Izidor Kršnjavi: Obzorja europskog intelektualca

Složena ličnost Izidora Kršnjavog, toga »plavokrvnog liberala« (kako ga u knjizi Književni protusvjetovi nazivaju Nikola Batušić, Zoran Kravar i Viktor Žmegač), često se povezuje s kontroverzijama. Djelomično je to zbog njegove naravi: bio je spreman na poteze koji bi neki smatrali moralno upitnim ili nečasnim, a vlastiti rad i doprinos nije se ustručavao štititi i, dapače, isticati. Na to upućuje i činjenica da je 1905. u Hrvatskom kolu objavio memoarski tekst s vrlo upadljivim naslovom »Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba« (kurziv F. Š. Š.). A ništa manje neobičan nije ni njegov pristup vlastitoj povijesti kroz brojne memoarske tekstove kojima se okrenuo uglavnom od 1918. i koji su izlazili u tisku sve do njegove smrti 1927. Dapače, postumno će izaći i autobiografski spis koji se katkad naziva »autonekrolog« – bio je dakle dovoljno svjestan potrebe kontroliranja slike o sebi u javnosti da je pripremio i nekrolog iz vlastitog pera. Kontroverzijom se može smatrati i njegova politička djelatnost, vješti zaokreti: od položaja predsjednika studentskoga društva Velebit u Beču, gdje je u tihom konfliktu s nacionalno jače obojenim pojedincima, potom potpore Levinu Rauchu, vjernom pristaši i suradniku biskupa Strossmayera i Franje Račkog, do uloge mađaronskoga saborskog zastupnika te predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu na strani bana Khuen-Héderváryja (od 1884. do 1896). Na kraju izvodi 1906. ništa manje spektakularan obrat kada se javlja kao pristaša Starčevićeve stranke prava pod vodstvom Josipa Franka. Time pripada u rijetke hrvatske političare koji su sudjelovali u tri dominantne ideologije 19. stoljeća: jugoslavenstvu, mađaronstvu i pravaštvu.

Fotografija Friedricha Gsunda, mladi Kršnjavi
Izvor: https://zagrebmojgrad.hr/iso-krsnjavi-utemeljitelj-hrvatske-umjetnosti-i-kulture/

Naravno, političke preokrete Kršnjavog su povjesničari, među njima M. Despot, M. Kolar i u novije vrijeme S. Matković i B. Ostajmer, vrlo uspješno raspravili, pa se bez oklijevanja može reći da je dio prijepornih situacija ili biografskih podataka razjašnjen. Ostaje međutim teže rješiv prijepor, koji zahtijeva povezivanje različitih disciplina, šire i uže sagledavanje kulture. U kojem je trenu modernizacijski plan Kršnjavog zastario, propustio izmjenu paradigme ili postao dio fenomena istovremenosti neistovremenog? Miroslav Krleža će svoje ogorčenje prema propuštenim prilikama »mračnog« 19. stoljeća iskazati kada ga, poput drugih intelektualaca tog vremena, naziva »znamenitim rušigradom« i čovjekom »prirođene naivnosti«. Pronašao se u kontrapunktu narativa o zlokobnoj »khuenovštini«, pod kojom je kao politički oportunist definiran, i žestoke negacije srednjoeuropske (habsburške) monarhističke baštine, koja ga je pak odredila kao »čovjeka francjozefinske epohe« koji se odupirao modernim tendencijama. Ipak znanstveni interes prema ličnosti Kršnjavog nije pokoleban, nego se razvija najviše zbog poticaja Mihajla Maruševskog odnosno znanstvenih priloga Olge Maruševski. Međutim, kontroverzije prošlosti nastaju barem djelomično i u odnosu na aktualne probleme: ne smijemo se zato čuditi da su temeljitu dekonstrukciju uglavnom negativno intoniranih teza o Kršnjavom iz razdoblja nakon 1918. pa do Drugoga svjetskog rata nastavili povjesničari umjetnosti 1970-ih godina, a potom i povjesničari 1980-ih godina. Jasno da je za Aleksandera Flakera riječ »khuenovština« izravna asocijacija na kulturnu politiku dominantne političke osobe tog vremena – politiku Stipe Šuvara. Ne treba se čuditi ni da je kontekst politički nabijenih osamdesetih godina pridonio stvaranju novih kontroverzija, od kojih se najveća može svesti na jednostavnu tezu – Kršnjavi je bitan za hrvatsku kulturu, njegov doprinos izrazito značajan, a postizao je sve usprkos i unatoč Khuenovu režimu. Jasne slabe točke te teze krenuli su, manje ili više svjesno, propitivati čak i oni koji su je donekle zagovarali, poput povjesničarke Miroslave Despot.

Rođen 22. IV. 1845. godine u Našicama, Kršnjavi školsko obrazovanje prolazi u Požegi, Zagrebu, Osijeku te na kraju u gimnaziji u Vinkovcima. Tijekom pohađanja gimnazije u Zagrebu družio se s vršnjacima s kojima će poslije surađivati i polemizirati: Arminom Pavićem, Franjom Markovićem, Aleksandrom Bresztyenszkym. Kao učitelj-pripravnik u osječkoj gimnaziji predaje povijest, filozofsku propede­utiku, njemački jezik, krasopis i stenografiju, počinje se ozbiljno baviti svojom strasti – slikanjem. U Beč odlazi 1866. godine na studij povijesti, povijesti umjetnosti i filozofije, ali cijelo vrijeme slobodne sate provodi slikajući. Pred kraj studija upisuje i Akademiju umjetnosti. Aktivan je isprva u okviru studentskog društva Velebit, ali se ciljano odmiče od politike kako bi dalje razvijao znanstvenu i umjetničku karijeru. U Beču je u kontaktu s mnogobrojnim uglednim intelektualcima i predstavnicima kulturne elite toga doba; surađuje ili sluša predavanja sveučilišnih profesora, liječnika Josefa Hyrtla, arheologa Alexandera Conzea, povjesničara Theodora von Sickela, filozofa Roberta von Zimmermanna. S brojnim spomenutim profesorima ostao je u dobrim kontaktima, ali je vjerojatno najjači dojam ostavio na njega jedan od utemeljitelja bečke škole povijesti umjetnosti Rudolf Eitelberger.

Biskup Josip Juraj Strossmayer i grof Károly Khuen-Héderváry: politički utjecaji Kršnjavog
Izvor: wikipedia (javna domena)

Usporedno sa studijem u Beču upisuje studij slikarstva u Münchenu kod Johanna Leonharda Raaba (1825–1899). Nakon stjecanja doktorata iz filozofije na Bečkom sveučilištu, nastanjuje se u Münchenu te se priključuje školi slikara Wilhelma von Dieza (1839–1907), na kojoj ostaje do 1872. godine. U tom razdoblju života činilo se da će mu slikanje ostati trajna preokupacija. Neko vrijeme, od 1874., živi u Rimu, gdje unajmljuje atelijer. U Italiji provodi ukupno pet godina (1872–1877), pišući o svojem boravku i zemlji samo u superlativima: »(...) putujuć po Italiji čovjek se naužije prekrasnih umjetnina, napuni oči i dušu tolikim utiscima, da od toga tada još godine i godine troši (...)«. U »vječnom gradu« upoznaje poljskog slikara Henryka Hektora Siemiradzkog. Uz njega se postupno okreće proučavanju arheologije. Sve više širi početne svjetonazore. U Rimu se susreće i s biskupom Strossmayerom, s kojim se sve češće nalazi, osobito tijekom zima 1873–1876. Politika ga, čini se, u Italiji još uvijek nije previše zanimala. Ali je iz goetheovskih pobuda ipak želio shvatiti kulturu u svojoj punini, što je podrazumijevalo i bolje poznavanje sustava koji to stvaralaštvo omogućuje. Bitne razgovore ne vodi samo sa Strossmayerom nego i mladim lavovima njegove stranke s kojima putuje po Italiji – Ladislavom Mrazovićem, Rikardom Jorgovanićem i Dušanom Koturom. Postupno je naime sve više zainteresiran za povratak u domovinu, u Zagreb (1877). Javlja se tu ideja da bi nakon dolaska u Zagreb preuzeo brigu nad Strossmayerovom zbirkom umjetnina koja se u tome trenutku otvarala javnosti, ali i još jača želja da se zaposli na Sveučilištu Franje Josipa I. u Zagrebu. To će se službeno ostvariti 1878., kada postaje izvanrednim profesorom povijesti umjetnosti i arheologije na Mudroslovnom (Filozofskom) fakultetu, a već iduće godine uspostavlja Društvo umjetnosti.

U jednom pismu iz siječnja 1876. Strossmayer napominje da će Kršnjavi »biti krasna sila, koja će narodu biti vrlo korisna«. Strossmayer je bio dakle intimno uvjeren kako je pridobio idealnog čovjeka, kvalificiranog za provedbu svojih ideja u organizaciji kulturnog života Banske Hrvatske. Odmah nakon dolaska Kršnjavi u tandemu s Ladislavom Mrazovićem nastupa s nizom tekstova, koji izlaze u Obzoru i Narodnim novinama: glavni im je cilj poduprijeti nacionalno-integracijsku koncepciju Strossmayera i Račkog modernizacijom kulturnog programa razvoja Hrvatske i Slavonije. Bez ikakve sumnje je da je potpora biskupa Strossmayera bila od presudnog značenja, jer se dogodila u formativnim godinama kada je Kršnjavi krenuo nastupati kao intelektualac europskog formata. On putuje po Italiji, sudjeluje u odabiru umjetnina, dogovara njihove narudžbe. Uključen je u organizacijske poslove, dolazi u kontakt s uglednicima, sveučilišnim krugovima, mladim umjetničkim talentima. S biskupom vodi intimne razgovore o politici, umjetnosti i znanosti – kao učitelj i učenik međusobno propituju svoje stavove.

Karakteristična satirična karikatura humorističkog lista Trn koja najavljuje posjet Franje Josipa I. 1895. Zagrebu i kritizira promašenu kulturnu politiku Kršnjavog i bana Khuena. Umjetnost, koju simbolizira kazalište, dovode u opasnost dva krokodila – birokratski sustav i srpski listovi kao proširena ruka režima (kako piše na trbuhu svakoga krokodila). Izvor: Trn, 1895.

Postupno će Kršnjavi razvijati vlastitu ocjenu hrvatske kulturne historije, ali i plan kulturne politike koji zamišlja budućnost zemlje. Vodi se mišlju da su politički odnošaji u zemlji spriječili razvitak individualizma u umjetnosti, pa su dugo vremena prevladavali dominantni utjecaji izvana. U jednom članku u Narodnim novinama, objavljenom dvije godine nakon završetka Austrijsko-pruskog rata »braće« (Bruderkrieg) koji je uvelike (pred)odredio sudbinu Srednje Europe, Kršnjavi jasno piše: »(...) počimamo [se] (misli se dakako na Hrvate, op. aut.) napokon emancipirati od pukog presadjivanja tudjih kulturnih elemenatah k nam (...)«. Pronalaženje novih puteva do individualnosti te okretanje narodnom obrtu ne samo kao tradicionalnim oblicima izričaja nego i Nagodbom dopuštenom gospodarsko-kulturnom autonomnom djelatnošću bili su u srži njegova programa. Znao je da uspjeh ovisi o promjenama unutar sustava koje je nagodbeni okvir dopuštao, odnosno o uspješnijem nastavku Strossmayerova plana stvaranja kritične mase moderno educiranih intelektualaca, umjetnika i činovnika koji će potaknuti daljnji razvoj kreativnih potencijala.

Takvo promišljanje kulture zahtijevalo je aktivno djelovanje na političkoj razini. Kao tajnik i stvarni idejni voditelj Društva umjetnosti Kršnjavi postiže uvid u različite mogućnosti okupljanja i kontrole umjetničkih krugova. Neupitno da u suradnji s krugom tzv. »obzoraša« (od kojega se poslije svakako želio javno distancirati) u Društvu i Galeriji sve više shvaća funkcioniranje, ali i nedostatke Strossmayerove kulturne politike. U tom smislu Kršnjavi je konstanta: plan koji je tijekom 1860-ih formirao, a koji su trebali provesti Akademija i Sveučilište (uz pomoć Društva umjetnosti), ostao je u svojoj srži i dvadeset godina poslije nepromijenjen. Promijenile su se okolnosti, akteri i sredstva kojima se cilj postiže. Sve više mu je postajalo jasno da to može postići nekakva inačica realne politike koju je, u odnosu na »habsburške« državnike Richarda von Belcredija i Friedricha Ferdinanda von Beusta, tako jasno tijekom njegovih formativnih godina predstavljao Otto von Bismarck.

Na poticaj Ivana Vončine, koji je isti politički prijelaz učinio prije, Kršnjavi 1884. pristupa izbornoj listi Narodne stranke u Brodskom kotaru te pobjeđuje s 255 glasova (od ukupno 460). Bio je to konačan čin njegova opredjeljenja za stranu režima bana Khuen-Héderváryja. U prvoj liniji to je bio izraz težnji da, kako je sam pisao, djeluje »na području prosvjete i napretka«. Navodno naime pravog mjesta za njega u Matici ili Akademiji nije bilo – barem ne u kapacitetima u kojima je to sam očekivao. Njegov kritičar Milan Marjanović poslije (1927) piše vrlo lucidno: »Kršnjavi je svojim političkim oportunizmom narodu stvorio podlogu za njegovu kulturnu budućnost. On je odbjegao Štrosmajera (sic) da njegovo djelo nastavi i proširi onda kad je ono bilo najviše ugroženo. I u tome je uspio. To je bila njegova historijska uloga«. Iako dakle 1884. predstavlja politički prekid, u idejnom smislu programa Kršnjavog nema velikog reza. On će režim vidjeti kao jedino sredstvo ostvarenja kulturnog programa koji je smišljao: vidio je što Strossmayer iz pozicije biskupa bosanskog i srijemskog s rezidencijom u Đakovu može postići; shvaćao je da iz pozicije Zemaljske vlade može postići i znatno više. Njegov plan i dalje podrazumijeva poznato Strossmayerovo geslo »Prosvjetom k slobodi«, i dalje je liberalan, a najčešće pseudoliberalan. Biskupovo mecenatstvo, njegov estetički sud i ulogu u upravljanju kulture i umjetnosti Kršnjavi preuzima sam na sebe, ali pod zaštitom bana Khuena kao prvog čovjeka kralja Franje Josipa u Banskoj Hrvatskoj. U idejnom smislu njegov je program prožet iskustvima izvan Hrvatske: općim načelima humanizma koja stoje u temeljima organizacije kulture kakvu je promatrao u Austriji, Njemačkoj i Italiji, osjetna tendencija ka historicističkom esteticizmu (koji baštini koliko od Roberta von Zimmermanna toliko i od Franje Markovića), koju će revidirati tek pred kraj 19. odnosno početkom 20. stoljeća kada prihvaća i modernističke zasade, kao i shvaćanje umjetnosti kao sveobuhvatne pojave koja definira narodni identitet.

Zagreb 1895., počast školskoj djeci, Artúr Lajos Halmi. Prikazano je svečano defiliranje školskih dječaka i djevojčica pred kraljem Franjom Josipom I. i drugim dužnosnicima. S vladareve desne strane prikazani su ban Khuen-Héderváry, ugarski ministar-predsjednik Bánffy, nadbiskup Posilović i patrijarh Branković, dok se s lijeve strane ističu Kršnjavi i ministar bez lisnice Josipović. / Izvor: Austrijska nacionalna biblioteka u Beču

Kršnjavi je politiku shvatio kao konačno sredstvo preko kojeg može provesti svoj plan, pri čemu ga ideologija nije previše zanimala niti ga je čvrsto vezala uz neku stranu. Pokazao se dovoljno fleksibilan da prihvati i javno brani postulate mađaronske Narodne stranke, među ostalim i zato što je shvatio da kritika nagodbenog sustava koju su zastupali obzoraši i pravaši nužno podrazumijeva oporbenu poziciju. A za razliku od Strossmayera iza sebe nije mogao računati na čvrstu strukturu koja bi garantirala trajnu potporu. Kao dobar poznavatelj prilika u Beču i Budimpešti shvaćao je proces preuzimanja sve većeg udjela države u kulturi, neizbježnost državnog aparata u administriranju znanstvenih i primjeni novih obrazovnih strategija, što mu je jasno nalagalo da mora doći do suradnje s režimom. A što je režimska Narodna stranka prepoznala u Kršnjavom? Khuen-Héderváry nastavio je preobrazbu stranke, nadodajući prijelazima sposobne i ambiciozne pojedince koje je znao koristiti u svoje političke ciljeve, ali im pružati i zaštitu na način da je većinu negativnih aspekata režima, od kojih je brojne naslijedio (i unaprijedio), preuzimao na sebe, baš kako je to desetljećima prije Metternich radio za cara Franju I. Naime Khuen nije bio toliko izbor Budimpešte, koliko vladara Franje Josipa. Njegov je zadatak bio umiriti i stabilizirati Bansku Hrvatsku, učvrstiti nagodbeni sustav. Ban je takav zadatak namjeravao provesti s ambicijom da će ga uspjeh dovesti u političkom smislu dalje. U Izidoru Kršnjavom vidio je energičnog, sposobnog, školovanog i maštovitog organizatora resora kulture, službeno definiranim Odjelom za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade u Zagrebu. Vidio je čovjeka koji će društvene i kulturne elite nastavljati približavati režimu efikasnije od doktrinarnih ideoloških političara; i čovjeka koji će omogućiti na taj način lakšu kontrolu tih sfera. Nakon njihova prvoga službenog sastanka ban mu je već 1885. povjerio sudjelovanje u aranžiranju hrvatskog paviljona na Zemaljskoj izložbi u Budimpešti. To je prvi od brojnih zadataka, a vrhunac je preuzimanje spomenutog Odjela, što se u literaturi često tumači kao pozicija »ministra kulture« koju je Kršnjavi dobio.

Iskustvo, u vrijeme kada je pod Strossmayerovim tutorstvom postao sveučilišni profesor, radio kao tajnik Društva umjetnosti i ravnatelj umjetničke galerije Akademije, ali i suradnja s Ivanom Vončinom svakako su od Kršnjavog učinili kvalificiranoga kandidata za odjelnog predstojnika bogoštovlja i nastave. Pokazao se kao spretan organizator i poslovođa na području umjetnosti i znanosti. I u političkom angažmanu Kršnjavi se ističe kao vješt govornik, referirajući tako u Hrvatskom saboru o raznim pitanjima školstva, arhiva, književne kulture, budžeta, itd. Kada je iznenada preminuo Ivan Vončina (1885), Kršnjavi je već slovio za kandidata na mjestu predstojnika. Pretekao ga je međutim tada jače režimski umreženi Stjepan Spevec. Iako je to doživio kao razočaranje, nije prihvatio poraz. Sljedećih godina Kršnjavi ulaže u sebe: razvija dalje vještine i znanja. Još je u rujnu 1885. odbio ponudu koju mu je dao grof Kállay da prijeđe u njegovu službu te za Bosnu i Hercegovinu organizira muzej za umjetnosti i obrt. Pripremio je podlogu za osnivanje toga muzeja, ali je kao kustosa predložio svojeg učenika Ćiru Truhelku. U Beču upisuje studij prava (1888–1891), a doktorat stječe na Sveučilištu u Grazu, kako bi za željeno mjesto odjelnog predstojnika imao i taj aspekt pokriven. Godine 1891. putuje, potpomognut državnom stipendijom, po Njemačkoj i skandinavskim zemljama kako bi proučio tamošnje školske sustave. Kada je iste godine Spevec preuzeo mjesto predsjednika Stola sedmorice, sve je bilo spremno za dolazak Kršnjavog na željenu funkciju predstojnika. Postao je »Presvijetli«, kako se prema zapisima Franje Bučara i Clementa Menci Crnčića volio od drugih oslovljavati.

Posjetnica bana Khuena s porukom za Kršnjavog na poleđini / Izvor: Hrvatski državni arhiv, 804 osobni fond I. Kršnjavi

Kršnjavi se svojom djelatnošću nadovezuje na velike projekte, pokrenute još od vremena bana Mažuranića i njegova predstojnika Muhića, pa sve do svojih neposrednih prethodnika Vončine i Speveca. Međutim, njegova metoda provođenja strategije kulture je drugačija, jer pokazuje ne samo energičnost u provođenju zacrtanih modernizacijskih reformi nego i provođenje plana poticanja određenih grana znanosti i umjetnosti koji ima elemente elaboriranog sustava kulture s jasnom željom da odozgo sudjeluje u usmjeravanju razvojnih procesa. Osim što je Kršnjavi znao graditi na temeljima svojih prethodnika, mijenjati i usklađivati različite odredbe, pokazao se ambicioznijim u smislu stvaranja kulturne atmosfere hrvatskog središta – Zagreba, primjenjujući metode koje je učio i promatrao u Austriji, Njemačkoj, Italiji i skandinavskim zemljama. Znao je da je jedan od osnovnih zadataka glavnih provoditelja kulturne politike preuzeti posredničku ulogu između društva i umjetničkog stvaralaštva, za što su mu politički položaj i svestrana karijera davali svakako dodatan kredibilitet.

Želja za utjecajem nad hrvatskom umjetnosti nije ga katkad zavodila da se definira kao arbiter elegantiarum nego i na prepoznavanje sebe kao vrhovnog mecene koji nastupa u ime bana i kralja. Mlađe generacije umjetnika i intelektualaca, sklone secesiji i modernizmu, kritizirale su ga – smatrale su da nije davao dovoljno potpore ili nije prepoznao te tendencije. Držao se načela historicizma u umjetnosti i arhitekturi; generacije koje su to mogle prihvatiti prosperirale su. Menci Crnčić piše 1927. u prisjećanju: »Bilo je to ipak lijepo, interesantno vrijeme i to što je za nas umjetnike Kršnjavi napravio, ostaje nezaboravno i trajno će ostati u povijesti razvoja umjetnosti u domovini ispisana kao zlatna stranica«.

Svojim je tekstovima, likovnim kritikama, prikazima stranih i domaćih umjetničkih izložbi, ali i sveučilišnom djelatnošću svakako omogućio stvaranje suvremene umjetničke scene, koju je s pozicije predstojnika za bogoštovlje i nastavu nastojao dalje učvrstiti. Prvi je odjelni predstojnik pod Khuenom koji pokazuje toliko velik angažman u promidžbi i povezivanju umjetnika. Bio je također spreman za pojedince izdvojiti predujmove kako bi podupro različita studijska putovanja, troškove boravka izvan Zagreba ili putovanja na izložbe. Njegova strategija nije uvijek bila u skladu s banovim očekivanjima ili zahtjevima, pa je odjelni predstojnik često igrao na taštinu grofa Khuena ili vlastiti kredibilitet.

Ključnom se pokazala strategija Kršnjavog za proces skolarizacije: ne samo dobro poznati podatak o tome da je podignuo, pregradio i dogradio »preko devedeset učevnih zavoda«, koji je sam istaknuo u »autonekrologu«. Njegov je kulturni razvojni plan povećao mrežu škola, proširio dohvat modernizacijskih aspekata opismenjavanja stanovništva, shvaćanja i prihvaćanja važnosti obvezatnog obrazovanja i stvaranja građanskih elita za društvo. Jedan novinski tekst Izidora Kršnjavog iz 1880. vrlo dobro pokazuje kako je znao dobro povezivati kulturu i ekonomiju kada je javno kritizirao uvriježeno mišljenje da je Trojedna Kraljevina agrikulturna zemlja koja će samo na osnovi razvoja poljodjelstva i stočarstva stjecati uvjete za uvoz jeftinije proizvedene industrijske robe izvana. Prateći europske i svjetske gospodarske trendove, Kršnjavi odbija slijepo oslanjanje na poljoprivredu i pojačani uvoz, vodeći računa ne samo o domaćim proizvođačima nego i o potrebi industrijalizacije Hrvatske i Slavonije. Kršnjavi prostor za postupnu industrijalizaciju vidi u razvoju umjetničkog obrta, koji treba preuzeti Zemaljska vlada. Više od deset godina kasnije, Kršnjavi iznesenu koncepciju nastoji provesti u djelo, financijski ojačati sustav i tako omogućiti nova ulaganja u kulturu. U saborskom govoru pred kraj 1894., potaknut kritikama oporbe, vjerojatno je iznio i najjezgrovitiju verziju vizije razvoja kulture tijekom svojega mandata. U tipičnom govoru, s mnogo učenosti, pretencioznosti i bez skrivenih ambicija, na kritike odgovara tako što otkriva glavne točke svojega pristupa kulturi. Pritom se, kao često u svojim govorima, poziva na velik broj uzora čije pouke nastoji primijeniti, pa tako i na povjesničara Thomasa Babingtona Macaulayja, koji je 1835. sudjelovao u sastavljanju obrazovne reforme koja je većim ulaganjima trebala poboljšati pismenost i razinu obrazovanja u Indiji. Kršnjavi se koristi tim primjerom kako bi istaknuo činjenicu da su terenske inspekcije pokazale potrebu za novim udžbenicima i čitankama, dakle ulaganjima koje će se poslije vratiti i dodatno potaknuti proces opismenjavanja na području Hrvatske i Slavonije te Bosne i Hercegovine.

Dokumenti Kršnjavog tijekom njegova mandata predstojništva Odjela za bogoštovlje i nastavu / Izvor: Hrvatski državni arhiv, 804 osobni fond I. Kršnjavi

Potaknut školovanjem na raznim lokacijama, Beču, Münchenu, Grazu, u kojima je stekao značajna iskustva modernih središta, proširivši vlastiti vidokrug, Kršnjavi je od svog povratka u Bansku Hrvatsku bio ključni organizator kulture. Njegova »renesansnost«, učenost i energija nastojali su dosegnuti sve segmente umjetnosti i intelektualnog života. Zbog toga je njegovo ime povezano s najrazličitijim oblicima inovacija u umjetnosti i znanosti: od slikarstva, kiparstva ili likovne kritike do razvoja fotografije, skioptikonske i filmske projekcije odnosno popularizacije »Umjetno-znanstvenoga kazališta Urania«. Brigu je vodio i o sportovima, posebno razvoju gimnastike, mačevanja, klizanja i biciklizma. Teško je osporiti njegov utjecaj na kulturni razvoj i oblikovanje prepoznatljive kulturne politike. Kršnjavi je kao književnik, novinar, prevoditelj, poznavatelj umjetnosti, sakupljač umjetnina, slikar, sveučilišni profesor i političar ostavio dubok trag.

Ambicije su ga navele na to da pomisli kako bi mogao, pod povoljnim okolnostima, postati novi hrvatski ban nakon Khuena. One su se jednako brzo rasplinule nakon 1895., raznih ekscesa i protestnog paljenja mađarske trobojnice hrvatske mladeži na Trgu bana Jelačića u Zagrebu tijekom posjeta vladara Franje Josipa, kada je ban u njemu pronašao prikladnoga krivca. Kako bi otpuštanje predstojnika što jednostavnije prošlo u javnosti, Kršnjavi je početkom 1896. morao zatražiti da ga se »stavi na vlastitu molbu u trajno stanje mira«. Nikad se više nije vratio na vlast. Žestina njegova karaktera vodila ga je u sukobe. »Izoliran sam jer se nedam nositi od dnevne struje, skojom toliki plove, nego gledam kuda struji, pa ako vidim, da krivim putem struji, nemarim se suprostaviti ili barem stati po strani« – definirao je Kršnjavi sam svoj položaj 1906. godine. Posljednji čin je umirovljenje na Sveučilištu i povlačenje s mjesta predsjednika Društva umjetnosti, što pada u prijelomnu 1918. godinu. Istina je međutim da je kod njega prevladavala, katkad, i želja za što većom kontrolom kulture. Sve je teže vidio izvan sustava koji je sam stvorio, što je značilo da je pretjerano kruto shvaćao odstupanja u obliku novih tendencija izvan svojega vidokruga. Dostojanstveno se, kao intelektualac, estetičar, neorenesansni čovjek kojega je devetnaesto stoljeće definiralo, povukao.

Literatura

Batušić, Nikola, Zoran Kravar i Viktor Žmegač. Književni protusvjetovi: poglavlja iz hrvatske moderne. Zagreb: Matica hrvatska, 2001.

Bučar, Franjo. »U spomen dru. Isidoru Kršnjavome«, Hrvatski sokol. Glasilo Hrvatskog sokolskog saveza IX/3 (1927.), 87–90.

Crnčić, Menci Clement. »Kršnjavi und ich«, Unterhaltung und Wissen. Illustrierte Sonntags-Beilage des Morgenblatt, 13. III. 1927., 9.

Korespondencija Rački-Strossmayer. Knjiga druga: od 6. jan. 1876. do 31. dec. 1881., ur. Ferdo Šišić. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1929.

Krleža, Miroslav. Eseji i članci 4: Deset krvavih godina. Sarajevo-
-Zagreb: Oslobođenje-Mladost, 1979.

Kršnjavi, Iso, Iso Velikanović, Živko Bertić, Joza Ivakić. Pet stoljeća hrvatske književnosti, ur. Ivo Frangeš. Zagreb: Matica hrvatska, 1980.

Kršnjavi, Iso. Zapisci iza kulisa hrvatske politike, knjiga prva, prir. Ivan Krtalić. Zagreb: Mladost, 1986.

Mance, Ivana, Zlatko Matijević, ur. Zbornik radova znanstvenog skupa Iso Kršnjavi – veliki utemeljitelj. Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 2015.

Marjanović, Milan. »Dr. Iso Kršnjavi«, Novosti br. 35, 4. II. 1927., 3.

Maruševski, Olga. Iso Kršnjavi kao graditelj. Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 2009.

Ostajmer, Branko. Narodna stranka u Slavoniji i Srijemu 1883.–1903. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2018.

Šimetin Šegvić, Filip. Patriotizam i bunt: Franjo Josip I. u Zagrebu 1895. godine. Zagreb: Srednja Europa, 2014.

----

Filip Šimetin Šegvić, povjesničar, docent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao 2020. u Zadru temom »Vlast, politika i kultura u Banskoj Hrvatskoj od 1883. do 1903. godine«. Od 2022. do 2024. bio je voditelj Centra za inovativne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Autor je knjige Patriotizam i bunt. Posjet Franje Josipa I. Zagrebu 1895. godine (2014), brojnih znanstvenih priloga te urednik nekoliko zbornika.