Pjesme u istančanoj kući od jezika

To je prepoznatljiva poezija i gesta akademika Drage Štambuka, pjesnika, liječnika i diplomata, čovjeka koji je i brački krajolik i sve zemlje u kojima je službovao upisao u svoj osebujni kulturno-pjesnički spomenar, jednako dubok koliko i širok, jednako empatičan koliko i dramatičan. Štambuk fizički i duhovno kroči cijelim svijetom, proteže se od detalja do svemira, od zavičaja do svjetskoga zemljopisa, od grmeža povijesti do otajstva i tako tvori poeziju koja je istodobno i duboko intimna i panoramska, i zavičajna i metafizična. Brač – domovina – svijet, to je stalna relacija kojom se uvijek hodi u oba smjera: od ishodišta do daleka cilja, od tuđine do zavičaja. Sve je to Štambukova postojbina, domovinska, povijesna, evolucijska i osobna. Poezija njegova s jedne je strane iznimno lirična i meditativna, osobito kada se subjekt zavlači u sebe, osjenčan tajnom života, prirode i ponesen virom vječnosti. Ili kada u njemu zrije inspiracija za slikovit i živopisan zavičaj. S druge je strane poezija narativno i tekstualno nabujala, kada subjekt proživljava sve silnice i amplitude svijeta, poezije i jezika. To nisu pjesme za instantni doživljaj – svaka je oblikovana dubinom, ljubavlju za tradicijom i strpljenjem. To je poezija za dušu znalaca, a ne za usputne »kulturne turiste«.

Pjesništvo – odgovornost prema jeziku

Tematskoj šarolikosti Štambuk daje ravnotežu tj. odmjerenost, jer pjesništvo je za nj dostojanstven poziv i prema samom jeziku jako odgovoran. Riječi i sintaksu valja pomno rezbariti, misli i emocije duboko nijansirati, taložiti i vrtložiti, treba pažljivo graditi arhitekturu pjesme, tj. duši valja oblikovati spomenik od jezika. I to ne od pukoga svakodnevnog jezika, nego od osebujnoga, povijesnoga, materinskoga, sa svim idiomima, stilizacijama i autorskim jezičnim kreacijama. Tako Štambuk gradi svoj čvrsti bedem od jezika, kamen po kamen, riječ po riječ, stih po stih. I tim bedemom štiti nas od agresivnoga, pomodnog engleskog esperanta. To je i za očekivati od poete koji je utemeljitelj jezično-pjesničke smotre Croatia rediviva ča-kaj-što i inicijator i promicatelj »Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što« koja je, i njegovom zaslugom, uvrštena na Nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine.

O Štambukovoj poeziji najbolje govori zbirka njegovih izabranih pjesama Pietas (Matica hrvatska, 2024), koju je uredio i opsežnim pogovorom popratio Davor Šalat. Knjiga obuhvaća izbor pjesama iz dvadesetak zbirki, od prve autorove zbirke Meu namin (1974) do posljednje u ovoj knjizi, Uzgon (2021).

Krenimo prvo od općih odrednica Štambukove poezije: njegove su pjesme karakteristično guste, kompleksno proživljene i promišljene, a veoma precizno komponirane. Bujnu osjećajnost, odnosno strastveni dionizijski duh Štambuk znade ukrotiti apolonijskom, artističkom strukturom. Njegovi su stihovi, o čemu god pjevali, puni inovativnoga leksika, inverzivne sintakse sa starinskom bravurom, pune vapaja, doziva, suptilne tišine i egzistencijalne mučnine. Štambuk oblikuje nijanse svoga svijeta oblikujući i sve nijanse jezika. Pjesme su mu oslikane egzotičnim ambijentima, od bračkoga do brazilskog, od splitskoga do indijskoga, spletene su digresijama i asocijacijama, ozvučene infernom rata i rajskim skladbama prirode. Uznemirene su ovozemaljskom silom pada i oplemenjene svemirskom silom uzgona. Sva su bića i fenomeni nastanjeni u Štambukovoj poeziji – od mora, krijesnica, kozlića, tovara, otočnoga mira do Nila, Amazone, piramida i Kašmira. Od rajskih ptica i nebeskih arija do ruševnih palača, odvaljena kamena, bičeva i osakaćenih tjelesa. Od kaleža do ognja. Od čakavske kolijevke do svjetskoga nomadizma. Od smeća do cvijeća, od evolucijskih grijeha do milosti Spasitelja.

Raskošna riznica tema i stilova

Već je prvom zbirkom Meu namin (1974), kako objašnjava Šalat, Štambuk otvorio svoju tematsku i stilsku riznicu u kojoj su bračko, splitsko tj. mediteransko ozračje, ljubav i bol, standard i čakavica, duboka introspekcija, fragmentarni iskaz kao odraz slojevitosti i erudicije. Šalat naglašava da je upravo Štambuk svojim fonetskim, grafičkim i tekstualnim igrama u toj zbirci anticipirao post/pitanjaški i offaški tekstualizam kasnih 70-ih. U trećoj zbirci Snijeg za Ehnatona (1981) Štambuk je, tvrdi priređivač, već sasvim oblikovan pjesnik koji otvara sve više škrinja kulture, prebire po tradicijama, citatima, raznim povijesnim velovima drevnih kultura i mitologija, od staroga Egipta, Biblija, antike do danas. U sljedećim zbirkama autorova duboka senzibilnost često se giba u scenografiji hrvatskih gradova, odnosno u zbilji i srcu domovine zahvaćene ratom. Pjesnik prepleće intiman i kolektivan svijet, oduhovljava ga kršćanstvom, bez jeftinih tj. patetičnih nacionalističkih nota, jer konzumenti takvih »priredbi« njegove slojevite, eruditske pjesme ne bi ni razumjeli. Riječ je o zbirkama Croatiam aeternam (1991), Lomna slika (1995) i Morski Božić / Alat bola /Krvavi most (1997).

Pjesnik-ispovjednik i pjesnik-prorok ostat će omiljena autorova kombinacija i u kasnijim zbirkama, osobito u posljednjim (u pjesmama u prozi), u kojima se ranjeni i zaneseni subjekt sve otvorenije okreće čovječanstvu pred apokalipsom. Svoju će sudbinu poistovjetiti sa svim ljudskim sudbinama na istoj razrovanoj karti svijeta i pred zajedničkim duhovnim iskupljenjem. Tipičan Štambukov patos postat će još uzvišeniji, a arhaični ton pjesama povezat će sve jače sadašnjost s našom baštinom i starinom koja i pod prašinom zaborava nikada ne gubi svoj sjaj.

Od knjige Uklesano u planinama (1999) započinje Štambukova stvarna i duhovna odiseja. Svako veleposlaničko službovanje pretvorit će u opjevavanje carstva pojedine zemlje i njezine kulture, nadogradit će novom ornamenturom već postojeći poetski vitraj. Širit će tako i vlastitu osobnost prema toplim horizontima kozmopolitizma, uz temeljno kršćansko nadahnuće. Promovirat će globalizam u duhovnom smislu, pluralizam različitih svjetova i religija, ljudskost u svim oblicima, sintezu etičkoga i estetskoga, svojevrsnu mirnodopsku poetiku koja bi nas trebala zaštiti od svih mina zbilje. Kao što ga je u spomenutoj zbirci zanijela Indija, u zbirci Crni obelisk (2001) posve ga je zaokupio Egipat, a Japan će dobiti svoje duboke odraze u zbirkama Mirula (2005), Pognuta riža (2009), Coelacanth (2012) i Što rade zmajevi (2013). U raznim dubinskim kulturama i tradicijama Štambuk će nalaziti zajedničke ljudske vezove. Jedan korijen (Brač), a grananja bezbroj.

Od nježne impresije do bujne ekspresije

Tako će Štambukova polifonična poezija upijati sve više kultura, vremena, jezika i identiteta, širiti se zemljom i transcendencijom i iskazivati se u raznovrsnim formama, od mudroljubnoga dvostiha, elegantna trostiha u haiku stihu do kompleksnih jezičnih tapiserija. Od tajanstvenog do monumentalnog. Prijelaz od mikroimpresije do apokaliptične ekspresije vidi se i u zbirci Angjeo s bakljom, Atahualpa (2019), za koju je Štambuk nagrađen Nagradom Tin Ujević. Tu su žezla, krv, crne papige, jauci, ali i pjev slavuja, ljepota eukaliptusa, zanosni glasi pijetlova. Dobro i zlo, mrak i svjetlost, ljubav i bol... nema eskapizma tj. konačnoga bijega u zavjetrinu, jer i najtankoćutniji pjesnik treba gledati svijetu u oči. Tako Štambuk živi i piše – u plemenitoj tišini, proživljavajući dinamičan svijet oko sebe.

Kada se svemu dodaju i kasnije, mahom pesimistične zbirke (uglavnom pjesme u prozi), sve je na bogatom pjesničkom stolu – raskošna liričnost sa svim stilskim figurama, iznimna elokvencija, intelektualnost i asocijativnost, ljepota i tragika svijeta, slatke sonate i opaki rekvijem, prokletinje i molitve, pitomi zvuci i divlje kakofonije. Domet je Štambukova svijeta neizmjerljiv. To je putovanje od vedrih detalja prirode do arhaičnih kompozicija, od maloga staništa do cijeloga svijeta kao Božjega obitavališta. Sve je to na beskonačnom putu pjesnika-patnika i pjesnika-vizionara. Sve postojeće useljavat će se u Štambukovu pjesmu koja uvijek ima otvorene prozore i vrata, kao duša bez stalne adrese. A i jezik je stalno u rađanju, pjesnik ga nadograđuje nebrojenim arhaizmima, historicizmima, vlastitim neologizmima, želi mu sačuvati starinsku patinu da pokaže njegovu trajnost i očuva ga, kako rekosmo, od invazije tuđica u jezik naš materinski.

Spiritus movens svake pjesme jest krhka autorova kontemplacija, odnosno duboko proživljavanje svega što biva, pa bio to ponor patnje ili otmjeno disanje i udisanje cvijeta. Bila to Muka i Uskrsnuće ili ljepota detalja u spokoju zen-budizma. Kada introvertan subjekt doživljava sve mijene svijeta – mora nastati ovako grandiozan ciklus pun nježnosti i bujnosti, tema i motiva, preslojavanja i naplavina, pun melankolije i povišene intonacije, mira i nemira, osebujne spiritualnosti i stilizacije. Lepeza bez početka i kraja, to je Štambukov opus.

Imamo, dakle, svega na izbor u zbirci izabranih pjesama Pietas. Utoplit će nas čakavske pjesme s barjakom baštine kao što je pjesma »Selca od Karmela«: »S visoka uživadu u moru / gospodstvena ko stinja od koje su // Inkantana lipost na ubočini / Kampijuni od sniga /Bilite se ka lehorice /van tapunere.«

Imamo mnogo i dubokih, sjetnih, kršćanskih melodija kao što je pjesma »Prst Božji (I.)«: »Postoji prsten, u njemu je snaga / Prahom je zlatnim nokat mu posut // Blagim su bolom zasute bore /pregibi ansae, rime i stanze // U viru je sedam angjela palih / u Bogu što šuti otac je sakrit // Bol koja bijela obzorja stere / štiplje me sjetnog i razdire vene.«

Listamo li, naići ćemo i na jezično asketske, a mudre stihove poput:

»Mreža / Ne može / uloviti more.«

»Leptir / na cvijetu. / Drugi svijet.«

»Nad bunarom list / što pada / u nebo.«

»I premda okreće / stranice, / vjetar ne zna čitati.«

»Kada svijemo gnijezdo / jaje u nj položit će se samo.«

Štambuk može satkati tanani mir, a splesti i oplesti cijeli svijet. Može opjevati tihu ekstazu, ali i uzdrmano dočarati apokalipsu.

Kataklizmički tornado

Zadnje Štambukove zbirke – Hram u stijeni (2016), Theurgia (2017) i Uzgon (2021) pokazuju zaokret prema pjesmama u prozi. Dočaravaju ekspresionistički burnu kataklizmu u koju čovjek srlja bez granica, hvatajući se za fragmente dobrote i ljepote. Pjesnik želi sačuvati i razum i duh u tako izobličenu svijetu, pa uz moralni patos zaziva Drugoga i Druge da prihvate ljudsko i božansko i otklone demonsko što nam odasvud prijeti.

Te razbuktane pjesme u prozi odzvanjaju urlicima i ratovima, čuju se u njima glasovi vapijućih, vide se rogata bića smrti, plešu paklena kola neposluha, svjetina stoji na zaprtim vratima grada. No proroci i dalje šalju pozdrave pticama i ljudima, a Bog spokojno čeka na planinskim vrhovima. Te su prozne pjesme brzi simultani prizori pada u zlo i uzdizanja do Dobra, one su carstvo opreka koje nas obavijaju poput divljeg bršljana. Tu su najezde vojski i osakaćena tjelesa, ali i cvjetna fronta i sva razasuta ponizna srca. Nebeska arija utišava gromku atonalnost svijeta. »Slavljenici smo rijetkog alfabeta, nevidljiva pisma koje iščitavamo tek dodatkom vatre i prahom sasušene posne zemlje«, reći će Štambuk. Svijet je ljudskim grijehom dinamiziran, nabijen mogućom evolucijskom eksplozijom, a opet oplemenjen morem kozmičkoga mûka.

U tim najgušće satkanim Štambukovim pjesmama, punim razorne zbilje, egzotičnih mitova, simbola, kultura, proroka i vizionara, skače se s motiva na motiv, iz jedne asocijacije i digresije u drugu kako bi se dočarao rasap svijeta u svim dimenzijama. No svaka je rečenica u kaosu rafinirana i duboka i od svake bi se mogla stvarati nova pjesma. Brzi misaoni i emotivni niz slika i rastresita mreža asocijacija – sve to prikazuje planetarnu trešnju kaosa i duboku mistiku iskupljenja. Štambuk kroji istodobno duboko suptilnu i raspojasanu pjesmu, punu stvarnog i nestvarnog, zemaljskog i vizionarskog, ovostranog i onostranog. Pjesmama u prozi konačno daje i izražajno teatralnu notu, baš u duhu ekspresionističkoga »totalnoga teatra« koji potpuno i istodobno prožima sve slike, pokrete, ritam, glazbu, stvarajući mahniti ples našega (ne)svijeta.

Štambuk je pjesnik širokog iskustva i duboke duše, svjestan svih metamorfoza svijeta, pa stoga i kroji sve ove pjesme pune tematsko-motivskih i stilskih preobrazbi, što pokazuje i knjiga Pietas.

Završimo lirično, nježno, jer i takvih je pjesama jako puno u ovoj knjizi izabranih pjesama. Povežimo iskustvo i mudrost, u čemu je Štambuk uspio kao jedan od rijetkih. Pa prošaputajmo pjesmu »Zrenik«: »Gledaš / i u privjesku očnom / zrije ti gorko / oko svijeta.«

Da, gorko je, no u gorčini se kušnja razvija i duša se kali. A poezija Štambukova, uz gledanje sviju lica svijeta, jest i ljepota detalja, poniranje u bunar suptilna trenutka koji kaplje u vječnost.

-

Lada Žigo Španić je književna kritičarka, esejistica i prozaistica. Autorica je zbirke priča Ljudi i novinari, romana Babetine, Rulet (nagrada EU za književnost 2012. godine i prijevod na 5 europskih jezika), Iscjelitelj, Noć ruskog ruleta, Živote, samo teci i Punom parom u Europsku uniju te knjiga eseja Avanture na stazama kulture i Život među koricama. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatskog centra PEN-a i Društva hrvatskih književnika, gdje godinama vodi tematske tribine.