San o Zemlji*

Civilizacijska i ekološka kriza^[1]

Nalazimo se na početku faze u kojoj će se u svim zemljama počiniti najnevjerojatnije gluposti, koje će se pritom činiti sasvim prirodne. Bit će sve manje onoga što se obično zove civilno ponašanje i život. Vojne će metode sve više i više ovladati svakim detaljem egzistencije. Kapitalizam će biti razoren, ali neće ga razoriti radnička klasa, već razvoj nacionalne obrane u svakoj od zemalja – zamijenit će ga totalitarna država. Ovaj citat djeluje vrlo recentno i ne bi nam bilo čudno da je to netko izjavio ovih dana. To je, međutim, misao koju je francuska književnica i filozofkinja Simone Weil (1909–1943) napisala 1937. godine, u vremenu kada su se tamni oblaci nacizma i nadolazećega svjetskog rata nadvijali nad Europom.

Njemački filozof Max Scheler je u razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata osjećaj krize koja je zahvatila civilizaciju opisao riječima: Živimo u epohi u kojoj je čovjek sam sebi postao vrlo problematičan, jer više ne zna točno što je, ali istovremeno zna da to ne zna. Strahote anonimnog ubijanja milijuna ljudi u Prvom svjetskom ratu pridonijele su tome da je prosvjetiteljska retorika civiliziranog napretka čovječanstva putem kulture, znanosti i tehnologije izgubila svaki kredibilitet. Pitanje što je čovjek u svjetlu posvemašnje krize postalo je važno kao nikada do tada.

 

Iluzija boje. Krila leptira (na slici je detalj krila leptira lastin rep) često nemaju pigmente, a boja koju vidimo je iluzija koja nastaje zbog loma svjetlosti na ljuskicama koje prekrivaju krilo. Kod ovog leptira to vrijedi za plave mrljice u kojima nema pigmenta.

Dvadesetak godina poslije, u blizini grada Alamagordo u pustinji Novog Meksika, 16. srpnja 1945. godine testirana je prva atomska bomba. J. Robert Oppenheimer, američki teorijski fizičar koji je vodio projekt izrade atomske bombe (projekt Manhattan), poslije je kazao da su mu u trenutku eksplozije kroz glavu prošle riječi iz Bhagavad Gite, drevne hinduističke knjige: Sada sam postao Smrt, uništitelj svjetova. Taj citat odražava njegove osobne osjećaje o destruktivnoj snazi bombe i njezinoj potencijalnoj upotrebi kao oružja u ratu (u kolovozu 1945. to je oružje upotrijebljeno u Hiroshimi i Nagasakiju). Na tom primjeru, kroz rad znanstvenika, ljudi su spoznali što je grijeh. Pitanje koje se nametalo glasilo je: Jesu li također znali put do iskupljenja? San Francisa Bacona, engleskog filozofa, pravnika i državnika, suvremenika Williama Shakespearea i kraljice Elizabete, o proširenju ljudskog carstva na prirodu, naglo je doživio jeziv, čak suicidalan preokret.

Atomska je bomba dovela u pitanje cijeli projekt dominacije nad prirodom koji je bio u središtu moderne povijesti. Ta je bomba postavila pitanja o moralnoj legitimnosti znanosti, o turbulentnom napretku tehnologije i o prosvjetiteljskom snu o zamjeni religijskih uvjerenja ljudskom racionalnošću kao temelju materijalnog blagostanja i vrline. Nijedna od tih sumnji nije bila nova, ali je razvitak atomske bombe tim pitanjima dao važnost kakvu nikada do tada nisu imala. Potraga za iskupljenjem brzo je pronašla svoje glasnogovornike. Pod prijetnjom atomske bombe, nova moralna svijest koju nazivamo ekološki pokret ili ekološki aktivizam (environmentalizam) počela se javljati, a njen je cilj bio koristiti se ekološkim pristupom u borbi protiv ili za ograničavanje uporabe moderne znanstveno utemeljene moći nad prirodom. Znanstvenici su 1958. godine organizirali Odbor za nuklearne informacije u St. Louisu, čiji je cilj bio otkriti tajne vladine programe razvitka oružja i upozoriti sugrađane na opasnosti daljnjih nuklearnih testova. Jedan od članova tog odbora bio je biljni fiziolog Barry Commoner, koji je postao istaknuti predvodnik rastućeg ekološkog pokreta. Sve se više znanstvenika uključivalo u pokret, pogotovo je rastao broj biologa, koji su mobilizirali javnost oko tih pitanja. Tako su nuklearna testiranja dobila snažnu moralnu reakciju javnosti.

Tako je opće buđenje savjesti i preispitivanje morala, koje se događalo u godinama nakon Prvoga svjetskog rata, doživjelo svoju reinkarnaciju 20-ak godina poslije na kraju Drugoga svjetskog rata. Međutim, jednom probuđena savjest nije se trajno zadržavala, gasila se i bivala zaboravljena, da bi se onda ponovno obnovila dolaskom nove strašne kataklizme. Čini se da danas živimo u vremenu kada su moralna pitanja i ljudska savjest ponovo potpuno izblijedjeli. Ljudska civilizacija se ozbiljno militarizira, klizi prema novoj kataklizmi i čini se da se nikakve pouke nisu izvukle iz prethodnih katastrofa i moralnih potonuća.

Međutim, osim civilizacijske krize danas smo suočeni s dosada neviđenom ekološkom krizom. Naša tehnologija je opustošila prirodu i nastavlja to činiti, pri čemu smo dominantno vođeni pohlepom i postizanjem sve većeg profita. Čak i bez opasnosti od nuklearnog rata, uništavanje prirode, ako se nastavi s takvom žestinom, bit će dovoljno za nestanak ljudske vrste. I u slučaju ekološke krize povremeno su pojedine knjige, osobe ili događaji znali skrenuti pažnju velikog dijela čovječanstva ne ekološke probleme.

 

Priroda kao kipar. Slijeva nadesno: Modro Jezero (Imotski), brdo Kozjak (prema planinarskom skloništu Orlovo gnijezdo), jugoistočni Velebit (duž prokopa željezničke pruge), Ogulin (Đulin ponor)

Rachel Carson (1907–1964), američka morska biologinja, skrenula je pažnju na druge smrtonosne otrove osim radio­aktivnog zračenja, a to su vrlo postojani, teško razgradivi pesticidi poput DDT-a, koji su se proširili kroz hranidbene lance duž kopnenih, a potom i morskih ekosustava utječući čak i na pingvine na Južnom polu. U svojoj knjizi Silent Spring (1962) Carson piše: Pored mogućnosti nestanka ljudske vrste zbog nuklearnog rata, središnji problem našeg doba postaje zagađenje ukupnog ljudskog okoliša s takvim spojevima koji imaju nevjerojatan štetni potencijal, spojevima koji se akumuliraju u tkivima biljaka i životinja, prodiru u njihove reproduktivne stanice uništavajući ili mijenjajući nasljedni materijal o kojem ovisi budućnost života. Iako Carson nije doživjela vidjeti svoje ideje kao temelje ekoloških pokreta u svijetu, budući da je umrla rano u 56. godini života od karcinoma, ona je danas prepoznata kao jedna od najznačajnijih figura zaslužnih za ekološko osvješćivanje ljudi. U anketi članstva Američkog društva za proučavanje prirode iz 1990. godine, knjige A Sand County Almanac autora Alda Leopolda i Silent Spring autorice Rachel Carson izdvajaju se kao dva najznačajnija ekološka djela 20. stoljeća, koja su imala golem utjecaj na ljude širom svijeta.

Pomalo je ironično da upozorenje o krhkosti našeg planeta nije došlo sa Zemlje, došlo je iz dubokog svemira posredstvom ljudske tehnologije, kroz leću mehaničke kamere koju je nosila svemirska letjelica. Jedna fotografija izazvala je snažan dojam kod velikog broja ljudi. Blijedo plava točka je naziv fotografije koju je na prijedlog Carla Sagana snimio Voyager 1 s udaljenosti od oko 6 milijardi kilometara od Sunca, da bi potom trajno isključio svoje kamere i otplovio u međuzvjezdani prostor. Ta kultna fotografija, na kojoj na prvi pogled nema ničega, tek mala blijedo plava točkica veličine jednog piksela, poslala je čovječanstvu poruku o ranjivosti Zemlje kao malene i krhke točke u crnilu kozmičkog oceana.

Promatrajući »blijedu plavu točku«, Carl Sagan je 1994. napisao nešto što je pobudilo snažne emocije kod golemog broja ljudi: Pogledajte ponovno tu točku. To je ovdje. To je dom. To smo mi. Na njoj su živjeli svi koje volite, svi koje poznajete, svi o kojima ste ikada čuli, svako ljudsko biće koje je ikada postojalo. Ukupnost naše radosti i patnje, tisuće samouvjerenih religija, ideologija i ekonomskih doktrina, svaki lovac i sakupljač hrane, svaki heroj i kukavica, svaki tvorac i uništavač civilizacije, svaki kralj i seljak, svaki mladi par zaljubljenih, svaka majka i otac, dijete kojemu se nadamo, izumitelj i istraživač, svaki učitelj morala, svaki korumpirani političar, svaka »superzvijezda«, svaki »vrhovni vođa«, svetac i grešnik u povijesti naše vrste živjeli su tamo – na zrncu prašine koje lebdi u zraku sunčeve svjetlosti. To je ovdje. To je dom. To smo mi. Nakon tih riječi za trenutak smo osjetili povezanost sa svim ljudima, svim drugim živim bićima i cijelim planetom, ali nažalost taj osjećaj kod većine ljudi nije trajao dugo.

Osvajanje prirode od zapadnog čovjeka bilo je nesavršeno od samog početka i vodilo je k njezinu pustošenju. Industrijsko doba poremetilo je ekološke sustave na način koji nikada prije nije bio poznat. Pod vodstvom zapadnog svijeta industrijska civilizacija pljačkala je Zemlju na sve moguće načine s velikim utjecajem na njenu geološku strukturu, kemijski sastav i živi svijet. Sve je to rađeno uime »napretka«, ali kako je kazao austrijski filozof Ludwig Wittgenstein: Napredak, to je krilatica koja je više od bilo čega drugog zaslijepila našu kulturu i navela je na pogrešan put.

Prirodna ekonomija nasuprot ljudskoj ekonomiji

Iako se ekologija katkad definira kao ekonomija prirode, ljudska ekonomija je u ključnim stvarima bitno različita od nje, zapravo je potpuno suprotna ekonomiji prirode. Prirodna ekonomija je cirkularna, resurse koje uzima vraća natrag u upotrebljivu obliku, organska je i neprekidno obnavljajuća. U prirodnoj ekonomiji nema otpada, sve je iskoristivo. S druge strane, ljudska ekonomija je linearna, ovisna o iskorištavanju neobnovljivih resursa. Uzima resurse iz prirode i ne vraća ih u upotrebljivu obliku, nego proizvodi zagađenje, emisije toksičnih i teško razgradljivih tvari, te gomila otpad, šteteći time prirodi.

Naša današnja ekonomija temelji se na jednoj zabludi, jednom mitu i jednoj ozbiljnoj slabosti. Ključna zabluda u razvoju zapadnog čovjeka jest uspostavljanje radikalnog diskontinuiteta između ljudskog i drugih načina postojanja i pri tome davanje svih prava isključivo ljudima, što je svojevrsna kulturna patologija. Stvarnost je potpuno drugačija. Naš ljudski sustav, naša civilizacija samo je podsustav šireg sustava Zemlje. Dakle, potrebno je razumjeti da zajednica svih živih vrsta na Zemlji, uključujući ljudsku, predstavlja širu stvarnost i veću vrijednost u odnosu na samo ljudsku vrstu. Naša temeljna briga treba biti očuvanje i unaprjeđenje te sveobuhvatne zajednice, ako ni zbog čega drugog onda zbog vlastitog opstanka. Mi i dalje ovisimo o uslugama ekosustava (»milosti prirode«), jer to ne možemo zamijeniti nikakvom tehnologijom. Kako je to izrazio američki ekolog Eugene Odum: Mi smo u mogućnosti udobno disati, piti i jesti jer milijuni organizama i stotine procesa djeluju kako bi održavali životno okruženje, ali skloni smo uzimati prirodne usluge zdravo za gotovo jer za većinu njih ne plaćamo novcem.

 

 

 

Dugovječnost na neobičnom mjestu. Gotovo 200 godina iz kamenoga krova crkve sv. Petra i Pavla u Nerežišću raste minijaturni dalmatinski crni bor (Pinus nigra)

 

Cvijetna eksplozija. Detalj cvijeta s prašnicima koji strše na sve strane

 

 

 

 

Mit koji je donijela korporativna kapitalistička ekonomija jest nužnost neprekidnog ekonomskog rasta. Ta nam ekonomska dogma želi poručiti da bolje možemo dobiti samo kroz više, dakle kroz ekonomski rast. Međutim, taj se rast temelji na sve većem ekološkom dugu, trošenjem neobnovljivih resursa, te neodrživoj stopi korištenja obnovljivih resursa pri čemu se otpuštaju štetne tvari, zagađuje okoliš i gomila otpad, što taj rast čini neodrživim. Štoviše, kako bi se održao rast, pokreće se sve više ratova za raspodjelu prirodnoga kapitala, što u budućnosti može dovesti do katastrofe posebno ako ratovi za resurse postanu nuklearni. Ako čovječanstvo želi ostaviti svijet u boljem stanju budućim generacijama, mora ozbiljno i hitno reformirati ekonomski sustav napuštajući nerealni scenarij neograničenog rasta, gdje je potpuno nepotrebna prekomjerna potrošnja jedno od važnih pogonskih goriva toga rasta, što se pokazalo štetnim i neodrživim u dugoročnom smislu. Korporacije su vrlo predano radile na ustoličenju potrošačkog društva i potrošačkog mentaliteta, jer su oni pogonsko gorivo takve neodržive ekonomije, a u tome im svesrdno pomažu mediji i oglašivači. Takva je ekonomija neodrživa ne samo u pogledu nemogućnosti osiguravanja dovoljno energije i hrane za sve ljude na planetu nego i u pogledu osiguravanja života vrijednog življenja za sve. Raspodjela dobara koje proizvodi korporativna kapitalistička ekonomija izrazito je nepravedna. Rast ekonomije ne donosi boljitak svima, donosi ga samo malom, sve manjem dijelu čovječanstva (ali ni njima zadugo), dok se s rastom ekonomije udio gladnih, siromašnih i obespravljenih ljudi ne smanjuje, nego povećava. Ali čak i da je raspodjela pravedna i da donosi trenutačni boljitak svima, ona je duboko neodrživa. Kako je to primijetio Kenneth Boulding (1910–1993): Bilo tko tko vjeruje u neograničen rast bilo čega fizičkog, na fizički ograničenom planetu, ili je lud ili je ekonomist (svakako nije naodmet kazati da je Boulding i sam bio ekonomist).

Velika slabost naše civilizacije i naše ekonomije jest globalizacija. Iako naš ljudski sustav ima složenost i raznolikost dijelova, svojstvo koje dijeli sa svim drugim živućim sustavima, to nismo prepoznali kao nešto dobro. Naprotiv, ljudske komponente sustava učinili smo iznimno jednoličnima. Zapadnjačka potrošačka etika i brojni drugi zapadni kulturni obrasci industrijalizacije, obrazovanja, mode itd. nameću se cijelom svijetu. Monokultura je vrlo čudna koncepcija koju smo mi ljudi unijeli u prirodu, koncepcija koja ne stvara trajno funkcionalan živi sustav. Monokultura ne uspijeva u poljoprivredi, socijalnoj kulturi, ekonomiji, ni u religiji. Takva ekonomija i takva civilizacija, s istom globaliziranom tehnologijom i istim resursima, iznimno je ranjiva, za razliku od ekonomije prirode koja temelji svoj uspjeh na biološkoj raznolikosti koja ekosustave čini otpornima na poremećaje. Priroda je prevladala pet masovnih izumiranja tijekom svoje geološke povijesti upravo zahvaljujući svojoj raznolikosti koja je bila njen način ulaganja u budućnost. Dakle, i nama je potrebna kulturna raznolikost i raznolikost lokalnih ekonomija specifičnih za svaku kulturu i svaku situaciju. To su lekcije koje nam nudi priroda.

Ako bismo ekonomiju našeg tijela vodili na način kako se vodi naša svjetska (korporativno-kapitalistička) ekonomija, onda bi to izgledalo otprilike ovako. Pretpostavimo da sustav srca i pluća čini moćnu korporaciju koja se bavi transportom krvi. Ta korporacija ima vlasništvo nad kostima koji su rudnici važne sirovine, krvnih stanica koje nastaju u koštanoj srži. Krvne se stanice dopremaju u krv koja pluća opskrbljuje kisikom koji je nužan svim organima i svakoj stanici u tijelu. Međutim, centar za distribuciju krvi, čije je sjedište u srcu, objavljuje: Cijena krvi za tijelo danas iznosi toliko. Tko će kupiti? Krv se šalje organima koji si je mogu priuštiti, ali ne i onima koji to ne mogu platiti. Višak krvi se uništava ili eventualno uskladištava. To je otprilike ekonomska situacija koju danas imamo u svijetu. Ako, na primjer, bubrezi ne mogu platiti krv, oni će umrijeti, a potom će umrijeti i cijelo tijelo uključujući i korporaciju srce-pluća. Očito je da živi sustav ne može funkcionirati na način kako funkcionira ljudska ekonomija. Može li čovječanstvo?

Države i njima nadređene međunarodne trgovinske i financijske institucije mjere napredak kroz ekonomski rast, koji mjere bruto domaćim proizvodom (BDP). Jasno je da novac upravlja našim svijetom. Upravo je novac, a ne dobar život kakav je Francis Bacon predvidio, postao temeljni pokretač naših ekonomija. Mjerimo zdravlje naših ekonomija samo prema količini novca koji teče u njima. Ali, zar ne možemo vidjeti da nešto nije u redu s tim načinom mjerenja? Proizvodnja nuklearnog i svakoga drugog oružja povećava BDP. Strašna izlijevanja nafte povećavaju BDP zbog priljeva novca za njihovo čišćenje. Međutim pro-
izvodnja nuklearnog naoružanja i ekološke katastrofe teško mogu biti mjerilo uspješnosti, one nam ne donose ništa dobro. BDP je zapravo u korelaciji s razvitkom korporativnoga kapitalističkog sustava koji je uzrok svih problema. Možete živjeti u zemlji koja ima visok BDP i umrijeti na cesti ako nemate novca za liječenje.

Ekonomski rast i bogatstvo zasigurno nisu jedini, a vjerojatno ni najvažniji, pokazatelji napretka. Pokazatelji razvitka trebaju biti usmjereni na ljude, njihovu dobrobit, zdravlje, socijalni status i zadovoljstvo, kao i na odnos prema prirodi i njezinu očuvanju. Potrebna nam je nova paradigma procjene razvitka jednog društva. Postoji osjećaj osobnog zadovoljstva i sreće, odnosa s prirodom koji nas obogaćuje, osjećaj da je život vrijedan življenja. Naš odnos s prirodom ne treba biti samo obostrano održiv, nego treba omogućiti naše zajedničko bogatstvo i blagostanje, kako nas tako i naših potomaka u budućnosti.

Mudrost prirode

Postoje li mudrosti na koje se možemo osloniti u traženju rješenja? Svakako postoje! Jedna od najstarijih mudrosti, stara 4 milijarde godine, mudrost je prirode, našega živog planeta. Drugi važan izvor mudrosti su iskustva autohtonih naroda, koji nisu prihvatili industrijsku civilizaciju. Zapadna civilizacija je te kulture u velikoj mjeri uništila i iskorijenila, ali oni autohtoni narodi koji su još preživjeli mogu nam prenijeti golemo iskustvo kako živjeti u skladu s prirodom, kao i prihvatiti činjenicu da smo samo dio živog planeta o kojem potpuno ovisimo, što su ti narodi oduvijek znali.

Princip holarhije

Arthur Koestler (1905–1983), mađarski (rođen u Austro-Ugarskoj) pisac, novinar i esejist širokih interesa i nadasve zanimljive biografije, koji je u svojim djelima razotkrivao mehanizme totalitarizma i kojeg mnogi smatraju jednim od najzanimljivijih intelektualaca 20. stoljeća, osmislio je pojam holona koji izlaže u svojoj knjizi The Ghost in the Machine (1967) i dalje razvija u knjizi Janus: A Summing Up (1978). Holon je dvojni entitet, istovremeno je cjelina i dio neke veće cjeline. Svaki holon ima dvojnu tendenciju, da uporno brani svoju individualnost te da funkcionira kao integralni dio veće cjeline. Priroda je, tvrdi Koestler, organizirana u hijerarhiju holona (holarhiju) koji su ugniježđeni jedni u druge poput ruskih lutki matrjuški. Arthur Koestler kaže: Hijerarhije su zapravo holarhije. Kada bilo koji holon u prirodnoj holarhiji uzurpira svoj položaj i nastoji dominirati cjelinom, onda imamo patološku ili dominacijsku hijerarhiju, kancerozna stanica dominira tijelom, fašistički diktator dominira društvom.

 

 

 

Vatromet. Kugla sjemenki kod maslačka

 

Zalazak sunca. Detalj cvijeta maka

 

Naša se tijela ponašaju poput zajednice stanica koje su organizirane u organe i organske sustave. Potrebe i interesi pojedinih stanica, organa i cijelog tijela moraju se neprestano usklađivati (mora postojati neka vrsta »pregovaranja«) kako bi se postigla dinamična i zdrava ravnoteža između potreba i interesa svih njegovih dijelova. Karcinom je primjer onoga što se događa kada se ta ravnoteža izgubi, s proliferacijom određene skupine stanica koje ignoriraju potrebe cijelog tijela divlje se množeći na štetu tijela kao holona kojeg u konačnici uspijevaju uništiti, a samim time uništavaju i sebe. Vrijedi i obrnuto, ako viši holon, na primjer naše tijelo, iz nekog razloga ignorira jedan organ, recimo pluća, ne opskrbljuje ga hranom i energijom i čini sve da ga uništi, rezultat će biti smrt pluća, a potom i smrt tijela, jer ono ne može opstati bez pluća. Kada navodimo funkcioniranje našeg tijela kao primjer za princip holarhije sve nam izgleda prilično logično i razumljivo. Ali kada kažemo da je svaki čovjek ili cijela ljudska civilizacija jednako tako holon unutar višeg holona planeta Zemlje i da i za taj odnos vrijede ista pravila, to nekako teže prihvaćamo.

Najvažnija razdjelnica između naših različitih društvenih i političkih uređenja uglavnom se tiče odnosa prema važnosti individualnih naspram kolektivnih interesa. U tom nadmetanju jedna je strana tvrdila da bi ljudi trebali paziti na svoje osobne interese i cijelo društvo bi prirodno cvjetalo kroz njihovo natjecanje, dok je druga strana tvrdila da bi ljudi trebali surađivati žrtvujući dio svojih osobnih interese kako bi radili za dobrobit cijelog društva. U prvom slučaju individualne »slobode« često su se suočavale s nedostatkom društvene empatije i solidarnosti. Kako je to izrazila filozofkinja i politička teoretičarka Hannah Arendt (1906–1975), koja je pred nacistima pobjegla u Francusku, da bi potom emigrirala u SAD: Upadanje u rascjep između »političke slobode« i »društvenog sužanjstva«, umjesto stečenu slobodu formirati prema vlastitoj volji, toliko je tipično za američko društvo. S druge strane, ekstremni kolektivizam pretvarao je ljude u mrave u mravinjaku, bez prava na osobnu slobodu i kreativnost (doduše, mravi su imali osigurano besplatno obrazovanje i liječenje). Međutim, u njihovu eksploatatorskom odnosu prema prirodi između ta dva društvena uređenja nije bilo bitne razlike.

 

Prkosi najžešćem suncu. Sukulentna biljka čuvarkuća, čiji je crveni pigment na vrhu listova štiti od najjačega ljetnog sunca

 

Živi otoci. Lopoči u Trakošćanskom jezeru

Za razliku od ljudskih društava, u prirodi nijedan živi sustav nije stavljen pred takav izbor i ako dobro proučimo prirodu razlog je očit. Izbor nema smisla jer ni jedna alternativa ne može funkcionirati. Nijedno biće u prirodi nikada ne može biti potpuno neovisno, iako neovisnost privlači svako živo biće, bilo da je to stanica, organizam, društvo, vrsta ili cijeli ekosustav. Svako je biće dio nekoga većeg bića i kao takvo njegov interes mora biti uravnotežen s interesima većeg bića kojem pripada. To je ono što se ostvaruje posvuda u prirodi.

Suradnja je ključna mudrost prirode

Danas znamo da je broj mutualističkih i suradničkih interakcija u prirodi daleko veći od interakcija kompeticije i sukoba, te da te interakcije imaju veće ekološko značenje nego što smo do sada mislili. Mnoge suradničke i mutualističke interakcije prije nisu bile poznate. Na primjer, nije se znalo da mikorizne gljivice doslovno omotavaju korijenje i pomažu biljkama u opskrbi fosforom, dok biljke zauzvrat gljivicama daju ugljik. Kada hodamo šumom ispod naših stopala prostire se golema mreža tankih gotovo nevidljivih niti koje se zovu hife i čine tijelo gljive. Hife povezuju korijenje različitih biljaka, omogućujući prijenos vode, hranjivih tvari, pa čak i informacija. Biljke putem te mreže mogu pomoći svojim susjedima u teškim vremenima, poput suše, a katkad starija stabla putem te mreže »podučavaju« mlade sadnice, dijeleći s njima ugljik i minerale. Biljka napadnuta lisnim ušima može preko hifa signalizirati obližnjoj biljci da pojača svoju obrambenu reakciju prije nego što je napadnu štetnici. Već se neko vrijeme zna da biljke komuniciraju i iznad zemlje, putem hlapljivih hormona, no takva su upozorenja preciznija kada se šalju putem mikorizne mreže. Taj nevjerojatni sustav podsjeća na internet, nije ni čudo što ga znanstvenici često nazivaju »šumski internet«. Čak mu je i kratica ista kao i našem ljudskom internetu, WWW, što u slučaju šumskog interneta znači Wood Wide Web. Ta simbioza postoji već oko 450 milijuna godina, dakle imala se vremena usavršiti. Otkrivanje postojanja »šumske mreže« i sve dublje razumijevanje njezinih funkcija otvaraju velika pitanja, gdje zapravo počinje i završava neka vrsta; bi li možda bilo bolje zamišljati šumu kao jedan golemi superorganizam, a ne kao skup individualnih, odvojenih organizama; te što uopće znače pojmovi poput trgovine, dijeljenja, pa čak i prijateljstva među biljkama.

Danas suradnju nalazimo u svakom kutku prirode. Bez suradnje kukaca i biljaka većina biljaka na Zemlji ne bi mogla postojati jer ih ne bi imao tko oprašivati ni širiti njihove sjemenke. Bez suradnje ne bi postojale najveće biološke tvorevine na Zemlji, koraljni grebeni, na čijem podizanju surađuju tisuće vrsta. Svaki koraljni polip u svome tkivu sadrži oko milijun jednostaničnih alga na svakom četvornom centimetru. Koralji i alge su partneri, suradnici, i ne mogu živjeti jedni bez drugih. U tijelu svakoga od nas žive milijuni mikroorganizama koji su naši partneri. Broj stanica tih mikroorganizama otprilike je jednak broju naših ljudskih stanica. Ti se mikroorganizmi brinu za zdravlje i pravilan rad mnogih sustava našeg tijela. Najnovija medicinska istraživanja pokazuju da je ishodište mnogih bolesti upravo poremećen odnos između našeg tijela i naših mikrobnih partnera.

Naravno, nije to sa suradnjom išlo odmah, niti lako. Suradnji su prethodili brojni sukobi, natjecanja, agresije, »imperijalizmi«. Međutim, s vremenom, organizmi su naučili surađivati jer su u tome otkrili goleme prednosti. Vrste su se iz te početne mladenačke faze u kojoj je dominirala kompeticija i neprijateljska konkurencija razvile u zrelu fazu u kojoj dominira suradnja. Suradnja je započela već na razini pojedinih stanica. Sve što vidimo oko sebe izgrađeno je od tih divnih suradničkih stanica. Jednako su se na temeljima suradnje razvijali i drugi složeniji sustavi (holoni) u holarhiji planeta Zemlje. Ljudska civilizacija je još uvijek u fazi kompeticije i neprijateljskih nadmetanja, a to nije ono što donosi održivost. Održivost se dogodila kada su vrste naučile hraniti jedna drugu, umjesto da se bore jedna protiv druge. Neki od najvažnijih događaja u evoluciji života na Zemlji, poput nastanka eukariotskih stanica koje danas izgrađuju sva živa bića osim bakterija, izum spolnog razmnožavanja te nastanak višestaničnih organizama, rezultat su suradnje koja je često bila potaknuta opasnošću od gladi.

Način na koji su drevne bakterije razriješile svoje sukobe i natjecanja može biti vrlo poučan za našu civilizaciju. Drevne bakterije stvorile su nevjerojatno složen način života prije dvije milijarde godina. Taj je njihov svijet bio prepun tehnoloških izuma koji i dalje postoje među današnjim slobodno živućim bakterijama. One su izmislile pogon na električni motor koji je funkcionirao pričvršćivanjem biča na disk koji se okreće s kugličnim ležajevima u magnetskom polju. Nadalje, koristile su nuklearnu energiju za grijanje svojih zajednica skladištenjem urana u njihovim kolonijama. Proizvele su savršen poliester (biorazgradiv, naravno); složene gradske krajolike koje možemo vidjeti tek najnovijim mikroskopima; kao i svoj globalni komunikacijski i informacijski sustav temeljen na sposobnosti međusobne razmjene DNK.

 

Neukrotiva veličanstvenost. Rupa u stijeni, malo zemlje nanesene vjetrom i život pobjeđuje

Ipak, poput nas samih, s našim vlastitim verzijama takvih čuda tehnologije, drevne bakterije su se sve dublje i dublje uvlačile u krizu slijedeći ekonomske principe temeljene na bezbrižnom iskorištavanju prirode i međusobnom iskorištavanju. Nevjerojatan i inspirativan dio priče je taj da su ti gotovo nevidljivi, ali iznimno inventivni organizmi, bez posjedovanja mozgova, reorganizirali svoj destruktivni životni stil u novi stil kreativne suradnje. Kada su potrošile raspoloživu hranu te brze pokretne bakterije počele su invaziju na tijela većih pasivnijih bakterija doslovno jedući njihovu unutrašnjost. Započele su proces koji bi se mogao nazvati bakterijskim kolonijalizmom. Ti su se agresori umnožavali unutar tih kolonija sve dok nisu iscrpili resurse, što je rezultiralo smrću napadača i žrtava. Nema sumnje da se to događalo nebrojeno puta prije nego što su naučili surađivati. No, negdje tijekom tog procesa, neke modrozelene stanice unutar nadutih vrećastih bakterija bile su u stanju obnoviti zalihe hrane ako bi im se omogućio pristup Sunčevu svjetlu. Možda je upravo ta upotreba Sunčeve energije za očuvanje života inicirala pomak prema suradnji. U svakom slučaju, fermentirajuće, fotosintetske i respiratorne bakterije konačno su pridonijele svojim jedinstvenim sposobnostima zajedničkom zadatku izgradnje funkcionalnog društva. Udružile su se i stvorile novi tip stanice, a svatko od njih donirao je dio svog osobnog DNK središnjem mjestu informacija koje je postalo jezgra te stanice. Taj proces sjedinjavanja različitih i međusobno konkurentnih entiteta u suradničku cjelinu ponovljen je još jednom tijekom evolucije kada su se stanice s jezgrom okupile, povezale i stvorile višestanična stvorenja.

Ljudska civilizacija je stvorila iste krize koje su drevne bakterije stvorile prije otprilike dvije milijarde godina i trudimo se pronaći ista rješenja koja su one pronašle, rješenja koja su omogućila našu vlastitu evoluciju i koja sada mogu poboljšati izglede za naše daleke potomke. Srećom, one su nam ostavile uspješne recepte za rješavanje razornih ekoloških i društvenih kriza, ostavile su nam brojne lekcije koje bi trebali ozbiljnije razmotriti i iz njih učiti. U toj zanimljivoj priči iz drevnih vremena krije se i nada za čovječanstvo. Velike krize i katastrofe u povijesti života na našem planetu rezultirale su i velikom kreativnošću prirode i evolucije. Može li i naša vrsta, koja uz to ima i mozak, svojom novom kreativnošću prevladati krize koje smo stvorili. Civilizacija suradnje nudi se kao dobar recept.

Mudrost autohtonih naroda

Zapadni je čovjek došao do svakoga kutka Zemlje i preuredio ga prema svojim potrebama uništavajući pri tome brojne autohtone narode i kulture. Ipak, imamo autohtone ljude kojima je preneseno tradicionalno znanje i načini života kojima žive. To znanje može biti vrlo važno za našu zdravu budućnost. Ti ljudi i dalje doživljavaju mističnu prirodu našeg planeta, gdje se drevni rituali izlaska i zalaska Sunca doživljavaju kao mistični trenutci. To može doživjeti i moderan čovjek ako ga se dovede u takvu situaciju. Ti su narodi stvorili vrlo uspješne zajednice koje su živjele u skladu s prirodom, vodile računa da donose odluke koje neće ugroziti sedam ili više nadolazećih generacija, te stvorile demokratska društva poput Haudenosaunee konfederacije, političkom i kulturnom savezništvu šest autohtonih plemena koji govore irokeškim jezikom, koja je najstarija participativna demokracija i čiji je Veliki zakon mira, prema nekim autorima, poslužio kao model za američki ustav. Stereotip o autohtonim narodima kao zaostalim i neukima zapreka je razumijevanju njihova svjetonazora. Njihove filozofije i znanja i dalje se uglavnom ignoriraju, a njihova su zemljišta i dalje pod opsadom i često se koriste kao odlagališta za toksični otpad ili za rudarenje. Elinor Ostrom (1933–2012), američka politologinja i politička ekonomistica, dobitnica Nobelove nagrade za ekonomiju, posvetila je svoju znanstvenu karijeru proučavanju lokalnih zajednica širom svijeta koje uspješno, bez sukoba upravljaju zajedničkim dobrima, što je opisala u svojoj knjizi Governing the Commons (1990).

 

Smiraj (Kaštel Gomilica)

Uloga obrazovanja

Obrazovanje je mogući način stjecanja mudrosti. Međutim, obrazovanje je duboko ukorijenjeno u društveni i politički kontekst, određeno je svjetonazorom zajednice unutar koje se obrazovanje provodi. Obrazovanje kroz koje prolaze djeca i mladi u nekom amazonskom plemenu razlikuje se od obrazovanja zapadne djece i omladine. Oni prvi uče praktična znanja o tome kako živjeti u skladu s prirodom o kojoj ovise (pripadnik nekog amazonskog plemena može razlikovati 200 vrsta pčela, kao i sve biljke koje su jestive, otrovne ili ljekovite), dok ovi drugi uglavnom uče kako što efikasnije iskorištavati prirodu za svoju korist, zapravo za korist korporacija, dok većina ljudi živi u stresu boreći se za svakodnevnu egzistenciju i duboko otuđeni od prirode. Zapadno obrazovanje danas uglavnom ne stvara slobodne ljude koji kritički misle i koriste se svojim razumom.

Naše obrazovne institucije nisu nikada doživjele ništa slično tranziciji koja se sada od njih traži. Obrazovanje o očuvanju prirode nužan je korak prema rješavanju okolišnih problema. Potrebno je obrazovanje na svim razinama – djece, učenika, nastavnika, gospodarstvenika, menadžera, političara i građanstva. Kako je kazao Baba Dioum, senegalski ekološki aktivist i pjesnik: Na kraju ćemo sačuvati samo ono što volimo, voljet ćemo samo ono što razumijemo, a razumjet ćemo samo ono što smo naučili. Samo upoznavanje s problemima i razumijevanje ekološke krize može nas motivirati da promijenimo naše ponašanje i naš način života. Za formiranje jedinstvene zajednice života važno je imati znanja o našim integralnim odnosima s prirodom i s drugim vrstama. Ta nam znanja daje ekologija, a ekološki principi trebaju biti integrirani u sve ljudske djelatnosti. Kako je napisao Al Gore u knjizi Earth in the Balance (1992), briga za okoliš mora postati središnji organizacijski princip civilizacije. To je u našem najvećem interesu. Iskrivljeni san o tehnološkom raju sada treba biti zamijenjen održivijim snom o međusobno potpomognutoj ljudskoj prisutnosti unutar uvijek obnovljivog organskog temelja Zemlje.

Nažalost, naša sveučilišta još uvijek dominantno pripremaju studente za njihovu ulogu u proširivanju ljudske dominacije nad prirodnim svijetom, kao i za njihovu ulogu u korporativnoj ekonomiji čija su načela pogubna za planet. Potrebna nam je reorijentacija svih profesija. Pravna profesija još uvijek je preokupirana samo ljudskim pravima, pravima na imovinu i pravom na iskorištavanje. Sveučilište još uvijek priprema studente za karijere u industrijsko-komercijalnom svijetu, čak i dok taj svijet nastavlja uništavati planet. Ne možemo imati održivu ljudsku ekonomiju u neodrživoj Zemljinoj ekonomiji. U organskoj se ekonomiji učimo komuniciranju s prirodom kako bi se održao neprekidni obnovljivi svijet ljepote, čuda i obilja. Kada osoba uči o tlu, biljkama, cvijeću, drveću, kukcima, životinjama i ribama u moru, ta osoba uči o životu i smrti, uči o ciklusima u prirodi. Medicinska profesija tek počinje shvaćati da ne možemo imati zdrave ljude na bolesnom planetu. I tako možemo proći kroz sve, svaki aspekt života. Naći ćemo da je u svakom aspektu naših života ljudski sustav podsustav širega Zemljina sustava.

Treba nam nova vrsta obrazovanja. Potrebno nam je novo sveučilište koje uči studente o ljudskoj ulozi u integralnom funkcioniranju Zemljine zajednice. Potrebni su nam zakoni koji priznaju prava neljudskim sastavnicama Zemlje i etika koja pruža smjernice ljudskoj zajednici u njezinim međusobnim odnosima, kao i odnosima s prirodnim svijetom. Ukratko, trebamo razviti kulture i institucije utemeljene na prepoznavanju da je priroda najviša razina i stvarnost postojanja te da ljudska nastojanja imaju smisla i vrijednosti samo kada su uklopljena i usklađena s funkcioniranjem veće zajednice životnih sustava.

Sposobnost čuđenja

Kada je Toma Akvinski, veliki mislilac srednjovjekovnog razdoblja, upitan zašto u svijetu postoji toliko različitih vrsta, odgovorio je: zato jer se božansko nije moglo očitovati u jednom biću, božansko je stvorilo veliku raznolikost stvari kako bi se savršenstva koja nedostaju jednomu nadopunila drugima i kako bi cijeli svemir sudjelovao u manifestaciji božanskog više nego bilo koje pojedinačno biće.

Mudrost uvijek počinje čuđenjem. Kako je kazao Albert Einstein: Onaj tko više ne može zastati kako bi se čudio, kao da je mrtav; njegove su oči zatvorene. Sposobnost čuđenja duboko je iskustvo života i njegove veličanstvenosti. To je najviše iskustvo koje možemo imati. To je trenutak kada nas osoba, ili stvar, ili planina, ili drvo, ili što god to bilo, preplavljuje oduševljenjem. Kada vidimo leptira kako pleše nad livadom, to je vrsta uzvišene radosti. Gledajte djecu. Kada hodaju po potoku ili sjede u lokvi blata, to je tako divno iskustvo. Vole juriti za leptirom. To je vrsta uzvišenog trenutka. Kako je rekao profesor kozmologije Brian Swimme: Ljudsko biće unutar svemira, zvučna je ploča unutar glazbenog instrumenta.

Čudo je posebno važno u naše vrijeme, jer je naš svijet odustao od čuda i prihvatio korist kao naše primarno načelo. Da bi nešto bilo stvarno, mislimo da mora biti korisno. Sve što nije korisno je besmisleno, čisto rasipanje. Obrazovanje mora biti korisno. Cijenjena je ona znanost koja je korisna u materijalnom smislu. Ta žudnja za koristi dovela je do gotovo patološkog uništenja prirodnih ekosustava, njihovih šuma, tla, rijeka, potoka. Možemo se upitati jesmo li zaista svjesni što naša ljudska ekonomija radi planetu Zemlji. Ni danas nismo spremni priznati destruktivnu dimenziju naše ekonomije i proizvoda naše tehnologije. Fizička degradacija prirodnog svijeta također je degradacija unutrašnjeg svijeta čovjeka. To je gubitak duše. Stoga je osobito važno djeci usaditi bliskost s prirodom i osjećaj pripadnosti široj zajednici života na Zemlji. To su stvari koje djeca trebaju naučiti, i to duboko. Taj osjećaj psihičke prisutnosti je ono što djeca trebaju razvijati, tu intimnost s ljudskim i prirodnim svijetom.

Važnost društvenih i humanističkih znanosti

Znanstvenici koji pripadaju prirodnim znanostima imaju više nego dovoljno znanja o stanju planeta da bi znali u kojem smjeru bi ljudsku ekonomiju trebalo usmjeriti kako bi se promijenila »putanja sudara« kojom se kreću čovječanstvo i prirodni svijet. Stoga je danas ključno pitanje kako promijeniti ljudsko ponašanje kako bismo započeli s potrebnim poslom. Međutim, to nije zadatak prirodnih znanosti, nego društvenih i humanističkih znanosti, kao i umjetnosti (književnost, arhitektura, dizajn i mnoge druge).

Društveni znanstvenici moraju odgovoriti na ključna pitanja poput onoga kako se nositi s nepravednom raspodjelom moći koja leži u temeljima velikog dijela ljudske ekonomije koja prijeti prirodnoj ekonomiji. Svjetski poznati ekonomisti počinju istraživati te probleme, ali ih ne podupire dovoljno drugih disciplina. Ne treba zanemariti humanističku dimenziju u stvaranju novog svijeta, poput poezije i eseja o prirodnoj povijesti ili ulogu arhitekture i dizajna u budućim vremenima. Oni su nam potrebni kako bismo uspostavili emocionalno-estetski osjećaj za čuda prirodnog svijeta. Također nam trebaju kako bismo probudili psihološku energiju potrebnu za prevladavanje naših trenutačno destruktivnih tehnološko-industrijsko-trgovačkih struktura i stvaranje blažeg načina ekonomskog preživljavanja za cijelu zemaljsku zajednicu. Trebaju nam filozofi kako bi mijenjali svijet ili ako vam je draže kako bi ga drugačije interpretirali. Sveučilišta moraju odlučiti hoće li nastaviti obučavati studente za privremeno preživljavanje u kenozojskoj eri ili će početi obrazovati studente za nastupajuću ekozojsku eru.

Put prema zrelost

Potonuće »nepotopivog« Titanica 1912. godine parabola je i za nas. Svakodnevna briga za njegove putnike odjednom se prebacila na hitniju brigu za opstanak broda. Sada naše brige za ljudsku zajednicu mogu biti ispunjene samo brigom za integritet prirodnog svijeta. Planet ne može poduprijeti ljudsku prisutnost ako ne postoji uzajamna ljudska potpora za životne sustave planeta. Nažalost, zapadna civilizacija duboko je usađena u antropocentrizam, koji ističe visoku duhovnu prirodu čovjeka, dok negira bilo kakvu duhovnu dimenziju prirodnom svijetu. Rezultat je naše etičko siromaštvo u trenutku kada se prvi put su­očavamo s ozbiljnim ugrožavanjem funkcioniranja Zemlje i njenih životnih sustava. Moderne globalne industrijske, komercijalne i financijske korporacije postale su među glavnim instrumentima uništavanja planeta. Izlječenje od te destrukcije zahtijeva duboku kulturnu terapiju. Takva je naša sadašnja situacija. Potrebno je novo buđenje naše svijesti o Zemlji i čudesnoj i veličanstvenoj prirodi. Potreban nam je san o Zemlji, našem jedinom domu.

 

Dukati ipak rastu na stablu. Sjemenke mediteranske drače Kristova trna (Paliurus spina-christi). Grane toga mediteranskog grma/stabla prepune su tvrdih bodlji i prema biblijskoj predaji upravo su od te biljke rimski vojnici ispleli trnovu krunu koja je stavljena na glavu Isusa Krista prije raspeća. Sjemenka u središtu okružena je suhim krilcem pa je vjetar s lakoćom raznosi.

Čini se da je zapadno društvo, ako je htjelo učiti iz prirode, odabralo krivu lekciju. Odabrali smo kompeticiju i sukobe, opstanak najjačih i pravo koje proizlazi iz moći kao vodilje našeg društva, propustivši prepoznati suradnju kao važan, čini se i dominantan pokretač evolucije. Svijest o tome da je život prirodno kooperativan, što smo danas prepoznali u prirodi, može snažno pridonijeti optimističnijem pogledu na ljudsko društvo u svim njegovim društvenim, ekonomskim, političkim i kulturnim aspektima. Jednako tako, ideja da je jedina svrha Zemlje da bude na korist ljudima koji bi imali neograničena prava vlasništva nad njom upozorava na kulturnu aroganciju naše civilizacije.

Ruski književnik Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821–1881) proročki je proglasio da su ljudska bića nedovršena vrsta. Kao jedna od najmlađih vrsta u evolucijskom smislu, mi tek moramo naučiti kako se od kompeticije i sukoba pomaknuti prema suradnji, kako bi naša vrsta mogla nastaviti koevoluirati sa svijetom u kojem živimo. Ako prihvatimo da smo adolescentna vrsta u krizi i s hrabrošću i entuzijazmom preuzmemo odgovornost za svoju slobodu, imamo izvrsnu priliku sazreti i uživati u prednostima zrelosti. Taj evolucijski »skok« za čovječanstvo bi značio propitivanje nekih od temeljnih načela naše ekonomije, politike i društvenog života. Pohlepa mora biti zamijenjena spremnošću za dijeljenjem. Nasilje mora biti zamijenjeno miroljubivom koegzistencijom, a naša oholost treba biti transformirana u razumijevanje da naš opstanak ovisi o prihvaćanju principa i etike koja održava sam život. Američki ekolog Edward Osborne Wilson (1929–2021) je to lijepo izrazio sljedećim riječima: Čovječanstvo nije uzvišeno jer smo tako daleko iznad drugih živih stvorenja, već zato što poznavanje tih bića uzdiže sam koncept života. Jednako je lijepa misao Thomasa Berryja, katoličkog svećenika, povjesničara kulture i proučavatelja svjetskih religija, posebno azijskih tradicija, koju je iznio u knjizi The Great Work: Our Way Into the Future (1999), gdje kaže: Najveće ljudsko otkriće u budućnosti bit će otkriće ljudske intimnosti sa svim drugim načinima postojanja koji žive s nama na ovom planetu, nadahnjuju našu umjetnost i književnost, otkrivaju taj numinozni svijet odakle sve nastaje i s kojim razmjenjujemo samu suštinu života.

Kojim smjerom krenuti?

Jerome Bert Wiesner (1915–1994) i Herbert Frank York (1921–2009) radili su kao savjetnici za nacionalnu sigurnost i kontrolu naoružanja, posebice nuklearnog naoružanja u vladi SAD-a u vrijeme »hladnog rata«. Svoja su promišljanja o budućnosti nuklearnog rata iznijeli u članku pod naslovom »National Security and the Nuclear-Test Ban«, koji je objavljen u časopisu Scientific American 1964. godine. Wiesner i York u članku kažu: Obje strane u utrci u naoružanju suočene su s dilemom stalno rastuće vojne moći i stalno umanjujuće nacionalne sigurnosti. Naša je stručna procjena da ta dilema nema tehničko rješenje. Ako velike sile nastave tražiti rješenja samo u području znanosti i tehnologije, rezultat će biti pogoršanje situacije.

Gotovo je univerzalno pravilo da znanstvene rasprave o bilo kojim problemima podrazumijevaju da problem o kojem se raspravlja ima tehničko rješenje, pri čemu tehničko rješenje možemo definirati kao ono koje zahtijeva samo promjenu u znanstvenim tehnikama. Drugim riječima, problem se može riješiti daljnjim razvitkom znanosti i tehnologije, bez potrebe za promjenama u vrijednosnim i moralnim stavovima ljudi. Tehnička rješenja stalno napreduju i postaju efikasnija, pa je potrebno dosta hrabrosti za tvrdnju da neki problem nema tehničko rješenje. Međutim, ja upravo to mislim o našoj ekološkoj i civilizacijskoj krizi. Smatram da ta kriza nema tehničko rješenje. Ja sam svakako svjestan brzine našega tehnološkog razvoja, koji je eksponencijalan i sasvim je moguće da će u budućnosti riješiti probleme energije, prometa, proizvodnje hrane i mnoge druge. Međutim, unatoč ubrzanom razvitku tehnologije, ako i dalje zadržimo pljačkaški odnos prema prirodi, zadržimo antropocentrični odnos prema planetu koji je tu da ga čovjek iskorištava, vjerujući da ćemo sve probleme koje ćemo tim odnosom nužno stvarati rješavati u hodu razvitkom tehnologije, mislim da to neće dobro završiti, u prvom redu za nas. Tehnička rješenja su svakako dobrodošla i mogu pomoći, ali bojim se da neće biti dovoljna.

Rješenja su naravno u našim rukama, samo je pitanje imamo li snage i volje za to. Kako je kazao austrijski filozof Ludwig Wittgenstein: Dobar i ispravan život ne počiva na objektivnim okolnostima i razlozima, već na radikalno subjektivnim odlukama. Naši problemi, koje smo sami proizveli, nisu stvar sudbine. Potpuno smo slobodni u donošenju odluka. Ali sloboda ne vrijedi ništa bez odgovornosti. Nužnost ispravnog djelovanja nije u kontradikciji sa slobodom. Kako su to izrazili filozofi Baruch de Spinoza i G. W. F. Hegel, sloboda je spoznata nužnost. Međutim, tendencija da podlegnemo problemima s kojima smo suočeni vrlo je prisutna i ta tendencija prema njemačkom filozofu Martinu Heideggeru kod većine ljudi ne počiva na nedovoljnim intelektualnim i drugim sposobnostima, nego je njen uzrok sklonost egzistencijalnoj komociji. Egzistencijalna komocija izvor je svih ljudskih samopromašivanja i često prema mišljenju njemačkog filozofa Ernsta Cassirera vodi k samoiskrivljenom povlačenju u mitski oblik mišljenja, u kojem više ne može postojati nešto poput istinski samoodređenog i slobodnog djelovanja, a time ni odgovornosti.

Fjodor Dostojevski prepoznao je problem prihvaćanja odgovornosti za slobodu kao suštinsku krizu čovječanstva. U mitu koji Ivan Karamazov prepričava svom bratu Alekseju, iskrenom čovjeku crkve, Krist se ponovo pojavljuje u šesnaestostoljetnoj Sevilli, u vrijeme kada su Sveta kršćanska braća, samo u tom gradu, spaljivala i do sto heretika dnevno na lomači. Veliki inkvizitor osuđuje Krista na njegovu drugu smrt, ovaj put na lomači, zbog propovijedanja slobode ljudima. Razlog koji inkvizitor navodi za tu presudu jest da ništa nikada nije bilo neizdržljivije za čovjeka i ljudsko društvo od slobode. Ljudi, tvrdi inkvizitor, ne mogu podnijeti i stoga ne žele odgovornost slobode, pa ih crkva oslobađa toga tereta. U toj alegoriji, inkvizitor je metafora povlačenja čovjeka od zrelosti i delegiranja odgovornosti nekom drugom autoritetu.

Dakle, imamo li snage i volje za ispravnim djelovanjem, spoznavanjem nužnosti i odgovornim korištenjem slobode izbora kada su u pitanju civilizacijski i ekološki problemi? Mnogi problemi, pa čak i ovi koji su toliko važni da zadiru u pitanje naše egzistencije, ne rješavaju se, ne zbog toga što ih većina ljudi ne smatra problemima, nego prije svega zbog posvemašnje ravnodušnosti i usredotočenosti na svakodnevne probleme koji se ljudima čine egzistencijalno važnijima jer su sada i tu, dok im se pitanja poput primjerice klimatskih promjena ili drastičnog smanjenja biološke raznolikosti na Zemlji čine dalekima i manje važnima za njihovu egzistenciju. Suočavanje s ekološkim problemima svakako nije lako, potrebno je napraviti određeni napor, pa i žrtvovati našu komociju, određene luksuze koje smo prihvatili zdravo za gotovo. Kako je kazao Gaylord Nelson, američki političar i aktivist u zaštiti okoliša: Krajnji test čovjekove savjesti njegova je spremnost da danas žrtvuje nešto za buduće generacije čije riječi zahvale neće čuti. Da bismo to postigli morat ćemo bitno promijeniti naše vrijednosne i etičke stavove, morat ćemo se promijeniti kao vrsta. To možemo napraviti samo našim svjesnim izborom. Hoćemo li, ostaje vidjeti. Svakako, za taj izbor imamo sve manje vremena!

Danas je sasvim jasno da ljudska civilizacija nije održiva. Tradicionalna zapadna civilizacija mora odustati od svojih nastojanja za dominacijom nad Zemljom. To će biti jedan od najtežih zadataka u budućnosti, jer zapadna ovisnost o ekonomskoj dominaciji još je snažnija od težnje prema političkoj dominaciji. Ali imamo iskustvo evolucije kao razvijajuće mudrosti života i računamo na doprinos znanosti u budućim vremenima. Zasigurno bi bilo nerazumno nastaviti s uništavanjem okoliša i neprijateljstvima među ljudima do točke moguće vlastite propasti, dok smo istovremeno okruženi brojnim naznakama uzbudljivih, kreativnih i prirodnih rješenja za naše najveće probleme. Zabluda je da možemo ukrotiti prirodu. Ona je neukrotiva i veličanstvena. Moramo odabrati mukotrpan put prema zrelosti, kao naš svjestan izbor. U suprotnom, naša bi uloga u evolucijskoj predstavi mogla ipak ostati samo epizodna. Nevjerojatna složenost čini naš živi planet čvršćim i snalažljivijim od nas. Uništavanjem okoliša, mnogo smo bliže ubijanju naše vrste nego našega živog planeta. Zemlja će nastaviti živjeti, s nama ili bez nas!

Dominantna vrijednost našeg vremena treba biti spoj znanstvene istine i moralne osjetljivosti. Hoće li se i može li se takav razvoj dogoditi u našoj kulturi teško je odgovoriti. Ali, kako je kazala američka kulturna antropologinja Margaret Mead (1901–1978): Nikad nemojte sumnjati u to da mala grupa građana posvećenih određenom cilju može promijeniti svijet. Doista, to je jedino što ga može promijeniti. Ili, kako je to puno poetičnije kazao Tin Ujević: Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti // koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. // I ono sve što ti bje, ču i što sni // gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.n

Korišteni izvori

Berry, T. 1999. The Great Work: Our Way into the Future. Bell Tower, New York.

Carson, R. Silent Spring. Houghton Mifflin, Boston, 1962.

Gore, A. 1992. Earth in the Balance: Ecology and the Human Spirit. NY: Houghton Mifflin.

Kaplan, R.D. 1994. »The Coming Anarchy«. The Atlantic Monthly.

Koestler, A. 1967. The Ghost in the Machine (1990 reprint ed.). Penguin Group.

Koestler, A. 1978. Janus: A Summing Up. London: Pan Books.

Leopold, A. 1949. A Sand County Almanac: And Sketches Here and There. Oxford University Press.

Ostrom, E. 1990. Governing the Commons: The Evolution of Institutions for Collective Action. Cambridge University Press, Cambridge, UK.

Šolić, M. 2023. Šuma bez staze: koja je uloga ekologije u društvu. Izvori, Zagreb, 306 str.

Vermeij, G. J. 2009. »Comparative economics: evolution and the modern economy«. Journal of Bioeconomics 11:105–134.

Wiesner, J. B., York, H. 1964. »National Security and the Nuclear-
-Test Ban«. Scientific American, Vol. 211, No. 4 pp. 27–35.

-

Mladen Šolić, znanstvenik emeritus Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu. Bavi se ekologijom mora, morskom mikrobnom ekologijom i sanitarnom mikrobiologijom. Nastavnik je na Sveučilištu u Splitu iz ekološke skupine predmeta. Objavio je 12 knjiga te više od 150 znanstvenih i stručnih radova. Bio je potpredsjednik Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj RH 2021–2023. Dobitnik je nagrade HAZU-a za 2006. godinu za najviša znanstvena dostignuća u Republici Hrvatskoj za područje prirodnih znanosti i matematike.

---

^[1]* Članak »San o Zemlji« može se, pogotovo u ovim vremenima, učiniti utopijskom i pomalo naivnom idejom da sve ljudske podjele, neprijateljstva, ratove, diskriminacije, kao i uništavanje prirode možemo prevladati jednim zajedničkim snom, snom o Zemlji kao našem jedinom domu. Ali nikad se ne zna! Dolaze alfa, beta....generacije, a pišući ovaj tekst u mislima sam bio upravo s njima.