari pajdo s fakulteta Srećko Lorger kojemu sam rekla za knjigu, on se zainteresirao i rekao da to glođem. Tako ja glođem i 1972. knjiga izađe. Te je godine ujesen bilo jedno od gostovanja Royal Shakespeare Company u HNK-u s predstavom San ivanjske (tada još ljetne) noći, a Koncertna direkcija u kojoj sam radila bila je organi­zator. Nadala sam se, sva uzbuđena, da će doći i njen redatelj Peter Brook, moj autor.

Ali ipak nije došao.

Knjiga je izašla nekoliko tjedana poslije toga gostovanja i sigurna sam da je gostova­nje razlog što je u cijeloj bivšoj državi doživjela gotovo nikad viđenu recepciju. Nakon što sam prevela Steinerovu Smrt tragedije za koju je zaslužan Slobodan Šnajder u Cekadeu koji je mislio da dobro pišem i dobro prevodim, pojavila se Anatomija kritike. U tadašnjem Naprijedu, današnjoj Nakladi Ljevak, ta je knjiga književne teorije (iako Northrop Frye tvrdi da je kritičar) čučala dugo. Objavljena je 1957, tadašnji de luxe prevodioci  redom se zahvaljivali na pa­žnji, a onda me je kolegica pitala želim li se ja prihvatiti prevođenja, jer će im isteći autorska prava i moraju je objaviti kako ne bi izgubili lovu. Glavna urednica rekla je da je svjesna da ju je teško prevesti i da će, ako je pristanem prevesti, angažirati profesora Ivu Vidana kao redaktora. Smrt tragedije prevela sam u tri mjeseca, a Anatomiju kritike u njih osam. I ovaj put naglašavam nezaobilazni udio profesora Vidana u toj mojoj muci pregolemoj. Uzgred, sve što sam prevodila i pisala događalo se uz redoviti posao u kojem plaću nisam dobivala, nego zarađivala. Uz takav angažman privatni i društveni život ispao je poprilično kusat, ali sama sam tako odabrala.

Danijel Dragojević zaštitni je znak Tre­ćeg programa Hrvatskoga radija. Iako se ljutite kad to govorim, mislim da ste i vi jedan od zaštitnih znakova toga programa. Radili ste dvije izvrsne emisije, Kazalištarije i Zoofon. Zašto, kad, kako?

Kazalištarije sam dobila priliku raditi 1988. kad se planiralo proširenje Trećega programa. Tada su mi Snješka Knežević i Eva Se­dak prenijele ponudu neka osmislim nešto povezano uz kazalište, a od 1. si­ječnja 1989. to bi bila cjelovita emisija. Onda sam do­slovno upecala Igora Šuljića koji je tada su­ra­đivao na Radiju 101, a Stojedinica se tih godina pokazala kao rasadnik novi­nara, pi­saca itd.  Bila sam, naime, na tematskoj pressici poslije drugoga Eurokaza 1988. kak­ve je, kao i Eurokaz, smislila Goga Vnuk. Na toj pressici o kritici jedan suhonjav mladić nastupio je s intervencijom izgovo­renom brzinom vlaka Pariz – Lyon. Govo­rio je o Frommu i pojmu slobode. Kad mi je došla ta laskava ponuda, a ja sam oduvijek uz zvuk, ne znam zapravo što mi je draže, zvuk ili slovo, sjetila sam se tog mladog čovjeka i prizvala ga na dogovor. Napravili smo dvije emisije u ‘88., a onda su mi u ‘89. dali samostalnu emisiju o kazalištu u trajanju od jednoga sata u nedjelju uvečer. U siječnju su išle pilot emisije, a od veljače jedanput mjesečno išle su Kazalištarije u kojima se profilirala i čvrsta jezgra: polihitor Igor Šuljić, glazbena suradnica Alenka Bobinsky i spiker Tomislav Bakarić; Audiokolumnu je pisao Igor Mrduljaš. Napravili smo četiri emisije, došlo ljeto, emisija se ugasila;  revitalizirana je sljedeće godine i trajat će pola sata. Kasnije sam i urednički i autorski znala dobiti i jednosatni termin za npr. feature o inozemnim predstavama hrvatskih autora, pa sam dokumentirala npr. prvo Kraljevo na njemačkome u Berlinu, pa Šnajdera u Frankfurtu na Odri i u Bochumu, gostovanje Zagrebačkoga kazališta mladih s Krleža-Brezovčevim Veli­kim meštrom sviju hulja, itd., bilo je toga podosta. Imala sam ja osobno prostora koliko sam htjela, jer nisam službouljdno vodila računa o normi, pogotovo ako mi je nešto bilo intrigantno. Kazalištarije su trajale do 2003, kad me kazalište prestalo zanimati – a zanimalo me od devete moje godine. Stvar je bila u meni, ne u kazalištu, zaboga. Tada sam zaključila, i tako postupila, da bi bilo pošteno emisiju predati, što se vrlo rijet­ko događa.

Pokrenuli ste emisiju Zoofon...

Emisija je njuškala, istraživala i veselila se aspektima odnosa čovjeka i životi­nje u umjetnostima i naokolo, a najmanje se bavila praktičnim savjetima i savjetodavnim funkcijama. Nije se pritom baškarila u kuli bjelokosnoj, nego je bivala itekako angažirana (npr. u onoj mučnoj aferi oko lomljenja kostiju biglovima radi, jelte, napretka znanosti, čitaj farmaseutske industrije). Osobito je podvrsta Zoon politi­­kon znala vaditi mast vladajućima, ma koji oni bili. Kao i u većini Kazalištarija,  preferi­rala se dokumentarnost, tj. riječ izgovore­na, ne pročitana. Zoofon je od polusatne emisije postao četrdesetpetminutna, a me­đu podvrstama, smišljenima za moju lakšu orijentaciju, bile su Terpsihorine zvjer­čice, Thalijina fauna i dr.

Vaš je život i danas pun profesionalnih i drugih izazova. Što vas najviše veseli?

Drago mi je što naručioci i dalje vjeruju da im ova matora tintara još umije štogod proizvesti. Jako mi je srcu milo što i izdavači i već godinama Dramski program žele da za njih nešto napravim, u Dramskom programu dokumentarne radiodra­me s punim autorstvom; za moje portrete kazališnih ljudi nastupio je lovostaj, kao i za prijevode. Šljaka se, veseli se, druži se koliko to ovih zadnjih mjeseci opaki covid dopušta. I brinem se za uvijek jednu macu koja mi izvoli dopustiti da joj budem su­stanarka. Sad je tu Šarika koju sam, kao i macana Janiku i sve prije njih, spasila. Denis Kuljiš (i pod stare dane navodim izvor dosjetke, kakav god bio) napisao je u nedavno ponovo upokojenom Gordoganu: „Status hrvatske umirovljenice – usud gori od smrti“.