O velikoj dami hrvatskoga kazališta u povodu nagrade Orlando za životno djelo 2025.: kako je Ivica Boban promijenila lice domaćeg teatra

Redateljica, koreografkinja, pedagoginja i profesorica emerita Sveučilišta u Zagrebu obilježila je više od šest desetljeća hrvatskoga kazališta, od scenskog pokreta i kolektivne kreacije do velikih dubrovačkih predstava koje su postale dio kazališne povijesti.

Kazališna biografija Ivice Boban jedna je od onih rijetkih umjetničkih priča kroz koje se može pratiti cijeli razvoj suvremenoga hrvatskog teatra. Njezin rad ne pripada samo povijesti Dubrovačkih ljetnih igara, iako je upravo ondje ostvarila neke od svojih najvažnijih predstava, nego i povijesti glumačke pedagogije, scenskog pokreta, ambijentalnoga kazališta i ženskog autorstva u domaćem teatru. Tijekom više od šest desetljeća djelovala je kao redateljica, koreografkinja, dramaturginja, scenaristica, autorica kazališnih projekata, glumica, plesačica i profesorica, a njezin utjecaj danas se prepoznaje u generacijama glumaca koje je odgojila te u kazališnom jeziku koji je otvorila.

Djevojčica iz centra Zagreba koja je najprije progovorila kroz pokret

Ivica Boban rođena je 1942. godine u samom središtu Zagreba, nadomak Hrvatskoga narodnoga kazališta, pa je teatar od početka bio dio njezina svakodnevnog prostora. Odrasla je nedaleko od zgrade HNK-a, gdje se, kako je rekla, najradije igrala, i kao dijete promatrala publiku i glumce koji su dolazili u teatar. No prije nego što je krenula prema glumi, ozbiljno se bavila plesom, svojom prvom ljubavlju. Godine 1962. završila je Školu za ritmiku i ples, plesala i koreografirala u Studiju za suvremeni ples te vrlo rano razvila osjećaj za pokret, ritam i prostor. Upravo će to poslije postati jedan od temelja njezina redateljskog rukopisa.

Portret Ivice Boban 1976.

Boźidar Boban kao Kolumbo 1973.

Za razliku od redatelja koji su kazalište gradili ponajprije iz teksta, Ivica Boban predstavu je uvijek promatrala kao cjelinu u kojoj riječ, tijelo, glas, prostor, glazba, tišina i publika djeluju zajedno. Glumac za nju nije bio samo interpret dramskog teksta nego izvođač koji mora misliti cijelim tijelom. Zato se njezin rad ne može razumjeti bez scenskog pokreta. On kod nje nije bio dodatak predstavi, ni ukras, ni koreografska intervencija, nego način promišljanja kazališta.

Diplomirala je glumu na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti 1965., a istodobno je studirala komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon diplome počela je glumiti u zagrebačkom HNK-u, ali se vrlo brzo pokazalo da je više od same glumačke karijere zanima proces nastanka predstave. Prijelomna je bila 1965. godina, kada ju je redatelj Božidar Violić pozvao da radi scenski pokret u njegovoj Medeji u zagrebačkom HNK-u. Ta suradnja otvorila joj je prostor u kojem će se iz glumice i plesačice postupno oblikovati kao redateljica.

Kako je promijenila odnos hrvatskoga kazališta prema tijelu i glumcu

Odmah nakon studija počela je raditi kao suradnica za scenski pokret na više od osamdeset predstava i surađivala s nekim od najvažnijih redatelja hrvatskoga kazališta tog vremena, među kojima su bili spomenuti Božidar Violić, pa Kosta Spaić, s kojim je 1962. još kao studentica radila predstavu Oluja na dubrovačkim Dančama, te Georgij Paro, s kojim je 1973. radila na pola njegove predstave Kristofor Kolumbo na Dubrovačkim ljetnim igrama. Jer, zahvaljujući njezinu razumijevanju fizičkog teatra, redatelji su joj vrlo brzo počeli povjeravati da osmisli pojedine dijelove predstava, osobito one u kojima je pokret bio presudan. Tako je u režiju ušla iz same nutrine kazališnog procesa, iz glumačkog iskustva i fizičke logike scene. Sama je taj prijelaz opisivala kao prirodan: iz glumačke »pupkovine«, iz središta kazališta, ušla je u područje režije.

Upravo je kroz te suradnje počela mijenjati odnos hrvatskoga kazališta prema scenskom pokretu. Do tada se pokret uglavnom tretirao kao dodatak predstavi ili tehnički element, dok ga je Ivica Boban promatrala kao ravnopravan dio dramaturgije i glumačkog izraza. Spomenuti redatelji su brzo shvatili da njezin rad ne donosi samo »lijepo kretanje« na sceni nego potpuno drukčije razumijevanje glumca i prostora. Zato danas gotovo da i nema ozbiljne predstave bez koreografa ili stručnjaka za scenski pokret, a taj razvoj velikim je dijelom posljedica procesa koji je upravo Ivica Boban počela još šezdesetih godina. Ona je među prvima pokazala da gluma nije samo izgovaranje teksta nego potpuna tjelesna prisutnost, da pokret nije dekoracija, nego način mišljenja predstave i da se istinska emocija često otkriva upravo kroz neverbalni izraz. Njezin ulazak u režiju bio je važan i zato što je riječ o vremenu u kojem su redateljice bile rijetkost. Kazalištem su dominirali muškarci, a od žena se uglavnom očekivalo da budu glumice, kostimografkinje ili suradnice, ne i autorice koje vode predstavu. Ivica Boban je autoritet morala graditi radom, znanjem i disciplinom. Nije se nametala zvjezdanim statusom, nego procesom i rezultatom. Upravo zato postala je jedna od umjetnica koje su promijenile položaj žena u hrvatskoj režiji.

Redateljica koja je autoritet gradila znanjem, a ne statusom; profesorica koja je generacijama glumaca promijenila način rada

Jednako važan kao njezina redateljska karijera bio je i njezin pedagoški rad. Već 1965. na Akademiju dramske umjetnosti uvodi kolegij scenskog pokreta i plesa, čime počinje sustavno mijenjati način na koji se obrazuju glumci. Do tada se tijelo u glumačkoj nastavi često promatralo kao pomoćno sredstvo, dok ga je ona postavila u samo središte glumačkog izraza. Smatrala je da glumac ne može istinski govoriti tekst ako nije svjestan vlastitog tijela, disanja, rit­ma, impulsa i odnosa prema prostoru.

Njezin rad sa studentima bio je zahtjevan i dubinski. Nije se zadovoljavala time da glumac zna tekst i pravilno ga izgovara. Prije ulaska u iracionalni, kreativni dio procesa tražila je istraživanje: autora, vremena u kojem je tekst nastao, društvenih okolnosti, filozofije, umjetnosti i političkoga konteksta. Tek nakon takvog znanja, smatrala je, glumac se može prepustiti intuiciji. Najprije treba znati što više, a zatim to znanje zaboraviti kako bi se došlo do dubljih, podsvjesnih prostora iz kojih nastaje stvarna kreacija. Upravo je taj spoj discipline i intuicije bio temelj njezine pedagogije. Vjerovala je da se kroz tijelo, pokret i ples može doći do prostora do kojih racionalna analiza ne dopire. U kazalištu ju je zanimalo ono što ljudi inače skrivaju: strahovi, sramovi, potisnute emocije, tamna unutrašnja mjesta koja se u svakodnevnom životu rijetko izgovaraju. Smatrala je da umjetnički proces mora otvoriti upravo te prostore, najprije izvođaču, a zatim i gledatelju.

Za nju je kazalište bilo prijeko potrebno upravo zato što omogućuje zajednički susret s onim što je najdublje u čovjeku. Gledatelj je u kazalištu istodobno sam sa sobom i u zajedništvu s drugima. To iskustvo prepoznavanja, po­istovjećivanja i otkrivanja potisnutog smatrala je istinskom magijom teatra. Zato nikada nije vjerovala da kazalište može nestati: dok god ljudi imaju potrebu susresti se sa sobom i drugima, teatar ostaje živ.

Godine 2004. osnovala je Katedru za scenski pokret na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, a 2005. pokrenula inicijativu za osnivanje Plesnog odsjeka Akademije. Time je institucionalno zaokružila ono što je desetljećima razvijala u praksi.

»Pozdravi« i predstava koja je promijenila hrvatski teatar sedamdesetih godina prošlog stoljeća

Kroz klase i predstave Ivice Boban prošle su generacije glumaca. Radila je s Radom Šerbedžijom, Mirom Furlan, Mustafom Nadarevićem, Uršom Raukar, Vilijem Matulom, Mladenom Vasaryjem, Željkom Vukmiricom, Doris Šarić Kukuljicom, Almom Pricom, Draženom Kühnom, Asjom Jovanović, Sandom Hržić i mnogim drugima. Neki su joj bili studenti, neki suradnici, neki protagonisti njezinih najvažnijih predstava, ali svima je zajedničko da je od njih tražila potpunu prisutnost. Kod nje glumac nije mogao biti samo izvršitelj redateljske zamisli. Morao je biti suautor događaja.

Početkom sedamdesetih osnovala je Kazališnu radionicu »Pozdravi«, jedan od najvažnijih eksperimentalnih i istraživačkih kazališnih projekata tadašnje Jugoslavije. Radionica nije funkcionirala kao klasično kazalište, nego kao laboratorij. U njoj su se susretali studenti, mladi glumci, plesači i izvođači, a proces rada temeljio se na improvizaciji, kolektivnoj kreaciji i fizičkom teatru. Kao umjetnička voditeljica »Pozdrava« organizirala je i vodila oko 60 kazališnih seminara, akcija i istraživanja, te držala predavanja i radionice na temu metodologije procesa kazališnog, a posebno glumačkog stvaranja u zemlji i svijetu. Iz toga je 1974. nastala predstava Pozdravi, prema motivima Eugènea Ionesca. Bila je to jedna od prijelomnih predstava hrvatskoga kazališta sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U vremenu kada je domaći teatar još velikim dijelom počivao na psihološkom realizmu i interpretaciji dramskog teksta, Pozdravi su donijeli drukčiji scenski jezik.

Čitanje apela svijetu nakon Hekube 1991.

Otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara 1988. – Bourekove lutke

Predstava je izvedena više od sedamsto puta, gostovala po Europi i Južnoj Americi te stekla kultni status gdje god je prikazana. Sudjelovala je 1076. i na festivalu Teatro de los Mundos u Caracasu, gdje je osvojila glavnu nagradu. Sam Eugene Ionesco je, vidjevši predstavu u Dubrovniku, izjavio da to jest njegova predstava, ali puno bolja od onoga što je napisao.

Predstave koje se i danas pamte

O Ivici Boban ne može se govoriti ako se ne spomenu neke njezine režije koje je radila i u rodnom gradu. U zagrebačkom HNK-u 2003. postavila je hvaljenu predstavu Nevjesta od vjetra po drami Slobodana Šnajdera, a pet godina kasnije postavlja izazovnu predstavu I konje ubijaju, zar ne po romanu Horacea McCoya koju je publika u kolektivnoj svijesti imala kao kultni film, a koliko je Ivica Boban dobro odradila taj posao govori dovoljno da je za nju dobila nagradu »Tito Strozzi«. Zapravo nema kazališta s kojim nije surađivala, od &TD-a, gdje je postavila neke od predstava koje se i danas pamte poput Kako sada stvari stoje i nagrađivane Alme Mahler, preko kazališta Žar ptica do Exita, gdje se još uvijek prikazuje njezina kultna predstava Kako misliš mene nema, premijerno izvedena 2007. s Amarom Bukvićem i Filipom Juričićem u glavnim i jedinim ulogama.

Ivica Boban radila je i diljem Hrvatske i u inozemstvu. U Torontu u Ryerson Theatre School 2012. je postavila predstavu Marathon 33, June Havoc, a na Off Broadwayu u Teatru Row 1997. režirala je The Beekeeper’s daughter. Velika većina njezinih predstava bili su njezini autorski projekti, rezultat majstorskih radionica i diplomskih radova na Akademiji i tim više njezin pedagoški i autorski rad dobivaju na značaju.

Dubrovnik kao najveća pozornica njezina života

Ipak, umjetnički je ostala najpovezanija s Dubrovnikom. Na Dubrovačke ljetne igre prvi put je došla 1962., nakon prve godine studija, na poziv Koste Spaića. Najprije je glumila u njegovu Dundu Maroju na Gundulićevoj poljani, a zatim počela surađivati na drugim predstavama.

Taj Dubrovnik, koji pamti Ivica Boban, bio je mnogo više od festivalske lokacije. Bio je grad u kojem su se tijekom ljeta susretali glumci, redatelji, pisci, filozofi, dramaturzi, studenti, strani gosti i domaći intelektualci. Nakon proba sjedilo se u restoranu Ocean na Pilama, odlazilo na Lokrum, a noći su znale završavati na Žarkovici, pa u zoru na pijaci, uz voće i kavu. U tim ljetima oblikovao se i njezin odnos prema ambijentalnom teatru. Za nju ambijent nije bio samo atraktivna kulisa, nego dramaturški partner. Tvrđave, trgovi, samostani, skalini, zidine i ruševine nisu služili da bi predstava izgledala slikovito, nego su određivali njezin ritam, energiju i smisao. Posebno je važan njezin odnos prema djelu Marina Držića. Radila je Dunda Maroja, Skupa, Novelu od Stanca, Play Držić i druge projekte koji su spajali Držićeve tekstove, poeziju, biografske elemente i duh Grada.

Predstava Play Držić, premijerno prikazana 1978., također se smatra njezinim kultnim ostvarenjem. Riječ je o predstavi koja se odmiče od klasične i stroge renesansne forme prema avangardnom, autorskom i fizičkom teatru. Nije bila doslovno postavljanje neke Držićeve drame, nego je uz pomoć fragmenata iz njegovih djela stvorila vizualno i fizički dinamičan teatar. Predstava je bila bazirana na snažnom scenskom pokretu, pantomimi, akrobacijama i improvizacijama koje su naglašavale surovost, grotesknost, ali i poetsku snagu Držićeva svijeta. Jer, ona Držića nije tretirala kao muzejski spomenik ni školsku lektiru. Kod nje je bio živ, opasan, duhovit, erotičan, političan i suvremen. Njegovi likovi nisu pripadali prošlosti, nego mediteranskom svijetu koji se i dalje prepoznaje u pohlepi, manipulaciji, obiteljskim odnosima, novcu i društvenim maskama.

Play Držić bio je posebno važan i zato što je pokazao kako se hrvatska renesansna baština može igrati kroz suvremeni fizički teatar i kolektivnu glumačku igru. Predstava je izvedena više od 600 puta i postala je jedan od najznačajnijih projekata nezavisne scene tog vremena, što je Ivicu Boban lansiralo u sam vrh hrvatske kazališne režije.

Hekuba i ratna predstava koja je postala stvarnost

Među njezinim najvažnijim predstavama posebno mjesto zauzima Hekuba, koju je režirala 1982. godine pod dubrovačkom Minčetom. No njezin puni povijesni značaj došao je do izražaja 1991., kada je obnovljena usred rata. Hekuba je u ratnom Dubrovniku prestala biti samo antička tragedija o osveti, gubitku i pravdi. Postala je predstava o stvarnosti koju su ljudi živjeli. Publika je dolazila iz ratne svakodnevice, iz grada u kojem su se palile svijeće za mladiće na bojištu, a poslije i iz iskustva bombardiranja. Na svakoj izvedbi čitao se apel za mir koji je ansambl upućivao kazališnim umjetnicima diljem svijeta. Hekuba je tako postala jedna od ključnih predstava hrvatskoga ratnog teatra. Nisu izostajale ni suze iz gledališta, uglavnom majki i roditelja čiji su sinovi bili na bojišnici.

Proba za Povratak Arlekina u Dubrovniku 1975. (Ž. Vukmirica, M. Furlan i I. Boban)

Na taraci I. Vojnovića u Gružu 1962.

Ženske junakinje, trauma i teatar unutarnjih sukoba

Jednako je važno što se Ivica Boban među prvima u hrvatskom teatru sustavno bavila ženskim iskustvom na sceni. Kroz Antigonu, Medeju, Hekubu, Noru, Nevjestu od vjetra, Almu Mahler i Zagorku istraživala je položaj žene, odnos prema moći, obitelji, društvenim očekivanjima i vlastitom identitetu. Njezine junakinje nisu bile pasivne žrtve ni simboli, nego kompleksne osobe u sukobu sa svijetom i samima sobom. U vrijeme kada se o ženskoj problematici u kazalištu još nije govorilo današnjim rječnikom, Ivica Boban ju je već scenski otvarala.

Važan dio njezina opusa čine i predstave koje su širile pojam prostora: Medeja na rezalištu brodova u Kaštelima, Hekuba pod dubrovačkom Minčetom, Muka na splitskim Prokurativama i Četvrta sestra u ratnim razaranjima razrušenom dubrovačkom hotelu Belvedereu pokazale su kako mjesto izvedbe može postati nositelj značenja. Osobito je Četvrta sestra poljskoga književnika i dramatičara Janusza Głowackog, izvedena 2001. u devastiranom hotelu Belvedere, dobar primjer takva teatra: tada opasnu ruševinu nije koristila kao puku scenografiju, nego kao stvarni prostor stvarne traume. Sama ta crnohumorna drama, koja asocira na Čehovljeve Tri sestre, smještena je u postkomunističku Moskvu, gdje protagonisti sanjaju o ljubavi i bijegu od siromaštva tranzicijske zemlje i svog sirotinjskog stana u obećavajuću Ameriku.

Godine 2016. Ivica Boban režirala je Othella, svoju posljednju predstavu na Dubrovačkim ljetnim igrama i prvu samostalnu režiju na Lovrijencu. Time se zatvorio jedan veliki dubrovački kazališni krug.

Umjetnica koja je generacije naučila drukčije misliti kazalište

Za svoj rad Ivica Boban dobila je na desetke najvažnijih domaćih i međunarodnih priznanja. Među njima su nagrada Orlando za životno djelo koje joj je dodijeljeno prošle godina u Dubrovniku, nagrada »Vladimir Nazor« za životno djelo, Nagrada Hrvatskoga glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje, Odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, brojne festivalske nagrade u Hrvatskoj i susjednim zemljama, ali i Nagrada na Europskom festivalu televizije u Rimu za predstavu Hekuba. Ne smije se zaboraviti da je radila pokret i pantomimu za film Rozenkranz i Guildenster su mrtvi iz 1990., jedini film koji je režirao kultni dramatičar Tom Stopard i koji je osvojio Zlatnog lava u Veneciji.

Stvarni značaj Ivice Boban bio bi okljaštren kad bismo ga sveli na popis dobivenih nagrada i priznanja. Ona je zadužila hrvatsko kazalište jer je u njega uvela nova znanja o tijelu, pokretu, prostoru i procesu, afirmirala glumca kao cjelovito biće i otvorila prostor kolektivnoj kreaciji i improvizaciji. Zato je portret Ivice Boban istodobno portret umjetnice i portret kazališne misli. Ona je jedna od onih autorica koje nisu samo režirale predstave nego su i mijenjale uvjete u kojima predstave nastaju. Upravo zato Ivica Boban i ostaje kao jedna od ključnih figura suvremenoga hrvatskog teatra. Njezine predstave danas se pamte kao događaji koji su u određenom trenutku promijenili način na koji se gleda dramsko djelo na sceni. Jedino za čime ona danas žali jest to što nije stigla režirati operu i jednu posve plesnu predstavu.