TRADICIJA KAZALIŠNOG AMATERIZMA

Amatersko kazalište oduvijek popunjava umjetničke značajke glavne kazališne struje. Smatrano je alternativnim pa i avangardnim osamdesetih proteklog stoljeća, a poslije dramskog i redateljskoga kazališta zatim i prevlasti postmodernizma uspjelo je sačuvati svoja prepoznatljiva estetska načela: motivsku cjelovitost, karakterizaciju likova i temeljne ljudske vrijednosti. U Županji amaterske predstave postoje već 130 godina i uspješno su odoljele različitim kulturnim i organizacijskim izazovima.

Grad Županja (status od 29. prosinca 1992) smješten je u Vukovarsko-srijemskoj županiji u zapadnome Srijemu, okružen živopisnom ravnicom protegnutom do obale, katkad hirovite, rijeke Save (katastrofalna poplava 2014). Iako se u povijesnim dokumentima prvi put spominje 1528. kao Zapana Blacio (Županje Blato), tek nakon konačnog ukidanja vojne granice, 1881., Županja poprima obilježja civilnog i urbanog mjesta, a njegove središnje ulice nose tragove neohistoricizma i secesije.

Unatoč mađarizaciji za banovanja Khuen-Hėderváryja (1883–1903), utjecaj školovanih ljudi i njihove kulturne navike, stečene za studija u Zagrebu, Pragu, Beču i Pešti, pogoduju stvaranju glumačkih skupina. U Vukovaru je osnovano Hrvatsko pjevačko i glazbeno društvo »Dunav« 1887. Prve amaterske predstave u Županji zabilježene su 1897. U Vinkovcima mladi i bogati ljudi, kako za sebe sami kažu, začetnici su družine »Veseli pustinjak« 1909. U Osijeku se priređuju predstave u plemićkim, zimskim, dvorcima i u Tvrđi, najstarijem dijelu grada. Kazališna zgrada iz 1866. iznajmljuje se putujućim trupama sve do osnutka Hrvatskoga narodnoga kazališta, 1907. Preduvjet kazališnom procvatu dramska je književnost od realizma do moderne, a brojni su pisci podrijetlom iz Slavonije i Srijema (Josip Freudenreich, Josip Eugen Tomić, Janko Jurković, Adalbert Kuzmanović, Joza Ivakić) čija su djela i danas aktualna u Gradskom kazalištu »Joza Ivakić« u Vinkovcima, Gradskom kazalištu u Vukovaru, Gradskom kazalištu u Županji i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku.

Sjećanje i pouzdane činjenice

U uvodnom dijelu monografije Djeca Talije njezin autor Branko Puhek nostalgično opisuje početke kazališnog života u rodnoj Županji. Profinjeno pletivo sjećanja poteklo iz obiteljskog nasljeđa i odgojne poduke rođakinje Katice Grujić o nepoznatom blagu skrivenom između korica knjiga ostavlja na Puheka neizbrisiv dojam. Prema njegovu tumačenju Česi i Nijemci, ali i Englezi osim eksploatacije slavonskih hrastovih šuma u Tvornici tanina (1884–1932), igranja golfa i odjevne elegancije, društvenu i novčanu moć željeli su pokazati pohađanjem predstava. O naslovima i izvedbenom učinku predstava Puhek ne posjeduje faktičke podatke, ali zato upozorava na vijest u zagrebačkim Narodnim novinama od 5. ožujka 1897. da u Županji već duže vremena radi diletantsko-dramatsko društvo (63, 52, 3).

Prva je potvrđena predstava Shakespeareova drama Romeo i Julija, za koju je Puhek uspio obnoviti imena glumaca i ime redatelja-dirigenta Cvjetka Tomića. Statut Hrvatskoga čitaoničkog i pjevačko-glazbenog društva »Tomislav« u Županji odobrava Zemaljska vlada, 1. listopada 1903., njegov je predsjednik Josip Benaković a tajnik Marko Megler. Hrvatsko čitaoničko i pjevačko-glazbeno društvo »Tomislav« godinom osnutka i nacionalnom težnjom srodno je Hrvatskom pjevačko-glazbenom društvu »Dunav« u Vukovaru pa je kulturna topografija Slavonije i Srijema dopunjena još jednim, dosada previđenim, čvorištem koje je važan dionik povijesne cjeline hrvatskoga kazališta.

Monografija Djeca Talije zasnovana je na tematskom dosegu stručnih publikacija (80 godina HPD »Tomislav«, 2005. i Naših sedamdeset godina, 2020) i na mukotrpnom prekapanju po privatnim i službenim arhivima (Hrvatski državni arhiv, Muzej u Županji, Hrvatski sabor kulture). Objedinjenu građu Branko Puhek osvjetljava i komentira pre­uzevši metodu kronološkog prikaza, provjerenu već u njegovoj knjizi Kazališni svjedoci vremena iz 2025. Za razliku od prethodne knjige, u kojoj iznosi pojedine događaje i umjetničke životopise, u monografiji Djeca Talije Branko Puhek upušta se u povijesnu i vrijednosnu sintezu kazališnog amaterizma u Županji.

Početkom 20. stoljeća predstave se prikazuju u gostionicama i svratištima, a sastoje se od glazbenih točaka nakon kojih slijedi izvedba dramskog djela, što je uobičajeni redoslijed programa srodnih kulturnih okupljanja u Vukovaru, Vinkovcima i u Osijeku istih godina. Povezanost amatera i dopunu iskustva potiču, istina rijetka, međusobna gostovanja pa tako Županjci nastupaju u Vinkovcima, u svratištu Kod crnog konjica 1910., kada družinu Veseli pustinjak oduševljeno vodi Joza Ivakić (1909–1912), tek na pragu spisateljske karijere.

Promjena naziva u Hrvatsko pjevačko društvo »Tomislav« ne utječe na dotadašnja scenska postignuća županjskih amatera. Na programu dramske sekcije Društva zastupljeni su tekstovi koji su lagodnim sadržajem privlačni gledateljima (Ferdo Živko Miler, Stričeva oporuka, 1910) ili pak oni koji su jezičnim izrazom potekli iz neposrednog okruženja (Joza Ivakić, Inoče, 1923). Svoje idejno usmjerenje županjski amateri predočavaju u drami Zdenke Smrekar Na duvanjskom polju, 1925., ostvarenoj u godini proslave tisućugodišnjice Hrvatskoga Kraljevstva. Drame Tomislav Stjepana Miletića i Posljednji Zrinjski Higina Dragošića prikazane su 1926. godine, a zatim je na gradskom trgu postavljena spomen-ploča u čast obilježavanja te važne nacionalne obljetnice.

Županjci posežu i za pučkim igrokazom Adalberta Kuzmanovića Vitropir (1927). Poetička označnica toga djela neizbježno ih vodi ka Graničarima (1928) Josipa Freudenreicha, začetnika žanra pučkog igrokaza u hrvatskoj književnosti. Zapaženi uspjeh Freudenreich-ovih Graničara aktualizira želju Županjaca da predstave i ostala kulturna događanja (koncerti, filmske projekcije) dovedu pod isti krov dugo priželjkivanoga Hrvatskog doma, koji su Vukovarci uspjeli ostvariti 1922., a Vinkovčani 1923. godine.

Potkraj tridesetih naglo se smanjuje dramska produkcija županjskih amatera. Svedena je na skečeve i jednočinske šale te sudjelovanje u prigodnim svečanostima za Silvestrovo i pokladne zabave do Pepelnice. Drama Joze Ivakića Inoče, 10. siječnja 1943., trebala je obnoviti njihov umjetnički zanos, ali nakon premijere zabranjeno je njezino reprizno prikazivanje, a uskoro i djelovanje Hrvatskoga pjevačkog društva »Tomislav«.

Obnova kazališnog amaterizma i osobni udjel

Procjeniteljski kriterij Branka Puheka nešto je drugačiji u središnjem dijelu monografije Djeca Talije. Postignuća Radničkoga kulturnog i umjetničkog društva »Kristal« (1950– 995) i tri posljednja desetljeća kazališnog amaterizma u Županji (1995–2025) spoznajno su mu prezentniji, jer i sam aktivno sudjeluje u njihovu djelovanju (glumac, redatelj, dramski pisac, organizator).

Radničko kulturno i umjetničko društvo »Kristal« osnovano je 1950. godine u okrilju županjske Tvornice šećera »Sladorana«, 1947. Većinu ansambla čine tvornički radnici i pojedinci iz Hrvatskoga pjevačkog društva »Tomislav«. Oni slobodno vrijeme koriste za održavanje priprema i pokusa na minimalno opremljenoj, zapravo improviziranoj, pozornici (scenografiju i kostime sami izrađuju) u sindikalnoj dvorani. Za razliku od svojih prethodnika, uživljenih u dijalektalni izričaj, humornost prizora i narav likova slavonskih i srijemskih pisaca, nova generacija kazališnih amatera izvedbeni prostor traži u djelima iz svjetske i hrvatske dramatike koja su tematski usklađena s društvenim kretanjima u ranim pedesetim i šezdesetim godinama (Arthur Miller, Svi moji sinovi; Hans Tiemeyer, Mladost pred sudom; Pero Budak, Klupko i Mećava). Ansambl je relativno stabilan, imaju stalnog scenografa (Ante Toić) i scenografa (Zoltan Pipus), a sve češće sudjeluju na regionalnim (Osijek, Beli Manastir, Slavonski Brod) i republičkim kazališnim smotrama (Zagreb). Društvenu vidljivost Radničkoga kulturnog i umjetničkog društva »Kristal« potvrđuje primitak u Savez amaterskih kazališta i kazališnih društava Hrvatske (danas Hrvatski sabor kulture) 1951. godine.

Osim u Županji glumci gostuju po okolnim selima, kojima je to nerijetko prvi dodir sa scenskom umjetnosti pa nepredviđene zgode jačaju njihovu umjetničku prilagodljivost. Poletu ansambla pridonose i vanjski suradnici, priznati vinkovački slikar pejzažist Franjo Jelinik kao scenograf i Himzo Nuhanović, dugogodišnji redatelj u Gradskom kazalištu »Joza Ivakić«.

Županjci su domaćini drugog Festivala dramskih amatera, 1962. godine i sudionici smotri amaterskih kazališnih scena Slavonije i Baranje (Osijek, Slavonski Brod). Uspoređivanje s dometima drugih amaterskih skupina na općinskim, republičkim i državnim smotrama i festivalima s jedne strane uvjetuje izbor njihovih tekstova iz baštinskog, slavonskoga književnog okružja (Joza Ivakić, Inoče, Majstorica Ruža, Pouzdani sastanak; Petar Petrović Pecija, Bećaruša; Josip Freudenreich, Graničari; Janko Jurković, Kumovanje; Antun Matija Relković, Satir iliti divji čovik), a s druge strane učvršćuje homogenost i samosvijest izvođača (Nagrada Ljubici Marošević za Bećarušu u Pecijinoj istoimenoj komediji, 1968; Republička nagrada Ivici Janjiću za Gabru u drami Inoče Joze Ivakića, 1977; priznanje Nikoli Lopatku za Boru u komediji Luda bolest Žana Konfinoa, 1986). Ostvareni rezultati i stečeni ugled jasno dokazuju da su dometi županjskih amatera prihvaćeni kao društveno potrebno i paralelno kulturno mjerilo izvedbene umjetnosti.

Dramska sekcija Radničkoga kulturnog i umjetničkog društva »Kristal« samoukinuta je 1989. godine (pjevačka i plesna nastavljaju djelovati pod drugim nazivom) zbog raznorodnog trvenja između njegovih članova u predvečerje Domovinskog rata.

U središtu amaterskog života u Županji

U trećem dijelu monografije Djeca Talije razmišljanja Branka Puheka dolaze do punog izražaja. Prezentni su mu zapisnici sa sjednica Osnivačkog odbora Gradskog amaterskoga kazališta (GAK) koje počinje pripremnim radom 29. rujna 2005. Branko Puhek izabran je za tajnika Gradskog amaterskoga kazališta (GAK). Unatoč organizacijskim i razumljivo novčanim nedaćama vođen temeljitim iskustvom iz samog središta zbivanja Puhek razložno analizira prevođenje dotad entuzijastičkog amaterizma u njegov institucijski oblik. Nadzire i dopunjava stavke kazališnog Statuta, pregovara s glumcima kako bi se prva premijera, pučka drama-opereta u tri čina Osveta Mladena Širole, ostvarila u dvorani novouređenoga kinematografa »Mladost«, 29. rujna 2006., točno na datum, ali godinu poslije, službene uspostave Gradskog amaterskoga kazališta (GAK).

Iskreno zainteresiran za probitak Gradskog amaterskoga kazališta (GAK) Branko Puhek potanko obnavlja proces njegova uspona na karti hrvatskoga kazališnog amaterizma. Zaživljava njegova zamisao o međunarodnom Festivalu amaterskoga kazališnog stvaralaštva (FAKS), 2008., stvaraju se nove predstave u Dvorani »Mladost« (Vanča Kljaković, Teštamenat – Oporuka, 2007; Filip Šovagović, Ptičice, 2008; Georges Feydeau, Mačak u vreći, 2010; Ivo Brešan, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja – lokalizirano u Predstava Hamleta u selu Rastovci donji, 2010). Ansambl je pomlađen i brojan, ima svog redatelja (Ivica Janjić, stalni gost Himzo Nuhanović), scenografa (Darko Avramović), kostimografkinje-
-šminkerice (Snježana Milinković, Janja Vujić), odaziva se na brojne festivale amaterskih kazališta i redoviti je organizator i domaćin Festivala glumca (sjedište u Vinkovcima). Stižu i priznanja s 51. Festivala hrvatskih kazališnih amatera, Hvar, 2010.: Sandra Benaković nominirana je za ulogu Mare u Predstavi Hamleta u selu Rastovci donji; Darko Avramović nagrađen je za Šimu u Predstavi Hamleta u selu Rastovci donji, a ista predstava dobiva i pohvalu za nadahnutu i energičnu kolektivnu igru i autentičnu glazbu. Te umjetnički zrele godine i opet nagriza nesloga između čelnih članova ansambla i uprave. Uravnoteženi i suvisli izlaz iz te ljudski mučne situacije bio je izbor Branka Puheka za ravnatelja Gradskog amaterskoga kazališta (GAK), 2010.

Sljedećih godina Županjci postavljaju dramu Požar strasti Josipa Kosora, 2011. i komediju Čaruga Ivana Kušana, 2012. Istodobno Puhek ljubav i predanost kazalištu prenosi na novo polje djelovanja. U Kosorovu Požaru strasti pomoćnik je redatelju Himzi Nuhanoviću, a u Kušanovu Čarugi tumači seljaka Josipa Zeljića. Na 53. Hrvatskom festivalu kazališnih amatera u Slavonskom Brodu, 2012., kreacija Josipa Zeljića donosi Branku Puheku nagradu za najbolju mušku ulogu i tako je prvi put neki Županjac stekao titulu prvaka hrvatskog amaterskoga kazališta.

Umjetnička svestranost Branka Puheka ponovno je podvrgnuta ozbiljnom vrijednosnom propitivanju pa pod uzastopnim pritiskom dojučerašnjih suradnika podnosi ostavku na sve dužnosti u Gradskom amaterskom kazalištu (GAK) 2014. i odlučuje se baviti samo sadržajima vezanim uz Sabor amaterskih kazališta Hrvatske. Životno prožet zavodljivim zovom kazališta Puhek se doskora uključuje u rad glumačke skupine (Kazalište) Talija, a organizacijski i savjetodavno vraća se u Gradsko kazalište (Gradsko amatersko kazalište), koje je danas zakonit nositelj kazališnog amaterizma u Županji.

Branko Puhek javlja se i kao dramski pisac, prvo prigodnicom Najljepši zvuci, 2011., a zatim dramom Soba moje mladosti, 2012. Redatelj je vlastite komedije Ja sam pacijent, 2013. i istinite priče o ljubavi, oholosti i propadanju Tamo gdje tuga spava, 2014., a doskora dovršava i dramu Anela Romkinja, 2016. Za drame Soba moje mladosti i Tamo gdje tuga spava osvaja Plaketu »Kalman Mesarić« za dramsko stvaralaštvo na 33. Susretu hrvatskih zavičajnih književnika, 2014. Osjećaj pripadnosti ravničarskom kraju i Županji izbrusio je u drami Županjska Lady, 2025., iz zaborava istrgnuvši istinitu priču o neostvarenoj mladenačkoj ljubavi. Za dramu Županjska Lady Branko Puhek dobiva još jednu Plaketu »Kalman Mesarić« za dramsko stvaralaštvo na 44. Susretu hrvatskih zavičajnih književnika, 2026.

Stopljenost povijesnog i osobnog

Iscrpnim sadržajem i likovnim prilozima monografija Djeca Talije Branka Puheka na osobit način dokumentira 130 godina dugu povijest amaterizma u Županji i njegovu uklopljenost u kazališnu tradiciju Slavonije i Srijema. Privrženost tematici i autorski samoprijegor jasno iskazuje misao vodilja istaknuta u posveti monografije Djeca Talije: Onoj koja mi je puno dala, onoj koja mi je puno uzela. Ljubavi najvećoj od svih...mojoj Županji. Raznovrsnost predočenog sadržaja, od povijesnih činjenica do osobnih pogleda, budi znatiželju i poziva na daljnju razradu kronike amaterizma u Županji, a to je i temeljna svrha monografije Branka Puheka Djeca Talije.

-

Antonija Bogner-Šaban, teatrologinja, do umirovljenja bila je znanstvena savjetnica u trajnom zvanju u Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta HAZU. Bavila se poviješću kazališta u Hrvatskoj. Autorica je 12 knjiga te brojnih znanstvenih rasprava i stručnih prikaza. Uređivala je knjige za Maticu hrvatsku (Stoljeća hrvatske književnosti) i za niz Croatica i Slavonica. Dobitnica je nagrade za životno djelo na području lutkarstva »Zvonko Festini« i Nagrade za životno djelo manifestacije Dani Josipa i Ivana Kozarca.