Krstionica kneza Višeslava, krsni zdenac Hrvata

Izložba »U početku bijaše Kraljevstvo« održana je u povodu 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, odnosno prvoga poznatog spomena hrvatskog vladara Tomislava s naslovom rex Croatorum. Taj naslov zabilježen je u službenom dokumentu, pismu pape Ivana X. 925. godine, gdje se koristi obvezatan protokolarni način u komunikaciji papa i crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika, ali Hrvatska je svoju državnost gradila već jedno stoljeće prije kada se pojavljuje na europskoj povijesnoj sceni s organiziranom i uspostavljenom državnom strukturom primjerenom onom vremenu. Poznati vladari IX. st. (Trpimir, Branimir, Muncimir) nose u dokumentima obvezatno službeni naslov dux, a na natpisima i u narativima, dakle zapisima koji dopuštaju slobodu i ne podliježu strogom protokolu, uz njihova se imena javljaju naslovi comes, princeps, ali i dominus, čak uz Trpimira rex u jednom spisu, te drugi nazivi državne nomenklature kao iupanus, camerarius, pincernarius, tepčija itd. Uostalom i sam kralj Tomislav 914. godine, kako bilježi Toma Arhiđakon, bio je dux.

Dakako, Hrvati su primili kršćanstvo kao i drugi barbarski narodi nakon dodira sa Zapadom. Pokrštavanje se može pratiti arheološkim artefaktima i pogrebnim običajima. Prve se pokrštavaju društvene elite, a onda ostali kao odrasli i to imerzijom. Uz taj civilizacijski iskorak pojavljuju se krstionice u sakralnim građevinama koje odgovaraju tom činu.

Upravo zato dominantno mjesto među eksponatima na izložbi ima krsni zdenac s natpisom u kojem se spominje knez (DUX) slavofonog imena Višeslav.

Kameni krsni zdenac s imenom kneza Višeslava danas se čuva u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Taj spomenik ima svoju intelektualnu i neintelektualnu povijest od trenutka ulaska u žarište znanstvene i druge javnosti kao spomenik pronađen u Veneciji, a u specifičnim je okolnostima vraćen u Hrvatsku te je izazivao veliku pozornost od samog otkrića u Veneciji u Muzeju Correr sredinom XIX. st. Tamo je premješten iz lapidarija kapucinskog samostana sv. Otkupitelja na venecijanskoj Giudecci. Očito je procijenjeno da jedan tako monumentalan spomenik sa spomenom kneza slavenskog imena zaslužuje primjereniji smještaj jer se u lapidariju samostana koristio kao cisterna s vodom za zalijevanje. Zbog natpisa na krsnom zdencu u kojem se spominje knez Višeslav u lokalnim venecijanskim medijima pojavljuju se manji članci-notice s težištem na imenu Višeslava, kojega neki autori prepoznaju kao ruskoga kneza. No, ravnatelj biblioteke Marciane Giuseppe (Josip) Valentinelli, koji je bio ujedno i član Društva za povjestnicu jugoslavensku upozorio je Ivana Kukuljevića Sakcinskog i nabavio mu snimku »veoma zanimive krstionice iz dobe v. župana Višeslava od 9. stoljetja, što se nalazi u gradskome muzeu u Mletcih«. Kukuljević odmah putuje u Veneciju te obznanjuje hrvatskoj javnosti otkriće tog spomenika. Navodi da se ta krstionica nalazila od davnih vremena u kapucinskom samostanu na Giudecci u Veneciji te od 1853. u gradskom muzeju, opisuje je i donosi natpis, a u imenu »dux Wissasclavus« prepoznaje velikoga zahumskog župana Višeslava iz kraja 9. i početka 10. stoljeća. Zahvaljujući ponajviše tom Kukuljevićevu otkriću probuđen je interes hrvatskih povjesničara za krstionicu. U isto vrijeme zadarski pjesnik i biograf-erudit Ferrari-Cupilli, koji je također surađivao s Valentinellijem, prisjetio se danas izgubljenog rukopisa tzv. Anonim Filippi u kojem je zabilježeno da se jedna takva krstionica nalazila u ninskom baptisteriju, odakle je odnesena 1746. godine nakon rušenja zgrade.

Taj je zapis u mnogo elemenata odgovarao opisu krsnog zdenca s imenom kneza Višeslava. Anonim Filippi kaže da je nestala kamena posuda do koje se silazilo niz pet stuba, a bila je namijenjena da se voda za krštenje dijeli uranjanjem, zatim da je objekt sravnjen sa zemljom godine 1746., a ističe da je kamenica s natpisima i znakovima koja je iskopana s drugim kamenjem odnesena drugdje.

Kad se mramorni krsni zdenac pojavio u Muzeju Correr njime su se pozabavili talijanski stručnjaci, osobito njegovim stilskim značajkama. Raffaele Cattaneo, arhitekt, arheolog, povjesničar umjetnosti, krsni je zdenac 1888. datirao u prijelaz VIII. na IX. st. Dvadesetak godina poslije i Švicarac Ernst Alfred Stückelberg ponovio je istu dataciju. F. Rački uvjeren u ninsko podrijetlo krstionice veže ju po paleografskim značajkama s natpisom kneza Branimira iz Muća te poveden spominjanjem svećenika Ivana u pismima pape Ivana VIII. knezu Branimiru smatra da u hrvatskim genealogijama vladara ima još mjesta i predlaže kneza Višeslava u nizu poslije kneza Muncimira, a prije kneza/kralja Tomislava. Luka Jelić pak arheološkim istraživanjima »dokazuje« njezino izvorno mjesto u ninskom katedralnom sklopu u baptisteriju i to sjeverozapadno uz ninsku katedralu. F. Šišić i Lj. Karaman po likovnim, jezičnim i uporabnim značajkama smještaju je u početke IX. st.

Krstionica kneza Višeslava

Novo poglavlje s propitivanjem raznih aspekata krstionice otvara se nakon njezina dopremanja u Hrvatsku. Bilo je to 1942. godine u zamjenu za dvije Carpacciove slike. Sam postupak povratka krstionice započeo je nadbiskup Alojzije Stepinac prije II. svjetskog rata, u povodu priprema za obilježavanje 1300. obljetnice kršćanstva kod Hrvata, ali je razmjena izvršena tijekom rata i zato je taj spomenik na sebe navukao negativnu stigmu u Jugoslaviji.

Nakon II. svjetskog rata prvi je korak učinio Mirko Šeper, vršitelj dužnosti ratnog ravnatelja (1943–1945) Arheološkog muzeja u Zagrebu, koji je krstionicu smjestio u XI. st., temeljem svojih površnih općih paleografskih opažaja povezao je s natpisom zadarskog prokonzula Grgura na ciboriju iz XI. st. Njegovu mišljenju iz neobjašnjivih razloga priklonili su se N. Klaić i Ž. Rapanić, a revizija Jelićevih istraživanja Mate Suića i Melkiora Perinića u Ninu 1962. negirala je njegove rezultate s eksplicitnim zaključkom »da nema nikakve sigurne podloge za povezivanje bilo kojeg arheološkog objekta iz Nina s poznatom Višeslavovom krstionicom« te »pak ‛baptisterij’ iz Nina treba da se briše iz kataloga spomenika naše starohrvatske (i bilo koje druge) arheologije«. S. Gunjača, moćni arheolog, akademik i javni radnik, prenosi je u Muzej hrvatskih spomenika u Splitu – opet u neprikladni prostor, u barake – do izgradnje nove zgrade MHAS-a 1976. On nastanak krstionice vezuje uz proces pokrštavanja Hrvata i smješta je u treći decenij IX. st. isto kao i Lj. Karaman prema njezinim stilsko-epigrafskim značajkama I. Petricioli se krstionici vraća u više radova. Tako 1969. i osobito važno 1984., kada iznosi mišljenje kojim nije – očito temeljem uvida u vizitacije – osporavao mogućnost njezina ninskog podrijetla. Zanimljivo je da se M. Suić poslije više puta vraćao krstionici – bez komentara o rezultatima svojih arheoloških istraživanja – ali sada njezinu natpisu te, iako ju je prethodno isključio iz hrvatskoga spomeničkoga korpusa, navodi je kao Višeslavovu krstionicu iz Nina.

Istraživanja episkopalnoga kompleksa u Ninu

O krstionici se raspravljalo i na znanstvenom skupu Počeci hrvatskog kršćanskog i društvenog života od VII. do kraja IX. stoljeća, održanog 1985. godine u Splitu. J. Belošević je rekapitulirao sva pitanja koja se tiču krstionice uz čvrsto vlastito opredjeljenje za njezinu ninsku provenijenciju i dataciju u početak IX. st. Tom prilikom u raspravi je eminentni tršćanski profesor G. Cuscito »izrazio svoje potpuno slaganje s Beloševićevim pridavanjem veće vjerojatnosti mišljenju da tzv. Višeslavova krstionica potječe iz početaka 9. stoljeća, dodajući da se takav zaključak nameće nakon pozornog uspoređivanja paleografskih i ornamentalnih elemenata na toj krstionici i na spomenicima akvilejskog kruga«.

V. Delonga je, pak, donijela u dva navrata cjelovit pregled problematike vezane uz krstionički zdenac i natpis na njemu sa svom relevantnom literaturom. V. Posavec se s aspekta povjesničara pozabavio vremenskim smještajem kneza Višeslava i usto rekapitulirao sva prethodna mišljenja i problematiku vezanu uz taj spomenik. T. Raukar također, nakon što se osvrnuo na pitanja koja proizlaze iz okolnosti tradicije Višeslavove krstionice, iznio je stav da unatoč svim nejasnoćama »bi se smjelo oprezno, ali i utemeljeno pretpostaviti da je krstionica s imenom kneza Višeslava mogla biti prenesena u Mletke samo s područja kojim je od XV. do XVIII. st. vladala Venecija, dakle prije svega s prostora između Zrmanje i Cetine, što znači s prostora na kojemu se u ranom srednjem vijeku nalazila jezgra hrvatske kneževine«.

Tlocrt episkopalnoga kompleksa u Ninu

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća Nikola Jakšić je izišao s drukčijim mišljenjem: on je negirao ninsko (i hrvatsko) podrijetlo krstionice kao i dataciju u početak IX. stoljeća. Glavna njegova hipoteza bila je da se krstionica nije nikada nalazila u Ninu i da je bila napravljena za nekoga slavenskog vladara po imenu Višeslav u Veneciji, iz koje nikad nije otpremljena. Jednom ju je usmjerio na istočnojadransku obalu, a drugi put, u drugom radu, negdje prema slavenskom sjeverozapadu. Za tzv. »krunski« dokument, tj za spis koji to po njemu potvrđuje, nije naveo nikakvu bibliografsku ili arhivsku referencu.

U drugom radu/radovima težište je stavio na svećenika Ivana koji se spominje na krstionici i kojega povezuje s papinim legatom svećenikom Ivanom koji obavlja izaslaničke dužnosti za papu Ivana VIII. vezane uz hrvatskoga kneza Branimira i bugarskog vladara Mihajla. Njega pak Jakšić izjednačava sa svećenikom Ivanom iz Venecije (de Veneciis) koji se spominje u Fuldskim analima kao poslanik kneza Svatopluka na saboru u Forcheimu 874. godine. Dakle, dokaz za identifikaciju, dataciju i jedinu lokaciju krstionice sastoji se u spominjanju svećenika Ivana iz Venecije u IX. st. i otkrića krstionice u XIX. st. u Veneciji te u navodu u spisima iz istog vremena (sredine XIX. st.) da je ona tu da tempo immemorabile. Prije najavljivani krunski dokaz, spis Federiga Altana, opata, pjesnika i polihistora iz 1749. godine, objavio je Jakšić u knjizi Klesarstvo u službi evangelizacije 2015. Po Jakšiću, taj spis dokazuje da se krstionica s imenom kneza Višeslava oduvijek nalazila u Veneciji, da nikad nije iz Venecije nikamo otpremljena, te da se ona krstionica koju u Ninu spominju vizitacije XVI. i XVII. st. i drugi zapisi ne može identificirati s krstionicom kneza Višeslava. Taj spis Jakšić u ranijim radovima nije spominjao, što nam se sada čini očekivanim jer on ne potvrđuje njegovu hipotezu. Altan je ostavio jedan zapis koji sadrži tekst s Višeslavove krstionice. U tom spisu Altan piše općenito o pokrštavanju i to tri godine nakon što se očito krstionica pojavila u Veneciji. Dakle 1746. ona je u Ninu, a 1749. u Veneciji. Tako smo zapravo dobili očekivani rezultat.

Tekst na šesterostranom krsnom zdencu za imerziju, čija je visina 90 cm, a širina 120 cm, glasi:

HEC FONS ne(m)pe svmit infirmos vt reddat illvminatos, HIC EXPIANT SCELERA SVA QU(O)D [de primo] svmpservnt parente, vt efficiantvr chr(isti)cole salvbriter confitendo trinv(m) p(er)henne(M). hoc ioh(annes) pr(es)b(Yter) svb tempore vvissasclavo dvci opvs bene co(m)psit devote in honore videlicet s(an)c(t)i ioh(ann)is baptiste vt intercedat p(ro) eo clientvloqve svo.

u prijevodu:

»Ovaj izvor naime prima nemoćne da ih vrati prosvijetljene. Ovdje čiste svoja zlodjela što su ih primili od prvog roditelja da postanu kršćani, spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo je djelo vješto uresio svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava naime na čast svetog Ivana Krstitelja, da jamči za nj i njegova štićenika«.

Potaknuta takvim tumačenjima, uključila sam se u raspravu 2007. godine, a tada predočenu detaljnu paleografsko-epigrafsku analizu natpisa sažimljem i ovdje:

Paleografska analiza natpisa na krstionici s imenom kneza Višeslava išla je u nekoliko pravaca. Grafemi pokazuju značajke svakako IX. st. i mogu se usporediti s pouzdano datiranim spomenicima u same njegove početke. Druga razina istraživanja jest sustav kratica. Tri su skupine kratica prepoznatljive na natpisu. Krate se nomina sacra kao Iohannes, presbyter, Christicole. Zatim je – bilo kao kontrakcija bilo kao suspenzija – izostavljano slovo M, koje je nadomješteno vodoravnom crticom. Treća skupina su uobičajena kraćenja prijedloga per i pro starim posebnim znakovima. Takav čisti sustav kraćenja karakterističan je za ranije faze kada još latinska minuskula nije počela prodirati u epigrafiju. Vrlo je znakovita vrlo stara kratica za riječ presbyter, koja izlazi zbog razvoja pisma iz upotrebe i glasi PRB, a zamjenjuje ju s vremenom iz praktičnih razloga kratica PBR u svim padežima.

Zbog općeg izgleda pisma (rustična kapitala), njegovih paleografskih i epigrafskih nutarnjih karakteristika – poglavito sustava kratica – moglo bi se Višeslavov natpis, pa time i krstionicu, datirati i u samo VIII. st. No, tome se odmah suprotstavljaju stilska obilježja, a osobito latinitet koji ima sva obilježja latinskog jezika nastalog u vrijeme karolinške renesanse, dakle početkom IX. st. Zapis na krstionici i sadržajno i leksemski otkriva vrijeme svoga nastanka kada se pokrštavaju odrasli pripadnici nekrštenih naroda uranjanjem. Pojava izraza TRINUM – Trojstvo ima karolinškodobna obilježja. Naime, pokrštavanja novih naroda obavljana su u duhu Trojstva – »U ime oca i sina i duha svetoga« – i svetkovina Sv. Trojstva je upravo u karolinško doba doživjela svoju afirmaciju.

Dakle, sva stilska, jezična, paleografsko-epigrafska, namjenska obilježja Višeslavove krstionice odgovaraju kulturnim i političkim utjecajima karolinške renesanse, koji su bili najjači u trenutcima pokrštavanja. Time je krstionica sa svojim natpisom sama sebe ex silentio vremenski pozicionirala u početke odnosno u prvu polovicu IX. st.

Uspoređuje se – kako zbog međusobne veze i sličnosti, ali očito i temporalnih razlika – sa zabatom s imenom kneza Muncimira pronađenog u Uzdolju kod Knina. Dok krstionica ne poznaje »strah od praznog prostora« (horror vacui) i njome dominira, osim natpisa uz rub, još samo procesijski križ uz potpuno prazne plohe, dotle je na zabatu s imenom kneza Muncimira izražen horror vacui i sve su površine ispunjene karakterističnim reljefima, dok središnji prostor zauzima isti križ kao na krstionici. Na temelju sličnosti (križa), ali i uočenih razlika, gdje je differentia specifica u odnosu na krstionicu kao i novost u stilskom obilježju dominantan horror vacui, nameće se mogućnost uspostave relativnoga kronološkog odnosa među tim dvama spomenicima. S obzirom na conspectus generalis krstionica odražava stariji stilski izraz, a zabat iz Uzdolja mlađi. Kako je Muncimirov zabat moguće točno datirati u kraj IX. st. – jer je na njemu navedena godina 895. – onda nema sumnje da Višeslavovoj krstionici stilski pripada prva polovica IX. st. Oba natpisa povezana su istim vrlo karakterističnim izričajima HOC OPUS BENE COMPSIT. Čini mi se da je Višeslavova krstionica u ovom slučaju kao reprezentativan spomenik bila uzor majstoru Muncimirova natpisa, ali u skladu sa stilskim značajkama kraja IX. st.

Iz prethodne elaboracije i analize sadržaja, epigrafskih značajki, bilo grafemskih bilo unutarnjih, kao i latiniteta natpisa, proizlazi da se krstionica s imenom kneza Višeslava može smatrati spomenikom čijoj se izradi i komponiranju teksta pristupilo vrlo pomnjivo te u skladu s tim na najboljim tradicijama i običajima toga vremena i dovršilo. Po svemu i krstionica i natpis predstavljaju integrirani spomenik s početaka IX. st. čija je namjena bila poslužiti pokrštavanju jedne društvene elite na čelu koje je knez Višeslav (dux Vuissasclaus) s jasnom simboličko-verbalnom porukom.

Valja ovdje podsjetiti da se Božidar Jakšić vratio pitanju Višeslavove krstionice u knjizi Klesarstvo u službi evangelizacije (2015), u kojoj je sabrao svoje ranije napisane i objavljene radove, te da su njegove teze dobile prostora u dnevnom tisku bez obzira na to što nije uspio protuargumentima pobiti znanstvene argumente koji invalidiraju njegove tvrdnje. Međutim, one su dobrodošle recentnim velikosrpskim presezanjima koja su se proširila i na Višeslavovu krstionicu, premda i sami tamošnji povjesničari potvrđuju da se njihova historiografija nije bavila Višeslavovom krstionicom do XXI. stoljeća.

Znanstvena javnost iščekivala je knjigu Ante Uglešića U potrazi za Višeslavovom krstionicom jer je trebala donijeti rezultate arheoloških istraživanja Janka Beloševića, uz Uglešićevu suradnju iz 2001. godine, sjeverno i sjeveroistočno od crkve sv. Asela u Ninu. U knjizi koja je i izašla 2022. Uglešić je objavio dokumentaciju arheoloških istraživanja, rekapitulirao dosadašnja saznanja i mišljenja, istraživao u Veneciji i donio petrografsku analizu krstioničkog zdenca. Doprinos Ante Uglešića je upravo petrografska analiza krstionice koja je pokazala da je izrađena u prokoneškom mramoru, pa je time njezin nastanak vezao za istočnu jadransku obalu a isključio Veneciju. Uglešić je povezao navode vizitacija s rezultatima arheoloških istraživanja. Ninska je katedrala stradavala u požarima više puta iz raznih razloga. A »tragovi tamnih masnih naslaga na njemu (krsnom zdencu) koje su očito izravna posljedica dugotrajne izloženosti vatri i dimu potvrđuju vezu ninske katedrale i krstionice«, zaključuje Uglešić. Uglešić je i Višeslavovu krstionicu povezao s bazilikom sv. Justina odnosno njezinom krstionicom u Trstu. No, na vezu Višeslavove krstionice i one uz Sv. Justina u Trstu već sam i ja skrenula pozornost. Napominjem da su njegovi rezultati grosso modo kompatibilni s mojima kao i onima prethodnika koji su krstionicu smještali u Nin i u IX. st. držeći je krstioničkim zdencem koji služi za pokrštavanje odraslih, a ima vrlo bliske analogije s tršćanskim baptisterijem.

Ante Uglešić je time vratio spomenik u hrvatski baštinski korpus. Zanimljivo je da je pritom posegnuo u metodologiju povjesničara umjetnosti, što je svrnulo njegovu pozornost sa znakovitih ukrasnih elemenata na krstionici kao što je antički astragal, ali i znak romba na kapitelu stupa, koji taj spomenik stavlja sve bliže prijelazu VIII. na IX. stoljeće, te sa rezultata paleografske analize. Ona, naime, također onemogućava datiranje krstionice u vrijeme osmog desetljeća IX. st. Približio se promišljanju N. Jakšića i M. Ančića o »dogovornom« svećeniku Ivanu kojemu se treba pripisati krstionica i vrijeme izradbe prilagodio onom koje može pokriti možebitnog Domagojeva sina Višeslava oslanjajući se na neke motive koje pripisuje djelovanju tzv. benediktinske radionice iz doba kneza Branimira.

Na kraju ovog pregleda znanstvenih istraživanja Višeslavove krstionice možemo konstatirati da glede nje ostaje neodgovoreno još nekoliko pitanja, kao što je ono tko je knez Višeslav. Na to ćemo pitanje pokušavati u okvirima svoje struke i pripadajuće metodologije odgovarati, kao što je primjereno u humanističkim disciplinama. Gledajući iz ondašnje, ranosrednjovjekovne perspektive prostor i kulturni i društveni milje istočnog i jugoistočnog područja Europe te uzimajući u obzir sintagmu iz sudske prakse zatvoreni krug indicija, može se doći do zaključka da je riječ o hrvatskom prostoru i o početcima IX. st., kada je Nin u hrvatskoj povijesti igrao veliku ulogu.n

Literatura

C. F. Bianchi, Kršćanski Zadar 2, Zadar: Zadarska nadbiskupija i Matica hrvatska, 2011.

V. Delonga, »Pismenost karolinškog doba i njeni hrvatski odjeci – latinska epigrafička baština u hrvatskim krajevima«, u: Hrvati i Karolinzi. Dio prvi. Rasprave i vrela (Katalog izložbe), uredio A. Milošević, Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 2000., 216–249.

V. Delonga, Hrvati i Karolinzi, II, Katalog, uredio A. Milošević, Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 2000., 309–312.

N. Jakšić, Klesarstvo u službi evangelizacije, Split: Književni krug, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 2015.

M. Kolega, »Ranokršćanski sloj arhitekture u Nadžupnom kompleksu Sv. Asela u Ninu«, Ars Adriatica 4, Zadar, 2014., 15–28.

P. Komatina, »O natpisu na krstionici iz vremena kneza Višeslava. Neka epigrafska zapažanja«, Zbornik radova Vizantološkog instituta LIX (2022), 7–25.

M. Matijević Sokol, »Krsni zdenac Hrvata. Paleografsko-epigrafska raščlamba natpisa s krstionice kneza Višeslava« (»Euntes ergo docete omnes gentes, baptizantes eos in nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti, docentes eos servare omnia quaecumque mandavi vobis«, Matth, 28, 19–20), Croatica Christiana periodica XXXI (2007) 59: 1–31.

M. Matijević Sokol, »Još jednom o krstionici kneza Višeslava. Odgovor Nikoli Jakšiću«, Croatica Christiana periodica : časopis Instituta za crkvenu povijest Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilista u Zagrebu, XLVII (2023), 91; 159–170.

A. Uglešić, U potrazi za Višeslavovom krstionicom, Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 2022.

Mirjana Matijević Sokol, profesorica emerita Pomoćnih povijesnih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, bavi se srednjovjekovnom poviješću te paleografijom, diplomatikom i epigrafijom. Autorica je knjiga Toma Arhiđakon i njegovo djelo (2002), Studia diplomatica. Rasprave i prinosi iz hrvatske diplomatike (2014), Studia mediaevalia selecta. Rasprave i prinosi iz hrvatske srednjovjekovne povijesti (2020) te Splitski evangelijar / Evangeliarium Spalatense (2016). Suautorica je na izdanjima djela Historia Salonitana Tome Arhiđakona na hrvatskom i engleskom jeziku.