Hrvatsko stanovništvo: obrisi povijesti, obrisi razvitka

Nedavno objavljena knjiga Anđelka Akrapa Stanovništvo u Hrvatskoj kroz stoljeća izazvala je veliko zanimanje među stručnjacima. Važnost koju tema već dulje vrijeme za­uzima u hrvatskom javnom prostoru, kao i sveobuhvatni pregled i analiza demografskih kretanja, iz kojih proizlaze i neke smjernice za budućnost hrvatske nacije kao takve, čine ovu knjigu ne samo zanimljivom nego i važnom. Utoliko smo s veseljem dočekali i reakcije pojedinih stručnjaka s različitih područja. U ovome broju prepuštamo riječ Ivanu Rogiću Nehajevu, našemu dugogodišnjem suradniku, priznatom stručnjaku o pitanjima fenomena prostora i društva.

1.

Za razliku od množine znanstvenih knjiga, opsežnost kojih se zaustavlja na granici od, približno, 450 stranica, ova knjiga, naprotiv, na toj »granici« tek dobiva zamah. Pa autor, akademik Akrap, ne sustaje do, zaključno, 839. stranice. Premda pridjev: epska (knjiga) ne dolikuje znanstvenim knjigama, ovdje je on na svom mjestu. Njegovu uvjerljivost ovdje podupiru još dvije, naoko »izvanjske« činjenice. Prva je popis rabljene literature s, ako sam točno brojio, 943 jedinice, pretežno na hrvatskom, ali ih je i na engleskom, njemačkom, francuskom, talijanskom, mađarskom, slovenskom, srpskom... Druga je prisutnost 65 tablica i 74 grafikona, s ključnim brojevima i uočenim trendovima. U jezgri popisa su, dakako, demografski radovi. No na njih se »funkcionalno« nastavljaju radovi povjesničara, ekonomskih stručnjaka, politologa, sociologa, kulturologa, čak i jezikoslovaca... Akrap je, znamo, po struci demograf. Pa »prirodno« polazi od stava kako je stanovništvo: njegova brojnost, kakvoća, gustoća nastanjenosti, nultim uvjetom svakog društva. Stoga je potraga za odgovorima na pitanje o stanovništvu u tom društvu neodvojiva od pitanja: što se događa sa samim društvom. Na tom tragu Akrap razvija analitički pristup koji uključuje viševrstne spoznaje drugih društvenih i humanističkih disciplina. Tu pozivanje na multidiscipliniranost i interdisciplinarnost nije tek deklarativnom gestom. Dakako, sposobnost za takav pristup posebno ukazuje i na istraživački kapacitet i kompetenciju samog autora.

Koliko je vidljivo, Akrap skicirani, nije pogrešno reći: sintezni, pristup razvija u dva istraživačka smjera. Prvi se uvjetno može držati »povijesnim«. Očituje se u istraživačkom interesu za »dovršena« povijesna razdoblja i demografske procese zabilježene u njima. Drugi se uvjetno može držati »razvojnim«. Očituje se u istraživanjima uzajamnih veza strategija društvenog razvitka i odnosa spram stanovništva. Načelno je sadržajniji u društvima koja su dinamično još otvorena, koja, dakle, još mogu računati s budućnošću. Tehnički promatrano, riječ je o različitim analitičkim poslovima. Pak, sadržajno promatrano, riječ je o dva neodvojiva istraživačka interesa i pristupa. Akrap dosljedno ustrajava u ovoj knjizi na toj povezanosti. Pri tome, kao svojevrstne orijentire razlikuje radove Jakova Gele: Demografske promjene u Hrvatskoj 1780–1981 (1987) i Kretanje stanovništa na tlu Hrvatske (1990) Jakova Gele i Stjepana Krivošića, na jednoj strani, te radove Alice Wert­heimer Baletić: Stanovništvo i razvoj (1999) i Populacijska politika – znanstvena utemeljenost, osnove prijedloga, ciljeva i mjera (1990) na drugoj. Riječ je o nemalom istraživačkom području s nizom heterogenih čimbenika utjecaja. Akrap stoga uvodno ustvrđuje kako mu je cilj cjelovita, holistička analiza stanovništva u Hrvatskoj, u sklopu koje treba voditi računa o više skupina čimbenika, među kojima su, osim demografskih (u užem smislu), važni politički, gospodarski, ostali... Da u skupini »ostali« (čimbenici) ne zanemaruje, inače često zanemarivane, »meke« sociokulturne čimbenike, vidljivo je iz dionica gdje dubinu demografske i sociokulturne promjene u hrvatskom društvu u razdoblju 15–17. stoljeća dokumentira i s novonastalom teritorijalnom razdiobom glavnih hrvatskih govora.

Karta štokavskog narječja

Težnja analitičkoj cjelovitosti u Akrapa je neodvojiva od analize položaja stanovništa u prostoru. Uporabno promatran, prostor je skup životnih dobara raspoloživih postojećoj zajednici ovisno o njezinim tehničkim i sociokulturnim svojstvima. Već takav je, kao čimbenik utjecaja, nezanemariv. Dinamično promatran, prostor je općim okvirom mjesne pokretljivosti, i skupina i društava kao većih cjelina. Na toj se podlozi razvijaju različiti odnosi između odselidbenih/doselidbenih, emigracijskih/imigracijskih, procesa, bez analize kojih nije moguća ni cjelovitija analiza demografskih prilika. Akrap u ovoj knjizi koherentno i dosljedno dokumentira važnost prostora u demografskim analizama. Iscrpno je dokumentirana prostorna razdioba hrvatskog stanovništva po pojedinim povijesnim područjima (Banska Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Istra, Dubrovačka Republika) kao i razdioba po hrvatskim županijama u današnjim, aktualnim, granicama. Pri tomu je nezanemariv pokazatelj gustoća nastanjenosti budući da bez minimalne gustoće nastanjenosti nisu mogući širi komunikacijski procesi i na njih »naslonjeni« integracijski procesi. Isto tako, dokumentirana je i važnost odselidbenih »valova« iz hrvatskog društva i teritorija u druge države i na druge kontinente, te uselidbenih procesa, bilo kao osvajačkih instrumenata bilo kao oblika obnove stalne nastanjenosti na pojedinom području. Akrap uvjerljivo dokumentira ocjenu kako su emigracijski procesi u pojedinim povijesnim razdobljima izravnije ugrožavali dugoročnu »održivost« hrvatske populacije negoli drugi, rizični, čimbenici. Posrijedi nije samo aktualni, statistički, gubitak odseljenih nego s tim povezan i dugoročni gubitak reprodukcijskog potencijala populacije, budući da, po pravilu, većinski emigriraju mlađe skupine stanovništva i reproduktivno i radno sposobnije (u novije vrijeme emigriraju skupa s obiteljima). Nije, stoga, posve pogrešno pojedine demografske procese promatrati i kao sredstva borbe/osvajanja pojedinih prostora. U tom su pogledu primjeri pojedinih imperijskih politika i upravljačkih modela, prisutnih u hrvatskoj povijesti, i više nego instruktivni. Akrap opravdano ističe kako veza stanovništvo/prostor posebno aktualizira demografska pitanja o razvitku društva. Ako se učinci tog razvitka ne potvrđuju u procesima demografskog oporavka i revitalizacije teško da mogu polagati pravo na legitimaciju uspješna društvenog razvitka.

U demografskim analizama, podsjeća Akrap, vidljivi su čimbenici korijen kojih nije u društvu, nego u izvandruštvenoj, prirodnoj, zbilji. Takvi su primjerice, klimatske promjene, potresi, dugotrajna sušna razdoblja, epidemije. Notorno je kako njihovi učinci pogađaju i društvo i demografske tijekove. Stoga se njihovo djelovanje u demografskim analizama ne može »preskočiti«. Na više mjesta Akrap pokazuje koliki su u pojedinim europskim i hrvatskim povijesnim razdobljima bili učinci takvih čimbenika, primjerice, razdoblja gladi, epidemija, dužih sušnih razdoblja... Brojne analize potvrđuju kako su društva s dominirajućom agrarnom strukturom izravnije izložena takvim negativnim učincima. U modernizacijskom žargonu takva su društva s »manjkom razvojnog imuniteta«. Vidljivo je, a na tu činjenicu upozoruje i Akrap, kako su u skupini europskih društava hrvatsko najsporije oslobađalo od strukturne ovisnosti o izvanjskim prirodnim nuždama. A, izgleda, još nije taj proces uspjelo primjereno finalizirati. U sličnu skupinu čimbenika korijen kojih nije svodljiv na društvenu zbilju ubrojiti je i »epidemijske« forme pojedinih fenomena, u rasponu od epidemije zaraznih bolesti, gladi, do epidemija pojedinih oblika ponašanja (među koje se mogu ubrojiti i poznate »lančane migracije«). Učinci takvih procesa, po pravilu, množe neočekivana, »nelinearna«, stanja, koja izravno utječu i na brojnost i na sastav stanovništva. U hrvatskoj demografskoj povijesti posebno se po takvim stanjima ističe razdoblje 15–17. stoljeća, kada je hrvatski prostor reduciran na imperijalno ratište.

Ima li se na umu sugerirani tematski raspon s kojim se demografska istraživanja u Hrvatskoj suočavaju, nije se teško složiti s ocjenom kako su stalno suočena s manjkom pouzdanih izvora podataka. Poznato je da se od godine 1857. dalje u institucijskoj sferi raspolaže s popisima stanovništva. Tijekom dvadesetog stoljeća oni se obavljaju, približno, svakih 10 godina. Dobitak popisima je dakako, dragocjen, ali – nedostatan, za cjelovitije povijesne i razvojne sinteze. Akrap u svojim analizama podsjeća na važnost dvaju usporednih, a »pomoćnih«, postupaka. Prvi se svodi na uporabu rezultata i uvida susjednih znanstvenih područja, kako je već nagoviješteno. Drugi se svodi na uporabu onoga što sociolozi prigodno zovu »sociologijskom imaginacijom«. Riječ je o kreativnu vrednovanju i povezivanju podataka različita podrijetla s uočenim sociokulturnim i političkim kontekstima. Na toj podlozi nastaju, u nedostatku »tvrdih« uvida, mjerodavne, ekspertne procjene. U više navrata Akrap pokazuje da one dobro »funkcioniraju« i u ovoj knjizi. U tom kontekstu posebno su dragocjene poredbene, komparativne, analize i istraživanja. Izvan je rasprave kako europska društva, pa ni hrvatsko, nisu izolirane zbilje. Oblikuju se osloncem na brojne zajedničke sociokulturne predloške i razmjenske prakse. Stoga je za valjanu analizu demografskih procesa u hrvatskom društvu važno imati na umu kako se oni razvijaju i oblikuju u europskim društvima u pojedinim analitičkim razdobljima. Jedna od bitnih vrlina ove knjige je analitička uporaba poredbenog horizonta u okviru kojega se pojedini nalazi u hrvatskoj zbilji interpretiraju dijakronijski po predlošku: hrvatsko jučer – hrvatsko sutra; i sinkronijski, po predlošku: hrvatsko sada – europsko sada. Zahvaljujući tomu uspješno se »nadoknađuju« i neki manjci »tvrdih« podataka.

2.

Povijesnu »retrospektivu« Akrap odpočinje 1. godinom naše ere. Pri tomu je prostorna osnovica proračuna brojnosti stanovništva sadašnji hrvatski teritorij, koliko je ona, dakako, u promatranom kontekstu primjenjiva. Po Akrapovoj procjeni, te je godine na hrvatskom teritoriju približno 350.000 stanovnika, s prosječnom gustoćom nastanjenosti od 6,2 stanovnika po kvadratnom kilometru (tablica 3, str. 86). Usporedba s drugim europskim zemljama pokazuje da se brojnošću i gustoćom nastanjenosti Hrvatska ne može mjeriti s, primjerice, Italijom (8 milijuna i 26,6 stanovnika po kvadratnom kilometru); Francuskom (6,5 milijuna i 9,2 stanovnika po kvadratnom kilometru); Njemačkom (3 milijuna i 8,4 stanovnika po kvadratnom kilometru...). Mjesto joj je u skupini zemalja koje su brojnošću srednje ili niže srednje, kao primjerice Portugal (400.000 i 4,3 stanovnika po kvadratnom kilometru); Mađarska (300.000 stanovnika i 3,2 stanovnika po kvadratnom kilometru); Belgija (300.000 stanovnika i 9,9 stanovnika po kvadratnom kilometru); Švicarska (300.000 stanovnika i 7,3 stanovnika po kvadratnom kilometru) itd. Godine 1000. po Akrapovim procjenama u Hrvatskoj je, približno, 400.000 stanovnika. Po broju stanovnika te godine njoj su »bliske« zemlje kao što su, primjerice, Belgija (400.000 stanovnika); Danska (360.000 stanovnika); Švedska (400.000 stanovnika); Mađarska (500.000 stanovnika). U razdoblju do 1000. godine, poznato je, uspostavlja se Hrvatsko Kraljevstvo, oblikuje se nova društvena struktura, institucijska i teritorijalna mreža te konsolidira međunarodni položaj Kraljevstva. Akrap, pri tomu, upozoruje na brojna pitanja prisutna u povijesnim istraživanjima kao što su pitanja o odnosu doseljenog i domicilnog stanovništva, o ulozi dalmatinskih gradskih komuna, o vojnom potencijalu Kraljevstva i srodnima. Sva ta pitanja i njihova aktualizacija posredno su svezana s brojnošću hrvatske populacije i njezinim demografskim potencijalom.

Karta čakavskog narječja

U osnovi, zalaznom godinom toga »dugog« razdoblja može se, po raspoloživim procjenama, držati godina 1500. Te je godine po procjeni Jakova Gele u Hrvatskoj približno milijun i deset tisuća stanovnika, s prosječno 17,9 stanovnika po kvadratnom kilometru. Po tome Hrvatska je bliska skupini zemalja kao što su primjerice Portugal (milijun, s prosječno 10,9 stanovnika po kvadratnom kilometru); Mađarska (milijun 250.000, s prosječno 13,4 stanovnika po kvadratnom kilometru); Nizozemska (950.000 stanovnika, s prosječno 22,9 stanovnika po kvadratnom kilometru); Grčka (milijun, s prosječno 7,6 stanovnika po kvadratnom kilometru) itd. Nema, vidljivo je, spektakularnoga demografskog uzleta (take offa). Ali je vidljivo, upozoruje Akrap, kako tadašnje hrvatsko društvo uspijeva držati korak s europskim zemljama približne veličine i gustoće naseljenosti. I dodaje kako, do približno sredine 15. stoljeća, taj demografski uspon »prati i kulturno stvaralaštvo« (str. 222). Akrap ustvrđuje: »(...) Nerijetko se i za vrijeme prije osmanskih ratova oblikuje pogrešna slika o općem materijalnom i duhovnom siromaštvu koje je vladalo na hrvatskim prostorima, koji su od kraja 15. stoljeća i dalje bili najpogođeniji ratnim sukobima i osvajanjima (...). Kronološki prikaz kulturne proizvodnje te relevantnih teoloških, pravnih, povijesnih, filozofskih, leksikografskih tekstova, nastalih u razdoblju 8. do 17. stoljeća, pokazuje bogatstvo i duboke korijene hrvatskog kulturnog nasljeđa« (str. 222). Drugačije rečeno, u razdoblju do preokretnoga kraja 15. stoljeća hrvatsko se društvo uspješno ukorjenjuje u onodobni europski kontekst: i demografski, i teritorijalno, i politički i sociokulturno. Komparativni osvrti pokazuju kako i u »zlosretnom 14. stoljeću«, kada je europski zapad i jug pogođen epidemijom kuge i gubitkom, približno, polovice broja stanovnika, hrvatske zemlje nisu izložene tako ekstremnim poremećajima i gubitcima, pa i nije posve pogrešno ustvrditi kako je u onodobnom plesu »crne smrti« Hrvatska imala, makar i skromnu, sreću.

3.

Godina 1700. može se držati vremenskim označiteljem kraja tristogodišnjeg razdoblja osmanskih ratova u razdoblju 15–17. stoljeća. Po procjeni Jakova Gele i Stjepana Krivošića, godine 1700. u Hrvatskoj je 645.000 stanovnika, s približno 11,4 stanovnika po kvadratnom kilometru. Po tim podatcima Hrvatska se našla u skupini europskih zemalja s tada najmanjim brojem stanovnika, kakve su, primjerice, Danska (700.000 stanovnika, s prosječno 16,2 stanovnika po kvadratnom kilometru); Norveška (500.000 stanovnika, s prosječno 1,5 stanovnika po kvadratnom kilometru); Albanija (300.000 stanovnika, s prosječno 10,4 stanovnika po kvadratnom kilometru); Finska (400.000 stanovnika, s prosječno 1,2 stanovnika po kvadratnom kilometru). No u svim europskim zemljama zabilježeno je povećanje broja stanovnika, uključujući i spomenute (s iznimkom Finske, gdje se broj stanovnika između godine 1600. i 1700. nije promijenio). U usporedbi s brojem stanovnika iz godine 1500., godine 1700. broj se stanovnika u Hrvatskoj smanjio za 36,2%. Po nekim procjenama (Vladimir Stipetić), postotno je smanjenje nešto manje, ali je također veće od 30%. I smanjenje prosječnog broja stanovnika po kvadratnom kilometru godine 1700. pokazuje kako govor o »pustoj zemlji« nije tek pjesnička dosjetka.

U trostoljetnom ratnom razdoblju, podsjeća Akrap, u hrvatskoj zbilji i na hrvatskom teritoriju ustaljuje se nekoliko, do tada nepoznatih, ili rubnih, procesa. Oni su predmetom brojnih povijesnih analiza, na koje upućuje i Akrap. Stoga ih ovdje spominjemo u vidu osnovnih naznaka. (I) Marginalizacija sociopetalnih političkih intencija koje ciljaju na uspješnu obranu hrvatskih zemalja. One su podređene geo­političkim interesima Osmanskog Carstva, habsburškim, i feudalnim i carskim, interesima, mletačkim interesima. Zajednička im je redukcija hrvatskog društva i zemlje na skup dobara s kojima se »funkcionalno« raspolaže. (II) Masovno iseljavanje, odselidba. Prije spominjano smanjenje broja stanovnika između 1500. i 1700. godine nije pokazateljem samo ratnih gubitaka. Pokazatelj je i nezanemarive masovnosti odselidbenih procesa. Predvidljivo je da stanovništvo s ratnih područja traži sigurnija mjesta za život. No, u isti mah, snaže i, figurativno rečeno, »krađe stanovništva« sa spomenutih imperijalnih adresa. (III) Institucijska formatizacija ratišta kao posebnog, od hrvatskih vlasti i društva, odvojenog područja s poluvojnim modelom socijalne organizacije poznata pod nazivom – Vojna granica: osmanska, habsburška, mletačka. (IV) Prisutnost novih etničkih i sociokulturnih skupina (islamizirani i pravoslavni Vlasi) koje ni habitualno ni identitetno nemaju čvršće veze s, do tada prisutnim, integracijskim mrežama preostaloga hrvatskog društva. (V) Općenito pogoršanja životnih prilika i ugroza sigurnosti u svakodnevnom životu otežavaju konsolidaciju proizvodnje u poljoprivrednom sektoru, a i u sektorima obrta i usluga po gradovima. Sažimljući učinke tih procesa na demografske odnose, Akrap ustvrđuje kako je na današnjem hrvatskom teritoriju od polazne 1. godine do 1700. postotno povećanje broja stanovnika u skupini europskih zemalja među najmanjima (184,3%). Manje postotno povećanje zabilježeno je u Grčkoj (75%), Albaniji (150%) i Italiji (166,3%). K tomu, broj stanovnika procijenjen za 1700. bio bi nesumnjivo još manji da nije bilo masovne doselidbe hrvatskog stanovništva s područja Bosne i Hercegovine (približno 30%). Komparativni osvrt na promjene broja stanovnika u razdoblju do godine 1700., pođemo li od (idealnog) stajališta da u Hrvatskoj nije bilo tristogodišnjeg ratišta, dakle, da se broj stanovnika povećavao »organski«, pokazuje da bi godine 1700. broj stanovnika u Hrvatskoj bio veći, za približno, 750.000–800.000 stanovnika (str. 273).

4.

Razdoblje između 1700. godine i 2000. Poznato je kao razdoblje europske modernizacije. Na djelu je više usporednih društvenih procesa. (I) Postupno se afirmira nova politička forma: nacionalna država. U hrvanju s postojećim »teritorijalnim monarhijama« (Ferdinand Braudel) njezina afirmacija nije pravocrtna. Ali djelovanje njezina središnjeg subjekta: nacije uspješno mijenja zatečene strukture korijenski svezane s feudalnim društvenim modelom. Jedna od nezanemarivih posljedica je postupna »higijenizacija« svakodnevnih životnih uvjeta te težnja poboljšanju zdravstvene skrbi. (II) Mijenja se gospodarski predložak. Središnji cilj promjene je osnažiti poduzetničko djelovanje: i države, kao zasebna gospodarskog subjekta (merkantilizam), i pojedinaca kao nositelja posebnih pothvata (kapitalizam). (III) Mijenja se teritorijalna razdioba društvene moći. Ona se postupno i kontinirano akumulira u – gradskim središtima, osloncem na uzajamno povezivanje upravljačke, financijske, vojne i poduzetničke moći. (IV) Oblikuje se nova tehnička struktura koja dalekosežno posreduje ne samo svijet rada nego društvene prakse u cjelini, pa i nije odveć »nategnuta« ocjena pojedinih analitičara kako takvo društvo treba sažeto imenovati – tehničkim društvom.

Osloncem na taj proces, poznato je, razvio se novi sektor svijeta rada: industrijski sektor te nova infrastrukturna mreža (prometna, energijska, komunikacijska) kao tehnička osnova poduzetničke ekspanzije, i s njom svezane »globalizirane« trgovine. Jedna od sabirućih posljedica skiciranih procesa očituje se u isticanju važnosti stanovništva kao čimbenika nacionalnog razvitka. Stoga se u različitim inačicama artikuliraju i pojedine intencije nove »biopolitike«. S druge strane, nisu u tom razdoblju odsutni čimbenici koji tradicionalno ugrožavaju brojnost i kakvoću populacije. Osim brojnih mjesnih ratova u tom se razdoblju vode i dva rata naslovljena pridjevom »svjetski«. A bilježe se i »svjetske epidemije«(primjerice, španjolska gripa pri kraju Prvoga svjetskog rata) kao i razdoblja gladi na pojedinim područjima. Takvi događaji, predvidljivo, snaže i selidbene, migracijske, procese osnažene već na strukturnoj razini novim modernizacijskim uvjetima i silnicama.

U tom razdoblju Hrvatska se modernizira uklopljena u razvojnu dinamiku dvostruke periferije. Prvi okvir definiran je perifernošću širih političkih cjelina, u koje je Hrvatska uklopljena, prema jezgrenim zemljama europske modernizacije. Drugi je okvir definiran unutrašnjim položajem Hrvatske u političkim cjelinama u koje je uklopljena. Dvostruka rubnost dugoročno usporava pojedine aspekte društvene i političke modernizacije a, u isti mah, u ulozi glavnih nositelja moderne preobrazbe ustaljuje izvanjske, pretežno kolonijalne, adrese (austrijske, ugarske, talijanske, srpske...). Posrijedi je pretežno konfliktan proces, s očitim manjkom modernizacijskih mogućnosti na hrvatskoj strani. Po analitičkim procjenama (Jakov Gelo, Anđelko Akrap, europski autori) u promatranom razdoblju od 1700. godine do kraja 20. stoljeća (po popisu iz godine 1991) broj se stanovnika povećao od, prije spomenutih, 645.000 na 4.499.000 (1991). Poredbene analize pokazuju da je povećanje skromnije usporedi li se s povećanjem u većini europskih zemalja (tablica 11, 12, str. 258, 259). Da se broj povećavao ritmom, primjerice, kao u Finskoj, iznosio bi na kraju promatranog razdoblja (1991) 16.879.493 stanovnika. Da se povećavao, primjerice, ritmom zemalja na europskom Sredozemlju, iznosio bi 6.844.048 stanovnika. Da se povećavao, primjerice, ritmom povećanja broja stanovnika u svijetu, iznosio bi 12.329.142 stanovnika. Da se od 1500. do 2021. povećavao ritmom država EU, iznosio bi 7,36 milijuna. Očito, »plaća se ceh« spomenutoj dvostrukoj periferiji.

Jedan od nezanemarivih čimbenika spomenute »skromnosti« u povećanju broja stanovnika je – odselidba, iseljavanje. U promatranom razdoblju vidljiva su tri velika hrvatska odselidbena vala: pri kraju 19. i na prijelazu u 20. stoljeće; odselidbeni val nakon završetka Drugoga svjetskog rata; odselidbeni val šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Oni su svojevrstnim »drugim« činom »iseljeničke drame« iz predhodećeg razdoblja. Od 1900. do 2025., po Akrapu, odselilo se više od 3 milijuna ljudi. Brojnost i »globalna« raspršenost iseljeničkih skupina postupno oblikuje predodžbu o drugoj, iseljenoj, Hrvatskoj. Obiteljske i zavičajne mreže što se oblikuje između »prve« i »druge« Hrvatske postupno se strukturiraju u navlastitu odselidbenu subkulturu koja posve automno, neovisno o tekućim okolnostima, funkcionira kao poticajni čimbenik. Dodati je, selidbena dinamika nije reverzibilna. Asimetrija u kakvoći ukupnih modernizacijskih uvjeta između »doma« i »inozemstva« kao svojevrstna konstanta djeluje postojano na emigracijskoj strani jednadžbe.

Sastav stanovništva u Lici nakon razmjene

Nije nekorisno ovdje podsjetiti i na posebnu formu rata u hrvatskom društvu koja dodatno utječe na populacijske gubitke: na formu »građanskog« rata. U različitim oblicima prisutan je već od kraja 15. stoljeća. Pa su se normalizirale i prakse »čišćenja« društva od »nepoćudnih«. One se aktualiziraju »po potrebi«, u ratnim razdobljima, ali i u poratnim, mirnodobnim. Razdoblje Drugoga svjetskog rata i poraća u tom je pogledu instruktivno. Akrap podsjeća: »(...) Između svih republika i pokrajina druge Jugoslavije, jedino je Hrvatska po popisu stanovništva 1948. godine (3.780.000) imala manje stanovnika nego po popisu stanovništva 1931. godine (3.789.000). Demografski gubitci nastali tijekom Drugog svjetskog rata jaki su destabilizacijski čimbenik u razvoju stanovništva Hrvatske. (...) Ako se vratimo još malo dublje u prošlost ovi naraštaji bili su malobrojni ne samo zbog smanjenja broja rođenih zbog Prvog svjetskog rata, već i zbog iseljavanja u prekomorske zemlje.« (str. 359).

5.

Kraj razdoblja omeđenog godinama 1700–2000. simbolno označuje godina 1991. Te godine Hrvatska je postala samostalnom nacionalnom državom. Promijenio se, također, i politički i gospodarski model. Promjene se javljaju u tropletu: suverenost, demokracija, tržišno – socijalno gospodarstvo. Na događajnoj razini, međutim, taj transformacijski troplet suočio se s drugojugoslavenskom i srpsko-crnogorskom agresijom. Teškoće s kojima se tadašnje hrvatsko društvo i država suočavaju stoga su svojevrstnom kombinacijom strukturnih i funkcionalnih promašaja podrijetlom iz socijalističkog razdoblja, novog, agresorskog, razaranja iz razdoblja 1991–1995., novih obveza što ih Hrvatska preuzimlje u skrbi za prognanike i izbjeglice te novih obveza u uspješnoj organizaciji obrane od agresora. Pri tomu se, poznato je, mora nositi i s potporama agresorskim državama s pojedinih međunarodnih adresa. Kao predvidljivi trag veličine tih teškoća javljaju se nezaposlenost i odselidba. Godine 2002. zabilježena su 415.352 nezaposlena (približno 10% stanovništva). Od godine 2008. snaže i emigracijske tendencije. Novim odseljenima iz ratnih godina dodaju se novi odseljeni iz poratnih godina. Njihova brojnost javno funkcionira kao svojevrstno »zrcalo« razvojnih teškoća u zemlji. Kako je s tom brojnošću, Akrap nudi i jednu prigodnu ilustraciju. Ističe kako je u razdoblju 1971–2001. od ukupnoga prirodnog priraštaja hrvatskog stanovništva (u zemlji plus inozemstvo) čak 36,9% ostvareno u inozemstvu. Nije emigracijska brojnost ekskluzivnom posljedicom hrvatskih teškoća s kraja 20. stoljeća, ona je svojevrstnom »nasljednom« zbiljom. Ali je vidljivo kako se i dalje strukturira model s dvije Hrvatske. I koristi unutrašnji pristup nacionalnoj modernizaciji koji unutrašnje razvojne teškoće ne uspijeva rješavati strukturnim preinakama, nego je prisiljen posezati za kontinuiranom – odselidbom.

Podatci dobiveni popisom stanovništva sugeriraju kako je godine 1991. zabilježen najveći broj stanovnika u Hrvatskoj (po popisu 4.784,265). Akrap, međutim, podsjeća i na važnost promjena popisnog modela što se koristio 1971., 1981., 1991. i 2001. U tim popisima u broj stanovnika uključeni su i popisani u inozemstvu. Popisi prije godine 1971. i nakon 2001. takve nisu ni popisali pa se nisu mogli naći ni u ukupnom broju stanovnika. Oduzmu li se popisani u inozemstvu od ukupnog broja stanovnika (1971., 1981., 1991., 2001), izbija na vidjelo da je godine 1991., doduše, zabilježen najveći broj stanovnika u Hrvatskoj, 4.499.049. Ali da se od te godine dalje broj stanovnika u Hrvatskoj smanjuje. Godine 2011. on je još veći od 4 milijuna (4.284.889), ali 2021. godine iznosi 3.871.833, samo neznatno više nego godine 1948. (3.779.858) (tablica 25, str. 605).

Po poredbenim podatcima za razdoblje 2013–2022. (str. 684) Hrvatska je u skupini država koje gube stanovništvo. U tri selidbena vala 1960–2025. odselilo se oko 950.000 ljudi.

Najveći postotni gubitak broja stanovnika imaju Grčka (4,9%), Litva (5,6%), Bugarska (6,1%), Latvija (7,3%), Hrvatska (9,4%). Naspram njih je skupina država s povećanjem broja stanovnika. To su Njemačka (3,4%), Francuska (3,5%), Nizozemska (4,8%), Švedska (9,4%), Irska (9,8%). U toj su skupini, vidljivo je, osim Irske, države iz »tvrde« europske modernizacijske jezgre. Stoga razložnom izgleda hipoteza po kojoj se demografsko slabljenje u Europi »lokalizira« u državama europske periferije. A demografska perspektiva u državama središnje modernizacijske jezgre, gdje je već prisutna i veća demografska akumulacija. Drugačije rečeno, na djelu je svojevrstna »bitka za stanovništvo«. Na kraju trostoljetnoga zapadnoga modernizacijskog razdoblja pokazalo se da je nultim uvjetom same modernizacije – demografski vitalno stanovništvo.

Akrap opravdano drži kako u analizu demografskih promjena treba uključiti i, kako je već spomenuto, prostorne čimbenike. Na svim povijesnim područjima današnje Hrvatske tijekom povijesti demografske promjene nisu istovrsne, ni po brojnosti ni po naseljskoj gustoći. U razdoblju od 1500. godine do 20. stoljeća zacijelo je najveći demografski »ceh« platilo ličko područje. U suvremenosti demografsko slabljenje poopćenim je obilježjem sviju današnjih hrvatskih područja. Iz socijalističkog razdoblja naslijeđen je prostorni model oslonjen na manji broj velikih gradova s pripadajućim područjima veće koncentracije stanovništva (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Varaždin, Pula...) te na dio jadranske obale. Time se hrvatski teritorij polarizira na mali broj demografskih žarišta i na izvanjsku socijalnu i razvojnu »pustinju«. Na današnjem ličkom području, gdje su i brojnost stanovništva i gustoća naseljenosti mali, može se govoriti o polarizaciji Hrvatske na dvije pod/cjeline: na kontinentalnu i na jadransku Hrvatsku. Takvi rascijepi nameću promjenu pristupa ne samo nacionalnoj demografskoj politici (u užem smislu) nego i prostornoj politici kao obvezujućoj sastavnici demografske politike.

Jedan od nezanemarivih pokazatelja demografskih promjena je i narodnosni sastav stanovništva. Akrap podsjeća kako do popisa 1948. godine u popisnicama nije bilo izravnog pitanja o narodnosti. Pa se »stariji« podatci temelje na vjerskoj pripadnosti i nekim sociokulturnim obilježjima (primjerice, jezik, predaja ...). U razdoblju od 1991. do 2021. vidljivo je postupno povećanje postotnog udjela stanovništva koje se izjašnjava Hrvatima: 78,09% – 91,62%. Postotni udio drugih etničkih skupina je 8,38%, gdje je udio Srba najveći: 3,2%. Povijesni uvidi pokazuju kako su se postotni udjeli pojedinih etničkih skupina mijenjali ovisno o više izvanjskih čimbenika kao što su promjene država, promjene teritorijalnih granica, ustroj vlasti i odnos vlasti prema pojedinim skupinama, »uporaba« pojedinih etničkih skupina u unutrašnjim »kolonizacijama« pojedinih teritorija, politička i sociokulturna diferencijacija unutar tih skupina, i srodni. Na hrvatskom teritoriju više je »tradicionalnih« etničkih skupina. Po raspoloživim podatcima prisutnost Židova zabilježena je još u antičkom razdoblju. Prisutnost Mađara, Čeha, Talijana, Nijemaca bolje je dokumentirana u modernom razdoblju. Izgleda da se zalaznih godina 19. stoljeća i prvih decenija 20. stoljeća njihova brojnost povećava. Poslije se smanjuje, premda podatci pokazuju da je još u prvom jugoslavenskom razdoblju njemačka skupina i brojna i, i gospodarski i kulturno, utjecajna. Poseban utjecaj na brojnost pojedinih skupina poznato je imaju sustavni progoni, kao što su, osloncem na rasne njemačke zakone, progoni Židova i Roma u razdoblju 1941–1945. te Nijemaca u razdoblju nakon završetka Drugoga svjetskog rata.

Postotni udjeli srpske narodne skupine mijenjaju se, podsjeća Akrap, sukladno migracijskoj shemi po kojoj su migracije i Srba i Hrvata u 20. stoljeću usmjerene prema matičnim republikama. Pa Hrvati iz BiH i Vojvodine pretežno idu u Hrvatsku, a Srbi iz Hrvatske i BiH u Srbiju. U taj proces »interveniraju« prije spomenuti čimbenici pa, primjerice, po popisu iz 1991. godine u Hrvatskoj su zabilježene 89.454 osobe doseljene iz Srbije, najviše u Zagrebu, i na područjima brojnijeg zapošljavanja u »saveznim državnim službama«, vojsci, carini, unutrašnjim poslovima... U razdoblju 1991–2001. iz Hrvatske se odselilo, približno, 250.000 stanovnika srpske narodnosti. Budući da su tijekom prvih decenija tekućeg stoljeća zabilježena još dva veća odselidbena vala iz Hrvatske, oni su obuhvatili i odseljenike srpske narodnosti. Pa je postotni udio, kako je spomenuto, zabilježen popisom 2021., »zaustavljen« na 3,2%.

Demografski procesi u razdoblju nakon godine 1991. bili su, i ostali, predmetom ozbiljne stručne kritike i istraživanja. Izrađeno je i nekoliko dokumenata kojima se cilja na poboljšanje stanja ili, drugačije rečeno, na aktivnu demografsku politiku. Spomenimo tri: Nacionalni program demografskog razvitka (1996); Nacionalna obiteljska politika (2006); Strategija demografske revitalizacije do 2023. (2024). Utemeljeno je i posebno ministarstvo za demografiju i iseljeništvo. Nedavno je utemeljen i posebni savjet HAZU koji bi imao potaknuti i usmjerivati primjerenu demografsku politiku. Pokazalo se do sada kako u upravljačkom i političkom sektoru nema snage za afirmirati dugoročnu i koherentnu politiku demografske revitalizacije koja bi funkcionirala kao razvojni referentni okvir za više posebnih sektorskih razvojnih politika, u rasponu od gospodarstva do kulture. Stoga izrađeni dokumenti bolje zrcale stručnu kompetenciju negoli upravljačku i političku odlučnost. Vjerujemo da će i ova knjiga pridonijeti promjeni takva odnosa.

Kapa dolje pred Akrapom.

-

Ivan Rogić, sociolog i književnik. Radio je u urbanističkim i znanstvenim institucijama, a sad je u mirovini. Objavio više knjiga i rasprava, pojedinačno ili u suradnji, iz urbane sociologije i sociologije prostora. Objavio je i više knjiga pjesama i esejističkih tekstova. Dobitnik je najviših državnih priznanja za stručni i književni rad.