Bilješke o glazbenoj kritici i publicistici u emigrantskim godinama Hrvatske revije

»Budućnost uvijek ima skrivenih mogućnosti, a mi uvijek nade.«

Antun Šoljan

Uvodne napomene

Uloga Hrvatske revije u hrvatskoj kulturološkoj povijesti već je dobro znana. Riječima Karla Mirtha (Otočac, 15. srpnja 1917 – Farmington, Connecticut, 21. prosinca 2013), jednog od istaknutih emigrantskih hrvatskih publicista, »‘Revija’ je riznica dragocjenih podataka i putokaz u mnoge slabo poznate i nepoznate putove kulturnog i političkog djelovanja generacije iskorijenjene iz Hrvatske, koja je djelovala u mnogo pravaca, mnogo zemalja i raznih sredina«. U tom mnoštvu raznorodnih priloga svoje je mjesto našla i glazba. Već od 1952. godine, dakle od drugoga godišta Hrvatske revije u izbjeglištvu, riječ o glazbi ima svoj prostor na stranicama časopisa, prvo u rubrici »Kulturni pregled«, a već od sljedeće godine i u posebnoj rubrici »Kulturni pregled. Glazba«. Usto su se tekstovi i vijesti s temama iz područja glazbene umjetnosti objavljivali u rubrikama »Eseji i različiti članci«, »Bilješke iz Hrvatske s područja kulture«, »Pabirci sa stranica zagrebačkih novina«, »Pisma uredništvu«, čak i u »Političkim vidicima« te napokon i nekrolozi. Dakako da su najbrojniji prilozi u rubrici »Kulturni pregled. Glazba«, koju je inaugurirao Vladimir Ciprin (Zagreb, 28. ožujka 1903 – Buenos Aires, 9. kolovoza 1987).

Vladimir Ciprin
(Zagreb, 28. ožujka 1903 – Buenos Aires, 9. kolovoza 1987)

Vladimir Ciprin

Prema riječima glavnog urednika Hrvatske revije i nestora hrvatskog iseljeničkog intelektualnog svijeta Vinka Nikolića (Šibenik, 2. ožujka 1912 – Šibenik, 12. srpnja 1997) u članku što ga je napisao u povodu 80. obljetnice Ciprinova života, »izabranima je dano, da dožive visoke godine života. Takav jedan izabrani je Vladimir Ciprin«. Bio je jedan od najplodnijih zagrebačkih glazbenih i kazališnih kritičara te kroničara zagrebačkoga glazbenog života. U rodnom je gradu pohađao osnovnu i srednju školu, a na Sveučilištu je slušao pravo i filozofiju. Još kao mladić od nepunih dvadeset godina pokazao je zanimanje za publicističko djelovanje, tada kao kazališni kritičar u listu Savremenik jugoslavenskih đaka (1921–1922), kojemu je uz Jovu Krznarića i Žarka Harambašića bio i urednik. Nakon deset godina počinje objavljivati glazbene kritike. Čini se da je u tome istaknutu ulogu imao skladatelj i pijanist Božidar Kunc (Zagreb, 18. srpnja 1903 ‒ Detroit, 1. travnja 1964). Naime, prema tvrdnji V. Nikolića u već navedenom obljetničkom tekstu, »Ciprin je uz Kunca i njegovu slavnu sestru Zinku temeljito upoznao i glazbene velikane i velika glazbena djela, te, ujedno, glazbenu literaturu. Štaviše, i sâm Ciprin je sa svojim prijateljem Kuncom izvodio na violini komornu glazbu«. Nije poznato gdje i kada je Ciprin učio svirati na violini, ali je u svakom slučaju ta svirka ostala u okvirima privatnog, tzv. kućnog muziciranja. U razdoblju od 1932. do 1945. objavio je šestotinjak članaka, većinom glazbenih kritika i osvrta, u 15 dana, Jutarnjem listu, Večeri, Obzoru, Svijetu, Ćirilometodskom vjesniku, Hrvatskom listu, Hrvatskom narodu te od 1940. i u Hrvatskoj reviji. Nakon sloma NDH emigrirao je preko Austrije i Italije u Buenos Aires. Od 1952. do smrti redovito je objavljivao u Hrvatskoj reviji te također u Danici iz Chicaga, Hrvatskom narodu, Slobodnoj riječi i hrvatskom časopisu na španjolskom jeziku Studia Croatica. Usto je držao predavanja o hrvatskoj kulturi i povijesti u Hrvatsko-argentinskom kulturnom klubu u Buenos Airesu.

Proslava 70. obljetnice Hrvatskoga pjevačkog zbora »Jadran« u kazalištu Usina del Arte u Buenos Airesu 2017. godine

Nedvojbeno je bio vodeće glazbeno-spisateljsko pero u emigrantskoj Hrvatskoj reviji. O tome svjedoči i činjenica da se nakon njegove smrti ugasila rubrika posvećena glazbi. Svojim prvim tekstom »Uspješan razvoj hrvatskih kulturnih tradicija u emigraciji : uoči koncerta Hrvatskog pjevačkog zbora ῾Jadran’«, objavljenim 1952. godine, jasno je izražena njegova temeljna namjera da i u Buenos Airesu bude kroničar glazbenih događanja, poglavito dakako onih s hrvatskim predznakom, ali i njihov kritičar. A zbor »Jadran« imao je vrlo istaknutu ulogu u očuvanju hrvatske glazbene tradicije. Baštinio je tradiciju pjevačkog zbora Hrvata izbjeglica, što ga je u izbjegličkom logoru Fermo u Italiji utemeljio Stjepan Horvat, profesor na Geodetskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu, rektor Zagrebačkog sveučilišta 1944–45. te skladatelj duhovnih skladbi i zborovođa. Ondje je praizvedena i Ave Maria, jedna od prvih i najpoznatijih njegovih skladbi, koja je tada postala zaštitnim identifikacijskim znakom zbora. U tom prvom prilogu Ciprin upozorava i na životne situacije u kojima se te kulturne tradicije njeguju, ističući da »okolnosti, u kojima su se redale priredbe naših umjetnika na svim područjima u Domovini, prije exodusa i danas, u emigraciji, bitno su se izmijenile. Prije, u Domovini, bili su umjetnici samo ono, što su bili i jesu. Danas su još i kradljivci svojih snova. U životnoj borbi za održanje u okviru jednog zvanja, koje je diametralno oprečno njihovim prijašnjim pozivima, u svoje slobodno vrijeme kradu svoje snove prošlosti, svoje ideale i nastoje ih ostvariti i biti samo ono, što su bili i što jesu«.

U svojstvu kroničara, komentatora i kritičara glazbenog života hrvatske zajednice u Buenos Airesu Ciprin je predano pratio nastupe zbora »Jadran« (od 1969. pridružuje mu se još jedan zbor pod nazivom »Zagreb«) te ostala relevantna događanja, od nastupa hrvatskih emigrantskih umjetnika do gostovanja glazbenika iz domovine u Buenos Airesu, tijekom više od 35 godina. Usto je, valja istaknuti, nastojao promptno izvještavati tamošnju hrvatsku zajednicu o glazbenim događajima u Hrvatskoj i drugim zemljama te o relevantnim izdanjima. Među potonjima je i prvo izdanje Muzičke enciklopedije u dva sveska (1958–1963., glavni urednik Josip Andreis) te Leksikon jugoslavenske muzike u dva sveska (1984., glavni urednik Krešimir Kovačević) Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda odnosno Leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža«. Ciprinove se primjedbe u prvom redu s pravom odnose na kriterije izbora imena glazbenika koji su u tim izdanjima predstavljeni ili su izostavljeni (među ostalima i on sâm). Zaključujući 1977. svoju recenziju Muzičke enciklopedije, ističe njezine pozitivne strane:

»Završavajući ovaj prikaz, htio bih istaknuti, da su sve ove primjedbe i upozorenja učinjena u najboljoj namjeri, kao konstruktivna kritika, i ujedno, da izrazimo svoje priznanje svim onim suradnicima Enciklopedije iz svih republika, koji su svoju suradnju izvršili savjesno i objektivno i tako nam približili istinsku povijest i sadašnjost glazbenog života svojih naroda, onako, kako to treba biti u jednom enciklopedijskom djelu. Osim toga, mislimo, da je već skrajnje vrijeme, da se prestane s beskorisnim prešućivanjem ljudi i važnih kulturnih zbivanja (a bilo ih je podosta!) iz razdoblja od 1941. do 1945., koja su, prenoseći visoku razinu hrvatskog kulturnog života na razdoblje poslije 1945. do danas, samo pospješila i omogućila ostvarenje novih uspjeha, kao što su, npr. osnivanje svjetski poznatog komornog sastava ‘Zagrebački solisti’, gostovanja Hrvatske opere diljem svih europskih pa čak i azijskih (Japan) središta, raznoseći slavu i tradicije interpretativnih vrednota Hrvatske opere. Sve ove uspjehe, mi ovdje, izvan domovine, nipošto ne prešućujemo, već, naprotiv, mi im se veselimo. Veseli nas, kad se u inozemnom tisku ističu uspjesi Dubrovačkog festivala, Splitskih ljetnih igara, zagrebačkog Bienala, a iznad svega smo ponosni, da je Zagreb, a prema tome i cijeli hrvatski narod, dobio reprezentativnu koncertnu dvoranu ῾Vatroslav Lisinski’, jednu od najvećih, najljepših i ‒ što je najvažnije ‒ najakustičnijih dvorana u onom dijelu Europe«.

Ivan Degrel (Županja, 17. svibnja 1909 ‒ Florencio Varela kraj Buenos Airesa, 27. svibnja 1976)

Očito ne znajući da je upravo 1977. objavljen treći i posljednji svezak 2. izdanja Muzičke enciklopedije, Ciprin na kraju izražava nadu i uvjerenje da će u njezinu drugom proširenom izdanju »biti izvučeno iz zaborava sve, što je važno i zaboravljeno, ispravljeno, što je učinjeno krivo i netočno, i nadopunjeno, što je bilo nepotpuno«. Ciprinovu kritičkom oku nisu promaknule ni pogreške u onodobnim inozemnim muzikološkim radovima, koje je redovito pratio i na te pogreške promptno upozoravao na stranicama Hrvatske revije. S druge strane, nije propustio istaknuti one koji o tada recentnoj hrvatskoj glazbi pišu pohvalno, npr. američkog skladatelja, muzikologa i glazbenog kritičara Everetta Helma.

Od 186 Ciprinovih priloga u Hrvatskoj reviji oko 160 su tekstovi o glazbi, koji pripadaju različitim područjima, od glazbenog novinarstva do eseja, a okušao se i u izvanglazbenim temama, primjerice u napisima o likovnoj umjetnosti, postumno objavljenom članku o Miroslavu Krleži (1991), u noveli Posjet dragome gradu (1955) i u književnoj prozi Varijacije na temu Staroga kraja (1957), s naglašenim bojama nostalgije i čežnje, poglavito za Zagrebom, što je gdjekad razvidno i u glazbenokritičkim osvrtima, potom u člancima o povijesti hrvatske glazbe i hrvatskih kulturnih institucija (npr. opsežan pregled povijesti Hrvatskoga narodnoga kazališta i opere u Zagrebu u povodu njihovih 100. obljetnica utemeljenja), portretima glazbenika Vatroslava Lisinskoga, Jakova Gotovca i dr. Napokon, aktivno sudjelujući u pismima uredništvu, nije mu strana ni polemika, odnosno ispravljanje netočnih podataka ostalih suradnika Hrvatske revije, primjerice s Mladenom Žigrovićem, Hrvoslavom Banom, Antom Kadićem (Krug kraj Jesenica, 18. siječnja 1910 ‒ Mali Rat kraj Omiša, 21. veljače 1998).

U žarištu Ciprinova glazbeno-spisateljskog djelovanja ipak stoji glazbena kritika. Budući da je riječ o kreativnom činu u temelju kojega je prosudba glazbenog djela i/ili interpretacije, valja utvrditi kriterije te prosudbe. Na to je pitanje Ciprin ponajbolje odgovorio sâm. Tako u kritičkom osvrtu na nastup glasovite pijanistice Melite Lorković u Buenos Airesu 1955. godine ističe zapravo svoj kritičarski credo: »Najljepše priznanje, koje može jedan interpret doživjeti, sastoji se u činjenici, da u nama stvori zaborav na tehniku, materiju tipaka i fizičke zakone tonova i pruži užitak u transparentnosti glazbenog doživljaja«. Da je to cantus firmus njegova kritičarskog poimanja potvrđuje i ulomak iz kritike nastupa tada mladog pijanista u usponu, Ive Pogorelića, u Buenos Airesu 1985. godine, dakle 30 godina kasnije, kada piše: » ... vjerujem, da ostaju konačno osamljeni oni pojedinci u svojim sudovima, koji na koncertima prate izvađača s partiturom u ruci, a s metronomom u mislima, i zlurado čekaju svaku promjenu fraze, ritma i unešenih ritardanda, smatrajući to najvažnijim, a ne shvaćaju, da na taj način ne mogu nikada potpuno obuhvatiti ljepote jednog opusa u zanosima, sustvarateljskog koncertanta«. To međutim nikako ne znači da ovladavanje tehnikom nije bitno. Naprotiv! To je nezaobilazni preduvjet svakoj interpretaciji. Ciprin je dakako toga svjestan, što je potpuno razvidno iz jednog od njegovih najranijih osvrta. Riječ je o nastupu pijanistice i profesorice Anke Kokše, i same pripadnice emigrantske zajednice u Buenos Airesu. O njezinu koncertnom nastupu 1953. godine Ciprin je zaključio: »Zato taj uspjeh, s kojim se predstavlja kao pijanistica, u kojoj se, kako izgleda, formira klica umjetničke osobnosti, može biti odlučan za njezinu daljnju pijanističku karijeru, jer je shvatila, da tek savjesni tehnički rad, dosadašnji i budući, analitički studij i duhovno poniranje u djela mogu dati logičnu i željenu potpunost talentu u ostvarenju konačnog cilja svakog pijanista«.

Kada se pak osvrće na glazbeno stvaralaštvo, njegovo kritičko pero nije naklonjeno ekstremnoj avangardi (za njega je to primjerice konkretna glazba Pierrea Schaeffera) jer se u njoj zanemaruje ideja lijepoga u glazbi. Mišljenja je da »ne možemo više dalje u značenju apsolutno novoga, a da bude ujedno i lijepo. ... Novo ne znači prekid s tradicijom nego nadogradnju novim glazb. jezikom i senzibilitetom«. Pritom suzdržano prigovara hrvatskim skladateljima u svojem emigrantskom okruženju da u svoje skladbe ne unose dovoljno novoga. Preko stranog tiska prati Muzički biennale Zagreb, s ponosom ističući Zagreb kao središte glazbene kulture uopće. S druge strane, međutim, »osebujni nacionalni stilizirani stil« Jakova Gotovca njegov je izbor poželjnoga skladateljskog izričaja, koji se posebno emotivno doživljava u emigraciji.

Osim glazbenih događanja u Argentini, poglavito hrvatskih izvođača iz emigracije i gostovanja, Ciprin je, koliko god je bilo moguće, pratio nastupe hrvatskih umjetnika širom svijeta te glazbenu kulturu u Jugoslaviji, uočavajući, ističući i kritički se osvrćući na nedosljednosti i manipulacije tadašnje kulturne politike usredotočene na zanemarivanje hrvatske glazbe, kako tadašnje recentne tako i njezine prošlosti. Sustavno upozorava da se pod krinkom »jugoslavenske glazbe« promiče srpska glazba na štetu glazbenih kultura ostalih republika, ponajprije hrvatske. Eklatantan je primjer kratak Ciprinov prikaz »‛Bratstvo i jedinstvo’ na gramofonskim pločama«, objavljen u rubrici »Politički vidici« 1965. godine:

»Radio-televizijska postaja u Beogradu, nema sumnje, djeluje kao sve takove i slične ustanove Srbije, u duhu ῾bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije’. To dokazuje svojim djelovanjem na području proizvodnje gramofonskih ploča.

Tako su pod nazivom ‛Pesme i igre naroda Jugoslavije’ u god. 1962/63. od 76 pjesama, koje je snimila, bile u apsolutnoj većini srpske pjesme t. j. 41; ostale su bile: 9 iz Macedonije, 6 iz Bosne, 5 iz Vojvodine, 2 iz Crne Gore, 3 iz Kosmeta i Kosova i Metohije.

Za Hrvatsku su ustupili ‛bratski’ i velikodušno, kao i na drugim područjima: 1 pjesmu Medjimurju, 2 Slavoniji i 3 Dalmaciji. A ‘posestrimi Sloveniji ni više ni manje nego 1 pjesmu! Drugovi Bakarić i Kardelj ovakovim ‛bratstvom’ moraju biti oduševljeni.«

U opsežnijem osvrtu »Žalosni komadić mozaika iz naše domovine: žalosno naličje medjunarodnog uspjeha Dubrovačkih ljetnih igara« iz 1968. godine također podvrgava kritici sintagmu »stara jugoslavenska muzika«, kako je naslovljen koncert dječjeg zbora Radio televizije Beograd, a koja »prije 50 godina ne može se zvati starom, a glazba još starija valjda nije jugoslavenska, kad takav naziv nije osim u glavi naših političkih sanjara ni postojao«.

Svestranost i neupitna spisateljska vještina svrstavaju Ciprina među istaknutije suradnike Hrvatske revije, što je uočio i argentinski glazbeni tisak. Tako je 1985. glazbeni časopis Promusica objavio Ciprinov članak o Gotovcu. Svojim kontinuiranim djelovanjem pridonio je očuvanju jedinstvenoga korpusa hrvatske glazbene kulture, ali je sâm, unatoč činjenici da se njegovi prinosi iz međuratnog tiska nerijetko citiraju, potpuno neopravdano ostao izvan sfere zanimanja domovinske hrvatske glazbene historiografije i leksikografije. Šture i (pre)često nedovoljno pouzdane podatke moguće je naći samo u leksikonima posvećenim iseljeništvu i u člancima objavljenim u samoj Hrvatskoj reviji.

Ostali suradnici

Uz Ciprina gdjekad su se o glazbenim temama oglašavali i drugi autori: književnik Hrvoslav Ban, pravog imena Dušan Lončarević i redovničkog imena Kristijan (Stobi, Makedonija, 13. kolovoza 1924 ‒ Humac, BiH, 23. travnja 2000), skladatelj i publicist Ivo (Ivan) Degrel (Županja, 17. svibnja 1909 ‒ Florencio Varela kraj Buenos Airesa, 27. svibnja 1976), kulturni djelatnik i publicist Veljko Deur (Smilčić, 7. XII. 1933 – Buenos Aires, Argentina, 26. XI. 2001), karikaturist, animator i pisac Berislav Fabek (Bjelovar, 16. kolovoza 1931 – Kingston, Kanada, 26. lipnja 2025), povjesničar i bibliotekar George (Đuro Veljko) Grlica (Bizovac, 15. siječnja 1929 – ?), boksač i iseljenički djelatnik Milan Maglica (Zagreb, 22. prosinca 1922 ‒ Melbourne, 9. siječnja 1994), sociolog i publicist, autor nekoliko novela objavljenih u Hrvatskom narodu Mirko Meheš (Voćin, 13. travnja 1921 – Sudbury, Ontario, Kanada, 10. ožujka 1999), publicist i iseljenički djelatnik Karlo Mirth, književnik, kulturni djelatnik, političar i glavni urednik Revije Vinko Nikolić, pravnik Vjekoslav Paver (Irenovac, 25. lipnja 1914 – Buenos Aires, Argentina, 12. lipnja 2003), pomorac i publicist Ilija Perušina (Lastva, 1. prosinca 1905 – Buenos Aires, 1991), pjesnik, esejist, profesor, psihoanalitičar, diplomat, prevoditelj Antun Pinterović (Zagreb, 5. ožujka 1940 – Bruxelles, 5. svibnja 2009), povjesničar i publicist Bogdan Radica (Split, 26. kolovoza 1904 – New York, 5. prosinca 1993), Ivka Špes (? ‒ ?), slavist, leksikograf i publicist Pavao Tijan (Senj, 1908 – Madrid, 1997), pravnik i političar Josip Mirko Torbar (Zagreb, 14. lipnja 1922 – Zagreb, 6. srpnja 2013), esejist i novinar Mladen Žigrović (Zagreb, 15. siječnja 1917 – Beckenham, London, 28. rujna 1986). Petnaestak tekstova, od osvrta na koncerte, obilježavanja obljetnica, gostovanja hrvatskih glazbenika do nekrologa potpisalo je uredništvo, a broj objavljenih članaka navedenih autora varira od dvadesetak do samo jednoga.

Većina u prethodnim redcima navedenih autora nema nikakvo formalno glazbeno obrazovanje. Kako je bilo uobičajeno, možda su neki od njih učili glazbu, najčešće neko glazbalo privatno, ali zasad to nije moguće utvrditi. Uostalom, brojni glazbeni kritičari i glazbeni pisci bili su temeljno drugih profesija, često književnih. U Hrvatskoj je taj trend razvidan već od samih njezinih početaka, dakle od osvrta na praizvedbu prve hrvatske opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskoga, objavljenog 1846. u Danici, koji se atribuira Stanku Vrazu i prva je glazbena kritika na hrvatskom jeziku, potom Augusta Šenoe, Antuna Gustava Matoša, Milutina Cihlara Nehajeva, Nikole Polića do Ante Stamaća, Nedjeljka Fabrija i dr. U Reviju je s takvom popudbinom došao i njezin dobri duh Vinko Nikolić te se brojnošću svojih priloga o glazbi pridružio Ciprinu. Njegova glazbeno-spisateljska paleta obuhvaća dvadesetak tekstova s naglaskom na izvještavanja o gostovanjima i djelovanju hrvatskih glazbenika širom svijeta, ali prati i hrvatsku skladateljsku glazbenu produkciju: 1964. piše o prvoj Kelemenovoj (Stanar) i novoj Tijardovićevoj operi (Dioklecijan). Usto obilježava razne obljetnice, primjerice 140. obljetnicu Hrvatskoga glazbenog zavoda, a ne zanemaruje ni glazbenike sa stalnim angažmanima u inozemstvu, poput stalnog dirigenta simfonijskog orkestra u Midlandu u Michiganu Fedora Kabalina i dvojice violinista u Bečkoj filharmoniji, Jakova i Philippa Matheisa. Osvrtao se također na predavanja u Hrvatsko-argentinskom kulturnom klubu te je pisao nekrologe: Mariju Šimencu i Josipu Hatzeu (1959), Danici Matoš (1962), Božidaru Kuncu i Albi Vidakoviću (1964) te Kamilu Kolbu (1965).

Tijekom prve polovice 20. stoljeća sve su brojniji skladatelji koji se i sami javljaju u ulozi glazbenih pisaca. Među najistaknutijima u Hrvatskoj bili su Antun Dobronić te Ciprinovi suvremenici poznati pod nazivom »Generacija 1906.«, Boris Papandopulo, Milo Cipra i Ivan Brkanović. Potonji je štoviše izravno zastupao tezu da je »ipak potrebno pisati osim notama i ‒ riječima«. Poslije su se međutim mnogi prestali baviti pisanom riječi o glazbi ili su pisali znatno smanjenim intenzitetom. Upravo u takvom skromnom opsegu od šest priloga, u kojima stručnom terminologijom progovara o skladateljskim harmonijskim, ritamskim, melodijskim postupcima, o orkestraciji i dr., nastavio je u Hrvatskoj reviji tradiciju skladatelja koji piše Ivo Degrel, od 1953. doživotni voditelj Hrvatskoga pjevačkog zbora »Jadran«.

Zaključne napomene

Kako je isticano, većina napisa o glazbi objavljenih u emigrantskoj Hrvatskoj reviji pripada glazbenoj kritici, tj. prikazima pojedinih koncertnih i tek iznimno glazbeno scenskih izvedaba, češće su bliži tipu izvješća i komentiranog izvješća nego glazbenoj kritici u užem smislu, slijede portreti glazbenika i nekrolozi, a gdjekad i nešto opsežniji članci i eseji, u kojima nad stručnim diskursom prevladava novinarska manira. Autori, među kojima vodeću ulogu nedvojbeno ima vrsni glazbeni znalac i kritičar snažnog intelektualnog integriteta Vladimir Ciprin, u prvom su redu obavještavali hrvatsku emigrantsku zajednicu o mnoštvu glazbenih događanja u Argentini i izvan nje, poglavito o onima hrvatskog predznaka. Posebnu pozornost posvećivali su dakako relevantnim događajima u Hrvatskoj. Suvremenom istraživaču hrvatske glazbene prošlosti uopće njihovi napisi pružaju ponajprije uvid u onodobni glazbeni život hrvatske emigrantske zajednice u Buenos Airesu, a gdjekad su i jedine informacije o pojedinim njezinim čimbenicima i sudionicima, što ih čini važnim glazbenohistoriografskim izvorom.

Citirani izvori

Ciprin, Vladimir: »Uspješan razvoj hrvatskih kulturnih tradicija u emigraciji: uoči koncerta Hrvatskog pjevačkog zbora ‛Jadran’«, Hrvatska revija, 2 (1952) 4, 414–416.

Ciprin, Vladimir: »Glasovirski koncert prof. Ane Kokša (26. rujna u dvorani Montevideo 850)«, Hrvatska revija, 3 (1953) 4, 480–482.

Ciprin, Vladimir: »U spirali vječne renesanse: razmatranja o ‛konkretnoj’ glazbi i ‛apstraktnom’ slikarstvu«, Hrvatska revija, 4 (1954) 3, 272–278.

Ciprin, Vladimir: »Koncert prof. Melite Lorković u Buenos Airesu«, Hrvatska revija, 5 (1955) 3, 306–307.

Ciprin, Vladimir: »‛Bratstvo i jedinstvo’ na gramofonskim pločama«, Hrvatska revija, 15 (1965) 1–2, 141.

Ciprin, Vladimir: »Žalosni komadić mozaika iz naše domovine: žalosno naličje medjunarodnog uspjeha Dubrovačkih ljetnih igara«, Hrvatska revija, 18 (1968) 2, 217–218.

Ciprin, Vladimir: »Zagrebačka Muzička enciklopedija i njezina iznenadjenja«, Hrvatska revija, 27 (1977) 2, 222–229.

Ciprin, Vladimir: »Requiem aeternam nezaboravnom maestru...«, Hrvatska revija, 32 (1982) 4, 614–615.

Ciprin, Vladimir: »Koncert Ive Pogorelića u Buenos Airesu«, Hrvatska revija, 35 (1985) 3, 537–538.

Nikolić, Vinko: »Vladimir Ciprin«, Hrvatska revija, 8 (1958) 2, 189.

Literatura

Blažeković, Milan: Bio-bibliografski leksikon suradnika Hrvatske revije, Zagreb: Školske novine ‒ Pergamena, 1996.

Leksikon hrvatskog iseljeništva i manjina, ur. Vlado Šakić, Ljiljana Dobrovšak, Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Hrvatska matica iseljenika, 2020.

Mirth, Karlo: Život u emigraciji, Zagreb: Matica hrvatska, 2003.

-

Sanja Majer-Bobetko, muzikologinja, do umirovljenja 2020. godine znanstvena savjetnica u trajnom zvanju na Odsjeku za povijest hrvatske glazbe HAZU. U razdoblju 2006‒2015. glavna urednica časopisa Arti musices, 1990‒2007. predsjednica hrvatske nacionalne komisije RILM-a (Répertoire International de Littérature Musical), a u razdoblju 1981–1994. predavačica (u statusu vanjske suradnice) na studiju kroatistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autorica je 6 knjiga i devedesetak znanstvenih radova te brojnih stručnih radova iz svojega znanstvenog područja.