Iso Kršnjavi i sakralna umjetnost u Hrvatskoj

 

Uvod

Djelovanje Ise Kršnjavoga na polju unaprjeđenja umjetnosti u Hrvatskoj već je desetljećima tema kojom se bave povjesničari umjetnosti, povjesničari i drugi istraživači 19. stoljeća. Unatoč tomu, a zahvaljujući njegovoj golemoj energiji i upornom radu, još uvijek ima mnoštvo tema koje nisu podrobno istražene. Cilj je ovoga teksta sintezno upozoriti na njegov utjecaj na polju sakralne umjetnosti, ponajprije arhitekture, ali i opremanja sakralnih prostora, u Hrvatskoj potkraj 19. i početkom 20. stoljeća.

Crkva svetog Marka nakon restauracije izvedene
1876–1882. prema projektu Friedricha von Schmidta

Na putu prema predstojništvu – dolazak u Zagreb preko Beča, Münchena i Italije

Autobiografija (odnosno autobiografije) Kršnjavoga jasno svjedoči koji su događaji odigrali ključnu ulogu u usmjeravanju njegova interesa prema umjetnosti. Pokoja grafika koju je imao priliku vidjeti u djetinjstvu, učenje u atelijeru slavonskog pejzažista i višedesetljetnog profesora na Crtačkoj školi u Osijeku Huga Conrada von Hötzendorfa, razvili su u njemu interes za vizualne umjetnosti koji će ga pratiti cijeli život. Školovanje u Beču i Münchenu, upoznavanje s bogatim zbirkama austrijske i bavarske vladajuće kuće, sa sve bogatijom (ponajprije njemačkom) povijesno-umjetničkom literaturom, stvorili su temelje njegova odnosa prema likovnom stvaralaštvu. Iako će i u desetljećima koja dolaze itekako pratiti nove tendencije u umjetnosti, iako će biti svjestan slikarstva radikalnoga courbetovskog realizma, a poslije i simbolizma pa i djela klasične moderne kao i arhitekture secesije i nihilizma, kako je nazivao ranomodernistički arhitektonski purizam, Kršnjavi je ipak u duhu ostao čovjek historicizma. Tekstovi Rudolfa Eitelbergera, Carla von Lützowa, Gottfreida Sempera oblikovali su njegov ne samo metodološki pristup likovnom djelu nego su istodobno formirali ljestvicu vrijednosti koju će zadržati do smrti.

Dok je u Srednjoj Europi stjecao formalne sveučilišne kvalifikacije, na Mediteranu, u Italiji, proširivao je svoja znanja uz ključna ostvarenja srednjovjekovne i novovjekovne umjetnosti. Bilježnice s brojnim crtežima napravljenima pri putovanjima svjedoče s kolikom je pomnjom upijao slikarske, kiparske i arhitektonske motive kanonskih ostvarenja povijesti umjetnosti. Formirajući se na vrhunskim umjetničkim djelima, u malu i tada siromašnu Hrvatsku Kršnjavi je htio prenijeti bar nešto od viđenoga. Kako je isticao – kada netko putuje svijetom pa vidi lijepih stvari najradije bi ih ponio kući sa sobom.^[1] A upravo je na polju sakralne umjetnosti uočio najizglednije mogućnosti realizacije takvih projekata.

Umjetnost, crkva i politika

Sakralna umjetnost bit će Kršnjavijeva preokupacija od samih početaka njegove karijere. Još za studija i putovanja Italijom postao je sugovornikom (a donekle i savjetnikom) biskupa Josipa Jurja Strossmayera u koncipiranju oslika i unutrašnje opreme đakovačke katedrale, a ubrzo i niza građevina u Zagrebu: palače Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, župne crkve svetog Marka, prvostolne crkve, sve odreda povjerene provjerenom projektantu, bečkom arhitektu i profesoru na Akademiji likovnih umjetnosti Friedrichu Schmidtu. Vezano uz te projekte povezao se je i s njegovim učenikom Hermanom Bolléom, koji će postati glavnim realizatorom Kršnjavijevih ideja, osobito na polju sakralne arhitekture i umjetničkog obrta.

Strossmayer se u to vrijeme već bio povukao iz aktivne politike, no i dalje je iza kulisa bio vođa hrvatske opozicije spram hrvatskih vlada (manje-više) odanih Budimpešti. Upravo zbog njegova beskompromisnoga političkog stava početkom 1880-ih Kršnjavi se razilazi s đakovačkim biskupom približavanjem tadašnjim vladajućim strukturama u Zagrebu na čelu s banovima Ladislavom Pejačevićem i Dragutinom Khuen-Héderváryjem. Nakon što je 1885. sudjelovao u oružanom dvoboju udaljava se i od čelnih ljudi Zagrebačke nadbiskupije, čime mu je polje djelovanja na polju umjetnosti u dvije najvažnije katoličke crkvene pokrajine u Hrvatskoj bitno smanjeno. Morao si je stoga vrata otvoriti putem politike.

Svetište zagrebačke katedrale prije potresa 2020. s predmetima umjetničkog obrta izvedenima prema projektu Hermana Bolléa

 

Katedrala u Zagrebu oko 1910., nakon restauracije izvedene
1879–1902. prema projektu Friedricha von Schmidta i Hermana Bolléa

U zemlji prožetoj klijentelizmom i korupcijom, gdje je političarima (kako je Kršnjavi prokazao u svojim Zapisima) bilo više stalo da pokupe dnevnice za put u Budimpeštu za rad u parlamentu gdje se govorio jezik koji ne razumiju negoli da se doista uključe u političku borbu, gdje je od izdavanja školskih udžbenika do ulaganja u obnovu građevina svatko gledao kako će ponajprije staviti dio novca sebi u džep, prvi hrvatski povjesničar umjetnosti shvatio je da je jedini način na koji je bilo moguće nešto promijeniti bilo doći u položaj moći, domoći se komadićka vlasti. To ga je doduše stajalo prestanka prijateljstva sa Strossmayerom i brojnim drugim oporbenjacima u Hrvatskoj, no istodobno mu je omogućilo unaprjeđivanje stanja u umjetnosti i prosvjeti u Hrvatskoj, osobito nakon što je 1891. postao predstojnikom Odjela za bogoštovlje i nastavu hrvatske Zemaljske vlade (26. studenoga 1891 – 9. travnja 1896). Svoj je mandat iskoristio koliko god su mu to mogućnosti dopuštale. Nemoguće je i pobrojiti sve projekte koje je uspio realizirati u manje od pet godina. Kako je sam isticao, vodeći navedeni vladin resor izgradio je ili obnovio stotinu školskih zgrada i devedeset crkava. Kako bi uspio ishoditi potporu bana Khuen-Hedervaryja za njihovu realizaciju povremeno je i sam bio prisiljen frizirati troškovnike, fiktivno umanjivati vrijednosti pothvata za koje inače ne bi dobio dozvolu.

Po svoj prilici takva politika dovela je do njegova odlaska s čela Odjela za bogoštovlje i nastavu, koji nikada nije prežalio. U svim kasnijim predstojnicima nalazio je korumpirane ljude stalno se nadajući da će biti vraćen na položaj, što se nikada nije dogodilo. Iako su mu mjesta sveučilišnog profesora povijesti umjetnosti te predsjednika Hrvatskog društva umjetnosti omogućila da bude i dalje arbitar događanja na hrvatskoj likovnoj sceni, nove velike projekte poput Školskog foruma i sjedišta Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 10 u Zagrebu te restauracije križevačke i pakračke crkve više nije mogao pokretati. Do toga je vremena, međutim, već uvelike preobrazio stanje u hrvatskoj umjetnosti.

Kršnjavi i arhitektura

Rad na unaprjeđenju sakralne arhitekture i umjetnosti započeo je Kršnjavi gotovo odmah nakon nastanjivanja u Zagrebu u drugoj polovici 1870-ih godina, a u sklopu općih težnji k unaprjeđenju umjetnosti u Hrvatskoj. Kršnjavi je s jedne strane bio svjestan da je (ponajprije katolička, ali i pravoslavna) Crkva pripadala skupini rijetkih institucija koje su imale sredstava za ostvarenje kvalitetnih umjetničkih projekata, samo je bilo potrebno ta ulaganja kanalizirati u kvalitetne radove. S druge strane bio je jednako svjestan velikog utjecaja crkvenih zajednica na širu populaciju. Poboljšanje kvalitete sakralne umjetnosti, vjerovao je, poboljšalo bi opću razinu kvalitete produkcije na polju vizualnih umjetnosti u Hrvatskoj. Stoga već 1881., pišući o gradnji novih kanoničkih kurija na Kaptolu, ističe: »Poticaji na soliditet i istinitost u gradnji, na zdrav i razborit smjer u umjetnosti uviek su došli od crkve i crkvenih korporacija, koje su čuvarice idealnih narodnih dobara«.^[2] Pomalo je tim riječima i podilazio svećenstvu nastojeći uvjeriti kako čelne ljude Crkve tako i lokalne župnike/parohe na smjer koji je smatrao ispravnim u umjetnosti.

 

Hodočasnička crkva u Mariji Bistrici nakon restauracije izvedene prema projektu Hermana Bolléa 1878–1885.

 

Herman Bollé, Kapela u Gustelnici, Turopolje, 1887–1888.

Kako bi se poboljšala situacija u umjetnosti prvi nužni korak bilo je naručivanje djela od kvalitetnih umjetnika. Na polju arhitekture nastojao je stoga svim snagama da se projektiranje sakralnih građevina oduzme iz ruku arhitekata i inženjera zaposlenih pri javnim organima vlasti, Građevnom odsjeku Unutarnjeg odjela Zemaljske vlade, te raznim županijskim, gradskim i kotarskim tijelima. Isticao je da »kad se ima graditi ludnica ili sudbeni stol ili kazalište, onda svatko smatra za sasvim naravno, da se takova zadaća povjeri arhitekti, a inžinir činovnik pridržava za se izvadjanje i nadzor; samo kad se radi o tom, da treba crkvu graditi, pregraditi ili popraviti, onda se svaki inžinir smatra dovoljno vještim, da sam izradi i osnove i da radi, pa postupa sa starimi spomenici umjetnosti, kako je njega volja, prem je gradnja crkvah špecialitet, koji tek drugom posebnom nakanom naučiti valja«. Projekte za crkve htio je stoga prebaciti u ruke kvalitetnih arhitekata, ponajprije Hermana Bolléa, koji se doista već 1880-ih, Kršnjavijevim zagovorom, afirmirao u najvažnijega domaćega projektanta sakralnih građevina. Morao je pri tome nadići predrasude prema Bolléu – i zbog njegova specifičnog pristupa arhitekturi, ali i podrijetla. Po Kršnjavom, okolnost da je netko stranac ne smije biti presudna, nego samo i isključivo kvaliteta rada: »Kad dođe netko i pravi se liječnikom, a nema diplomu bez problema ćemo ga odbaciti, a ako dođe Baumeister i Straßeningenieur i drži se arhitektom, treba samo apelirati na patriotizam i naći će ljudi koji će ga držati za stručnjaka«.^[3]

Povjeriti projekte za crkve u cijelosti u ruke kvalitetnih arhitekata uspijevat će mu isprva samo djelomično. Vladini inženjeri zadržali su 1870-ih i 1880-ih važnu ulogu na polju sakralne i javne arhitekture. U svojim autobiografskim zapisima istaknuo je stoga u trećem licu: »Borba s građevnim odjelom Zemaljske vlade posebna je postaja na Kršnjavijevu križnom putu«.^[4] Pobjedu će izvojevati naposljetku tek 1890-ih, nakon što je postao predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu, kada je Građevni odsjek Unutarnjeg odjela Zemaljske vlade pretvorio u izvršni organ njegova ministarstva.^[5]

Treba priznati da Kršnjavijev odnos prema vladinim inženjerima nije bio do kraja pravedan – primjeri poput župnih crkvi u Veleševcu ili Kraljevu Vrhu pokazuju kako su i inžiniri činovnici bili itekako kvalificirani za izgradnju crkava – međutim, nesumnjivo jest da se Kršnjavijevim utjecajem unijela viša razina kvalitete u sakralnu umjetnost u Hrvatskoj, ponajprije pristup crkvi kao Gesamtkunstwerku, građevini koju u cjelini treba osmisliti, sa svakim detaljem opreme i oslika.

Izgradnju novih i restauraciju starih sakralnih građevina Kršnjavi je vidio redovito kao priliku realiziranja idealtipskih primjera povijesnih stilova. Odabir stila pri tome je za njega bio jasni pokazatelj funkcije građevine. Za katoličke crkve smatrao je najprikladnijim dakako gotički stil, a tek povremeno romanički i renesansni stil, dakle stilove europskog zapada, za pravoslavne i grkokatoličke bizantski stil kršćanskog istoka, a promovirao je povremeno i upotrebu posebnoga nacionalnoga hrvatskog stila zbog identitetskih razloga: »Svaka vrsta sgradah mora imati i ima u dobrih umjetnikah svoj vlastiti styl«.^[6]

Fascinacija gotikom kao stilom rodila se kod njega za putovanja po Italiji i Njemačkoj sredinom 1870-ih. Postao je uvjeren kako za projektiranje u tom stilu arhitekt treba biti posebno talentiran. Isticao je: »Tko gotskim stylom graditi znade tomu je svaki drugi styl igrarija«.^[7] Kršnjavijeva sklonost gotici kao stilu doživljava svoj vrhunac početkom 1880-ih i uoči, a osobito nakon potresa koji je teško oštetio gotovo sve srednjovjekovne (pa i novovjekovne) spomenike Zagreba.

Svojom poznatom rječitošću oštro je u to vrijeme branio Schmidt-Bolléov zahvat na restauriranju crkve svetog Marka, a nakon što se nova unutrašnjost nije svidjela kanoniku Felixu Suhu, te poticao temeljitu restauraciju zagrebačke katedrale, pozivajući se jednako na estetske kao i nacionalne razloge. Katedrala, »toli divan spomenik vjerskog i domoljubnog zanosa prvakah našega svećenstva« po njemu se nužno morala kvalitetno preobraziti kao i njezina okolica, kako bi cijeli Kaptol bio preobražen u gotičkom stilu: »Kao što nije moguće da misno ruho bude od prostoga ćebeta, tako nije možno da stolna crkva na svom pročelju ostane prosta i gola, a kao što uz misno odielo pristaje ozbiljno svećeničko, tako uz buduću krasnu stolnu crkvu moraju pristajati kanoničke kuće«.^[8] Gotiku na kraju nije uspio promovirati u isključivi stil ni sakralne arhitekture ni gradnji na Kaptolu, međutim, odigrao je ključnu ulogu u njezinu širenju u hrvatskoj sakralnoj arhitekturi 1880-ih.

 

Kapela Kukulj na Mirogoju podignuta prema projektu Hermana Bolléa 1891–1893. idealtipski je primjer neobizantskoga sakralnog objekta kakav je Kršnjavi priželjkivao za građevine pravoslavne crkve. Tu fotografiju sačuvanu u Zavičajnom muzeju u Našicama Bollé je poslao Kršnjavome »za uspomenu na zajednička stremljenja«.

Kako je već spomenuto, drugi stilovi europskoga zapada, romanika i renesansa, predstavljali su tek rezervne opcije na polju sakralne arhitekture katoličke crkve, pogodne za posebne slučajeve. Nastojao je tako da se nikada realizirana crkva Školskog foruma u Zagrebu izvede u neorenesansnom stilu, kako bi se prilagodila stilu ostatka kompleksa, odnosno zgradi Kraljevske velike gimnazije, realke i trgovačke škole na današnjem Rooseveltovu trgu. Odobravao je i odabir stila za mirogojske arkade i središnju kapelu Krista Kralja a s obzirom na okolnost da se Bollé referirao na najkvalitetnija djela talijanske renesanse. Hvalio je i najvažniji realizirani projekt na polju hrvatske sakralne arhitekture u stilu sjevernjačke neorenesanse – restauriranje hodočasničkoga kompleksa u Mariji Bistrici (1878–1885), dakako ponajprije stoga što je izvođeno po projektu Hermana Bolléa.^[9]

Projekti u (neo)bizantskom stilu realizirani pod utjecajem Kršnjavoga vezani su ponajprije za pravoslavnu crkvu, drugu po jačini konfesionalnu zajednicu u Hrvatskoj, a u rjeđim slučajevima i za grkokatoličku zajednicu. Bizantski je stil zarana zainteresirao Kršnjavoga: »Orientalan način gradjenja je sam po sebi fantastičan, te ima njeku tajinstvenu moć uzrujati nas i na srce djelovati«,^[10] a već 1883–1884. u restauriranju zagrebačke pravoslavne crkve vidio je priliku realizirati djelo koje će u Hrvatskoj postati smjerokaz za buduće slične zahvate. Nakon što je osobnim vezama uspio osigurati da posao bude povjeren (opet) Bolléu, u više je navrata u zagrebačkom tisku objavljivao članke u kojima je opširno hvalio izvedeni zahvat. Jedino je prigovarao što se pravoslavna općina nije osmjelila na rušenje postojeće crkve i gradnju posve nove, centralnog tlocrta.^[11] Ta se njegova želja nije nikada realizirala i sve pravoslavne crkve koje su restaurirane u Hrvatskoj potkraj 19. i početkom 20. stoljeća zadržale su postojeće longitudinalno prostorno ustrojstvo (poput pakračke saborne crkve) i samo su manje kapele (poput kapele-mauzoleja obitelji Kukulj na zagrebačkom Mirogoju), podignute u skladu s osobinama bizantske arhitekture, kako ih je formulirao Kršnjavi.^[12]

Hrvatski narodni stil, koji je također svesrdno zagovarao, temeljeći ga na tradicijskoj drvenoj arhitekturi Srijema i istočne Slavonije, imat će tek ograničenu pojavnost na polju sakralne arhitekture. Najkvalitetniji je, do danas očuvani primjer drvena kapela u Gustelnici nedaleko od Dubranca (1887–1888), izvedena po Bollé­ovu projektu.^[13]

 

Unutrašnjost grkokatoličke katedrale u Križevcima, restaurirane inicijativom Ise Kršnjavoga prema projektu Hermana Bolléa 1894–1897. Danas predstavlja jedan od najcjelovitije sačuvanih historicističkih interijera u Hrvatskoj.

Kako da nam se domovina obogati

Još za vrijeme studija 1874. godine Kršnjavi je u zagrebačkom Viencu objavio članak »Kako da nam se domovina obogati«,^[14] čiji je osnovni cilj bilo nastojanje da se unaprijedi stanje u umjetničkom obrtu u Hrvatskoj, kako se oprema sakralnih i drugih interijera ne bi naručivala s prostora izvan Hrvatske, nego od domaćih majstora. Priređujući prvu svoju izložbu u Zagrebu na prijelazu iz 1879. u 1880., koja je značila svojevrsnu inauguraciju njegovih daljnjih težnji, predstavio je stoga cijeli niz djela namijenjenih sakralnim građevinama, ponajprije restauraciji kompleksa u Mariji Bistrici, izvedenih od domaćih majstora po Bolléovu projektu.^[15] Isto tako, oblikujući prvu zbirku Muzeja za umjetnost i obrt 1880. pobrinuo se da se niz radova s polja sakralne umjetnosti nabavi za muzej kao predložak za buduće radove. Nabavio je tako (odljeve?) »gotske glavice i brizgala« katedrale u Kölnu, »babac« crkve u Mariji Bistrici, kazule biskupa Strossmayera, fotografije katedrale u Chartresu i druga djela umjetničkog obrta.^[16]

Nakon što se formirala katedralna radionica uz restauraciju zagrebačke prvostolne crkve (1879) i nakon što je utemeljena Obrtna škola (1882) počeo se povećavati broj vještih obrtnika u Zagrebu, na čijem je zapošljavanju pri opremanju crkava Kršnjavi počeo inzistirati. Istodobno, međutim, kako domaćih slikara i kipara specijaliziranih za sakralnu umjetnost Hrvatska jedva tada da je imala, nalazio ih je u drugim dijelovima Austro-Ugarske, pa i ostatka Srednje Europe. To dobro pokazuje primjer pravoslavne crkve u Zagrebu. Njezina restauracija, izvedena prema Bolléovim projektima od profesora i učenika Obrtne škole, za njega je bila primjer koliko je u Hrvatskoj u kratko vrijeme uznapredovao obrt: »Ta crkva iz vana eto to je stanje naše umjetnosti i našega umjetnoga obrta prije Bolléa, a ista crkva iz nutra – to je slika Bolléovog djelovanja, od kako je medju nami«.^[17] Za izradu ikona na ikonostasu Kršnjavi je, međutim, preporučio slikara iz Bukovine Epaminondasa Bučevskog, jer se u Zagrebu još uvijek ni jedan slikar nije specijalizirao za taj tip slikarstva.

Preko zapošljavanja slikara i kipara na Obrtnoj školi (Josipa Bauera, Dragutina Moraka), dodjeljivanja stipendija domaćim umjetnicima za školovanje u inozemstvu, kao i privlačenja već formiranih hrvatskih umjetnika u Zagreb državnim narudžbama, već 1890-ih mijenja se situacija. Na izradi oltarnih pala, oslika i ikona prvostolne crkve zagrebačke, grkokatoličke crkve u Križevcima, župne katoličke crkve i pravoslavne crkve u Požegi, katoličke crkve u Novoj Gradiški i brojnim drugim građevinama angažirani su poticajem Zemaljske vlade, odnosno Kršnjavoga, razni zagrebački umjetnici, među njima i vrhunski slikari Bela Čikoš Sesija, Celestin Medović, Ivan Tišov i Ferdo Kovačević. Nakon što im je omogućio školovanje, nastojao im je osigurati i što više posla. Sretna je okolnost da se i nakon njegova odlaska s čelnog mjesta Odjela za bogoštovlje i nastavu ta praksa nastavila.

Zaključne riječi

Što je ostalo od brojnih projekata na polju sakralne arhitekture čijoj je realizaciji Iso Kršnjavi pridonio. Većina građevina postoji i danas, međutim, malo je koja zadržala svoj izgled s kraja 19. stoljeća. Najveći je dio sakralnih prostora izgubio odliku historicističkoga Gesamtkunstwerka zbog kasnijih zahvata, osobito monumentalnije građevine. U Zagrebu, crkva sv. Marka dobila je novi inventar i oslik u međuratnom periodu, franjevačka crkva u više je navrata obnavljana nakon Drugoga svjetskog rata te prilično radikalno nakon potresa 2020., pravoslavna je crkva najprije 1930-ih modernizirana, a potom 2000-ih oslikana figurativnim neobizantskim oslikom, unutrašnjost crkve u Mariji Bistrici preoblikovana je za vrijeme Drugoga svjetskog rata i slično. Cjelovito sačuvane historicističke interijere kakve je zagovarao Kršnjavi danas možemo vidjeti tek na rijetkim mjestima. Osobito valja istaknuti neogotičku grkokatoličku katedralu u Križevcima, neobizantsku grkokatoličku crkvu svetih Ćirila i Metoda na Gornjem gradu u Zagrebu ili franjevačku crkvu u Iloku. Za nadati se je da će se, kada se u cjelini završi restauracija interijera zagrebačke prvostolnice, i njoj vratiti bar dio njezine historicističke raskoši.^[18]n

Literatura

Damjanović, Dragan, Arhitekt Herman Bollé, Zagreb: Leykam international, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 2013.

Kršnjavi, Iso, Listovi iz Slavonije, Zagreb, 1882.

Kršnjavi, Iso, Zapisci – iza kulisa hrvatske politike, Zagreb: Mladost 1986.

Mance Cipek, Ivana; Matijević, Zlatko (ur.), Iso Kršnjavi – veliki utemeljitelj, Zbornik znanstveno-stručnog skupa, Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, Hrvatski institut za povijest, 2015.

Maruševski, Olga, Iso Kršnjavi kao graditelj. Izgradnja i obnova obrazovnih, kulturnih i umjetničkih spomenika u Hrvatskoj, II., nadopunjeno izdanje, Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 2009. [prvo izdanje 1986.]

Tartaglia Kelemen, Vladimira, »Pisma Izidora Kršnjavoga 1874. – 1878.«, Radovi arhiva JAZU II, (1973), 157–220

-

Dragan Damjanović redoviti je profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Glavno područje istraživačkog interesa vezano mu je za povijest arhitekture te u manjoj mjeri slikarstva i skulpture Hrvatske i Srednje Europe u 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, o čemu je objavio veći broj znanstvenih radova i monografija. Voditelj je kompetitivnog istraživačkog projekta Reprezentacija, razvoj, edukacija, participacija − Umjetnost u društvu od 19. do 21. stoljeća koji se provodi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu uz potporu Hrvatske zaklade za znanost.

---

^[1]   K., »Crkva sv. Marka u Zagrebu«, Narodne novine, 249, 30. 10. 1882., 2–3.

^[2]   Iso Kršnjavi, »Kuće gotskog sloga u Zagrebu«, Vienac, 13, no. 33 (13. 8. 1881), 526–528.

^[3]   Dr. I. K.: »Der Erker am Stanković’schen Hause«, Agramer Zeitung, 159, 14. 7. 1880., 3.

^[4]   Iso Kršnjavi, Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike, knjiga I, Zagreb: Mladost, 1986., 327.

^[5]   Kršnjavi, Zapisci. 327–328.

^[6]   »Non quis sed quid«: »Dogradnja Jelačićevog trga«, Narodne novine, 45, 25. 2. 1880., 4.

^[7]   Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Račkijeva ostavština, Kršnjavi u ime Društva umjetnosti Prvostolnom kaptolu zagrebačkom, Zagreb, 25. 12. 1881.

^[8]   Ibid.

^[9]   Vladimira Tartaglia Kelemen, »Pisma Izidora Kršnjavoga 1874. – 1878.«, Radovi arhiva JAZU II, (1973), 157–220 Kršnjavi Mrazoviću, Rim, 21. 3. 1875.

^[10]  Kršnjavi, Zapisci. 334.

^[11]  Dr. K. [Iso Kršnjavi], »Pravoslavna crkva u Zagrebu«, Narodne novine, 44, 23. 2. 1883., 2.

^[12]  Dragan Damjanović, Arhitekt Herman Bollé, Leykam international, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 2013., 479–490.

^[13]  Ibid., 596–633.

^[14]  Iso Kršnjavi, »Kako da nam se država obogati? II«, Vienac, 21, 23. 5. 1874., 329–331.

^[15]  Iso Kršnjavi: »Umjetnička izložba u Zagrebu, II.«, Narodne novine, 293, 22. 12. 1879., 4.

^[16]  »Otvorenje Muzeja za umjetnost i obrt, I.«, Narodne novine, 137, 17. 6. 1880., 4.

^[17]  K.[Kršnjavi], »Srbska pravoslavna crkva u Zagrebu«, Narodne novine, 224, 27. 9. 1884., 3.

^[18]  Ovaj je rad sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost projektom IP-2022-10-9843 Reprezentacija, razvoj, edukacija, participacija − Umjetnost u društvu od 19. do 21. stoljeća.