Vrijeme kao monokromatska duga

Kada je Dragec Galić-Hanzek početkom sedamdesetih godina odlučio u vlastitoj nakladi objaviti svoju prvu zbirku pjesama, vizionarski pretpostavljajući da će mu biti i posljednja (premda je nakon objavljivanja zbirke živio još tri desetljeća), objavljena je 1973. godine u u Hrvatskoj Kostajnici, a odlučio se za naslov Trajanje. Upravo je njime potvrdio srž svoje literarne ostavštine – trajnost pjesama koje nas i danas intrigiraju životnošću, neobičnošću i svježinom pa nije nimalo čudno što je u nekoliko posljednjih godina, točnije nakon recentnog reizdanja njegove zbirke (2024) s potporom Ogranka Matice hrvatske u Hrvatskoj Kostajnici, obnovljen interes šire javnosti za Dragecovu književnu ostavštinu. Njegova je poezija jednako svježa, tematski intrigantna i aktualna, premda je riječ o pjesmama pisanim potkraj pedesetih, šezdesetih te početkom sedamdesetih godina. Njegove su pjesme iskrene poput intimističkog obraćanja čitateljima kojim započinje svoju zbirku: »Prvo mi dopustite, dragi čitatelju, da Vam se predstavim: rođen u Hrvatskom zagorju, živio u Slavoniji, sada sam gostioničar u Vedrom Polju kod Sunje. Stjecajem prilika imam zanimanje koje je na glasu kao utjelovljenje materijalne mogućnosti i sebičnosti, grubosti i lakokrušnosti, snobovštine i skorojevićevštine. Ne mogu se baš i pohvaliti tim vrlinama preko kojih se lome kola pakosti i zavisti koja me ne mimoilazi«. Upoznao je i osuđivanje, što je tipično za male sredine u kojima se darovitost iščitava kao svojevrsni poremećaj. Reklo bi se da je oduvijek bio čovjek ispred svog vremena i prema svjedočenju sina Ivice zapisano je u popratnom tekstu zbirke Sjećanje na djeda, oca, brata urednika zbirke i pjesnikova unuka Gorana Galića: »U Vedrom Polju je prvi imao telefon, platio je telefonske žice i stupove od centra Sunje, tri kilometra dalje, do Vedrog Polja, imao je vrlo rano kombi, televizor, osmišljavao je patente. I uvijek je bio u knjigama«. Izdvojenost iz gomile olako se tumači kao oholost, možda opasnost koju vreba izgovorena riječ, a osamljenost se pretvara u najveći grijeh – bijeg iz jata.

Dragec Galić s prvim izdanjem zbirke pjesama Trajanje 1973.

Neprekinuta linija vremena

Još kao vrlo mlad čovjek Galić je trebao dobiti posao zdravstvenog pisara i zbog toga je morao na liječnički pregled, kada se otkrilo da ima treći stadij plućne bolesti, zbog koje je boravio u sanatoriju na Brestovcu po tri mjeseca u više navrata. U pjesmi Ponoć u bolnici rujna 1969. Galić bilježi: »Dok mrak stoluje/ Na vrhu noći/ Mirno hrču pacijenti/ Sve dublje i niže/ Oko mene dah bolesti/ Sve veći i veći/ U peći izgara/ ugarak posljednji/ Pucketa na umoru...«. U Brestovac na Sljemenu vraćao se tijekom cijeloga života pa se on učestalo pojavljuje u njegovim pjesmama. Bolnica je za njega sasvim prirodno okruženje, gotovo poput njegove gostionice. Ondje je još kao mladić upoznao i svoju buduću suprugu Anku rođ. Ciprić, koja je također bila plućni bolesnik. Namijenio joj je ovaj nježni spomen-
-stih Vječita veza, kojim joj osjećajno poručuje: »I onda kada me neće biti/ bit ću tamo gdje budeš i ti:/ u cvijetu koji ćeš zalijevati/ na putu kojim ćeš putovati/ u kutu u kojem ćeš samovati...«. Boležljivi pjesnik često je bolovao, a ipak nije bio primarno zaokupljen bolešću. Boravke u sterilnom bolničkom ambijentu obilježila mu je svojevrsna začuđenost. U Brestovac je uvijek odlazio opskrbljen knjigama. Povazdan je čitao sve što bi mu došlo pod ruku. Liječnike bi čudila njegova čitateljska glad i afinitet. Ondje je vrijedno studirao Jonkeove rasprave o jeziku, a uz odabranu literaturu i njemu najdražeg pjesnika Matoša redovito je čitao Vjesnik, potvrđujući iskonsku ljubav prema novinama. Dugotrajni boravci u bolnici pacijentima neizostavno ostavljaju neprekinutu liniju vremena. Galić ju je ispunjavao dobrim štivom i, gotovo u nevjerici, promatrao ostale bolesnike koji su dosađujući se zurili u strop i pogledom pratili muhe. Nisu ga čudile ni bolesti ni tretmani – čudio ga je izostanak ljudske znatiželje, posebice one za znanjem. O tome je jednom zapisao: »Od nekoliko stotina ljudi raznih dobi, pacijenata, ja jedini čitam redovno dnevne novine«.

Sudionik društvenih gibanja

Tog strastvenog čitatelja, stvaratelja, osobenjaka i boema uporno je pratio usud posvemašnjeg neshvaćanja. Ništa, čak ni njegove dosjetke ni smisao za humor nisu nalazile odjek. Unatoč svemu, autor se mogao pohvaliti vjerom u nadu i stvaranje te hrabrošću koju je oživotvorio u inat vremenu i jalovoj sredini u kojoj je živio. Uporno čitajući i pišući, shvaćao je sebe i svoj rad veoma ozbiljno. Razvidno je to i po tome što je vrlo rano u periodici (Oko, Hrvatski književni list i dr.) počeo objavljivati svoje prve pjesme. Ključan trenutak njegova osobnog i književnog rasta dogodio se 1971., kad je načinio smjeli iskorak učlanivši se u Maticu hrvatsku, koja je bila središtem kulturnog i političkoga gibanja i nositelj hrvatskoga narodnog i kulturnog pokreta ili Hrvatskog proljeća. Matica se zauzimala za nacionalna prava, jezik i kulturnu autonomiju unutar tadašnje države. Te turbulentne 1971. dodijeljena mu je članska iskaznica i Matičin srebrnjak s likom Stjepana Radića, no uskoro je rad Matice suspendiran, a brojni njezini članovi godinama su progonjeni. O toj važnoj epizodi koja je bila mjerilom njegove hrabrosti i strasti, ali i o visokoj cijeni koju je platio te negativnim posljedicama što ih takav angažman donosi, njegov sin kaže: »Primao je emigrantske časopise iz Amerike, u koje je slao svoje pjesme, a neke su tamo i objavljene. Zbog toga su ga proglasili protudržavnim elementom. Mjesečni porez došli bi obračunavati po prometu na sajmeni dan, bili su česti pretresi kuće i u noćnim satima, a ako bi Tito prolazio ovim krajem, tada je bio stavljen pod mjere opreza. Udba mu je zaplijenila dnevnike iz ranih 1970-ih«. Možda su upravo ti događaji produbili njegov inat i snagu te mladom autoru dali poticaj za književni rad i prijeko potreban zalet koji je vodio objavljivanju zbirke samo dvije godine kasnije.

Autentični doživljaji nepotkupljive intuicije

Tomislav Ladan zapazio je Galićevu zbirku, o kojoj, ne bez ironije, kaže: »Kao što gostioničar sa svojim gostima uljudno govori o svemu, tako i on pjeva o svemu i svačemu«. Ladan je ugledni kritičar, znameniti jezikoslovac, književnik, leksikograf, esejist i književni prevoditelj, koji je na svakom području interesa ostavio dubok trag. Jedan od njih naslovljen je Pučki pjesnički glas, a riječ je o kritičarskoj bilješci tiskanoj u dnevnim novinama u obliku osvrta minijaturnog formata koji se u nevelikom prostoru nije uspio razgranati u dublju analizu pjesnikove poetike. Makar se komu može pričiniti da je riječ o usputnoj bilješci, već i sama činjenica da se osoba tako potentnoga kritičarskoga kalibra upušta u pisanje osvrta na ovu knjigu govori dovoljno čak i kad nastojeći naglasiti ono o čemu Galić govori Ladan piše: »O svemu što mu se čini važnim ispisuje naš pjesnik pjesme onako kao što se u dnevnik zapisuju zgode, opažaji, dojmovi (bilo samo za sebe ili za svoje srodnike, sljednike, poznanike)«. Meni se upravo ta rečenica učinila važnom jer govori o njegovu izlasku iz hermetičnoga stvaralačkog sebstva među srodnike, sljednike, poznanike – odnosno među nas čitatelje.

Čini mi se da je na sličnom tragu i pisac izvrsnog pogovora novom izdanju zbirke, kojim je obilježeno 50 godina od tiskanja njezina prvog izdanja i dvadeset godina od pjesnikove smrti, hrvatski književnik, prevoditelj, novinar i književni kritičar Davor Šalat. Njegova raščlamba pjesnikova rukopisa zasniva se na prepoznavanju iskonskog talenta, otkriva začudne meandre Galićevih motiva i njihovu poetsku uobličenost. Riječ je o znalačkoj studiji pjesničkog rukopisa koja se, na trenutke, prepušta akademizmu koji zahtijeva svojevrsne obrasce kakvi se formiraju u književnoj naobrazbi. Poznato je da se studirajući književnost vjerojatno može naučiti stručni pristup, razumijevanje ili analiza literarnih djela različitih žanrova, no siguran sam da takvo obrazovanje, samo po sebi, ne može stvoriti književnika, ni pjesnika. Osim toga ne postoji ni jedna akademska institucija koja nas može naučiti doživljavanju, osjećanju i suosjećanju, a upravo tom kvalitetom Dragec Galić-Hanzek upravlja vođen nepotkupljivom intuicijom. Izostanak u njegovu slučaju nerijetko spominjanoga znatnijega književnog obrazovanja ne želim spominjati budući da mi je poznata činjenica o strastvenoj načitanosti autora koji je na taj način gradio i svoje iskustvo pisanja. Njegova poetika ne pripada pučkom pjesništvu, ni spoznajnom naivitetu samoukih pjesnika. Njegov rukopis gonjen je unutarnjim nagonom, nudi nam autentični doživljaj lišen tereta akademskih pravila i trendova, što je rezultiralo istinskom i izravnom emocijom. Čitajući te pjesme osjeti se sirova energija kojom zrače, a otvrdlost vibracija predstavljena je jednostavnošću i proživljavanjem opažaja izraženih na direktan, autentičan, suvremen način koji u pjesmama rezoniraju opažajnom istinitošću vrsnog pjesnika koji nosi bremenito iskustvo.

Galić je slikao pjesme svojim očima

Pjesnik posjeduje rendgenske oči koje sve vide. »Oslikao sam svojim očima što i drugi vide i dio sebe«, tvrdnja je autora koji se ovdje poslužio slikarskom metaforom. Važno je da ih nikad ne zatvara pred mrakom, ne boji se bolesti, ni života, niti smrti, ma, ne boji se ni straha! Osjeća intenzivnu potrebu za pisanjem i bilježenjem doživljenih senzacija u punoj širini prostora vlastite slobode. O raznovrsnosti njegovih pjesama Šalat piše da su katkada i znatnije međusobno različite, pisane su iz očišta subjekta ili subjekata koji se nalaze u raznovrsnim situacijama i na zadane okolnosti različito reagiraju. Tvrdnju potkrepljuje riječima: »...subjekt kao pacijent u bolnici više je zaokupljen općenitim refleksijama, subjekt kao gostioničar ponajprije uočava jalovost i besmislenost birtijaškog života i njegovih konzumenata te ljudske mane pa i groteskne situacije pod utjecajem pijanstva, subjekt u plein airu poistovjećuje se s ljepotom prirodnih ciklusa kao suprotnosti izopačenosti ljudskog svijeta«. Mjestimice je u njegovim stihovima, zbog raznovrsnosti tema i motiva koji ga zaokupljaju, moguće osjetiti i svojevrsnu stilsku neujednačenost. Smatram ju plodom istraživanja i nalaženja, a ne lutanja i nesnalaženja, jer svaka od pjesama nalazi pravo mjesto u zbirci i pogađa baš ondje gdje treba. Šalat o emotivnom ozračju pjesama piše sljedeće: »One znaju biti pesimistične, melankolične, distancirano opisne, ljutite, društvenokritične, sentimentalno-ljubavne, djetinje, harmonične, sarkastične, ironične, humoristične, komentatorske, moralističke. Riječ je, dakle, o cijelome spektru opreka koje stvaraju značenjsku tenzičnost, raznovrsnu motiviku i iznijansiranu intonaciju«.

Mikrokozmos zasićen mirisom alkohola

Pjesnik je doživljavao i opisivao život u okruženju sitnodušja i nerazumijevanja, koje iskazuje pjesmom pod naslovom Gostioničar: »Svatko mora od nečega živjeti/ I ja svoje zanimanje imam/ Bijednici, muktaši i žderonje/ Zavidnički govore da mi je lijepo...«. Uvijek je zanimljivo čuti autora s vlastitim tumačenjem svoje potrebe za pisanjem, Galić to ovako bilježi: »Gledajući tako život oko sebe rezultiralo je odavno, da je nikla želja u meni da bilježim uporno i pišem sve do ove zbirke pjesama. Kao i uvijek do sada, tako i sa izdanjem ove moje prve – možda i posljednje – zbirke pjesama, uvijek sam se oslanjao na vlastite snage«, nešto kasnije zapisuje i ovo: »Pjesme, za mene, to su nevidljiva zrnca biserja, najčešće crnog, po životnom putu pokupljena i u svakog čovjeka smještena«.

Očekivao sam u pjesmama barem malenu dozu nekog naivizma i pretpostavljao da će u njima pretežno dominirati ruralne note, barem u motivima, a dočekao me zreli pjesnik iz kojeg progovara jezgrovita poetska filozofija i nepatvorena životna istina. Njegove pjesničke misli iskazane su naturalistički, bez natruha groteske, naprotiv, resi ih blagi humor. Osobitu naturalističku lepezu otvara rišući krokije događaja i ljudi iz gostioničarskog miljea kao u sjajnoj pjesmi: Crna kuja sluša, u kojoj nalazimo i ove stihove: »(...) ojka-pjesma pijanaca jednako bez sluha/ samo Ona pokada zalaje, žalosno, jer,/ vezana pa sluhom i njuhom/ mora trpjeti, taj/ primitivizam«. Ne pamtim da sam skoro pročitao nešto što osvaja na tako uvjerljiv način. Naslutio sam sličnost s naturalističkim svijetom Dragutina Trumbetaša, naivnog slikara, pjesnika i gastarbajtera kojemu je to bilo tematsko nadahnuće u likovnim i književnim djelima. Čini mi se da se srodnost očituje, barem u natruhama, osobito u epizodama iz gostionice, koja u stihovima postaje mikrokozmos zasićen mirisom alkohola i teškog dima cigareta pod mutnim sjajem birtijske rasvjete. Sarkastični ton prepoznajemo i u pjesmi posvećenoj Gostionici, u kojoj kaže: »Tvoje su oči dvije zmije/ rijeke sive ponekad zelene./ Ždrijelo ti je krokodila/ a izgled obojen blijedim otrovom/ pa ipak me nešto veže za te,/ gostionico, stara šljivovico«. O odnosu prema gostionici i gostima njegova lokala »Lipa« govori i autorova posveta: »Svojim znancima, svojim pijancima, svojim prijateljima – kojih ipak imam (...)«, ali i pojedini stihovi ili pjesme poput ove kojom dominira naturalistički sukus gostioničarskog iskustva, gdje kaže: »Pepeljara puna pikavaca/ Prostorija smrada/ Čaše praznine/ Želudac mučnine/ U svijesti sive tupavosti/ Plod pijanog razlaza bijedi/ Konzumirao sam sve/ Iz nužde/ Ispišao« (Nakon pijanke).

Pjesnik je uvijek vjerovao da će ozbiljnija procjena vrijednosti njegova djela doći od kritičara i kao da je unaprijed znao da će biti prihvaćena od njegovih čitatelja, kojima poručuje: »Moje pjesme često plivaju vodama pesimizma. Ponegdje ima i očajanja, ali se ipak provlači iskra nade kao vodilja«. Dalo bi se zaključiti da je Galić motreći život kroz svoju, katkada tamnu, prizmu istinski pisao ono što je živio, a može se osjetiti da je živio ono što je pisao i cijelo vrijeme bio posve svoj. Njegov duh valja shvatiti i prihvatiti jer samo tako nevjerojatnom lakoćom on može postati i naš. Odredili su ga smisao i nježnost, izolacija, dugočasnost čekanja, intervali između udisaja, između kojih se vrijeme proteže kao monokromatska duga.

-

Stevo Leskarac, akademski slikar i pjesnik, radi kao konzervator-restaurator u Nacionalnoj i sve­učilišnoj knjižnici u Zagrebu. Uz niz književnih eseja objavio je nekoliko zbirki poezije: Perje svitanja, Biserje samoće i Album od vremena. Prevoditelj je prvog afroameričkog novelista i pjesnika koji je stekao nacionalnu slavu, klasika američke poezije Paula Lawrencea Dumbara.