»Jesam li hrvatski narod osramotio dok sam bio predstojnikom Kr. zemaljske vlade, Odjela za bogoštovlje i nastavu?«

Od uspostave Odjela za bogoštovlje i nastavu, jednog od triju odjela Zemaljske vlade za Hrvatsku i Slavoniju, ustrojene 1869. nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe, do kraja Austro-Ugarske Monarhije na njegovu je čelu bilo 17 predstojnika ili upravitelja. U nadležnosti Odjela za bogoštovlje i nastavu bili su poslovi iz područja prosvjete, kulture i vjerskih zajednica. Tko su bili ljudi koji su u posljednjih pola stoljeća Monarhije s pozicije moći oblikovali hrvatsku kulturu i prosvjetu? Vjerujem da se većine njih ne bi sjetili ni profesionalni povjesničari. No mnogi bi se nedvojbeno sjetili jednoga od njih – Izidora Kršnjavog.

Izidor Kršnjavi bio je četvrti po redu predstojnik. Prije njega tu su dužnost obavljali Pavao Muhić (1872–1881), Ivan Vončina (1881–1885) i Stjepan Spevec (1886–1891). I dok su prva četvorica predstojnika tu dužnost obavljala četiri ili više godina, većina onih koji će doći nakon Kršnjavoga neće se zadržati na toj poziciji više od godinu ili dvije. Iznimka su bili Armin Pavić (1898–1904), Stjepan Tropsch (1913–1917) i Milan Rojc (1906–1907., 1917–1920). Ostali su dužnost predstojnika ili upravitelja Odjela za bogoštovlje i nastavu obavljali kratko ili privremeno – Levin pl. Chavrak, Miloust Smodić, Ferdo pl. Mikšić, Dragan vitez Trnski, Milan Amruš, Ivo pl. Hervoić, Janko Jelačić Buzinski i Zvonimir Žepić. Sve to, dakako, govori ponešto i o odnosu vlasti prema prosvjeti i kulturi.

Pripreme za ministarsko mjesto

Kršnjavi je želio postati predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu i pripremao se za tu funkciju. U Hrvatski je sabor izabran 1884. kao kandidat promađarski orijentirane Narodne stranke, i to na nagovor tadašnjeg predstojnika Ivana Vončine, s kojim je već surađivao prilikom osnivanja Obrtne škole u Zagrebu, prvoga većega Kršnjavijeva angažmana na polju školstva. Potreba za kvalificiranim obrtnicima, osobito građevinske struke, pokazala se nasušnom nakon zagrebačkoga potresa 1880. godine. Novoosnovana obrtničko-risarska škola nije mogla zadovoljiti tu potrebu pa Vončina, nakon konzultacija s Bolléom, traži od Društva umjetnosti prijedlog organizacijske osnove za osnutak obrtne škole. Izradili su ga Kršnjavi, Bollé i školski nadzornik Eduard Suhin, a vlada je na temelju njihova prijedloga 1882. osnovala Obrtnu školu s jednim od četiri predviđena odjela – onim »građevno-obrtnim«. Kršnjavi će 1883. objaviti knjižicu Predlozi za organizaciju obrtne nastave, u kojoj daje pregled i opis obrtnih škola u nekim europskim zemljama, a zatim organizacijske i zakonske nacrte za zagrebačku obrtnu školu uz napomenu kako nipošto nisu »na brzu ruku skovani«, nego se o njima zrelo promišljalo i opetovano raspravljalo s odličnim stručnjacima u Beču i Brnu. Transfer različitih europskih ideja i praksi model je kojim će se Kršnjavi obilno koristiti. Bio je svjestan, priznaje to u uvodu spomenute knjižice, kako svaka, pa i najbolja ideja, ima istu povijest. Najprije se ignorira, zatim joj se rugaju, potom o njoj raspravljaju i tek onda se realizira.

Ambiciju da postane ministar prosvjete nagovijestio je i angažmanom na području školskog zakonodavstva. Aktivno se uključio u rasprave o unifikaciji školskog zakona nakon sjedinjenja Vojne krajine s civilnom Hrvatskom. Izradio je zakonski prijedlog o uređenju pučkoga školstva i objavio ga 1886. na njemačkome jeziku u časopisu Kroati­sche Revue, a zatim 1887. i kao zasebnu publikaciju u nakladi Akademijske knjižare Lavoslava Hartmana pod naslovom Entwurf eines Gesetzes, durch welches die Grundsätze des Unterrichtswesens bezüglich der Volksschulen und Lehrer--Bildungsanstalten Kroatiens und Slavoniens festzustellen wären (Prijedlog zakona kojim bi se utvrdila osnovna načela nastave u pučkim i učiteljskim školama u Hrvatskoj i Slavoniji). U svom prijedlogu Kršnjavi nastoji zadržati liberalni duh Mažuranićeva školskog zakona iz 1874., u nekim ga elementima nadograđuje, a u nekim anticipira promjene koje će uvesti novi školski zakon iz 1888. godine. Za pripremu zakonskog prijedloga Kršnjavi je morao biti upućen u materiju, što je vidljivo i iz iscrpnih objašnjenja za gotovo svaki zakonski članak. To mu je nedvojbeno pomoglo kao članu i izvjestitelju saborskoga školskog odbora prilikom rasprava i donošenja tzv. Khuenova školskog zakona iz 1888. godine. Zauzimao se za prihvaćanje nekih prijedloga Saveza hrvatskih učiteljskih društava glede boljega materijalnog položaja učitelja, a članak o zabrani udaje učiteljica smatrao je »groznim, jer zasijeca duboko u moralni i obiteljski život«, no potonji je ipak prošao pa će celibat učiteljica ostati na snazi do 1914. godine.

Nakon smrti Ivana Vončine 1885. Kršnjavi je očekivao da će biti imenovan predstojnikom Odjela za bogoštovlje i nastavu, no početkom 1886. tu je funkciju ipak preuzeo Stjepan Spevec, profesor Pravnoga fakulteta. Upravo je navodno bilo presudno to što je Spevec bio pravnik. Kršnjavi nakon toga nije htio ništa prepustiti slučaju. Ishodio je dozvolu da ubrzanim tempom apsolvira pravo u Beču tako što je za dvije godine položio ispite iz svih kolegija četverogodišnjega studija i u svibnju 1891. na Sveučilištu u Grazu promoviran je u doktora prava. Zatim je uz vladinu potporu otputovao u skandinavske zemlje da bi proučio tamošnje školstvo jer je već dobio obećanje da će biti imenovan predstojnikom Odjela za bogoštovlje i nastavu, što se u studenome 1891. i dogodilo.

Ministar na djelu

Sa širokim spektrom znanja, ambiciozan i pragmatičan, s pripremljenim planom i programom rada na novoj dužnosti, Kršnjavi nastavlja sa započetim modernizacijskim procesima oslanjajući se na osobna iskustva stečena u inozemstvu. Usto je delegirao učitelje koji su uz potporu Odjela za bogoštovlje i nastavu odlazili na dodatno stručno usavršavanje u inozemstvo i potom stečena znanja implementirali u hrvatsku pedagošku praksu. Njegovi su reformski zahvati bili usmjereni na četiri osnovna područja: unutarnju reformu škole, osnivanje novih i preustroj postojećih škola, izgradnju školskih zgrada i unapređenje znanosti i visokoškolske nastave. U tom je pregledu fokus na prva dva područja.

Početkom 1892. u časopisu Škola kratka je vijest kako »presvietli g. bogoštovni predstojnik Kršnjavi« prima stranke redovito samo četvrtkom i nedjeljom od 11 do 13 sati te samo iznimno u druge dane od 12 do 13 sati. Četvrtak i nedjelja vjerojatno nisu slučajno odabrani. Bili su to nenastavni dani, kad su učitelji bili slobodni i mogli su planirati i tražiti audijenciju kod predstojnika. No najbolji uvid u stanje školstva dobivao je obilaskom škola i neposrednim uvidom stanja na terenu. U prvoj godini mandata posjećuje Osijek i Vukovar. Obišao je sve osječke škole, komplimentirao domaćinima da su razmjerno više učinili za svoje škole od Zagreba, obećao (ponovno) otvaranje trgovačke i osnivanje učiteljske škole u Osijeku, što je 1893. i ostvareno. U Vukovaru najavljuje proširenje male realke u veliku i slanje učitelja za ručni rad koji treba uvesti u realku. Nadalje, iste 1892. posjećuje škole u Petrinji, Karlovcu, Gradiški, Brodu, Požegi, Varaždinu i mnogim manjim mjestima. Sljedeće je godine posjetio 61 školu u Ličko-krbavskoj županiji, a neposredni i promptni rezultat tog posjeta bio je osnivanje internata u Gospiću za siromašne darovite učenike i opremanje ličkih škola potrebnim učilima.

Paralelno se vrlo intenzivno radi i u ministarskom kabinetu. Gotovo da i nema dijela školstva koji nije zahvaćen promjenama – od pučkih preko šegrtskih i strukovnih škola do gimnazija.

Reformski zahvati u svim vrstama škola

U pučke škole uvodi tzv. uspravno umjesto dotadašnjega kosog pisma. U toj se odluci vjerojatno rukovodio nekim recentnim liječničkim tvrdnjama kako koso pismo šteti očima i sili tijelo na neprirodan položaj zbog čega dolazi do deformacije kralježnice. U Njemačkoj, Engleskoj, Francuskoj i Austro-Ugarskoj bilo je već mnogo zagovornika uspravnoga pisma. Zdravstvenim su razlozima motivirane još neke naredbe za pučke škole, na primjer obvezatne školske šetnje i higijenski propisi u svrhu prevencije zaraznih bolesti.

Profesorski zbor Kraljevske hrvatske velike gimnazije u Rijeci, 1891. (Hrvatski školski muzej)

Učenice Ženskog liceja u Zagrebu s nastavnicom Marijom Jambrišak, 1897. (Hrvatski školski muzej, HŠM Mf 593)

Za novi ručni rad u školama inspiriran je iskustvom iz Švedske, kamo po nalogu vlade odlaze dvojica učitelja – Mavro Kuten i Ivan Brixy – kako bi proučili njihov ručni rad i potom obučili hrvatske učitelje. U pučke i u učiteljske škole će se doista 1894. uvesti kao školski predmet tzv. slöjd, švedski ručni rad u drvu ili drugim materijalima (kamenu, željezu). Njegova je svrha bila više odgojna nego praktična i umjetnička, iako ni ti aspekti nisu bili zanemarivi. Naglasak je više bio na razvoju vještine ruku, tehnici i načinu izrade, a manje na krajnjem proizvodu. Slično je bilo i kod ženskog slöjda (pletenje, šivanje, krpanje i sl.), koji se u prva dva razreda uvodi i u dječačkim školama. Cilj nije bio izrada što više torbica, podvezica, čarapa i sl., nego spretnost i samostalnost.

Po sličnom modelu uvodi u srednje škole tzv. švedsku gimnastiku i mačevanje, pri čemu je glavnu ulogu imao Franjo Bučar, koji je svoja iskustva sa studijskoga boravka u Švedskoj posredovao na dvogodišnjem tečaju za učitelje gimnastike u srednjim školama organiziranom 1894. u Zagrebu. Među 30 kandidata koji su pohađali tečaj bila je i jedna učiteljica – Ivana Hirschmann, prva školovana učiteljica gimnastike u Hrvatskoj, dugogodišnja nastavnica gimnastike na Ženskom liceju i autorica priručnika Djevojačka gimnastika (1906).

Kršnjavi je 1895. utemeljio u Zagrebu Zemaljski zavod za odgoj slijepe djece. Zbog činjenice da je na početku njegova mandata, 1. prosinca 1891. otvoren i Zemaljski zavod za gluhonijeme, nerijetko mu se pripisuje i ta zasluga, iako je proces osnutka započeo prije njegova predstojništva. On sam će isticati svoje zasluge za »sljepački zavod« ne zaboravljajući napomenuti kako je i ovaj drugi, njegovom zaslugom, od primitivnih početaka postao veliki zavod. Zavod za gluhonijeme je u početku bio smješten u vili »Socias« u Vinogradskoj ulici, a zatim je 1894. preseljen u Ilicu 83, nekadašnji prostor bolnice sestara milosrdnica za koju se izgradila zgrada u Vinogradskoj. U Ilici 83 bio je smješten i Zavod za slijepe te Zemaljsko rodilište i Kr. primaljsko učilište, koji će tu ostati do izgradnje namjenske zgrade u Petrovoj ulici, sagrađenoj između 1913. i 1920. godine prema projektu Ignjata Fischera. Osnivanje državnih institucija za odgoj gluhe i slijepe djece i zapošljavanje kvalificiranih učitelja, umjesto dotadašnjih privatnih inicijativa i škola, važan je pomak u skrbi za odgoj i obrazovanje te populacije.

Strukovno je obrazovanje, što je već dokazao na primjeru obrtne škole, za Kršnjavoga bilo važno i vrijedno pažnje. Potpuno je preustrojio šegrtske i trgovačke škole, reorganizirao Gospodarsko i šumarsko učilište u Križevcima te Nautičku školu u Bakru. U pravilu je to značilo proširenje i osuvremenjivanje nastavnih programa i veća materijalna potpora za njihovo provođenje. Najbolji primjer za to je Nautička škola u Bakru, koja od četverogodišnje postupno postaje sedmogodišnja i za koju, u svrhu praktične nastave i znanstvenog istraživanja, kupuje jedrenjak i naziva ga, iz sebi svojstvenih pragmatičnih razloga, Margita, po supruzi bana Khuen-Héderváryja. U tradicionalno dualističkom školskom sustavu s ranom diferencijacijom na intelektualistička i praktična zanimanja, kako je to uostalom bilo u cijeloj Austro-Ugarskoj Monarhiji, podizanje strukovnoga školstva na višu razinu značilo je afirmaciju obrtnika i drugih kvalificiranih radnika, a da i ne spominjemo gospodarske dobrobiti i konačno pružanje mogućnosti obrazovanja najširim slojevima. Sinovi iz građanskih obitelji ionako su upućivani u velike osmorazredne gimnazije, jedine propusnice na sveučilište. Kad Stefan Zweig u Jučerašnjem svijetu kaže kako su im još kao gimnazijalcima, ako bi dobili neku lošu ocjenu, prijetili da će ih ispisati iz škole i poslati na zanat, onda govori o raširenoj pojavi.

A Kršnjavi je upravo tu i takvu gimnaziju također naumio mijenjati. Međutim klasična je gimnazija još uvijek tvrd orah. Nije bilo sazrelo vrijeme za provođenje ideje o jedinstvenoj srednjoj školi na temelju modernih jezika umjesto postojeće osmogodišnje humanističke gimnazije i sedmogodišnje realke. Oba ta tipa srednje škole smatrao je suvišnim – humanističku gimnaziju zbog fokusiranosti na klasične jezike i neopravdano privilegiranog položaja u sustavu, a realku zbog zapostavljanja općeg obrazovanja. Uvidjevši da to baš i neće biti moguće provesti, da je otpor prevelik, našao je kompromisno rješenje. Tri velike realke (u Zagrebu, Osijeku i Zemunu) pretvorio je 1894. u osmogodišnje realne gimnazije iz kojih su se učenici mogli upisati na sveučilište. S vremenom će se većina klasičnih gimnazija transformirati u realne, danas bi im najbliže bile opće gimnazije – bez grčkoga, s reduciranim latinskim, više modernih jezika i matematike nego u klasičnim gimnazijama. Da je delikatno dirati u gimnazije uvjerio se 80 godina poslije jedan drugi hrvatski ministar prosvjete, no on je ustrajao u svojoj reformi, koja je nakon 15 godina poništena.

Elitna »srednja škola za ženske«

U prvoj godini mandata Kršnjavi uspijeva osnovati prvu potpunu, dakle osmogodišnju, državnu žensku gimnaziju, prvu takvu žensku školu u Monarhiji. Doduše, nije se odmah zvala gimnazija, nego licej jer je pojam »ženska gimnazija« još uvijek bio svojevrsni oksimoron. Usto mu je dodan pridjev »privremeni« jer je osnovan temeljem naredbe, a ne zakona, što je donekle ublažilo otpor i protivljenje neistomišljenika. Treba reći da je iste 1892. godine u Beču osnovan osmogodišnji ženski licej, ali kao privatna škola bečke Udruge za napredno obrazovanje žena te da su otprije u Beču i Grazu postojali šestogodišnji ženski liceji, odnosno petogodišnja ženska gimnazija u Pragu.

Privremeni ženski licej otvoren je 10. listopada 1892. godine. S obzirom na to da je Licej zamišljen kao elitna škola, namijenjena uskom krugu učenica iz boljestojećih obitelji, iste je godine osnovana Ženska stručna škola, koja je trebala odgovoriti potrebama praktičnoga ženskog obrazovanja za šire slojeve pučanstva. Licej je u višim razredima imao tri smjera – pedagoški, latinski i opći. Prvi je pripremao buduće učiteljice, drugi za studij (nakon položenoga ispita zrelosti na muškoj gimnaziji), a treći je pružao opću naobrazbu koja je, uz njemački i francuski, uključivala i engleski jezik. U prvi razred mogle su se upisati djevojčice s navršenih deset godina i položenim prijamnim ispitom. Upisnina se plaćala 5 forinti, a jednako toliko svaki mjesec i školarina. Oprost od plaćanja školarine bio je predviđen samo u rijetkim slučajevima, kad se radilo o »valjanim a siromašnim učenicama«. U usporedbi s muškim gimnazijama, školarina je bila višestruko veća – za Licej je godišnje iznosila 50 forinti, a za gimnazije oko 15 forinti. U povoljnijem su položaju bile licejke koje su se opredijelile za pedagoški smjer (a njih je bilo najviše) jer su plaćale školarinu 16 forinti godišnje. Za razliku od gimnazija, u Liceju nije bilo dopušteno ponavljanje razreda. Ta se odredba obrazlagala činjenicom da Licej nije namijenjen širokim krugovima pučanstva i da se u njemu zahtijeva viša razina obrazovanja, koja traži veće financijske izdatke roditelja, ali i više talenta, ljubavi i volje prema učenju, a tko to ne posjeduje, nije mu mjesto u jednoj takvoj školi.

Za rad u Liceju angažirani su profesori iz zagrebačkih gimnazija te istaknute učiteljice. Među njima su bile i prve žene koje su 1895. slušale predavanja na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu: Marija Jambrišak, Marija Horvat, Camilla Lucerna, Jagoda Truhelka i Natalija Wickerhauser. One nisu imale pravo polaganja ispita, ali su odškrinule vrata prvim redovitim studenticama. Licejke latinskoga smjera, nakon položene mature na muškoj gimnaziji, upisat će se 1901. kao redovite studentice Mudroslovnoga fakulteta. Važna je uloga Liceja bila i u tome što je omogućio obrazovanje učiteljica i tako dokinuo monopol koji je na tom polju imala ženska učiteljska škola sestara milosrdnica. U početku je bio smješten u zgradi Kr. zemaljske obrtne škole, zatim je 1896. preseljen na Grič u nekadašnju zgradu zagrebačke realke, odnosno realne gimnazije (nakon što se ona preselila u novoizgrađeni Školski forum), a 1913., kada je počeo proces postupnoga pretvaranja u žensku realnu gimnaziju, premješten je u zgradu Gornjogradske gimnazije na Katarininu trgu.

Mnogi su učitelji i srednjoškolski profesori za njegova mandata dobivali stipendije za studijska putovanja u inozemstvo. Potaknuo je 1892. pokretanje Nastavnog vjesnika, prvoga stručnog i znanstvenog časopisa za srednjoškolske profesore. U svrhu njihove bolje pedagoške izobrazbe osnovao je 1896. Pedagogijski seminar, odnosno Katedru za pedagogiju na Filozofskom fakultetu. Reorganizacijom naklade udžbenika i drugih školskih knjiga priskrbio je znatna sredstva za svoje projekte.

Hrvatsko je školstvo zaostajalo jer su ga prije mene vodili nestručnjaci

Kršnjavi je u četiri i pol godine, koliko je bio na čelu Odjela za bogoštovlje i nastavu, svoj mandat učinio prepoznatljivim kao nijedan predstojnik prije i poslije. Smatrao je da je hrvatsko školstvo zaostajalo ponajprije zato što su na njegovu čelu stajali nestručnjaci koji mu nisu bili u stanju dati poleta i dovesti ga u sklad s interesima zemlje. On bi sam, bio je uvjeren, postigao mnogo više da nije zbog pretjerane revnosti izazvao zavist Mađara te morao odstupiti s mjesta predstojnika ne mogavši završiti započete poslove. Bit će ipak da je tu bilo i drugih čimbenika te da je izgubio banovo povjerenje nakon spaljivanja mađarske zastave prilikom posjeta Franje Josipa Zagrebu u listopadu 1895. godine.

Često je napadan zbog svojih političkih zaokreta. Spretno se branio od kritika zbog političke nedosljednosti i oportunizma. Olga Maruševski je u arhivskom gradivu pronašla njegovu polemiku s Kerubinom Šegvićem, koji ga naziva sramotom hrvatskoga naroda i osobom koja je djelovala »od želuca niže«. Kršnjavi odgovara nizom retoričkih pitanja u kojima nabraja sve što je napravio na kulturnome i prosvjetnom polju pa među ostalim pita: »Jesam li hrvatski narod osramotio dok sam bio predstojnikom kr. zem vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu?«, »Jesam li hrvatski narod osramotio tim da sam u jednoj godini više škola i crkvi sagradio nego moji predšasnici u deset godina?«, »Moram li zato u pakao, što sam utemeljio licej za djevojke i ženske stručne škole, koje su postale uzorom za slične zavode u Monarhiji«, »Ili je možda to sramota, što sam vodio upravu odjela, komu sam bio predstojnikom tako, da sam znao naći novce za sva moja poduzeća?«n

Literatura

Batinić, Štefka. Lekcije iz prošlosti : (re)forme školstva u Hrvatskoj od prosvjetiteljstva do digitalnog doba. Zagreb: Hrvatski školski muzej, 2024.

Cuvaj, Antun. Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas. Sv. VIII. Zagreb: Tisak i naklada Kr. hrv.-slav-dalm. zemaljske vlade, Odjela za bogoštovlje i nastavu, 1913.

Kršnjavi, Iso. Primjedbe uz »Načela o uredjenju srednjih škola u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca« i uz »Nacrt zakona o narodnim školama u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca«. Zagreb: Kr. zemaljska tiskara, 1919.

Kršnjavi, Iso. Zapisci iza kulisa hrvatske povijesti. Sv. 1 i 2. Zagreb: Mladost, 1986.

Kršnjavi, Izidor. Predlozi za organizaciju obrtne nastave. Zagreb: Tisak i naklada Dioničke tiskare, 1883.

Maruševski, Olga. Iso Kršnjavi kao graditelj: izgradnja i obnova obrazovnih, kulturnih i umjetničkih objekata u Hrvatskoj. Zagreb: Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, 1986.

Šimetin Šegvić, Filip. (2020). Vlast, politika i kultura u Banskoj Hrvatskoj od 1883. do 1903. godine: doktorski rad. Zadar: Sveučilište u Zadru. Dostupno na: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:162:782554 (13. 6. 2026).

Škola : list za učiteljstvo i prijatelje školstva 3–6 (1892–1895).

Švoger, Vlasta. »Izidor Kršnjavi i zakon o pučkom školstvu iz 1888. godine«. Historijski zbornik 78 (2025), br. 2, str. 81–96.

Tošić, Hana. »Izidor Kršnjavi kao predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu – reformator školstva i graditelj škola«. Anali za povijest odgoja 21 (2023), str. 19–31.

-

Štefka Batinić, prof. pedagogije, knjižničarska savjetnica i kustosica u Hrvatskome školskom muzeju, od 2017. do 2022. ravnateljica Muzeja. Dugogodišnja je vanjska suradnica Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Područja njezina znanstvenog interesa su povijest školstva i pedagogije te povijest djetinjstva.