Kršnjavi na pravaškoj pozornici

Od svih hrvatskih intelektualaca u nagodbenoj Hrvatskoj Kršnjavi je vjerojatno bio najuniverzalniji i po mnogo čemu jedan od najistaknutijih pregalaca. Više je desetljeća bio u središtu hrvatskoga javnog života tijekom francjozefinskoga razdoblja, obilježenoga politikom malih koraka i sigurnošću, kako je to u Jučerašnjem svijetu napisao Stefan Zweig, ističući neke od prednosti toga vremena. Svestrano obrazovan, marljiv, sposoban i nemirne ćudi, Kršnjavi se brzo uspinjao na društvenoj ljestvici. I dok su njegovi prinosi u svijetu slikarstva, prosvjete, povijesti umjetnosti i kulture ostali trajno obilježeni u sjećanjima suvremenika i kasnijih povjesnika, dotle je njegov politički put bio vijugav i proturječan, često izazivajući nepovoljne prosudbe, ali i dugogodišnju marginalizaciju u standardnoj historiografiji.

Kršnjavijev politički put teško je svrstati u tipizirani profil političara jer je mijenjao pripadnost glavnim političkim strujama. Po tome nije bio iznimka jer su u razdoblju izgradnje njegove karijere stranke još uvijek bile slabo organizirane, građanstvo je bilo u povojima, a međustranački transferi u neprestanim dvojbama o pragmatičnom vođenju politike u okolnostima hrvatskoga položaja u Habsburškoj Monarhiji, koji je podrazumijevao prilagodbu kruni i snažnijim političkim čimbenicima, nisu bili rijetki. Stoga nije bilo čudno da su neki od bivših iliraca postajali mađaroni ili pravaši, da su neki narodnjaci pristupili unionistima, a bilo je i mladih starčevićanaca koji su prelazili u redove saborske većine pravdajući se egzistencijalnim potrebama.

Podsjetimo da je Kršnjavi svoju političku karijeru započeo u redovima liberalnih »narodnjaka«. Ništa neobično za studenta kojega su u mladim danima privlačile magične riječi o jugoslavenstvu i sveslavenstvu kao formule koje mogu riješiti problem hrvatskoga pitanja u Habsburškoj Monarhiji ili izvan nje. Đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer prepoznao je u njemu mladu silu koju treba materijalno podržati i osigurati joj profesorsko mjesto u bitnoj nacionalnoj instituciji poput Sveučilišta Franje Josipa u Zagrebu, čime je osigurao Kršnjavomu ulaznicu i u javno-društveni život. U sljedećoj je etapi ušao u unionističku Narodnu stranku, što mu je osiguralo saborski mandat, uspinjanje u političkoj hijerarhiji i širenje utjecaja. Osvajanjem izbora u Brodu na Savi, u kojem je tek započeo prijenos uprave iz vojnokrajiškog u građanski sustav, izazvao je bijes starih pokrovitelja, ali otvarale su mu se nove perspektive koje su ga dovele na vlast. Mogao je pokazati što znači biti realan političar koji shvaća okolnosti u kojima živi i što se u njima može postići, među ostalim kako se snaći u tumačenju Hrvatsko-ugarske nagodbe i iz njezinih odrednica izvući financijska sredstva za podizanje autonomnih ustanova. Kulminaciju je doživio kao predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu, kad je u relativno kratkom mandatu proveo više reformi pred kojima se i danas divimo i zbog kojih su ga posmrtno nazivali »najuspješnijim ministrom u povijesti hrvatske prosvjete i kulture«. Upravo je u tom smislu dao opipljiv prinos modernizaciji građanske Hrvatske kojom su se otklanjali ostatci tradicionalnoga društva i hvatao priključak s naprednijim dijelovima Monarhije. Međutim, kad je postao unionist početkom 1880-ih, morao je računati na animozitet znatnoga dijela javnosti koja nije podnosila podređeni položaj u zajednici s Mađarima, ali i elite koja je uime tradicionalnoga narodnjaštva prezirala mađaronske suparnike. Moćni ban Khuen-Héderváry smijenio ga je potkrajem 1895. kao žrtvenoga jarca zbog znamenitih demonstracija studentske mladeži prigodom dolaska kralja u glavni hrvatski grad, a zatim je nakon nešto više od deset godina i političke bezbojnosti ponovo na velika vrata ušao u političku arenu. Neočekivano je pristupio pravašima, sljedbenicima Ante Starčevića, koji su upravo 1895. doživjeli raskol, nakon čega više nikad nije došlo do stvarne obnove jedinstvene Stranke prava.

Ulazak među pravaše izazvao je malu senzaciju jer nije bilo baš primjera da se političari tako visoka kalibra pridruže oporbenoj stranci koju su držali zastupnicom radikalnijega nacionalizma obilježenoga kritikom Nagodbe, osudom jugoslavenskih ideologija i uzdizanjem hrvatske nacionalne svijesti. Zbog pripadnosti pravaštvu, i to onomu frankovačkoga smjera, dugo je padala sjena na njegova prijašnja postignuća. Zašto mu je reputacija postala toliko upitna? Prije svega, zbog pravaške dionice, koja je doživjela napuknuća još prije izbijanja Prvoga svjetskog rata, što se pokazalo lošim za njegovo ime i nakon 1918., ali i dugo vremena nakon njegove smrti, kad je zbog prodorne pravaške kritike jugoslavenstva bio marginaliziran. Kršnjavi je u svojim političkim promišljanjima stavio karte na crno-
-žutu boju jer je u staroj Monarhiji, koja je unatoč brojnim unutarnjim slabostima još uvijek pripadala nizu europskih velesila, i dalje vidio ključ rješenja za hrvatske probleme, ponajprije za prevladavanje razjedinjenosti hrvatskih zemalja te izlazak iz gospodarskoga zaostajanja.

Kršnjavi je u rujnu 1906. pristupio frankovačkim pravašima, točnije Starčevićevoj hrvatskoj stranci prava, kako su se oni tada nazivali nastojeći se bezuvjetno povezati s baštinom Oca domovine. Godina nije bila slučajna. Vrijeme je promjena na političko-stranačkoj sceni. Stari mađaroni okupljeni u ostatcima Narodne stranke suočili su se sa slomom nakon više od dva desetljeća nesputane vladavine njihova šefa Khuen-Héderváryja, koji je 1903. sa smirivanjem velikih narodnih protesta širom Hrvatske bio zapravo promaknut na položaj ugarskoga ministra predsjednika. Premda se Khuena optuživalo za mađarizaciju, on je prije svega bio čovjek od povjerenja krune i kao takav je imao snažan utjecaj na politiku Dvojne Monarhije, želeći što više učvrstiti temelje dualizma. Preslagivanja u mađarskoj politici omogućila su slijedom nagodbene strukture vlasti kontrolirane promjene i u Hrvatskoj. Priliku su iskoristile članice Hrvatsko-srpske koalicije – saveza dijela hrvatskih i srpskih stranaka iz oporbe – koje su se okupile oko Riječke i Zadarske rezolucije, približile se prvacima mađarske oporbe i zatim na saborskim izborima u svibnju 1906. osvojile relativnu većinu te time osigurale sudjelovanje u bitnim tijelima autonomne vlasti. Izborni uspjeh ne bi bio ostvariv da nisu prethodno dale jamstva da neće dirati u ključne odrednice Nagodbe. Drugim riječima, zadovoljit će se promjenama koje su trebale osigurati uvođenje nešto širih građanskih prava, napose slobode tiska i povećanja broja građana s izbornim pravima. Glavnu su protutežu Hrvatsko-srpskoj koaliciji mogli ponuditi samo pravaši pod vodstvom zagrebačkog odvjetnika Josipa Franka, kojega su od početka političke karijere pratile svakojake priče. Taj je pokršteni Židov rodom iz Osijeka bio kost u grlu mnogim istaknutim imenima hrvatske politike koji su u njemu vidjeli remetilački faktor ili tuđinca koji se nameće za jednog od prvaka oporbe. Prigrlio ga je Ante Starčević, čime je postalo jasno da će Frank obilježiti budućnost pravaštva. Frank je s pravaškim raskolom iz 1895. došao na čelo jedne od pravaških stranaka. Otad su išle i promjene u svim pravaškim strujama, tako da su negdašnja Starčevićeva čvrsta stajališta o nepriznavanju Nagodbe i odbojnost prema Austriji, često bez uporišta u provedbi aktivne politike, počela gubiti na značenju. Dio pravaša ušao je u sastav Hrvatsko-srpske koalicije, čineći u njoj najjaču hrvatsku sastavnicu, ali sve veće udaljavanje od autentične ideje tvoraca pravaštva značilo je da odustaju od tradicionalnih postavki i okreću se k borbi za vlast s drukčijih pozicija. Tu se otvarao prostor za djelovanje političara Kršnjavijeva kova koji su nastojali proniknuti u političku stvarnost i svojim taktiziranjem provesti postavljene zadaće.

Kršnjavi na ramenima Josipa Franka, Koprive, 1907.

U navedenom rasporedu snaga Kršnjavi je krenuo svojim »novim kursom«. Prigodom ulaska u Starčevićevu hrvatsku stranku prava objavio je izjavu u kojoj je prihvatio pravaški program i obećao potporu svakomu »patriotičkom, dinastičkom, zakonitom i legitimističkom nastojanju« stranke. Pravaši su mu postali prikladni za političku akciju jer su zagovarali program samostalne Hrvatske u Habsburškoj Monarhiji. Imali su toliko sljedbenika da su mogli utjecati na različita kretanja. Konačno, oni su bili skupina s kojom se moglo odgovoriti na izazove Hrvatsko-srpske koalicije, koja je nastupala kroz identifikaciju sa starim načelom o narodnom jedinstvu i prilagodbu nagodbenim načelima. Za razliku od drugih političkih čimbenika u Hrvatskoj ili relevantnijih snaga u mađarskoj politici, pa i u dijelovima austrijske, koji su u toj koaliciji vidjeli partnera s kojim se dade surađivati, Kršnjavi je bio posve drugoga mišljenja. Za njega je Hrvatsko-srpska koalicija bila ozbiljna prijetnja. U prvom je redu uočavao da se ona složila s prodorom ideje košutizma, koja je po njemu bila opasnost za budućnost Monarhije jer je najavila mogućnost osamostaljivanja mađarskih financija, carinskoga sustava i vojske, a time u konačnici i odcjepljenje od Austrije. Ta se ideja odnosila na nacionalnoga revolucionara Lajosa Kossutha, koji je 1848. proglasio mađarsku neovisnost, a poslije je kao poraženi izbjeglica nudio plan o republikanskoj konfederaciji podunavskih zemalja, koja se u novom kontekstu na početku 20. stoljeća povezivala i s njegovim sinom Ferencom, povratnikom iz emigracije, koji se u politički život uključio preko koalicije oporbenih stranaka. Jačanje mađarske strane značilo bi, prema Kršnjavom, još gori položaj Hrvatske, koja je već dotad imala brojne pritužbe na Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Za razliku od prvaka Hrvatsko-srpske koalicije, on s frankovačkim prvacima nije vjerovao košutovskoj preobrazbi koja bi otvorila vrata hrvatsko-mađarskomu dogovoru na ravnopravnim načelima. I doista je u tom smislu Kršnjavi s pravašima imao pravo kad je uvjeravao javnost da mađarske vlasti neće napustiti svoju hegemonijalnu poziciju.

Drugo područje kritike Hrvatsko-srpske koalicije odnosilo se na prosuđivanje politike narodnoga jedinstva Hrvata i Srba te na odnos prema ojačaloj ideji jugoslavenstva. Kršnjavi je uočio hipnotiziranost nemaloga broja hrvatskih političara, intelektualaca i mladeži Beogradom, koji se od povratka dinastije Karađorđević na vlast preobražavao u središte jugoslavenskoga pokreta. Kao dobromu poznavatelju situacije bilo mu je jasno da nije bilo preduvjeta za dobre odnose između Monarhije i Srbije. Srbija je neuvijeno tražila posjed Bosne i Hercegovine, a nisu joj bili strani ni zahtjevi prema dijelovima nekih drugih područja Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Razumio je i zamke političkoga jugoslavenstva u novom ruhu, koje je po njemu zapravo bila ideologija u korist interesa srpstva, a nipošto sredstvo za postizanje ravnopravne zajednice Hrvata i Srba. Držao je da je upravo tradicionalno hrvatsko jugoslavenstvo pokazalo slabosti konstrukcije o narodnom jedinstvu. Strossmayerovi sljedbenici nekad su prednjačili u promicanju jugoslavenstva na političkom i kulturnom području i od toga nije bilo rezultata. Po njemu su Srbi bili samo Srbi sa svojom već nezavisnom državom i nije im trebala neka nadnacionalna formula. Stoga je jugoslavenska ideja koja povezuje »dva plemena jednoga naroda« bila neostvariva u smislu ispunjenja hrvatskih potreba. Usto je držao da je jugoslavenstvo pokazalo slabosti hrvatske nacionalne svijesti jer je pokazivalo spremnost dijela političara da vide i traže u Kraljevini Srbiji svojevrsni Pijemont koji će pod svojim skutima obuhvatiti sve južnoslavenske narode, istodobno ne uočavajući da je riječ o ekspanzionističkoj politici već ostvarene srpske države. Drugim riječima, ciljeve srpske politike promatrao je kao iredentističku težnju koja vodi rušenju habsburške dinastije, u kojoj je, kako je već spomenuto, vidio jamca za obranu od vanjskih presezanja na hrvatske zemlje.

Kršnjavi je otvorio pravašima nove vidike. Ponajprije je tu riječ o promišljanju koncepcije Velike Austrije (Gross Österreich), koju se može pratiti s aktivnijim djelovanjem prijestolonasljednika Franje Ferdinanda. Više od šezdeset godina vladavine kralja i cara Franje Josipa I. neizbježivo se približavalo kraju. Njegov se nasljednik počeo pripremati za preuzimanje prijestolja, nagovješćujući promjene s kojima se htio osigurati prestiž dinastije i dati polet Monarhiji u nadolazećem vremenu obilježenom nadmetanjima između europskih velesila. Nadalje, počela se u dijelovima visokih bečkih krugova ponovo popularizirati ideja trijalizma, koja je pretpostavljala reformu dualističke uprave uvođenjem treće državne jedinice koju su pravaši nazivali hrvatskom, a drugi južnoslavenskom jedinicom s obzirom na uključenost Bosne i Hercegovine. Trijalizam je osobito bio trn u oči mađarskoj politici, jer su njezini predstavnici strahovali da bi s njim otpala njihova hegemonija u ugarskom dijelu države. Konačno, vizije Franje Ferdinanda u nekim su planovima pretpostavljale i sveobuhvatniju federalizaciju Monarhije u kojoj bi Hrvatska stekla bolji položaj nego u nagodbenoj zajednici, dok su drugi analitičari tvrdili da je cilj zapravo bila uspostava centraliziranije Monarhije radi njezina učinkovitijega funkcioniranja. Iz svega toga se uočavalo da je bila riječ o više zamisli iz kojih se nije mogla točno predvidjeti bliska budućnost, ali upada u oči da su upravo frankovački pravaši na hrvatskoj sceni, kao i politički predstavnici nekih drugih naroda nezadovoljnih svojim statusom (na primjer Slovenac Ivan Šusteršič, Milan Slovak Hodža ili Rumunj Aurel Popovici), gajili velike nade u prijestolonasljednika. Kuriozitet je da su neki kasniji protivnici Habsburške Monarhije u Velikoj Austriji vidjeli dobru ideju koja je mogla obnoviti ugled dinastiji, zadovoljiti njezine teritorijalne sastavnice i ispuniti nastojanja njezinih nezadovoljnih naroda. Eklatantan je primjer škotskoga publicista Roberta Seton-Watsona, koji je veliku pozornost posvetio južnoslavenskomu pitanju, pri čemu je oštro kritizirao ponašanje mađarske politike, a istodobno povoljno sudio o Franji Ferdinandu zbog izbjegavanja avanturizma u vanjskoj politici. Drugim riječima, Seton-Watson bio je tada uvjeren da se preispitivanja nacionalnoga pitanja mogu ostvariti samo unutar granica Habsburške Monarhije i da njihovo rješavanja izvan tih granica ne bi bilo ni u interesu Hrvata, ni drugih južnih Slavena, a ni u interesu Europe u cjelini. Zanimljivo je da je Kršnjavi 1909. kritizirao Seton- Watsona, tvrdeći da su njegove ideje neiskrene jer se s jedne strane zauzimao za Habsburšku Monarhiju, a s druge podupirao unutarnje politike koje su je slabile. Pritom je mislio na potporu srpskomu dijelu Koalicije i njezinim pogledima prema suparničkoj Srbiji, što je po Kršnjavom neizbježivo vodilo u slabljenje kohezije politika sklonih održavanju Monarhije i stavljanje na stranu njezinih protivnika. S obzirom na to da se Seton-Watson tijekom Prvoga svjetskog rata stavio na stranu zagovornika rušenja Monarhije i stvaranja jugoslavenske države u novoj Europi, Kršnjavijeva kritika pokazala se utemeljenom.

Kršnjavi je očekivao da će vrh Monarhije shvatiti na vrijeme da je potrebno što više privući Hrvate na njezinu stranu u vremenima krize (aneksije Bosne i Hercegovine, Balkanskih ratova i zaoštravanja odnosa između blokova velesila), računajući na njihovu tradicionalnu vjernost. Zauzvrat bi bilo potrebno integrirati upravno podijeljene hrvatske zemlje jer bi one stjecanjem kompenzacijske moći odigrale bitnu ulogu u uvjetima promjena u jugoistočnoj Europi. Kršnjavi je agitirao preko pojedinih utjecajnih krugova iz Beča. Riječ je mahom bila o višim vojnim časnicima i renomiranim novinarima koji su pokazivali sklonosti nužnim promjenama u Monarhiji. Tu se kod njega uočava makijavelistička crta koja je značila poučavanje ključnih čimbenika i njihovih pouzdanih informatora o Hrvatima. Pritom su sagledavane promjene pretresane kao prilog raspravi o tome hoće li Monarhija preživjeti nadolazeće krize ili će se raspasti zbog toga što nije znala riješiti unutarnje probleme i time anulirati prijetnje vanjskih sila. Očekivanje o promjenama nisu došle na dnevni red. Stari Franjo Josip I. držao se do kraja dualističkoga mehanizma, prijestolonasljednik je ubijen u Sarajevu, tako da nije ni mogao pokazati u kojem bi se smjeru provele njegove promjene, a posljednji vladar Karlo I. (IV.) više nije ni stigao povući odlučujuće poteze potkraj rata jer je sve bilo isuviše kasno. U tom je smislu pala u vodu i predratna Kršnjavijeva zamisao o rješavanju hrvatskoga statusa u okviru Monarhije, a oni akteri koji su se otvoreno ili prikriveno zanosili promicanjem jugoslavenstva u hrvatskoj politici mogli su se predstaviti kao čimbenici koji su doveli do sloma politike habsburške dinastije.

Ne treba smetnuti s uma da je Kršnjavi u svojim kombinacijama surađivao i s pojedinim istaknutim unionistima. To je na šahovskoj ploči hrvatske politike značilo strpljivo razgovarati sa starim znancima, s barunom Pavlom Rauchom, Nikolom pl. Tomašićem i Slavkom pl. Cuvajem, koji su bili na banskim položajima. Ideja je bila pokušati osigurati što više položaja članovima pravaške stranke u upravi ne bi li se tako utjecalo na kretanja u autonomnim poslovima Hrvatske. Time bi se poništila prevaga kadrova Hrvatsko-srpske koalicije i stvaralo ozračje koje bi išlo u prilog izbornom uspjehu pravaša. Osim toga, banovi su mogli mnogo lakše pristupiti ključnim osobama monarhijske politike i prigodom pregovara o hrvatskim pitanjima uzeti u obzir pravašku stranku. Stvaranje pogodnog ozračja za pravaše moglo se očekivati u kontekstu činjenice da spomenuti banovi zbog povišenja izbornoga cenzusa nisu više mogli stvoriti dovoljno moćne stranke pod unionističkim imenom. Stoga je ideja o suradnji između unionista i pravaša imala uporišta u promišljanju određivanja novog omjera političkih snaga. Ali je i tu Kršnjavi doživio fijasko jer je računao s nečime što je u zadanim okolnostima dualističke politike bilo nesigurno. Pokazalo se u konačnici da ni Beč ni hrvatski unionisti nisu prihvatili način suradnje kakav je Kršnjavi predlagao.

Ulazak među pravaše nije donio očekivane rezultate. Čak i u nešto manje zahtjevnim zadaćama Kršnjavi nije ispunio svoje ambicije. Nastupio je 1908. na saborskim izborima kao kandidat stranke frankovačkih pravaša u prvoj zagrebačkoj izbornoj jedinici. Porazio ga je u uzbudljivoj utrci sveučilišni profesor Đuro Šurmin. Poraz je pokazao razmjere odnosa snaga. Zagrebačka je elita stala uz »naprednjačkoga« predstavnika Koalicije, vidjevši u njemu iskrenijega borca za njihove interese. Možda zato i neće biti čudna Kršnjavijeva bilješka iz nešto kasnijih vremena kako »krupni kapitalisti i veleindustrijalci, inteligencija i omladina« podupiru Koaliciju, dok malograđani i dio seljaštva podupiru pravaše. Podjela je osobito poučna s aspekta izbornoga prava koje je tada sa svojim velikim ograničenjima odlučujuću prednost davalo situiranomu dijelu stanovništva. U tom kontekstu ne čudi da je Kršnjavi bio zagovornik uvođenja općega izbornog prava, kakvo je već bilo primijenjeno u austrijskom dijelu Monarhije, nadajući se da bi se time transformirala politička scena.

Uoči Prvoga svjetskog rata Kršnjavi je osobit utjecaj imao na pristaše mladohrvatskoga pokreta. Riječ je o skupini srednjoškolaca i sveučilištaraca koji su isprva pod patronatom pravaške stranke promicali starčevićanske ideje u novom ruhu, a potom su se u znatnoj mjeri slijedom svojih kritičkih i liberalnih nagnuća počeli ograđivati od stranačkoga vodstva. Kršnjavi je u toj mladeži zacijelo i zbog iskazane neovisnosti, osobito vidljive na području literature, vidio izvor energije koja može ispraviti malodušnost hrvatske politike. U njegovoj se ostavštini, koja se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, nalazi poruka Mladoj Hrvatskoj koju vrijedi prenijeti: »Vi hoćete da stvarate čitave i jake ljude, hoćete slobodu u najširem smislu, ali u prvom redu unutarnju slobodu individua, vi ste proti svakom natražnjačtvu što sputava slobodni razvoj pojedinaca i društva. Vam je najvrijedniji i važniji realni čovjek, pojedinac, ali Vam je važna i narodnost u koliko je skup realnih pojedinaca. Kao što nećete, da pojedinca sputava javno mnijenje, auktoritet, ideja, princip ili dogma tako nećete da nekoliko ljudi i tradicionalnih ideja dekretira smjer i opseg rada hrvatskomu narodu. Vaš kulturni i socialni rad hoće da bude realan i dubok isto kao što je Vaš patriotizam realan i dubok a nije zvučna tek fraza. Vaš rad ne će da bude političan Vi nećete rušenje prilika i ljudi, Vaš rad hoće da bude rad pripravan, rad kulturni u obće.« Iz te se potpore očitovao širi Kršnjavijev nazor koji se mogao ogledati i u javnom angažmanu, uključujući i nagovještaj razloga zbog kojih je ubrzo otišao od pravaša. Epizoda s mladohrvatima pokazala je njegov ugled među dijelom mladeži koja ga nije cijenila samo zbog stručnih znanja nego i zbog nesebične brige za egzistencijalna pitanja mladih snaga. Iz sačuvane je korespondencije fascinantno pratiti kako je oko sebe uspio okupljati mladiće koji su nakon 1918. razvijali karijere u rasponu od desnice (ustaškoga pokreta) do ljevice (komunističke partije), uključujući i široki međuprostor u kojem su se potvrdila imena iz različitih struka.

Uz Kršnjavija se neosnovano lijepila etiketa protusrpskoga političara. Je li doista bio srbofob? On je tražio da se prvo razriješe sva pitanja hrvatske politike. Kod njega nije bilo invektiva na račun Srba i Srbije, kao što se to znalo pojavljivati kod nekih pravaša. Bio mu je jasan sastav zemalja u kojima su Srbi živjeli uz Hrvate, a nije nijekao ni određene kvalitete srbijanske države, ali ih nije ni preuveličavao. Isticao je razliku između srpskih konzervativaca i radikala u Hrvatskoj. S prvima je vidio mogućnost dogovora, dok je za druge držao da pred očima imaju jedino velikosrpski cilj te nije vidio potrebu surađivati s njima. Nesnošljivost pojedinih srpskih aktera prema njemu bila je zamjetna još za njegova upravljanja Odjelom za bogoštovlje i nastavu, kad su mu srpski radikali predbacivali da nedovoljno podupire pravoslavne ustanove i svetosavsku ideju u Hrvatskoj, dapače da su njegovi potezi bili na crti prikrivenoga velikohrvatstva. Pristup Kršnjavoga hrvatsko-srpskomu odnosu pomalo podsjeća na danas aktualan pojam »Tukididova zamka«, koji se koristi u analizi odnosa između SAD-a i Kine. Izraz upućuje na mogućnost da neka sila u usponu izaziva dotadašnjega hegemona, što može dovesti do izbijanja rata. Kršnjavi se u jednom svojem zapisu iz 1919., kad je u Zagrebu razgovarao s poznatim britanskim majorom i obavještajcem Arthurom Cecilom Temperleyom, pozvao na slavnoga povjesničara Tukidida, koji je u djelu Povijest Peloponeskoga rata proučio odnose između Atene i Sparte. U kontekstu stvaranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca kao manifestacije ujedinjenja južnoslavenskih zemalja Kršnjavi je britanskomu gostu figurativno ponudio analogiju za koju je zapisao da »nije potpuna«, a u kojoj je Zagreb usporedio sa starom Atenom, a Beograd sa Spartom. Njihov odnos nije odražavao ravnotežu snaga. Riječ je po Kršnjavom bila o antagonizmu između dvaju središta južnoslavenskoga područja. Hrvati su po njemu prvo s oduševljenjem prihvatili ideju jedinstva, zatim su se počeli hladiti, da bi se nakon stvaranja jugoslavenske države kroz nametnuti državni centralizam bolno suočili sa suprotnim interesima dvaju naroda na koje je prije upozoravao. Temperley je jezgrovito dodao »Beograd teži k spartanskoj hegemoniji«. Iz toga se može parafrazirati da je bila postavljena »jugoslavenska« zamka iz koje su u bližoj ili daljoj budućnosti mogli proizaći međusobni sukobi.

Kršnjavi je u posljednjoj fazi Austro-Ugarske zasigurno polarizirao javnost. Nakon kratke, ali bombastične epizode s pravašima, tiho se povukao iz javne politike. Točan datum odvajanja od pravaške stranke teško je precizno ustanoviti. Pravaški je tisak 1911. javio da nakon što je došlo do okupljanja različitih pravaških frakcija u tzv. Svepravašku stranku više nije član stranke. Međutim, još je prije zahladio odnose jer je spajanje skupine kršćanskih-socijala s frankovcima značilo da su u političku igru ušli kadrovi koji u njega nisu imali povjerenje. Ako se uzme u obzir njegova pisana ostavština, onda je jasno da ipak nije došlo do potpunoga prekida veza, što govori u prilog Kršnjavijeve dosljednosti prema političkim strujama. Tijekom Prvoga svjetskog rata još je uvijek, dalje od očiju javnosti, održavao veze s vodstvom Stranke prava. Sve u svemu, nisu točne optužbe da je kroz povezivanje s pravašima pokazao ne­ograničenu težnju za vlašću. Ta mu veza nije donijela ni vlast ni druge koristi, nego samo brodolom i neostvarenost ideja o rješavanju problema koji su zabrinjavali Hrvate. Mogao se lako preustrojiti u redove »mladih mađarona« koji su se pojavljivali nakon 1906. i tako uživati u blagodatima neke sinekure. Odlučio se za hrabriji potez i u simboličko-političkom smislu podlegao kao pravaš.

Za jedne je bio sinonim za lukavu politiku, a za druge vrsni znalac političke scene i dalekosežni vizionar koji u svojim ocjenama i nije previše griješio. Unatoč svjetonazorskim podjelama, mnogi su se uglavnom slagali da je pripadao među najbolje umove svojega doba. Svi planovi o revitaliziranoj Hrvatskoj u sklopu Monarhije propali su s krajem Prvoga svjetskog rata. U jednom poslijeratnom razgovoru priznao je da je izgubljena igra i da više nema nade za stari režim. Otvorio se prostor novim snagama među kojima više nije bilo mjesto za ostarjeloga profesora.

-

Stjepan Matković, povjesničar, od 1992. zaposlen je u Hrvatskom institutu za povijest, gdje i danas radi kao znanstveni savjetnik u trajnom zvanju. Bio je ravnatelj Instituta, glavni urednik Časopisa za suvremenu povijest i voditelj znanstvenih projekata. Bavi se nacionalnom poviješću u razdoblju od druge polovice 19. stoljeća do raspada Austro-Ugarske Monarhije te političko-stranačkom poviješću prve polovice 20. stoljeća. Dobitnik je godišnjih nagrada Hrvatskog sabora i MZOŠ-a za znanost. Predavao je na sveučilištima u Zagrebu i Rijeci.