Vojnici grofa Josipa Kazimira Draškovića

Izložba Dvora Trakošćan, Dvor Trakošćan, 22. studeni 2025. – 31. ožujak 2026.

Usjeverozapadnom djelu Hrvatske, u regiji Hrvatskog zagorja, nalazi se zaštićeno kulturno dobro nacionalnog značenja – Dvor Trakošćan. Riječ je o cjelini koja svojim slikovitim izgledom i značajnom kulturno-povijesnom vrijednošću svake godine privlači velik broj posjetitelja. Posebnu privlačnost ovoga lokaliteta čine romantičarski perivoj te park-šuma s jezerom, iznad kojih se uzdiže sam dvorac kao dominantni prostorni i vizualni element.

Trakošćan, kao jedan od prepoznatljivih simbola hrvatske plemićke baštine, ima dugu i slojevitu povijest koja seže do kraja 13. stoljeća, kada se prvi put spominje u povijesnim izvorima. U 16. stoljeću prelazi u vlasništvo obitelji Drašković, koja njime upravlja sve do sredine 20. stoljeća. Nakon što je obitelj napustila posjed, dvorac je nacionaliziran i prenamijenjen u muzej.

Galerija časničkih portreta Esterházyjeve pukovnije

Portreti lutke Josipa Kazimira Draškovića i Suzane Malatinsky

Najznačajnija faza u razvoju Trakošćana vezana je uz sredinu 19. stoljeća, kada je, zaslugama Jurja IV. Draškovića, provedena opsežna obnova i preuređenje u reprezentativni plemićki dvorac, kakav je u osnovnim obilježjima sačuvan do danas. U sklopu današnjeg muzeja posjetiteljima su dostupne izvorno očuvane dvorane, saloni i privatne prostorije opremljene umjetninama i povijesnim namještajem, koji svjedoče o načinu života pripadnika visokog plemstva, u ovom slučaju članova obitelji Drašković.

Uz dvorac i perivoj, kompleks Trakošćana obuhvaća i niz pomoćnih građevina, kao što su kapela Svetog Križa, vrtlarska i ribarska kuća te dvije gospodarske zgrade smještene podno dvorca. U tim su se gospodarskim objektima nekoć nalazile konjušnica, kovačnica i štale, dok danas služe kao dodatni prostori za muzejske sadržaje. Jedna od tih zgrada prenamijenjena je u suvremeni izložbeni prostor – Galeriju Dvora Trakošćan.

U toj je galeriji 22. studenog 2025. godine otvorena izložba pod nazivom Vojnici grofa Josipa Kazimira Draškovića, koja donosi zanimljiv uvid u vojnu, umjetničku i obiteljsku baštinu jedne od najznamenitijih hrvatskih plemićkih obitelji. Izložba je ostvarena prema idejnoj koncepciji dr. sc. Goranke Horjan, dok su njezini autori kustos Ivan Mravlinčić i povjesničar Vladimir Brnardić. Kao stručni suradnici u realizaciji projekta sudjelovali su povjesničarka umjetnosti dr. sc. Marina Bregovac Pisk i njemački povjesničar Harald Skala.

Pri realizaciji izložbe autori su se koristili građom iz zbirke Dvora Trakošćan, kao i pojedinim predmetima posuđenim iz Hrvatskoga povijesnog muzeja, Pokrajinskog muzeja Ptuj Ormož, Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu te Zbirke Tomislava Aralice pomoću kojih su upotpunili priču iz galantnog, ali i ratom obilježenog 18. stoljeća. Izložba je koncipirana u tri tematske cjeline. Prva cjelina posjetitelje upoznaje s likom i djelom grofa Josipa Kazimira Draškovića, druga donosi galeriju časničkih portreta, dok je u trećoj predstavljena skupina oslikanih tapeta s prikazima vojnih postrojbi. Legende uz izloške izrađene su na hrvatskom i engleskom jeziku, a dodatni popratni sadržaji dostupni su i u digitalnom obliku. Izložbu prate i opsežni katalozi objavljeni na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku.

Prva cjelina izložbe posvećena je grofu Josipu Kazimiru Draškoviću, odnosno odabranim segmentima njegove bogate vojne karijere i privatnog života. Njegov životni put predstavljen je kronološki, kroz lentu vremena, uz portrete koji prikazuju grofa u različitim životnim razdobljima, ali i osobe iz njegova užega kruga, poput supruge Suzane Malatinsky te zagrebačkoga kanonika Baltazara Adama Krčelića.

Drašković je ostvario zapaženu vojnu karijeru u habsburškoj službi sudjelujući u brojnim bitkama i opsadama tijekom triju velikih sukoba 18. stoljeća: Austro-turskom ratu (1736– 1739), Ratu za austrijsko nasljedstvo (1740–1748) i Sedmogodišnjem ratu (1756–1763). Na temelju zasluga i požrtvovnosti stekao je odlikovanja Viteški križ i Zapovjednički križ Vojnoga reda Marije Terezije, a u vojnoj hijerarhiji dosegnuo je visoki generalski čin generala topništva (Feldzeugmeister).

Povijesna postrojba Esterházyjeve pukovnije iz Budimpešte uz Galeriju časničkih portreta

Replika zastave Draškovićeva pješačkog banderija

Uz vojnu karijeru, njegov je život obilježila i dramatična ljubavna priča. Okolnosti povezane s njegovom životnom odabranicom nepovoljno su utjecale na njegov društveni, politički i vojni ugled. Unatoč tomu, Drašković se odlučio na brak, što je izazvalo snažne reakcije u tadašnjem hrvatskom društvu te rezultiralo gubitkom naklonosti Bečkoga dvora. Prilika za obnovu ugleda ukazala mu se prilikom najave posjeta vladarice Hrvatskoj 1755. godine. Tim je povodom grof planirao organizirati svečani vojni doček, za što je uložio znatna financijska sredstva kako bi opremio vlastiti banderij od gotovo tisuću vojnika – pješaka, grenadira i konjanika – s namjerom da vladarici demonstrira moć i ugled svoje obitelji te ponovno zadobije njezinu naklonost. Međutim, do planiranog posjeta nije došlo, a Drašković je ostao opterećen velikim dugovima koji su ga pratili do kraja života.

Među izlošcima iz prve cjeline osobito se ističe Malo rodoslovlje obitelji Drašković, veliko oslikano platno koje prikazuje genealogiju Josipa Kazimira Draškovića i njegova oca, bana Ivana V. Draškovića, po muškoj i ženskoj liniji. To vrijedno umjetničko djelo grof je primio na dar na Badnjak 1755. godine od genealoga i heraldičara, ujedno kraljevskoga komorskog savjetnika i arhivista, Ádáma Rajcsányija, kojega je ugostio na svojem posjedu u Klenovniku. Osim što je vrijedan izvora podataka o obiteljskoj lozi, taj predmet donosi i informacije o sastavu Draškovićeva banderija te o tadašnjem izgledu dvaju utvrđenih obiteljskih posjeda – Trakošćana i Klenovnika.

U drugoj cjelini izložbe glavna je pozornost usmjerena na galeriju koja se sastoji od ukupno 49 časničkih portreta, prvi put nakon gotovo dvjesto godina okupljenih i izloženih u istoj prostoriji. Iako se prije smatralo da portreti prikazuju časnike Draškovićeva banderija, autori izložbe utvrdili su da je zapravo riječ o pripadnicima ugarske pješačke pukovnije »Joseph grof Esterházy«, u kojoj je Josip Kazimir Drašković obnašao dužnost pukovnika i zapovjednika u razdoblju od 1748. do 1750. godine.

Na temelju analize prikazanih zastava, frizura i elemenata vojnih uniformi portreti se smještaju u razdoblje između 1750. i 1755. godine. Pretpostavlja se da je galerija dospjela u Draškovićev posjed kao dio šire kampanje povezane s najavom dolaska vladarice Marije Terezije u Hrvatsku 1755. godine. Portreti časnika najvjerojatnije su djelo uglednoga bečkog slikara Johanna Michaela Millitza i njegovih pomoćnika, dok je naručitelj i financijer bio vlasnik pukovnije Joseph grof Esterházy de Galántha, koji je raspolagao sredstvima potrebnim za realizaciju te zahtjevne i skupe narudžbe.

U sklopu opsežnih priprema za planirani vladaričin posjet, koje su uključivale i opremanje velikog banderija, Drašković je vjerojatno od Esterházyja zatražio galeriju časnika pukovnije kojom je nekoć zapovijedao, s namjerom da je postavi u dvorcu Klenovniku kao oblik osobne i obiteljske promocije.

Taj primjer ujedno upućuje na fenomen časničkih galerija, pojave koja je doživjela osobit procvat tijekom 18. stoljeća na srednjoeuropskom prostoru. Trakošćanska galerija svjedoči da je i hrvatski prostor u tom pogledu pratio trendove prisutne u drugim krajevima Habsburške Monarhije. U okviru izložbe predstavljeni su i kratki opisi te reprodukcije portreta iz drugih časničkih galerija koje se danas čuvaju u kulturnim ustanovama na području nekadašnjih habsburških zemalja. Uz galeriju portreta izložene su i tri konjaničke zastave Draškovićeva banderija, husarske sablje te torbice za sablje ukrašene grbovima obitelji Drašković i Malatinsky.

U trećoj, ujedno i završnoj cjelini izložbe predstavljene su oslikane tapete s prikazima vojnih postrojbi iz 18. stoljeća, koje čine jedinstven primjer takve vrste u Hrvatskoj, ali i rijetkost u širem europskom kontekstu. Tapete su podijeljene u jedanaest fragmenata oslikanih tehnikom tempere na tkanini od lanenih vlakana. Od ukupnog broja fragmenata, osam prikazuje vojne postrojbe, dok tri sadrže dekorativne kompozicije sastavljene od različitih vojnih atributa, poput oružja, dijelova oklopa, bubnjeva, topova, kopalja i zastava. Na tapetama je ukupno identificirano 815 pojedinačnih likova.

Kao i u slučaju časničke galerije, prije se smatralo da je na tapetama prikazana smotra banderija kojim je zapovijedao Josip Kazimir Drašković ili postrojbi pod njegovim zapovjedništvom sredinom 18. stoljeća. Međutim, novija istraživanja pokazala su da su zapravo prikazane sljedeće postrojbe habsburške vojske: pješačke linijske pukovnije »Joseph grof Esterházy de Galantha« i »Ignaz grof Forgách de Ghymes«, zatim Karlovačko-slunjska krajiška pješačka pukovnija i dvije konjaničke jedinice – husarska pukovnija »Franz grof Károlyi de Nagy-Károly« i dragunska pukovnija »Carl Joseph knez Batthyányi«. Ta umjetnička djela datiraju u razdoblje između 1751. i 1756. godine, a pretpostavlja se da su inspirirana nekim od brojnih taborovanja ili manevara koji su se održavali diljem Habsburške Monarhije u skladu s novim pravilima uvedenim nakon reforme habsburške vojske.

Rekonstrukcija izgleda oslikanih tapiserija s prikazom vojnih postrojbi

Slunjska krajiška pješačka pukovnija

Za pojedine od prikazanih postrojbi pouzdano se može potvrditi da je u njima tijekom svoje bogate vojne karijere služio grof Drašković, dok se za druge pretpostavlja da je s njima bio povezan na određeni način, što može objasniti njihovu prisutnost u dekorativnom programu prostorija njegova dvorca.

Dok su likovni prikazi bitaka u europskoj umjetnosti relativno česti, prikazi vojnih manevara ili mimohoda iznimno su rijetki, što te oslikane tapete čini osobito vrijednim i zanimljivim umjetničkim djelom. U okviru te cjeline izložbe predstavljene su i reprodukcije drugih rijetkih prikaza srodne tematike, među kojima se ističu smotre hannoverske vojske, sasko-poljske vojske i habsburške vojske te norfolške milicije. Uz oslikane tapete u završnoj prostoriji su izloženi i dodatni predmeti vojne tematike: replika pješačke zastave Draškovićeva banderija iz 1744. godine, vatreno oružje (puška i pištolji) te originalni bubanj i francuski rog koji su bili dio vojne glazbe.

Zaključno, izložba ne pruža samo dublji uvid u vojnički i plemićki život 18. stoljeća na hrvatskom prostoru, dovodeći ga u kontekst šireg okvira Habsburške Monarhije, nego istodobno otkriva i slojevitu priču o ljubavi, moći i ambiciji, kao i pokušaju obnove narušenog ugleda te konačnoj neuspješnosti tih nastojanja. Ti povijesni motivi predstavljeni su u ambijentu Dvora Trakošćan, čiji slikoviti prostor dodatno pridonosi interpretaciji i razumijevanju prikazane povijesne građe. 

Juraj Balić je povjesničar, znanstveni suradnik u Odjelu za ranonovovjekovnu povijest u Hrvatskom institutu za povijest. Bavi se ranonovovjekovnom poviješću, vojnom i društvenom poviješću te poviješću svakodnevice.