Trnskomu se trebamo odužiti

Pjesnik, pripovjedač, dramatičar, putopisac, jezikoslovac, teoretičar stiha, publicist, biograf, memoarist i prevoditelj Ivan Trnski nezaobilazni je predstavnik hrvatskoga preporoda i jedan od najzaslužnijih što je došlo do korjenite preobrazbe u književnom i kulturnom životu hrvatskoga naroda – veće i značajnije negoli u ikojemu razdoblju dotadašnje narodne povijesti.

Žanrovski raznovrsnim djelima, opsežnim prevodilačkim radom i neumornim djelovanjem u kulturi prožeo je Trnski veći dio XIX. stoljeća, nazvana »stoljećem narodnosti«.

Svestrano obrazovan, plemenita, čvrsta značaja i nepokolebljive vjere u prosperitetnu budućnost hrvatskoga naroda, za domovinu nije radio zbog slave, a djela su mu i postupci svagda težili idealima dobra i pravednosti.

Velike životne i radne energije, dugovječan i do duboke starosti stvaralački produktivan, bio je simbol preporodne epohe i kanonski njezin pjesnik. Dosljedan u prakticiranju romantične retorike i u vrijeme kad prvotna njezina funkcionalnost nije bila preporukom za poetsku afirmaciju, u javnosti je i među književnicima i nadalje uživao status omiljena pjesnika.

Gorljivo se zauzimajući za politička prava hrvatskoga naroda i hrvatski jezik, s jednakim je žarom pisao vlastita djela, prevodio europsku književnu baštinu, a darovite poticao na stvaralački rad.

Stekavši reputaciju dobrohotna i konstruktivna prega­oca, odazvao se kada god je trebalo pridonijeti zajedničkom cilju: kad se obilježavala ćirilometodska i sigetska obljetnica oglasio se tematskim epovima, kad se svečano otvaralo Sveučilište u Zagrebu napisao je s Franjom Markovićem Vilinske dvore (1874), a kad se 1901. slavila 400-godišnjica Marulićeve Judite, na svečanosti u kazalištu izveden je njegov Proslov slavi hrvatske književnosti.

Bio je uvjeren da ljubav prema domovini i narodu traži rad, pregalaštvo i žrtve, što uključuje i valjano obavljanje svakodnevnih dužnosti. Pa ako su Ivan Mažuranić i Petar Preradović među preporodnim velikanima prvi u darovitosti, Trnski je nedvojbeno među najmarljivijima, a svakako i među onima koji su ustrajnom brigom za hrvatski jezik i prevođenjem europskih klasika preporodu hrvatske knjige najviše pridonijeli.

Blage naravi, susretljiv i nekonfliktan, uživao je povjerenje i starih i mladih književnika i suradnika. Vidjeli su u njemu i poštovali čovjeka koji je polagao temelje narodnoga preporoda i svu svoju darovitost i radinost posvetio napretku hrvatske kulture i književnosti.

Naposljetku se 1900-te godine već ostarjeli Trnski svim srcem zauzeo za osnutak Društva hrvatskih književnika, želeći da se u bielom Zagrebu zabieli velebni naš ‘Vilindom’ pa da bude tvrđavom hrvatstvu. Bilo je to »posljednje njegovo veliko djelo«.

Zasluge su mu na polju kulture i književnosti bile tako značajne i brojne da ga ni priznanja nisu zaobišla. Bio je doživotni počasni član Matice hrvatske, Hrvatske akademije i Društva hrvatskih književnika te počasni građanin Bjelovara, Zagreba i Slavonskoga Broda. Svečano su obilježene životne i književne njegove obljetnice, a čestitke su stizale iz cijele Hrvatske, biranim riječima govoreći o vrlinama najdugovječnijega ilirca.

Joso Bužan, Ivan Trnski, 1902., Umjetnička zbirka Matice hrvatske

Nesebičan rad za narodni boljitak pribavio mu je poštovanje koje nije tražio nego zasluživao, ne izbjegavajući ni zamorne i teške poslove. Ništa nije radio preko volje, nego s oduševljenjem i zanosom: epove je i drame ispjevao za narodne svečanosti i u stihove odjenuo svaku ljudsku vrlinu i zaslugu. Želio je pomagati, biti koristan i činiti dobra djela.

Gledajući na radom ispunjen Trnskijev život, vidimo pred sobom jednoga od najmarnijih pregalaca i najomiljenijih pjesnika preporodne epohe, koju poetski nazvaše narodnom epopejom.

Govorimo o čovjeku impresivne biografije, o neimaru koji je sudjelovao u sudbonosnim političkim, kulturnim i društvenim događajima svoga vremena, o književniku koji je blisko surađivao i prijateljevao s Gajem, Vukelićem, Rakovcem, Preradovićem, Vrazom, Antunom i Ivanom Mažuranićem, Šulekom i Tomićem i drugima koji su njegovu pomoć i savjete tražili, imajući na umu uvijek isti cilj: osnažiti narod na putu u slobodan i dostojanstven život.

A kad je nakon tri četvrt stoljeća rada i nepoljuljane reputacije umro (1910), neutješno se i unisono tugovalo: »Ode nam posljednji Ilir, zadnji svjedok praskozorja narodne misli, narodne svijesti i narodnog jedinstva.«

Do Mirogoja na posljednji je počinak, uz vojne počasti, ispraćen veličanstvenom pogrebnom povorkom hrvatske intelektualne elite, prijatelja i štovatelja. Povorka je do Mirogoja išla sat i pol, a ceremonijal oproštaja trajao je od pet do sedam popodnevnih sati.

Pod čuvenom Bolléovom ilirskom arkadom, neospornim hrvatskim Panteonom, od pokojnika su se oprostili čelnici ustanova i društava kojima je pripadao i pridonosio, a gradonačelnik Zagreba Janko Holjac obvezao se brinuti za mirogojski sveti grob.

Pogreb Ivana Trnskoga bio je svenarodni, nostalgijom inspiriran oproštaj s epohom hrvatskoga narodnog preporoda, s vremenima slavne i časne prošlosti, a o povijesnosti toga čina jezgrovitom je slikovitošću sve rekao predsjednik Akademije Tadija Smičiklas, izravno se obrativši pokojniku:

Ti silaziš među svoje drugove posljednji, jer si ih sve nadživio, a ploča, koja će se sada nad njima i nad Tobom zaklopiti, ne će se više nikada odklopiti, da počivate u miru i slavi, dok bude zahvalnoga Vama naroda hrvatskoga.

Zajednička grobnica hrvatskih preporoditelja trajno je zapečaćena, a na mramornom je spomenku u središtu Ilirske arkade zlatnim slovima upisano ime Ivana viteza Trnskog.

Tada se, dakako, ni naslutiti nije moglo da će se nad slavnim pokojnikom nadviti šutnja i zaborav... Ukratko rečeno, XX. stoljeće Trnskoga je prešućivalo i zaboravljalo, a revalorizacija književnog opusa i zasluga za kulturu nacije svrstava ga danas u hrvatsku književnu povijest na zasluženo pripadajuće mjesto.

Bilo bi stoga pravedno da počasni član Akademije i Matice hrvatske, doživotni počasni predsjednik Društva hrvatskih književnika i počasni građanin hrvatske metropole – pjesnik i pripovjedač Zagreba, njegovih ulica, parkova i perivoja, laudator vilinskih dvora (Sveučilišta!) i osnivač vilindoma (Društva hrvatskih književnika!) – dobije barem spomen-ploču na kući u Ulici baruna Trenka 5, u kojoj je trideset posljednjih godina živio i stvarao. Ta toliki su, i manje od njega zaslužni, dobili cijele ulice, a Ivan Trnski – osim na Mirogoju – u živome Zagreb-gradu nema spomen-obilježja. Nije li vrijeme da to ispravimo?! n

Katica Čorkalo Jemrić, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju u mirovini, književna je povjesničarka i književnica. Od 1986. do umirovljenja 2004. vodila je Centar za znanstveni rad HAZU u Vinkovcima. Znanstveno se bavila hrvatskom književnošću od 18. do 20 stoljeća, posebno slavonističkim temama. Monografija Ivan Trnski: neimar 19. stoljeća autoričina je jedanaesta knjiga.