Vivat, crescat, floreat Školske zgrade u Zagrebu izgrađene u Kršnjavijevo vrijeme

U autobiografskom zapisu pisanom u trećem licu i objavljenom postumno u Vijencu 1927. Iso Kršnjavi spominje da je u vrijeme obnašanja dužnosti predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade Hrvatske i Slavonije, što bi bio ekvivalent današnjem ministarstvu obrazovanja i kulture, potaknuo izgradnju i obnovu više od devedeset učevnih zavoda i više od devedeset crkava. Brojke su tim impozantnije znamo li da je ministarsku dužnost obnašao samo pet godina, od 1891. do 1896. Prostor kojim je »upravljao« sezao je od Sušaka i Bakra u Hrvatskom primorju do Iloka u Srijemu i Osijeka na krajnjem istoku Slavonije, a u Zagrebu je ostavio golem trag koji je dandanas prisutan u matrici grada i dio je njegove kulturne povijesti.

Pripremajući se za ulazak u visoku politiku, Iso Kršnjavi (Našice, 1845 – Zagreb, 1927), povjesničar umjetnosti i slikar, doktor filozofije s diplomom Bečkog sveučilišta, osim pohađanja pravnog studija poželjnog za obnašanje političke dužnosti informirao se i o suvremenim školskim sistemima te je proputovao Dansku, Norvešku i Švedsku kako bi proučio tamošnje školstvo, koje je tada slovilo za najbolje u Europi. Studij prava u Grazu i Beču okrunio je svojom drugom doktorskom titulom kako bi kompetentno preuzeo resor bogoštovlja i nastave u vladi bana Dragutina Karolya Khuen-Héderváryja. Čim je stupio na ministarsko mjesto, »prva mu je briga bila da namakne nužna sredstva za podizanje školskih i znanstvenih zgrada i crkvi te za podupiranje znanosti i umjetnosti«, istaknuo je u spomenutoj Autobiografiji. S gradom Zagrebom sklopio je ugovor prema kojem se grad obvezao da će 4,364% svoga cjelokupnog dohotka pridonijeti za izgradnju novih školskih zgrada i za uzdržavanje novih učevnih zavoda, a osim toga dat će u gotovu 160.000 kruna i k tomu još ustupiti nekoliko zgrada u cjelokupnoj vrijednosti od 700.000 kruna za potrebe škola.

Kršnjavi je bio odlično pripremljen za preuzimanje svoje dužnosti te je odmah pri preuzimanju Odjela za bogoštovlje i nastavu prionuo suvislim i razboritim školskim reformama i pokretanju novih školskih programa, te je potaknuo i realizirao izgradnju reprezentativnih školskih zgrada.

Umjetnost i umjetnički obrt

Među prvim novim školskim programima Kršnjavi pokreće srednju strukovnu Obrtnu školu, za koju je kurikul napisao skupa s Hermanom Bolléom još 1882. Škola je isprva osnovana u sklopu djelovanja Društva umjetnosti, a zanimanje za upis bilo je vrlo veliko i ona je ubrzo pokazala svoje dobre rezultate kreirajući novi građanski sloj školovanih zanatskih majstora osposobljenih za samostalni rad. Zakonom od 10. prosinca 1889. pokusno ustrojena Obrtna škola proglašena je zemaljskom, a Kršnjavi je školi dotada već priskrbio i projekt izgradnje školske zgrade koji je izradio Herman Bollé 1886/1887. godine.

Obrtna škola, oko 1905. Institut za povijest umjetnosti, Zbirka Sekelj

Kraljevska velika gimnazija u Zagrebu, oko 1900.
U pozadini je zgrada Obrtne škole i Ženske stručne škole.

Trg Khuena Hédervárija s Kraljevskom velikom gimnazijom i Obrtnom školom, oko 1900., Muzej grada Zagreba

Svečana dvorana Kraljevske velike gimnazije. Album Kraljevske velike gimnazije u Zagrebu, Muzej Mimara – dokumentacija

Zgrada je svojom veličinom i stilom dostojno reprezentirala umjetnički obrt koji se u njoj izučavao, a dogotovljena je i otvorena 1891. godine. Ta monumentalna građevina sastoji se od vanjskih krila i unutarnjih dvorišta koja su osiguravala dnevnu svjetlost u svim učionicama i radionicama. Karakteristično glavno pročelje u stilu njemačke renesanse bogato je ukrašeno simbolima umjetničkog obrta. Na opremi škole sudjelovali su njezini nastavnici i učenici koji su brojne detalje arhitekture izvodili prema Bolléovim nacrtima i uputama neposredno u školskim radionicama. U središnjem dijelu zgrade planirana je knjižnica, koja je do danas sačuvala ponajveći dio svoje izvorne opreme te bogatu biblioteku stručnih naslova knjiga i periodike koji su nabavljani od samog početka rada škole. U južnom krilu bio je internat koji je nudio smještaj polaznicima izvan Zagreba. Škola je bila opremljena najmodernijim radionicama u kojima su učenici svladavali obrtne vještine klesanja, modeliranja, dekorativnog slikanja, umjetničke obrade metala i drva, stolarstvo i tokarstvo. Već iz prvih generacija upisanih đaka izdvojili su se talentirani mladići Robert Frangeš i Rudolf Valdec među kiparima te Ivan Tišov, Robert Auer i Ferdo Kovačević u slikarskoj klasi. Oni će zahvaljujući stipendijama Zemaljske vlade nastaviti školovanje u Beču i Münchenu te postati prvi hrvatski moderni umjetnici.

U sklopu Obrtne škole 1892. pokrenut je još jedan važan program, a to je Graditeljska škola, u kojoj će se u prvim generacijama formirati naši moderni arhitekti, Vjekoslav Bastl, Aladar Baranyai, Slavko Benedik, Dionis Sunko, Stjepan Podhorsky i dr.

Obje škole dale su temelj hrvatskom umjetničkom i graditeljskom školstvu i iz njih će se razviti Viša škola za umjetnost i umjetni obrt, odnosno Akademija likovnih umjetnosti te Tehnički, poslije Arhitektonski fakultet.

Akademija likovnih umjetnosti svoj će prostor dobiti u zgradi koju je Kršnjavi 1895. dao podići za prve umjetničke atelijere u dvorištu Ilice 85. Zgradu je također projektirao arhitekt Herman Bollé i ona čini prvu fazu poslije proširivanog i dograđivanoga kompleksa zgrada. U nedavnoj obnovi vraćeni su izvorni krovni prozori kako ih je Bollé prvotno zamislio sa sjeverne strane atelijerskih prostorija na prvom katu.

Ženska gimnazija i stručna škola

Iste, 1892. godine kada je pokrenuta Graditeljska škola, Kršnjavi, tada već na ministarskoj funkciji, uspijeva osnovati i žensku gimnaziju, ali ne nalazi adekvatan prostor za njezin smještaj. Tada je morao donijeti jednu od svojih ključnih odluka te umjesto planiranog muzeja za umjetnost i obrt u središnji dio zgrade Obrtne škole smješta licej. To je obrazložio riječima: »muzealna zgrada sred obrtne škole bila je baš gotova. Morao sam tu zgradu opredijeliti za licej«. Ta odluka zasigurno nije lako donijeta, ali birajući između umjetnina i mladih ljudi koje treba potaknuti na školovanje, Kršnjavi bira ljude. Muzej će na svoj postav u zgradi pričekati do 1909. godine, a nakon pet početnih godina podstanarstva u zgradi Obrtne škole, licej se seli na Gornji grad. Nakon što je otvorena nova velika Donjogradska gimnazija 1896., u nju se seli realka koja se dotada koristila prostorom u kući Ludovika Jelačića, čija je gradnja pripisana Bartolu Felbingeru, pa licej u toj zgradi dobiva prijeko potreban prostor za proširenje. Angažirane učiteljice i pedagoginje, Marija Jambrišak, Kamila Lucerna, Natalija Wickerhauser, Jagoda Truhelka, Štefa Iskra-Kršnjavi i druge, razvijale su školske programe s težištem podjednako na humanističkim i prirodnim predmetima te na učenju živih jezika te pripremale prve maturantice za upis na Zagrebačko sveučilište.

U zgradi Obrtne škole svoj začetak ima još jedna škola, također osnovana na Kršnjavijev zahtjev 1892. Riječ je o Kraljevskoj zemaljskoj ženskoj stručnoj školi, koja je prednost dala ručnom radu i obrazovala djevojke u kućanskim poslovima. Za Žensku stručnu školu i Nakladu školskih knjiga podignuta je 1893. nova zgrada prema projektu Kune Waidmanna, zagrebačkog arhitekta i građevinskog poduzetnika. Zgrada se s južne strane naslanja na Obrtnu školu i povezuje se sa zgradom Preparandije na zapadnoj strani. Glavno neorenesansno pročelje dvokatnice rastvoreno je s jedanaest prozorskih osi u čijem je središtu ulazni portal s nadsvjetlom i drvenim vratnicama u kombinaciji s dekorativnom željeznom rešetkom ispred ostakljenja. Ženska stručna škola dobila je učionice u visokom prizemlju i na katovima. U prizemlju škole djelovala je tkalačka radionica, koju je vodila Terezija Neuhäusler Tišov, a u istočnom krilu bio je ured ravnateljice Klotilde Cvetišić. U središnjem dijelu prvoga kata bila je risaća dvorana, dok su na drugom katu bile prostorije u kojima se obučavalo krojenju i šivanju.

U vremenu stroge podjele na škole i razrede koje pohađaju isključivo dječaci ili djevojčice, obrtnoškolci, djevojke iz stručne škole i licejke u istoj zgradi i u neposrednoj blizini unosili su živost i živopisnost u prostor Donjega grada. Obrtnoškolce su Zagrepčani nazivali »Kršnjavijevom gardom« zbog tamnoplavih odijela s mesinganim gumbima i kapama s amblemom obrta, a licejke su se isticale svojim znanjem stranih jezika i vještinama u gimnastici i plesu, zahvaljujući kojima su se formirale u moderne samosvjesne djevojke i žene koje će obilježiti intelektualnu klimu grada.

Moderna preparandija

S nasuprotne strane Obrtne škole, u Medulićevoj ulici, izgrađena je nova zgrada Muške učiteljske škole (preparandija), koju je započeo Kršnjavijev prethodnik na mjestu predstojnika za bogoštovlje i nastavu Stjepan Spevec. Posveta zgrade održana je 19. studenoga 1893., uoči desete obljetnice banovanja Khuen-Héderváryja, kada je već na čelu odjela bio Kršnjavi. Zanimljiv je podatak da je njegova supruga, Bečanka Wilhelmina – Mina rođ. Fröschl, bila kuma zastavi te institucije. Zgradu je projektirao Herman Bollé, a izvedba gradnje povjerena je Kuni Waidmannu. U svoje vrijeme to je bila jedna od najmodernijih školskih zgrada. U podrumu je bio bazen, na prvom katu su se nalazile učionice i kabineti za glazbeni i ručni rad. Tzv. slöjd – muški ručni rad kao dio praktične nastave Kršnjavi preuzima iz švedskoga školskog programa. Na drugom katu uređeni su kabineti za zemljopis, povijest, prirodopis i kemiju. U sjevernom djelu zgrade bila je i prostrana risaonica. Najreprezentativnija dvorana bila je središnja aula s dekorativno oslikanim svodom u kojoj se nalazio oltar i orgulje pa je služila i za vjerske svrhe. U sklopu zgrade također je postojao i internat. Premda suzdržanija u svom vanjskom obličju od Obrtne škole, zgrada preparandije nije zaostajala u stilu i kvaliteti izvedbe. Središnji rizalit raščlanjen je polukružnim prozorima i velikim redom pilastra kroz dvije etaže. Za razliku od Obrtne škole koja stoji kao soliterni objekt u rubnom prostoru trga, položaj preparandije zadao je ulični niz Medulićeve ulice te neorenesansno pročelje zgrade ne dolazi do punog izražaja. U bloku u kojem su podignute, obje zgrade stoje nasuprotno na istočnoj, odnosno zapadnoj strani i bile su povezane zajedničkim dvorištem.

Prirodoslovni kabinet Kraljevske velike gimnazije. Album Kraljevske velike gimnazije u Zagrebu, Muzej Mimara – dokumentacija

Gimnastička dvorana – gombaona Kraljevske velike gimnazije. Album Kraljevske velike gimnazije u Zagrebu, Muzej Mimara – dokumentacija

Učeničke igre na školskom igralištu Kraljevske velike gimnazije. Album učeničkih igara u pučkim i učiteljskim školama u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, 1900., Hrvatski školski muzej

Na taj je način dogotovljen prvi sklop školskih zgrada u bloku koji omeđuju Medulićeva – Jelisavina – Sveučilišni trg (danas Medulićeva – Klaićeva – Trg Republike Hrvatske) koje je zamislio i realizirao Iso Kršnjavi i u kojima su se odvijali inovativni školski programi podjednako namijenjeni djevojkama i mladićima. Neposredno nakon njihova dovršenja započinje svoj najambiciozniji projekt izgradnje još većega kompleksa školskih zgrada, tzv. Školskog foruma.

Pariška soba izrađena prema nacrtima Hermana Bolléa u radionicama Obrtne škole 1900., Državni arhiv u Zagrebu

Monumentalni Školski forum

Zgrada Školskog foruma, u sklopu kojeg je podignuta Kraljevska velika gimnazija, nazvana i Donjogradska gimnazija, najveći je i najsloženiji graditeljski kompleks zagrebačke arhitekture u 19. stoljeću. Odluku o gradnji škole na temelju međunarodnog natječaja za projekt izgradnje Kršnjavi donosi 1893. godine. To je ujedno bio prvi suvremeno zamišljen arhitektonski i regulatorni pozivni natječaj proveden u Zagrebu koji je provela Zemaljska vlada za jedan objekt javne namjene. Na temelju predloženog nacrta i dotadašnjeg iskustva s planiranjem i izgradnjom školskih zgrada objavljenih u albumu Neue Schulhäuser, realizacija projekta dodijeljena je arhitektonskom uredu Ludwig & Hülssner iz Leipziga.

Školske zgrade podignute u Kršnjavijevo vrijeme: Preparandija / Ekonomska škola; Ženska stručna škola / Biološki odsjek PMF-a; Obrtna škola / Muzej za umjetnost i obrt i Škola primijenjene umjetnosti i dizajna i Školski forum / OŠ Izidor Kršnjavi, V. gimnazija i Muzej Mimara (foto: Paolo Mofardin, 2021)

Na osnovi njihova građevinskog projekta izdana je građevinska dozvola u srpnju 1894., a izvedba je povjerena domaćem graditelju Kuni Waidmannu. Zgrada je dovršena u lipnju 1895., a svečanost otvorenja kojem je prisustvovao car i kralj Franjo Josip I. održana je 14. listopada iste godine. Školska zgrada sastoji se od tri krila od kojih je istočno ujedno i najreprezentativnije. U središnjem širokom rizalitu glavnog pročelja orijentiranog prema Savskoj cesti visoki red stupova s kompozitnim kapitelima i reljefni ukrasi u obliku maskerona i lavljih glava ističu jedinstven prostor velike dvorane u unutrašnjosti. Zgrada ima karakter palače, s reprezentativnom fasadom, ulaznim stubištem, vestibulom i aulom, a u arhitekturi Zagreba ističe se neoklasicističkim i neorenesansnim stilskim izričajem strogoga historicizma. Projekt je uključio realizaciju triju škola, realke u istočnom (središnjem) dijelu, klasične gimnazije u južnom i trgovačke škole u sjevernom krilu. Školske zgrade bile su suvremeno planirane i funkcionalne u unutrašnjosti, tako da su učionice bile spojene s kabinetima u kojima su bile zbirke nastavnih pomagala. Sa sjeverne strane bile su risaone, u središnjem dijelu prvoga kata bile su zbornica, profesorska knjižnica i čitaonica, đačka knjižnica i čitaonica, a na drugom katu zajednička svečana dvorana – aula. U središnjem aneksu s dvorišne strane prvotno je planiran Muzej antičkih odljeva (njem. Gypsmuseum), projektiran prema dimenzijama partenonskog friza u kojem su trebali biti smješteni odljevi najznamenitijih Fidijinih skulptura. Kako za sportsku dvoranu koja je trebala biti zasebna zgrada na terenu školskog igrališta nije bilo dostatnih sredstava, Kršnjavi je ponovno prisiljen odabrati između dvaju rješenja, te donosi odluku o prenamjeni muzeja u dvoranu za vježbanje (gombaonu), čime potiče razvoj tjelesnog odgoja školske mladeži prema švedskom modelu.

Otvorenjem nove školske zgrade u Zagrebu znatno su se povećale upisne kvote polaznika srednjoškolskih programa. Gimnazija je predviđena za 680 đaka, realka za 700, a trgovačka škola za 300, čime je to bila najveća i najmodernija školska zgrada u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Škole su bile najsuvremenije opremljene svim nastavnim sadržajima, priručnim kabinetima i zbirkama, a standard higijenskih uvjeta je bio vrlo visok jer su ugrađeni suvremeni zahodi s vodokotlićima.

Svojim mjestom, dimenzijama i stilom te položajem koji otvara novi gradski prospekt prema jugu, zgrada Kraljevske velike gimnazije postala je urbanim i arhitektonskim reperom u tom dijelu grada. U njenoj neposrednoj blizini su već djelovale spomenute škole Preparandija, Ženska stručna škola i Obrtna škola. Rektorat sveučilišta, Muzej za umjetnost i obrt i zgrade Sokola i Kola upotpunjuju cjelinu zahvaljujući kojoj je stvoren prostor grada namijenjen isključivo prosvjetnim, sportskim i kulturnim sadržajima, kakav smo baštinili.

Kršnjavijeve škole nekad i danas

Razvoj građanskog društva u tzv. utemeljiteljskom razdoblju (njem. Gründerzeit) bio je snažna poluga za sustizanje europske kulturne i civilizacijske razine kojoj je jedan od ciljeva bio modernizacija grada i društva. Iso Kršnjavi prepoznao je važnost obrazovanja kao društveni imperativ i svojim je nastojanjem pokrenuo osnivanje škola i izgradnju školskih zgrada koje su tijekom vremena doživjele različite sudbine i prenamjene. Škola na koju je evidentno bio najponosniji, Donjogradska gimnazija u sklopu Školskog foruma, 1987. pretvorena je u Muzej Mimara. U njezinu južnom krilu danas djeluje Osnovna škola Izidor Kršnjavi, a u sjevernom V. gimnazija, koje nastavljaju tradiciju zagrebačkoga kvalitetnog školstva. Izgradnjom zasebnog Učiteljskog fakulteta, preparandija je postala srednja ekonomska škola, a gornjogradski licej prepustio je mjesto Hrvatskom meteorološkom zavodu. Zgrada se danas obnavlja i proširuje za Hrvatski povijesni muzej.

Zgrada u kojoj je bila smještena Ženska stručna škola 1919. prenamijenjena je u Tehnički fakultet, koji je bio logičan nastavak razvoja Bolléove Graditeljske škole stasale u obližnjoj Obrtnoj školi. Ta je pak škola u temeljima današnje Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, koja čeka razrješenje svoje situacije nakon potresa 2020., kada je zbog oštećenja zgrade privremeno iseljena. Najveći dio zgrade danas koristi Muzej za umjetnost i obrt, čija je geneza nastala 1880. također u okrilju Kršnjavijeva Društva umjetnosti.

Sve zgrade koje je Kršnjavi dao podići za školske svrhe odlikuje stilski reprezentativna arhitektura i kvalitetna unutarnja oprema, koja je dijelom sačuvana. Dekorativno oblikovani detalji ukrasa na pročelju i u interijeru svjedoče o društvu koje je školstvu i obrazovanju pridavalo veliko značenje podižući reprezentativnu arhitekturu koja je ogledalo svog vremena u ovom našem. Znamenita Pariška soba koju je Kršnjavi osmislio kako bi zorno pokazao napredak hrvatskog školstva u svoje doba, a realizirao Herman Bollé, dobila je brojne nagrade na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. Danas se kao i brojni fragmenti Kršnjavijeve ere čuva u Hrvatskom školskom muzeju.

Škole za čije se osnivanje Kršnjavi zauzeo i zgrade koje im je namijenio i izgradio i danas žive, rastu, cvjetaju u nekim novim formama i sadržajima, kao javne ustanove namijenjene nacionalnoj prosvjeti i kulturi za koje se bez­rezervno zauzimao.n

Literatura

Damjanović, Dragan. Arhitekt Herman Bollé. Zagreb: Leykam international i Muzej za umjetnost i obrt, 2013.

Damjanović, Dragan. »Arhitektonski biro Ludwig & Hülssner i djelovanje u Hrvatskoj. Od monumentalne neorenesanse do tipskih projekta u suton historicizma«. Prostor, 1 (59) (2020): 21–39.

Horvat-Levaj, Katarina. Sveučilište u Zagrebu. Prirodoslovno-matematički fakultet, Biološki odsjek, Rooseveltov trg 6. Povijest gradnje, valorizacija i prijedlog konzervatorskih smjernica. Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 2021.

Kerdić, Ivo. Moj život i uspomene. Zagreb: Arhiv za likovne umjetnosti HAZU, 2025.

Kraševac, Irena i Šverko, Ana. »Neoklasicistički hram u sklopu Školskog foruma – povijest gradnje i prenamjene«. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 46 (2022): 129–146.

Kršnjavi, Iso. »Autobiografija«. Vijenac, 5 (1927): 112–117.

Kršnjavi, Iso. Izabrana djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, Knjiga 68, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1980. (Listovi iz Slavonije, 1882; Iz Dalmacije, 1900; Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba, 1905; Autobiografija, 1927)

Mance, Ivana i Matijević, Zlatko (ur.). Iso Kršnjavi – veliki utemeljitelj. Zbornik radova znanstvenog skupa. Zagreb: Institut za povijest umjetnosti i Hrvatski institut za povijest, 2015.

Maruševski, Olga. Iso Kršnjavi kao graditelj. Izgradnja i obnova obrazovnih, kulturnih i umjetničkih spomenika u Hrvatskoj. (I. izdanje, Zagreb: Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, 1986; II. izdanje, Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 2009).

Maruševski, Olga. Školski forum Ise Kršnjavog. Zagreb: Muzejsko-galerijski centar, 1992.

Ograjšek Gorenjak, Ida. »Otvaranje ženskog liceja u Zagrebu«. Povijest u nastavi, vol. IV, br. 8(2) (2006): 147–176.

Rapo, Vesna. Pariška soba – Hrvatski školski muzej: uspjesi hrvatskoga školstva na izložbama druge polovice 19. stoljeća. Zagreb: Hrvatski školski muzej, 2006.

Ratković Bukovčan, Lada (ur.). Muzej Mimara – obnova, Zagreb: Muzej Mimara, 2024.

-

Irena Kraševac, povjesničarka umjetnosti, znanstvena je savjetnica u trajnom izboru na Institutu za povijest umjetnosti, bavi se hrvatskom umjetnošću 19. i prve polovice 20. stoljeća. Voditeljica je znanstvenog projekta Arhitektura i kultura stanovanja u Zagrebu 1880.–1940., koji se provodi na Institutu za povijest umjetnosti uz potporu Hrvatske zaklade za znanost.