In memoriam Julienne Eden Bušić

Julienne Eden (rođ. Schultz) Bušić, rođena je u Sjedinjenim Američkim Državama, u Saveznoj državi Oregon, u mjestu Eugene, 20. rujna 1948. godine. Osnovno školovanje završila je u mjestu rođenja. Julienne je bila jedinica u svojih roditelja kao žensko dijete. Imala je tri mlađa brata koji su bili snažno vezani uz nju. Roditelji su joj bili visoko obrazovani ljudi: otac je bio sveučilišni profesor engleskog i klasičnih jezika, a majka knjižničarka. Sama Julienne, kako svjedoči njezina kolegica iz pučke škole, bila je nadarena djevojčica i odlična učenica. Studirala je germanistiku i lingvistiku u Sjedinjenim Američkim Državama i u Europi. Magistrica je germanistike. Za vrijeme boravka na studiju u Beču 1969. upoznala je svoga supruga Zvonka Bušića, hrvatskoga političkog emigranta.

Već iduće godine, 28. studenoga 1970. oko 20 sati, Julienne je, zajedno sa svojom prijateljicom Melody Liveslay, iz diskoteke na vrhu zagrebačkog Nebodera u Ilici izbacila na tisuće letaka s tekstom protiv jugoslavenskoga komunističkog poretka i pozivom na borbu za neovisnu i demokratsku državu Hrvatsku.

Julienne i Zvonko su se građanski vjenčali 1972. u Frank­furtu. Nakon toga su otputovali u Ameriku i živjeli u New Yorku. Crkveno su vjenčani u New Yorku 22. travnja 1976. godine. Te iste godine u rujnu mjesecu skupina hrvatskih emigranata: Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić, uključujući Julienne i Zvonka Bušića, oteli su američki zrakoplov, e da bi iz njega izbacili letke nad nekoliko američkih i europskih gradova s tekstom o teškom položaju Hrvatske i Hrvata u Jugoslaviji. Tekst letka Poziv na dostojanstvo i slobodu napisao je Bruno Bušić. Zvonko je bio glavni organizator te akcije.

U New Yorku je tijekom otmice aviona poginuo policajac Brian Murray pokušavši deaktivirati eksplozivnu napravu koju je skupina ostavila zajedno s uputama za njezino deaktiviranje. Pošto su se predali u Parizu, Julienne je Bušić osuđena na doživotni zatvor, ali je uvjetno puštena na slobodu nakon 13 godina. Nakon uspostave Republike Hrvatske preselila se u Zagreb, gdje je radila kao savjetnica u uredu prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Njezine priče, eseji i kolumne objavljeni su u brojnim časopisima i novinama u Hrvatskoj i inozemstvu.

Julienne je bila i književnica. Prvi njezin roman, Ljubavnici i luđaci, koji je tiskan 1993. u nakladi Mozaik knjige, osvojio je nagradu Društva hrvatskih književnika »Fra Lucijan Kordić« 1997. godine. Taj je roman doživio više izdanja. Julienne je autorica knjige Tvoja krv i moja, a knjiga je ugledala svjetlo dana 2008. godine, također u izdanju Mozaik knjige, te romana Živa glava, u nakladi Interpublica 2012. godine, s tematikom istinitih događaja o hrvatskim ženama koje su bile silovane u Vukovaru tijekom Domovinskog rata. Posljednju njezinu knjigu, Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada, izdala je Školska knjiga 2024. godine. U knjizi se govori o sudbini hrvatskih političkih disidenata i odnosu Zapada prema jugoslavenskom komunističkom režimu. Za svoj rad je dobila, osim spomenute nagrade »Fra Lucijan Kordić«, i nagrade »Antun Branko Šimić«, »Bili smo prvi kad je trebalo« i »Fra Martin Nedić«. Od svih njezinih naslova najzanimljiviji je jamačno autobiografski roman Ljubavnici i luđaci, u kojem prepričava život žene koja se udala za Hrvata Zvonka Bušića te svoj ugodni studentski život zamijenila neizvjesnim usudom žene koja iz čiste ljubavi bira put života s čovjekom koji je već bio na crnoj UDB-inoj listi.

Nakon izlaska iz zatvora i dolaska u Hrvatsku, koju je sama odabrala za svoju domovinu, Julienne je, poput prave vjerne supruge, pokretala razne kampanje za Zvonkovo oslobađanje. Pisala se peticija još 1996. godine počevši od Splita i mnogih hrvatskih i svjetskih gradova i naselja, upućivana su razna pisma američkom Predsjedniku, Vladi i Kongresu. Godine 2002. Hrvatski sabor donio je Rezoluciju o transferu Zvonka Bušića u Hrvatsku, koja je potom predana Vijeću Europe. Prosvjedovalo se ispred američkog veleposlanstva u Zagrebu 2002. god. Svake su se godine nakon rata, u muzeju Mimara u Zagrebu i u Staroj crkvi u Zvonkovoj rodnoj Gorici, održavale večeri potpore Zvonku Bušiću dok je bio u zatvoru i s tih večeri bi se uputilo pismo Zvonku koje bi predali Julienne. Julienne je uvijek bila tu. Radovala se ljudskoj potpori i ljubavi hrvatskih ljudi prema Zvonku.

Prvi se hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman osobno zauzimao kod svojih američkih kolega za Zvonkovo puštanje na slobodu, kao i koalicijska Vlada kojom je predsjedao Ivica Račan. Posebno se za nj zauzimala Kolinda Grabar Kitarović, kao veleposlanica Hrvatske u SAD-u, kao i mnogi drugi dužnosnici i uglednici. Posebno su se zauzimali hrvatski biskupi i svećenici te franjevci Hercegovačke provincije. Iza svih tih napora i akcija stajala je Julienne, koja je svoga muža napokon dočekala u Hrvatskoj nakon 31 godinu i 10 mjeseci zatvora. Zvonko je konačno izašao iz zatvora 2008. godine. Od tada su živjeli u Rovanjskoj kod Zadra. Zvonkov zatvorski broj 03941-158, koji je puno puta u javnost iznosio fra Jozo Grbeš govoreći o »Čovjeku kojega je obilježio broj«, ostat će trajna uspomena na njegovu žrtvu tamnice i uzništva, gdje je proveo 11.639 dana za slobodu i čast svoga hrvatskog naroda. 

Zvonko je tragično preminuo u kući u Rovanjskoj, 1. rujna 2013. godine.

Neposredno prije toga na Hrvatskoj televiziji emitiran je dokumentarni film autorice Ljiljane Bunjevac Filipović naslovljen Ljubavnici i luđaci, koji je ispričao samo dio velike priče o Julienneinoj i Zvonkovoj aktivnoj borbi za hrvatsku neovisnost. Kada su Julienne pitali – a to je bilo veoma često – kako se, kao Amerikanka, toliko posvetila borbi za Hrvatsku, kazala bi: »Voleći svoga muža, voljela sam sve što je on volio.« Za Julienne je Hrvatska bila ljubljena domovina, znala je da njen Zvonko voli Hrvatsku iznad svoga života, pa ju je i ona voljela tako. Nosila ju je u srcu. Veliki hrvatski slikar Antun Boris Švaljek za Julienne je jednom prigodom kazao: »Kad bi svi Hrvati bili kao Julie, mi bismo bili sretan narod. Ona toliko voli Hrvatsku i svoga Zvonka, da je odlučila živjeti ovdje i dati sve za Hrvatsku.« Julienneini roditelji odlaskom u mirovinu također su se preselili u Hrvatsku, gdje su i preminuli. Juliennein brat Stewart Tyre Schultz, botaničar, ekolog i evolucijski genetičar, danas je profesor na Sveučilištu u Zadru.

Zanimljivost iz Zvonkova i Julienneina zavičaja

Kad je godine 2008. Zvonko Bušić napokon izašao iz zatvora nakon 31 godinu i 10 mjeseci utamničenja, dočekivalo ga je mnoštvo ljudi, od zagrebačke zračne luke do mnogih mjesta diljem domovine. Ipak, poseban doček je bio u Imotskom, a najposebniji u rodnoj Gorici. S njim je dakako bila i njegova voljena supruga Julienne. Kad su prešli »granicu« iz Vinjana Donjih u Goricu, tu su dočekani kao tek vjenčan par jer je to bilo zapravo prvi put nakon vjenčanja u Frankfurtu 1972. godine da su Julie i Zvonko kročili u Zvonkovo rodno mjesto i u njegovu rodnu kuću, koja se nalazi u goričkom zaseoku Donja Mala. Kako običaj nalaže, mještani Gorice odjeveni u narodne nošnje svoga zavičaja dočekali su ih na »granici« buklijom. Dakle, prvi put nakon vjenčanja davne 1972., dana 2. kolovoza 2008. stigli su u Goricu mlada Julienne i mladoženja Zvonko Bušić i častilo ih se buklijom. Naime, »buklija« (od grčke riječi koja označava čašu, vrč, bokal, bukaru) se u Dalmaciji i Hercegovini iznosi pred svatove. Mještanin ili mještanka iščekujući svatove uz put kraj svoje kuće ili negdje u selu, pripremi manji stolić ili pak drži u jednoj ruci drvenu bukaru s vinom, a u drugoj ruci jabuku ili naranču ukrašenu pribodenim listovima šparoge. Kad se svatovi primaknu, domaćin uzme bukaru i nudi svatove piti. Prvo se časti mladence, kumove i barjaktara, a onda svatove. Mladencima se također dadne jabuka ili naranča na dar.

Julienne i Zvonko bili su jako sretni tim činom povratka na stare običaje. Ispred Osnovne škole u Gorici im je priređen veličanstven doček. Nakon toga se Zvonko uputio na grob svojih roditelja, koji su preminuli prije nego je izašao iz zatvora s njegovim imenom na usnama. Bio je to jako dirljiv trenutak. Julienne ga je pratila u stopu. Vidljivo – nevidljiva pratilica zvijezda, imotska i gorička vila koja ga je voljela do kraja. Toliko ga je voljela da je naučila i s njim pjevala gangu.

Zahvala za Juliennein život

Julienne su mnogi voljeli. Emotivno su bili vezani za nju i za Zvonka. Vidjelo se to i na sprovodu na Mirogoju, i Zvonku 2013. i Julienne 2026. godine. Za Julienne Eden Bušić vrijedi kazati upravo ono što je izrekao i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš na ispraćaju na Mirogoju prenoseći svoje osobno iskustvo susreta s tom divnom ženom:

Davno sam nju susreo. U dijaspori. U New Yorku, u gradu njene hrabrosti.

Davno sam Zvonka susreo, u zatvorskoj ćeliji, u Terra Haute, Indiana, opečaćen brojem 03941-158, ali slobodan!

Julienne Bušić je sada povijest. Neka ju Hrvati ne zaborave.

Neka joj buduće generacije budu zahvalne, kada tako često sadašnje nisu.

Neka za nju bude mjesta u budućim školama, kada ne bijaše u dosadašnjim.

Neka joj ime ne bude više na crnoj listi, nego na stijegu ponosa Hrvata.

Neka bude podsjetnik da istina nema cijenu, a ljubav nema genetiku.

Neka njeno ime bude u nizu velikih žena nacionalne povijesti: Katarine, Jelene, Mile, Dive, Kate i drugih.

Neka životi jedinstvenih Bušića budu uvijek nadahnuće da život vrijedi potrošiti za druge, za domovinu, za slobodu i za istinu. Ta, Istina u život vodi.

Julienne, Ružo hrvatska, dobra dušo, hvala ti. Za sve ti hvala. Hvala ti za sva ona vremena kada ti možda nitko nije kazao hvala.

Julienne Eden Bušić preminula je iznenada u bolnici na Svetom Duhu, u Zagrebu, 21. svibnja 2026. godine. Pokopana je uz vojne počasti na zagrebačkom groblju Mirogoj uz supruga Zvonka Bušića. Sprovodne obrede predvodio je pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško uz koncelebraciju sisačkoga biskupa mons. Vlade Košića i nekoliko svećenika. Na poseban se emotivan način od Julienne oprostio dugogodišnji njezin i Zvonkov prijatelj fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. Uz Zvonka i Julienne su uvijek stajali i za njih se zauzimali i njihove obitelji, Zvonkove sestre i braća kao i Julienneina obitelj.

Julienne nikad ne možemo rastaviti od Zvonka. Oni su vazda jedno biće. Gdje je god bio spomen na Zvonka, tu je uvijek bila Julienne. Toliko se borila za njegovu slobodu ostajući uvijek vjerna svome mužu kao prava i istinska supruga: u dobru i u zlu. Takve moralne vrijednosti u današnjem svijetu rijetko se mogu vidjeti. Možemo samo kazati, kako je na sprovodu Zvonku 2013. propovijedao fra Ante Marić: »Bože, hvala Ti za Julie i za Zvonka. Mene su ovi ljudi obogatili. Ja sam od njih učio. Hvala!«.

U Zvonkovoj rodnoj Gorici, nekoć sjedištu stare župe Imota, od 2017. godine održava se likovna kolonija s nazivom »Zvonko Bušić Taik – 32-godišnji uznički san o slobodnoj domovini Hrvatskoj«. Održava se u znak sjećanja i zahvalnosti Zvonku i Julienne. Na toj je koloniji svake godine Julienne bila prisutna i svojom prisutnošću ulijevala nadahnuće svakome, kako se cijelim svojim bićem i cijelim svojim životom žrtvovati za vrhunaravne vrijednosti: slobodu, ljubav, pravednost, kako nikad ne smijemo odustati od istinskih životnih vrijednosti.

Vjerujemo i nadamo se da kod Oca nebeskoga uživa zajedno sa svojim Zvonkom, s plejadama hrvatskih mučenika koji su kroz hrvatsku povijest za slobodu domovine Hrvatske davali svoje vlastite živote. Hvala joj na svemu i za sve! Počivala u miru Božjem!

-

Mario Bušić, diplomirani teolog (Sveučilište u Zagrebu) i magistar znanosti (Karl-Franzens Universität u Grazu), asistent na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru i zaposlenik Zavoda za zapošljavanje Županije Zapadnohercegovačke. Urednik je i autor nekoliko knjiga. Potaknuo je obnoviteljsku skupštinu MH u Grudama, urednik je časopisa Susreti tog ogranka MH i glavni urednik Godišnjaka MH Grude. Organizirao je više skupova, među ostalima Šimićeve susrete. Član je Glavnog odbora Matice hrvatske.