BUDI REALAN

Jadran Grenland

S brazdama sazrele šutnje, rijetki smo. Kad progovorimo – glas je događaj i stara vijest. Jutro ubire ostatke mjesečine, ovdje manje ledene, ali more tu i tamo ostavlja mjesto sjećanju, da poštujemo svoju mjeru. Otoci nam još ostaci tijela ispod radara mega MAGA pohlepe. Dokad?

 

Tako neka ostane

Čakavskome pjesniku Slavku Kalčiću
(1954–2012)*

Moje proljeće povratka i tvoje teplo: ala, sidi tote, poli da me. Grad sa sudnicom i zatvorom u Pjesnikovoj ulici nije znao što ga sve od nas uskoro čeka. Ni obratno. Došao sam bez buke, a ti već vihorio čakavicom koja ne nudi se sama – rodnica je narodu i prva grota ziđa na veleburi povijesti. Naše prapleme pod križem i zavičaj uokvireni ljubavlju, sve protiv zaborava, tako sam te čitao do zadnjih riječi. Prihvatili se najprirodnije: pjesnici bez potvrde, ljudi bez zaleđa. Vjerovati riječi, ne poretku, prisegnuti stihu kao otporu. Rat nosio si šutke. Ako itko, razumio te jezik sam. Kad si zadnje mi riječi povjerio, znao sam: odlaziš, ali ne opraštaš se, povjeravaš se svojima. Tvoj prepjev i ulje blagoslovno uz bolesničku postelju. Plemenita barbarija ima svoga Epula, a Firentinčevo »Velo delo« in lingua u Malom trojstvu narječja roverskog nedovršeno spi, Slave moj. Neka ne prčkaju po njemu, tako neka ostane.

__________

* Kalčić je na čakavski prevodio Božanstvenu komediju (Bogodična komedija) i za života objavio Pakȃ (2010) i Čistilišče (2011), a prepjev Raja zbog pjesnikove je smrti ostao nedovršen. Kalčićev je tzv. roverski čakavski, hrvatski govor unutrašnjosti južne Istre, sjeverno od Pule, s 20-ak sela i zaselaka i Juršićima kao najvećim mjestom.

Nelogično lijepo je

Klečiš. Zamrmoriš. Klečiš. / Povjerenje u svjetlost jača. / Pjevaš da nebo spušta se. / Prema tebi naginje. / Rasteš kad u smislu kratke noge su. / To je kao da ugasiš srce / pod prisegom odgoju i prinudi. / Ma znat ćeš kad vrijeme letu je. / Svojih On ne odriče se. / A ti?

Sušac*

Kazalištarcu Branku za desetljeća

Dr. Inat bez činova u kostimu ironije:
daske plješću i danas novoj mladosti,
a građanin poneki tek doma tiho u sebi.

U maloj dvorani malo za,
malo protiv tužna svijeta:
– »Zašto?« pitam ga kao sebe.
– »Jer inače ne boli dovoljno.«
I nasmije se pulski ispod glasa.

Otkad je režisera i publike,
zabrane pravilo štite od izuzetka.

__________

*    B. Sušac osnivač je (1984) i dugogodišnji voditelj pulskoga, međunarodno afirmiranog, eskperimentalnoga kazališta »Dr. Inat«, također utemeljitelj i umjetnički ravnatelj međunarodnoga kazališnog festivala PUF (Pulski alternativni festival, 1994).

Psi tranzicije

Koga i što stignu, zapišavaju. Djed, pa sin, sad unuk. Zlo zapisano sitnim slovima zastare i krvavih obračuna ispod radara. Iza njih kante od blaga sirotinje pune se i prazne, poslovno u poslovičnu mraku. Zadignu stražnju si, i opet po smeću se razmeću: Ništa osobno, samo smo vas u brojeve i brojke svoje preveli.

Kad moć medija zalaje, tragovi nisu dokaz.

Zapišani trajemo prekovremeno, i djeca nam i unuci u smjenama. A institucije rade svoj posao, do grla u zakletvi: Tako nam vjere pasje, prisežemo na vjernost Čoporu. U granicama domovine lako, ali daj preko u tuđe – u business & job – ako smiješ! Uspjela pjesma o istoj temi bila bi nekog trudnog akademika: hladna, nezamjerljiva, kanonski ulickana i do potrebne mjere razumljiva.

A ovako...

Samo smrt?*

Prema Tinu, navodno

Ništa? Pa dobro, i to ću
pospremiti da mi ne ispadne
baš u ovaj dan pred svima.

Smrt? Što zna, zna li, Najveći:
možda sve je samo stanka
ili riječ tek što tekstu se inati?

Nisam radikal, u korijenu ne, ali
vrijeme koje prema kraju raste,
zar samo o mojoj radi glavi?

Ako sam joj već sučelice, kako
mi onda iz džepa, evo, opet
viri, ma zamalo što ne ispadne,
još jedno posebno proljeće?

__________

*  Premda postoji više varijacija priče, najčešća inačica glasi: Kada su ga liječnici ili medicinske sestre, videći da mu se bliži kraj, pitali: »Treba li Vam što, Tine?«, Ujević im odgovori: »Samo smrt, ja sam radikal!«

Oni drugi

Djedovine u tuđim džepovima.

Sjene u nasuprotnim zrcalima,
riječi loptaste niz kras u more,
napola kamen, napola jeka,
napukli zidovi s istim snovima,
dvije ribe u jednoj mreži.

U istom vremenu, gorkom, gustom,
gomila povijesti koju pišemo,
svatko svoju, iz svoje muke,
rukama isto podupirući nebo,
da ne sruči se u nevine grobove.

Dva magneta jezika koji se drže,
čeljusti za ljubav i mržnju i ljubav;
bolesni od Istre katedralu zidamo,
od mraka odbačenog zarobljeni;
dizalice grada – kosturi istih predaka.

Riječi nataložene kao teški metali,
ni more ih sprati ne može; miris
spaljenih guma poraženih pobjednika,
dok Sunce, užarena zakovica, raspinje
duše o puležanske grote i pulske.

Samo da na kraju nebo ne iskrvari
u najsivlji dim rasprodane postojbine.

 Udvarač, sindaco*

Vječno ispravni, poćudni, zabetonirani u vlastitu izvrsnost. Šavovi u svijesti, ne na savjesti. U vlazi suterena roje se, mravi nedovoljno divovski da uspnu se do stropa. Onamo doseže samo crvena mladunčad kitova s glavicom od revolucije, nalik onoj udvarača Olive Popajeve. Velesvijest o visini ubrzava te dolje prema betonu, a gore gužva onih koji su prije i više znali »kako treba«. No, i bolji su gore od tebe prošli; ti, sebe nesvjesno – mladunče da mladunče... Tras i bum!

__________

*  tal. = gradonačelnik

 

 

 

 

 

 

 

Forum 1*

Gdje su odjeci važniji od riječi, dvije elite ili dva dna, razmjenjuju poglede kao sitniš za milodar javnosti pod anestezijom. Iza kulise što glumi zastavu i grb, trgovina bez traga. Između nijemog rukovanja i dodirivanja pod stolom, struje tamni konci nemušta teksta za medijsko citiranje. I sve to prolazi. Riječi isprane kao novac oprani, upute što dopušteno je i dokud, da se izvještaj zaobiđe. Interes boju mijenja brže nego tinta u pisaču, a laž se polira dok ne zablista na naslovnici. Zrcalo uredništva sjaji savijeno da se ne zaborave izvor i smjer. Kad se boje oljušte, parole s istih zidova: i komitet i fascio. U kružnom vremenu gdje magla ureduje prešutni dogovor o prevažnoj temi kao da je stvarna. Tama, tiha i uredna, smješka se iznutra. Nje se izbori i mandati ne tiču. Sve im prolazi. Uvijek istima. Baš sve u Koloniji Julijskoj na rubu svih zbivanja.

__________

*  Adresa pulske Gradske vijećnice, gdje stoluje gradonačelnik i sastaje se Gradsko vijeće te novinari koji sve to prate.

Bas i glas

Jacku Bruceu*, 1943–2014.

Grom rascijepi božansko deblo.

Od četiri strune hologram zvuka
ravan pulsu arhitekta čarobne glazbe.

Svaka nota dio tijela, novi, odnosi.

Djevojke voljko se jecajem razdjeviče:

u bjelini sobe, za ljubav osunčanu,

nevinu, s glasom srca i dúgom u kosi.

Da nisu jedno, prsti napustili bi žice,

pa kroz grmljavinu opet u božansko

koje eno, u tripu, munje nebom rišu.

__________

*  Veliki glazbenik, ne samo rokenrola, vrsni basist i vokal.

 

 

 

 

 

 

 Braća po oružju

Pružam ruku čovjeku,
ali ne, ne perem dlan ti.
Oprost je omča
jača od svih mojih.

Pamćenje stražari

nad tvojim »zaboravom«,

čovječe, ako jesi. Oho:
ime znam ti, znam.
Ni dok spavaš, susjedi

ni komšije nismo, ne.

U lice, oči, gledaš ih,

tisuće još nestalih, onaj

si od krvi i gnoja. I metka
u potiljak. Mir je krasta
pod okriljem mraka.

Krasta, gnoj, sve dok ne

prozboriš – ti ili tvoji živi,

generacije, jer zaborava

biti ne će, ni umilno topla,
ni laži hladne. Nosi ti
križ svoj, ako i kršten nisi.
Ako pak jesi, e tada:

krv ne ispire se lažju

ni šutnjom, bro’. Ja svoj bilim

i crvenim poljima nosim.

 Šatuto* 

Nešto malo vakuuma prije najave na kojoj se odmah ukaže atom svemira u pretincu suvišnih, ukratko prostoga puka. Lice malo iskrsne, malo iščezne u stručnome nacrtu, ili formuli, svejedno. Ma vidi ti: u trenu stvori se savršena, matematički točna – nula! Nešto kao nepomućena odsutnost, ali u meni nemir ljubomore svrdla: čija li je, čija? Neko vrijeme pak zavlada red, savršen, pa kao da ne stidim se neznanja, zakratko obodren, gotovo besprijekoran. No zatim se, avaj, iz čista mira, u jednoj polovici nule pojavi mali, gotovo pisarski, činovnički, upravo administrativni zarezić, možda logo ekstremne skupine akademskih zajedničara. Nula se stoga malo promeškolji i sve naglo poprimi ispeglan, uredan izgled. Prizor hladan za prste polizat’. Zarez, međutim, ne mrda se i dalje kvari ravnovjesje: valjda si umislio da ostaje za ine naraštaje. »Gle, opet na televiziji onaj barba što gleda u zvijezde, i sve zna, baš sve o svemu. Šta ga poznaš?«– »Hmmm..., da, ali samo kad prizemni/prizemlji pogled, jer ja ti se ne kužim u zvijezde, Sunce tatino, kao ni u nogomet.«

__________

*  šatuto (od tal. »quello che sa tutto«) – ponegdje u Istri; podrugljivo, čak i »simpatično« = sveznalica, sveznadar

 

 

 Neka krepaju,ili štand hrvatske lijepe riječi

Po tuđemu hrptu života i teksta kao po izlizanu stubištu. Iz očiju odsjaj istrošena stroja za otpis pogona u stečaju. Pod stranca liježu i plešu pred bankrotom ponosa. Takve samo Hrvatska poslati može na sajmišta razna. Iz usta ništa, iz tipkovnice iste, tuđe ukradene ure neprospavanih noći. Svijet od nas počinje i tu će, izvjesno, skončati – ne iz glave, ma ne, već iz laktova tako si zamišljaju. Sterilna pustinja glad je u seriji promašaja. Tu i tamo ubod metafore: tamo malo, tu još manje. Predlošci prešućeni, citati izmišljeni, ćipni majstore! Prazne limenke kopije su što ječe propuhom nikakve težine. A kad sezonske se klime ugase, po što će najprije usisavač dobroga, lijepog i istinitog? Onaj štapni, preklopni, koji će do svake rupice? Ne će napisati što misle, što itekako žele drugima: Neka krepaju! Majke ispiru stid, ribajući tuđa, ponekad i svoja stubišta smisla jalovih potomaka koji bi i preko trupala. Možda starenje napreduje po kilometru, ali glupost i bahatost glisiraju nautičkim miljama. Koliko puta viđeno, ali vrag si mira ne da: a sve kao u kostimu čiste ljubavi, plemenita prijegora, samo takva milosrđa. Rđa.

 Budi realan

Dan otkopčava pidžamu i grad već jutrom vježba ravnotežu na rubu vlastita smisla. Malo si se pitao, ali ipak ustao. U slobodnom padu dizalo kroz pluća zgrade, uvlačiš prvi dim vraćajući ga istim liftom. Šetaš neravninama djetinjstva i mladosti, pretvaraš se da ništa nije do tebe, ništa iz tebe po bićima i stvarima kroz rafalnu paljbu dodataka prehrani s interneta. Zastaneš i onda... opet ništa se ne dogodi, osim što u džepovima smeta ti sutrašnji sitniš. Ne očekuj više previše, kažu, iako srce još kuca bez pomoći, bez dopuštenja i poneka nada kao greška sustava proviri utekavši stentu ili vanjskom nadzoru. Sunce ponekad još iziđe i zađe za ramena tek dozrelih žena, no pred njima izgovoriš li »ja ... ti«, smjesta ostaješ bez starih alata analognog svijeta. Sve podloge malo ukošene, ali naglo se nagnu, pa jamstva odjednom vrijede samo za predmete. U boljoj pjesmi priroda uokolo savila bi se, bar povremeno i makar pod težinom. Da li uspomena? Sav si danas nekako kompaktan, vedro kotrljaš se dobrano zaobljen. Je li to zadnja najava nečega malo boljeg? Ma budi realan.