Izidor Kršnjavi kao prvi profesor povijesti umjetnosti, klasične umjetničke arheologije i povijesti kulture na Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1877–1918)

Kruna sveučilišnog rada

U ljeto 1912. godine dvadesetak studenata Mudroslovnog (danas Filozofskog) fakulteta Sveučilišta u Zagrebu krenulo je na višednevno studijsko putovanje u Veneciju, Ravennu, Padovu i Vicenzu. Organizator i voditelj puta bio je dr. Izidor Kršnjavi (1845–1927), tada šezdesetsedmogodišnji kraljevski sveučilišni profesor i umirovljeni predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu Kraljevske zemaljske vlade. Putovanje je bilo poduzeto školskom lađom Vila Velebita, a sve troškove puta Kršnjavi je, prema vlastitoj odluci, snosio osobno.

Među studentima i sudionicima putovanja nalazili su se budući istaknuti predstavnici hrvatske znanosti i kulture. Uz Artura Schneidera (1879–1946), poslije profesora povijesti umjetnosti i kulture na Zagrebačkom sveučilištu, na putovanju su sudjelovali književnik i političar Milan Ogrizović (1877–1923), Josip Matasović (1892–1962), povjesničar i budući ravnatelj Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu, te književnik Fran Galović (1887–1914). O snažnom dojmu koje je to putovanje ostavilo na njegove sudionike osobito svjedoči Galovićeva zbirka pjesama Četiri grada, objavljena 1913. godine. Naime, nadahnut obilascima talijanskih gradova i Kršnjavijevim tumačenjem spomenika, mladi je pjesnik ciklus od dvanaest soneta posvetio upravo Kršnjavom. U pismu koje mu je tom prilikom uputio zapisao je: »...[pjesme] su zapravo Vaše, jer su plod Vaših predavanja, plod onog što sam naučio od Vas«.

Izidor Kršnjavi, 1876., Arhiv za likovne umjetnosti HAZU, Zagreb

Ekskluzivnost opisanoga sveučilišnog putovanja očituje se u svim njegovim segmentima, od organizacije putovanja školskom lađom i činjenice da je Kršnjavi na sebe preuzeo, zasigurno znatne, troškove njegova održavanja, do posjećenih lokaliteta i zanimljivih polaznika na koje je taj put imao znatan znanstveni i stvaralački utjecaj.

Može se pretpostaviti da je Kršnjavi to studijsko putovanje na svojevrstan način doživljavao kao krunu svoje izrazito duge sveučilišne karijere, koja je trajala četrdeset i jednu godinu, od studenog 1877. do njegova umirovljenja u studenom 1918. godine. Ona je bila obilježena nizom događaja, koji nisu relevantni samo u kontekstu Kršnjavijeve profesionalne biografije nego i kao svjedočanstvo razvoja povijesti umjetnosti kao akademske discipline u Hrvatskoj.

Put do profesure na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu

Uz brojne pionirske zasluge kojima je trajno obilježio hrvatsku kulturu Izidor Kršnjavi ističe se i kao prvi školovani povjesničar umjetnosti u Hrvatskoj. Trogodišnji studij filozofije, povijesti i povijesti umjetnosti pohađao je od akademske godine 1866/1867. do 1868/1869. na Sveučilištu u Beču, gdje je 1870. stekao titulu doktora filozofije. Tijekom studija osobito su ga se dojmila predavanja iz povijesti umjetnosti Rudolfa Eitelbergera (1817–1885), posebice ona koja su se održavala neposredno pred umjetničkim djelima u bečkim muzejima i galerijama. Tu će metodu takozvane »zorne nastave« Kršnjavi primijeniti u svojem budućem sveučilišnom radu u Zagrebu. Eitelberger je svoje studente također savjetovao da se s umjetnošću upoznaju ne samo teorijski nego i u praksi. Potaknut time Kršnjavi je 1868. upisao i studij slikarstva na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a nastavio ga između 1870. i 1872. u Münchenu.

Nakon završetka studija Kršnjavi između 1872. i 1878. boravi na brojnim studijskim putovanjima u Njemačkoj i Italiji, posvećujući se isprva usavršavanju slikarskog umijeća s namjerom da postane profesionalni slikar. Tu će ambiciju, međutim, ubrzo promijeniti susret s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom (1815–1905) i Ladislavom (Lackom) Mrazovićem (1849–1881), mladim pravnikom i publicistom, s kojima se Kršnjavi intenzivno družio tijekom boravka u Rimu u zimu 1873/1874. godine. Naime, i Strossmayer i Mrazović u Kršnjavome su prepoznali najprimjerenijega kandidata za vodstvo Galerije slika koju je biskup kanio preseliti iz Đakova u Zagreb (današnja Strossmayerova galerija starih majstora HAZU). S preseljenjem Galerije bila je povezana i ideja o utemeljenju Stolice za povijest umjetnosti na Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i imenovanju Kršnjavog za njezina prvog profesora. Po uzoru na Eitelbergera u Beču, Kršnjavi je nastavu iz povijesti umjetnosti trebao držati u Galeriji pred umjetninama.

Nakon rimskih susreta Kršnjavijev se interes postupno usmjerava prema teorijskom bavljenju umjetnošću. U nastojanju da osigura sveučilišnu profesuru u Zagrebu objavljuje nekoliko značajnih radova, među kojima se ističu tekst »Kako da nam se domovina obogati«, objavljen u Viencu 1874., te knjiga Dvie radnje umjetnosti, s tekstovima »O slikovnoj ljepoti« i »Giovan Baptist Tiepolo – umjetničko-povjestna študija«. Knjigu je 1876. priredio za habilitaciju na Mudroslovnom fakultetu i posvetio biskupu Strossmayeru.

Unatoč mnogim zaprekama na putu stjecanja profesure, Izidor Kršnjavi je 21. studenog 1877. imenovan prvim izvanrednim profesorom povijesti umjetnosti i klasične umjetničke arheologije na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, ponajprije zahvaljujući vlastitoj ustrajnosti te potpori biskupa Strossmayera i kanonika Franje Račkog (1828–1894). Time se Sveučilište u Zagrebu svrstalo među rijetka europska i svjetska sveučilišta koja su već u ranoj fazi institucionalizacije discipline uspostavila stolicu za povijest umjetnosti. Redovitim profesorom povijesti umjetnosti i kulture Kršnjavi je imenovan dvadeset godina kasnije, carskim dekretom izdanim 16. travnja 1897. godine.

Osim na Mudroslovnom fakultetu Kršnjavi je nastavu iz povijesti umjetnosti držao i za slušače zagrebačkoga Bogoslovnog fakulteta od ljetnog semestra akademske godine 1877/1878. do zimskog semestra akademske godine 1884/1885.

Kršnjavijevi kolegiji na Mudroslovnom fakultetu

Nastavu na Mudroslovnom fakultetu Kršnjavi je izvodio od ožujka 1878. pa sve do umirovljenja u studenom 1918., osim u razdoblju kada je na studiju prava u Beču (1886/1887. i 1887/1888) te kada obavlja dužnost predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu (od studenog 1891. do travnja 1896), nakon čega s nastavom ponovno započinje od ljetnog semestra akademske godine 1896/1897. Važno je pritom naglasiti i kako je sve do 1913., kada kao privatni docent s predavanjima započinje Artur Schneider, Kršnjavi bio jedini nastavnik povijesti umjetnosti na Fakultetu. U svojem je dugotrajnom nastavnom djelovanju izveo velik broj kolegija koji su pokrivali širok repertoar povijesno­umjetničkih, povijesnokulturnih i literarnih tema, kao i onih iz klasične arheologije, a koji su ujedno zrcalili njegove znanstvene i stručne interese.

Rad na Mudroslovnom fakultetu Kršnjavi je započeo kolegijima Oblikoslovje umjetnosti i Poviest crkvene umjetnosti, temama kojima se vraćao u još nekoliko idućih semestara. U prvih dvadesetak godina redovito je izvodio nastavu iz kolegija klasične arheologije (npr. Mitologija grčka i Vježbe u tumačenju starogrčkih spomenika mitologije; Poviest starogrčkoga graditeljstva i Poviest graditeljstva u starom vieku), a odvajanjem Stolice za klasičnu arheologiju (1894) i zaposlenjem profesora Josipa Brunšmida (1858–1929) 1896. godine, te teme nestaju iz Kršnjavijeva nastavnog djelokruga.

Od početka svojeg rada Kršnjavi izvodi kolegije usmjerene i na stilska razdoblja, od srednjeg vijeka do baroka, bilo u cjelovitom opsegu (npr. Poviest umjetnosti za dobe renaisance) ili prema regionalnoj podjeli, najčešće predajući o talijanskoj umjetnosti (npr. Povijest talijanske renesance, Povijest kulture i umjetnosti u Mlecima, Savonarola i firentinska umjetnost potkraj XV. vijeka). Često je fokus stavljao na slikarstvo (npr. Poviest slikarstva u Nizozemskoj, Poviest talijanskoga slikarstva od XIII. do XVI. stoljeća, Poviest talijanskoga slikarstva od 16. do 18. stoljeća), a u pojedinim kolegijima na komparativni pristup građi (npr. Povijest nizozemske umjetnosti s obzirom na njemačku i francusku umjetnost). Većinu spomenutih tema tijekom godina je ponovio, često uz varijaciju naslova kolegija. S druge strane, nekim se temama prvi put posvetio tek u posljednjim godinama svojeg rada, primjerice umjetnosti 19. stoljeća.

Dopis Kraljevske zemaljske vlade, Odjel za bogoštovlje i nastavu, upućen Izidoru Kršnjavom povodom njegova imenovanja izvanrednim javnim profesorom povijesti umjetnosti i umjetničke arheologije na Sveučilištu u Zagrebu (br. 6684), 1. prosinca 1877., Arhiv za likovne umjetnosti HAZU, Zagreb

U svoju nastavu Kršnjavi uvodi i temu umjetničkog obrta, nedugo nakon utemeljenja Muzeja za umjetnost i obrt (1880) i Obrtne škole (1882) u Zagrebu (npr. Povijest umjetnoga obrta), a od 1888/1889. pa sve do umirovljenja nekoliko se godina bavi i primijenjenom estetikom (npr. O uporabljenoj estetici; Načela primijenjene estetike). Uz njegov angažman oko obnove starih i izgradnje novih, većinom neogotičkih crkava u Hrvatskoj, možemo povezati i niz kolegija koje predaje počevši od 1885/1886., a koji su vezani za srednjovjekovnu umjetnost i kulturu (npr. Poviest byzantinskoga graditeljstva i graditeljstva u srednjem vieku; Povijest kulture u srednjem vijeku s osobitim obzirom na Hrvatsku; Vježbe pred sredovječnim spomenicima u Zagrebu).

U pregledu Kršnjavijevih kolegija ističe se višegodišnje razdoblje, počev od 1902/1903. pa do 1913/1914., u kojem velik broj kolegija posvećuje temama iz srednjovjekovne književnosti i kulture, prije svega Danteu, a uz kraj tog vremenskog okvira veže se intenzivno doba njegova rada na prijevodu Božanstvene komedije na hrvatski jezik. Štoviše, Kršnjavijeva fokusiranost na spomenute teme rezultirala je time da se u razdoblju od 1904/1905. do 1909/1910. među njegovim kolegijima ne nalazi ni jedan usmjeren izričito na povijest umjetnosti.

Nastavu je Kršnjavi često organizirao tako da se unutar jednog semestra pojavljuju dva tematski povezana kolegija, odnosno da se uz predavanja vežu i praktične vježbe, ili da se jedna tema proteže kroz oba semestra jedne akademske godine. Svoja je predavanja, prema akademskom običaju onog vremena, čitao iz pripremljenih zapisa. Na vježbama je od studenata očekivao aktivno uključivanje kroz analizu i rasprave: »Tri sata na tjedan imam predavanja, gdje ja kazujem svoje mnijenje, a kod dva sata vježba veselit ću se, ako gospoda meni kažu sasvim otvoreno svoje mnijenje, makar bilo najprotivnije od onoga, što sam ja kazao.«

Iz sačuvanih rukopisa Kršnjavijevih predavanja mogu se iščitati zanimljivi segmenti koji zornije ilustriraju njegovu nastavu. Oni nam otkrivaju da je izlaganja najčešće započinjao osvrtom na sadržaj prethodnog predavanja, da se nije suzdržavao iznositi vlastite stavove o određenoj temi te da je često iznosio i osobna iskustva, želeći tako stvoriti bliskiji odnos sa studentima. Da bi studente što više zainteresirao za pojedinu temu u predavanjima je uspoređivao običaje prošlih povijesnih razdoblja sa suvremenim svjetonazorom i životom te povezivao strujanja u likovnoj umjetnosti s onima u glazbi i književnosti.

Premda je Kršnjavi kolegijima obuhvatio širok dijapazon tema, povijest umjetnosti kao akademska disciplina tijekom njegova nastavnog djelovanja na Fakultetu nije bila oblikovana kao cjelovit studij koji bi studentima u četiri godine školovanja pružio sustavan kronološki pregled umjetnosti. Jedan od vjerojatnih razloga tomu je činjenica da je u sveučilišnoj nastavi povijesti umjetnosti Kršnjavi bio svojevrsni osamljenik, kroz više desetljeća bez pravog sugovornika i suradnika, ali izgledno je i da je imao zamjetnu slobodu kad je u pitanju oblikovanje onodobne nastave.

Kršnjavijevi studenti

U vrijeme Kršnjavijeva rada na Mudroslovnom fakultetu još nisu bili ustrojeni studiji kao strogo definirane zasebne studijske cjeline. Studenti su svoj studijski program oblikovali relativno samostalno, kombinirajući kolegije različitih disciplina, pridržavajući se dakako važećih sveučilišnih propisa o studiranju. Na tragu toga pojedini su Kršnjavijevi slušači tijekom studija pohađali samo jedan ili nekoliko kolegija povijesti umjetnosti, a pojedini su to činili kontinuirano tijekom cijelog studija.

Unutar prva dva desetljeća Kršnjavijeva nastavnog djelovanja općenito je malo upisanih studenata na njegove kolegije (od jednog do 12 studenata), na nekim kolegijima nije uopće imao upisanih slušača, a onih koji su bili redoviti i kontinuirani slušači više njegovih kolegija tek je nekoliko. Među njima se ističe Ćiro Truhelka (1865–1942), Kršnjavijev student od 1882. do 1886., i prvi doktor filozofije s disertacijom iz povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu. Iz Truhelkinih zapisa saznajemo i više o Kršnjavom kao profesoru: »Bio je sjajan, duhovit predavač, bez trunke pedanterije, te je đake znao oduševiti za svoju struku. (...) Đacima je bio uvjek dobronamjerni prijatelj i sokolio je svakoga, koji je pokazivao talenta i volje za njegovu struku.« Osim Truhelke, kao rane vjerne Kršnjavijeve slušače treba izdvojiti i pripovjedača, feljtonista i pjesnika Rikarda Jorgovanića (1853–1880) i spomenutog Artura Schneidera.

Ćiro Truhelka (Osijek, 1865 – Zagreb, 1942), 1885., Muzej Slavonije, Osijek

Rikard Jorgovanić (Mali Tabor, 1853 – Zagreb, 1880), Muzej grada Zagreba

Rastom broja studenata na Mudroslovnom fakultetu početkom 20. stoljeća postupno se povećava i broj Kršnjavijevih slušača, pa je sve više onih koji redovitije upisuju kolegije povijesti umjetnosti, a među njima se mogu istaknuti, primjerice: povjesničar i numizmatičar Ivan Rengjeo (1884–1962), gimnazijski profesor i gradonačelnik Karlovca Stanislav Steinfl (1888–1933) te kulturni djelatnik i političar Ljubomir Maštrović (1893–1962). Među njegovim slušačima bilježe se i pojedini kasniji profesori Mudroslovnog fakulteta, primjerice profesor geografije Artur Gavazzi (1861–1944), profesori filozofije i pedagogije Albert Bazala (1877–1947) i Stjepan Matičević (1880–1940), botaničar Aurel Forenbacher (1882–1972), kemičar Fran Bubanović (1883–1956), lektor za češki jezik Julije Benešić (1883–1957), lektor za engleski jezik Milan Drvodelić (1883–1963) te fizičar Dušan Pejnović (1883–1958). Također, zanimljivo je istaknuti i pojedine kasnije zaslužne književnike koji su također bili njegovi slušači: uz već spomenutog Frana Galovića to su, među ostalima, bili Milutin Cihlar Nehajev (1880–1931), Tin Ujević (1891–1955), Ivo Andrić (1892–1975) i Ulderiko Donadini (1894–1923).

Međutim, među njegovim studentima koji su postali budući praktični povjesničari umjetnosti profilirat će se samo njih nekoliko, primjerice, Branko Šenoa (1879–1939), poslije profesor povijesti umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i njezin upravitelj, te srpski književnik i povjesničar umjetnosti Milan Kašanin (1895–1981).

Kršnjavijev odnos prema studentima

Premda o svojoj nastavi Kršnjavi nije puno pisao, u pojedinim uvodnim dijelovima njegovih predavanja zabilježeno je njegovo izravno obraćanje slušačima. U jednom od njih zauzima se za blizak odnos sa studentima te ih potiče na donošenje vlastitih stavova i sudova: »Ja polažem veliku važnost na intiman kontakt profesora sa slušateljima. Oni treba da stoje u najbližem duševnom doticaju. Tim ne kažem, da profesor ima zahtijevati, da mnijenje njegovo bude mnijenje njegovih slušatelja – naprotiv ja sam tako naobražen u filozofskoj školi Herbartovoj, da znam, da je svaki početak filozofskog razmišljanja: sumnja, dvojba. Nikada ne smije čovjek ‘jurare in verba magistri’ [zaklinjati se na riječi učitelja], nego svaki slušatelj mora obzirom na ono, što profesor kaže, sebi poseban sud stvoriti.« U istom predavanju ističe kako mu je cilj da studenti u njega imaju povjerenje i da »razgovaramo o svemu što se događa, pa da tu i tamo potaknem koga na literarnu produkciju«. Studente potiče da kritički pristupaju njegovim predavanjima, da ih propituju i ako je potrebno pobijaju izrečeno: »Glavno je – mislite svojom glavom, otresite se predsuda i predpostava, nedajte si od nikoga ništa sugerirati. Nebudite kao spužva, koja vodu upije pa ju onda samo malo zaprljanju opet izpušta«.

Kršnjavijeva nastavna metoda

Tijekom sveučilišnog djelovanja Kršnjavi je kontinu­irano nastojao unaprijediti nastavu iz kolegija koje je predavao, s osobitom brigom za osiguravanje odgovarajućih nastavnih sredstava i izvora.

Uvodno predavanje iz kolegija Oblikoslovje umjetnosti, održano 11. ožujka 1878., objavio je pod naslovom Znamenovanje poviesti i arkeologije umjetnosti i iskoristio kao prigodu za afirmaciju povijesti umjetnosti kao mlade akademske discipline. Pri tome se izrijekom odredio kao pristaša filozofije realizma i formalne estetike njemačkog filozofa, pedagoga i psihologa Johanna Friedricha Herbarta (1776–1841). U zagovaranju odmaka od spekulativnih estetskih prosudbi i usmjerenosti na analizu pojedinačnog umjetničkog djela prepoznatljivo je njegovo nasljedovanje Rudolfa Eitelbergera. Istodobno je na tragu Moritza Thausinga (1838–1884) jasno razgraničio povijest umjetnosti od estetike, naglasivši njezin odnos prema arheologiji kao sestrinskoj, ali metodološki različitoj disciplini.

Artur Schneider (Zagreb, 1879 – 1946), 1905., iz: Peristil, 23 (1980)

Izidor Kršnjavi, skica prema slici Giambattiste Tiepola Čudo sv. Patrika (Musei Civici, Padova), kombinirana tehnika, iz: Škica kopija talijanskog i holandskog slikarstva, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb

U uvodnom predavanju Poviest crkvene umjetnosti, održanom 30. travnja 1878. godine za slušače Bogoslovnog fakulteta i objavljenom u Katoličkom listu, Kršnjavi je, među ostalim, istaknuo odgojnu, duhovnu i moralnu dimenziju crkvene umjetnosti. U tom kontekstu naglašava i posebnu odgovornost svećenika da kao njezini čuvari i promicatelji razumiju njezinu povijest, tehniku i simboliku.

Godine 1883. Kršnjavi je u nakladi Društva umjetnosti objavio i prvi hrvatski sveučilišni udžbenik o povijesti arhitekture, Oblici graditeljstva u starom vieku i glavna načela gradjevne ljepote, koji je posvetio Franji Račkom. Kao doprinose te knjige istaknuo je kako je jasnije nego u dotadašnjoj literaturi povezao orijentalnu, klasičnu i kršćansku umjetnost, ispravio teorije o genezi pojedinih arhitektonskih oblika te posvetio više prostora ruskoj, srpskoj i hrvatskoj umjetnosti. Glavnim doprinosom smatrao je, pak, razradu estetskih načela koja je sastavio posve samostalno na temelju analize starovjekovnih arhitektonskih primjera.

Kao predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu Kršnjavi je za Kraljevsku sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu nabavio 1193 sveska iz knjižnice njemačkog povjesničara umjetnosti Antona Springera (1825–1891), s namjerom da posluže kao osnova prve biblioteke budućeg Seminara i Instituta za povijest umjetnosti i kulture.

Fotografije talijanskih spomenika iz Kršnjavijeve ostavštine, 19. stoljeće, Arhiv za likovne umjetnosti HAZU, Zagreb

Poštujući specifičnosti nastave povijesti umjetnosti i klasične arheologije, koje je upoznao tijekom studija u Beču, Kršnjavi je težio svoja predavanja popratiti reprodukcijama umjetničkih djela. U tome mu je, među ostalim, poslužila i knjižica Škica kopija talijanskog i holandskog slikarstva, koju je između 1872. i 1877. izradio prema originalima s kojima se susretao na putovanjima Italijom te prilikom posjeta Kunsthistorisches Museumu u Beču. Posjedovao je i zbirku fotografija arhitektonskih i drugih umjetničkih djela profesionalnih fotografa, poput Giacoma Brogija (1822–1881), prikupljenih tijekom brojnih europskih putovanja. Zauzimao se i za korištenje dijapozitiva u nastavi te je 1914. nabavio 500 staklenih dijapozitiva s reprodukcijama djela talijanske renesanse, izdanih u berlinskoj tvrtki Dr. Franz Stoedtner, od kojih se dio i danas čuva u fototeci Odsjeka za povijest umjetnosti kao njezino najstarije gradivo.

Godine 1892. pokrenuo je i stvaranje Sveučilišne zbirke sadrenih odljeva kojoj je svrha bila da »posluži studiju arheologije u sveučilištu i da djeluje na estetsko obrazovanje hrvatskoga općinstva«, a koja je poslije uključena u fond Gliptoteke HAZU. Nastavu za slušače povijesti umjetnosti također je planirao izvoditi u novoosnovanim muzejskim i galerijskim prostorima u Zagrebu. Kršnjavi je, naime, 1883. bio imenovan prvim ravnateljem Strossmayerove Galerije slika te je bio autor njezina prvoga stalnog postava. Budući da je Galeriju vidio i kao »nastavni zavod za poduku publike i naročito učeće se mladeži iz povijesti umjetnosti«, Kršnjavi je postav organizirao kronološki, prema umjetničkim školama, a s ciljem da bude »što jasnija i razumljivija ilustracija poviesti umjetnosti«. Međutim, zbog političkih sukoba s biskupom Strossmayerom i kanonikom Franjom Račkim, prvim predsjednikom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, pod čijim je okriljem Galerija slika djelovala, Kršnjavi je 1886. bio razriješen dužnosti ravnatelja te mu je izvođenje redovne nastave u Galeriji bilo onemogućeno. Godine 1879. Kršnjavi je sastavio i prvi Štatut i osnovu Muzeja za umjetni obrt u kojem je također istaknuo kako i taj zavod treba »biti nastavnim sredstvom za podučavanje u umjetničkoj stilistici i poviesti umjetnosti za sveučilište«. Redovi predavanja Mudroslovnog fakulteta otkrivaju da je Kršnjavi nastavu u Muzeju za umjetni obrt izvodio kroz nekoliko akademskih godina.

Kao što je istaknuto u uvodu, Kršnjavi je za svoje slušače organizirao i terensku nastavu, odnosno »znanstvene izlete«, kako ih je sam nazivao. Prije opisanom putovanju u sjevernu Italiju 1912. prethodilo je studijsko putovanje u Veneciju školskom lađom Margita u organizaciji Društva umjetnosti 1897. godine. O tom putovanju, u kojem je sudjelovalo sedamdeset i troje studenata, Kršnjavi je s ponosom zapisao: »Vodio sam ih u sve znamenitije crkve i u galeriju [Galerija Akademije], a držim da je u mnogomu ostao živ dojam za sav život«. Sljedeće, 1898. godine organizirao je slično putovanje u Budimpeštu i Beč za dvadeset i petero studenata.

Među Kršnjavijevim idejama unapređenja nastave povijesti umjetnosti u Hrvatskoj bilo je i osnivanje Seminara te sveučilišnog Instituta za povijest umjetnosti i kulture. U prijedlogu njegova Statuta (1912) naveo je kako je svrha Instituta upoznavanje studenata s osnovnim znanjima iz povijesti umjetnosti i kulture te njihovo uvođenje u samostalni znanstvenoistraživački rad iz opće i nacionalne povijesti umjetnosti. U toj se inicijativi ogleda Kršnjavijevo nastojanje da se studij povijesti umjetnosti podigne na višu akademsku i znanstvenu razinu. Međutim, te ideje realizirane su tek nakon Kršnjavijeve smrti: Seminar je osnovan 1928., a Institut za povijest umjetnosti tek 1961. godine.

Izidor Kršnjavi na palubi školske lađe Margita, 1895.?, Arhiv za likovne umjetnosti HAZU, Zagreb

Zaključak

Imenovanje dr. Izidora Kršnjavog izvanrednim profesorom povijesti umjetnosti i klasične umjetničke arheologije na Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u studenom 1877. pokazalo se ne samo čvrstom početnom točkom nego i osnovom njegova cjelokupnoga znanstvenog i kulturnog djelovanja u Hrvatskoj. Značaja tog položaja i sam je bio svjestan pa je tako još 1874. u pismu Lacku Mrazoviću napisao sljedeće: »Sveučilišna stolica bila bi naravno prva pogodba za uspješno djelovanje jer jedino s visine uglednog mjesta čovjek šta i postići može, kao jednostavni ‘slikar’ ne mislim da bi dosta autoriteta imao niti u samoj domovini, niti u Beču kod muzeja i kod dvora«. U svojoj sveučilišnoj karijeri, koja je trajala nešto više od četiri desetljeća, Kršnjavi je čvrsto pozicionirao povijest umjetnosti kao akademsku disciplinu na Sveučilištu u Zagrebu te ju svojim cjelokupnim djelovanjem učinio važnim i neizostavnim instrumentom kulturne modernizacije hrvatskog društva.

Josipa Alviž i Jasmina Nestić izvanredne su profesorice na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na Katedri za metodiku nastave povijesti umjetnosti. U fokusu njihova istraživanja nalaze se teme iz područja povijesti povijesti umjetnosti, metodike nastave povijesti umjetnosti te umjetnosti 17. i 18. stoljeća.

Izvori citata

HR-ARLIKUM HAZU, Ostavština Kršnjavi, inv. ozn. K3-f4, Zapis predavanja, 12 listova, rukopis; nedatirano, oko 1900.(?), (s.p.)

HR-ARLIKUM HAZU, Ostavština Kršnjavi, inv. ozn. K3-f4, Predavanje Kritična metoda u povijesti, 1–2.

Spomenica o 25-godišnjem postojanju Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu, Zagreb, Tisak Kr. zemaljske tiskare, 1900., 112.

Kršnjavi, Izidor, »Nešto o razsvjeti naše galerije«, u: Vienac, br. 40, 3. listopada 1874., 638–639, 638.

[Kršnjavi, Izidor], Štatut i osnova Muzeja za umjetni obrt, Zagreb: Družtvo umjetnosti, 1879.

Tartaglia-Kelemen, Vladimira, »Pisma Izidora Kršnjavog 1874 – 1878«, u: Radovi Arhiva Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, sv. II, Zagreb, 1973., 157–220, 175.

Maruševski, Olga, Iso Kršnjavi kao graditelj. Izgradnja i obnova obrazovnih, kulturnih i umjetničkih spomenika u Hrvatskoj, II., nadopunjeno izdanje, Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 2009. [prvo izdanje 1986], 46–47.

Truhelka, Ćiro, Uspomene jednog pionira, Zagreb: Hrvatski izdavalački bibliografski zavod, 1942., 20.

Vujić, Žarka, »Izidor Kršnjavi – pionir muzealne znanosti u Hrvatskoj«, u: Muzeologija, 46 (2009.): 9–35, 18.

Literatura

Alviž, Josipa; Nestić, Jasmina, Od vandrovanja Rimom do sve­učilišnog studija povijesti umjetnosti: povijest izobrazbe povjesničara umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu od 1877. do 1945., Zagreb: FF Press, 2025.

Damjanović, Dragan, »Bishop Juraj Strossmayer, Izidor Kršnjavi and the Foundation of the Chairs in Art History and Ancient Classical Archaeology at Zagreb University«, u: Centropa. A Journal of Central European Architecture and Related Arts, 3 (2009): 176–184.

Jurković, Miljenko; Dulibić, Frano, »Odsjek za povijest umjetnosti«, u: Nevena Škrbić Alempijević, Stjepan Damjanović (ur.), 150 godina Filozofskoga fakulteta, Zagreb: FF press, 2024., 553–570.

Kršnjavi, Izidor, »Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba (iz mojih zapisaka)«, u: Miroslav Vaupotić (ur.), Iso Kršnjavi, Iso Velikanović, Živko Bertić, Joza Ivakić – izabrana djela, Zagreb: Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1980., 149–240.

Jirsak, Libuše, Izidor Kršnjavi und die Wiener Schule der Kunst­geschichte, Zagreb: Matica hrvatska, 2008.

Maruševski, Olga, »Izidor Kršnjavi i ‛dnevnik’ njegove borbe za profesuru«, u: Radovi Odsjeka za povijest umjetnosti, 7 (1981): 23–39.

Pelc, Milan, »Povijest umjetnosti«, u: Mirjana Polić Bobić (ur.), Sveučilište u Zagrebu 1669. – 2019., Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, 2019., 301–304.