Što je trebao biti hrvatski Milenijski muzej?

Ideja Milenijskog muzeja u Zagrebu oblikovala se u široj kulturno-političkoj klimi obilježavanja tisućljetnoga Hrvatskoga Kraljevstva početkom 20. stoljeća. Sve počinje 1924. godine, kada je u kolovozu osnovan Odbor za podignuće spomenika kralju Tomislavu u Zagrebu (dalje Odbor), koji poslije postaje Društvo, a samo podizanje spomenika bio je dug put kroz ambiciju, politiku, umjetnost i stalna odgađanja. U Pravilima Društva za podizanje spomenika kralju Tomislavu navodi se da je svrha »društvu podići i uzdržavati u proslavu 1000-godišnjice hrvatskoga kraljevstva spomenik I. hrvatskome kralju Tomislavu i hrvatski milenijski muzej«. Iako je povijest podizanja samog spomenika obrađivana s povijesnoga, političkog, urbanističkog i umjetničkog aspekta, zamišljen Milenijski muzej tek je usput spominjan. No tko stoji iza te ambiciozne ideje? I što se trebalo izlagati u Muzeju koji je trebao čuvati tisuću godina hrvatske povijesti?

Idejni pokretači osnivanja Odbora za podignuće spomenika bili su odvjetnik dr. Milan Dečak i povjesničar Vjekoslav Klaić 1924. godine. Dečak je poslije postao predsjednik Društva te je s velikim žarom započeo prikupljati donacije, organizirati priredbe i širiti ideju o potrebi podizanja spomenika. Odbor je već 1925. aktivirao sve svoje odjele: »umjetnički, novinarski, financijski i gospojinski«. Na čelo umjetničkog odjela postavljen je kipar Robert Frangeš Mihanović, kojemu je povjerena izrada spomenika. Već u toj fazi bilo je jasno da će kralj Tomislav biti prikazan kao monumentalni konjanik, što je projekt činilo iznimno zahtjevnim, kako u umjetničkom tako i u financijskom smislu. Frangeš je spomenik zamislio na južnoj strani nekadašnjeg Trga I. ispred Glavnoga kolodvora u Zagrebu, na istome mjestu na kojem je Viktor Kovačić 1905. godine predvidio postavljanje sjedeće skulpture cara Franje Josipa I. Pozitivna politička klima, potaknuta proslavom 1000. obljetnice osnutka Hrvatskoga Kraljevstva, odrazila se i na rad Odbora. U iščekivanju realizacije projekta Trg I. je 1927. godine preimenovan u Trg kralja Tomislava, a iste je godine Odbor reorganiziran u Društvo za podizanje spomenika kralju Tomislavu.

Svrha Društva za podizanje spomenika kralju Tomislavu (Pravila Društva, str 3.)

Hrvatski milenijski muzej zamišljen s ciljem da će »našem narodu dizati i buditi živu svijest i biti vidljiv dokaz i stranima o našoj slavnoj prošlosti, o jakosti i sili, o veličini i ljepoti nekoć samostalne Hrvatske države«. Za organizaciju i odabir materijala za Milenijski muzej bio je zadužen arheolog i ravnatelj Arheološkog muzeja u Zagrebu dr. Viktor Hoffiler. Iz arhivskih podataka Društva saznajemo da je do 1940. godine odliveno oko četiristo sadrenih odljeva arheoloških predmeta koji prikazuju »slavnu prošlost hrvatskog naroda iz Knina, Nina, Trogira, Splita«. Također za muzej se trebala otkupiti i zbirka starog oružja, koja je bila u privatnom vlasništvu Milana pl. Praunspergera, člana upravnog odbora Društva.

Usporedno s planovima za konjanički spomenik, Društvo je promicalo ideju Milenijskog muzeja kao institucije koja bi unutar uređenog prostora Trga kralja Tomislava – zamišljenog kao Forum Croatorum – objedinjavala hrvatsku povijest, simboliku i kulturno pamćenje. Tada planirani trg trebao je biti svojevrsni memorijalni prostor hrvatskog naroda okružen spomenicima zaslužnih Hrvata s kipom Croatie kao središnjom figurom, omeđen na sjeveru Milenijskim muzejom, a na jugu spomenikom Tomislavu. Autor projekta Robert Frangeš Mihanović izradio je i nekoliko prijedloga same skulpture Croatie. Milenijski muzej trebao je biti smješten u Umjetničkom paviljonu, za koji se u nekoliko navrata predlagala promjena njegove prvotne namjene, pa čak i rušenje. Ustupanje paviljona zatražilo je od gradske općine Društvo za podizanje spomenika kralju Tomislavu i Društvo za poljepšanje grada Zagreba.

Bilo je to vrijeme kad se zamišljalo da se sva tri trga – Zrinski, Strossmayerov i Tomislavov – povežu sa Savom jednom alejom, koja bi se zvala Via triumphalis (željeznički kolodvor trebao se premjestiti preko Save).

»Sada se radi na stvaranju velikog Milenijskog muzeja hrvatskog naroda«, Večer, 11. 5. 1940.,

Arhiv za likovne umjetnosti HAZU, fond Društva za podizanje spomenika kralju Tomislavu

No, zbog političkih okolnosti unutar Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nije bilo moguće organizirati takvu jedinstvenu i svečanu proslavu jubileja. Središnje državne vlasti u Beogradu preferirale su manifestacije usmjerene na afirmaciju vlastite političke legitimacije, pa program obilježavanja obljetnice važnih događaja hrvatske povijesti nije bio prihvatljiv. U takvim okolnostima hrvatski su akteri odlučili obilježiti tisućitu godišnjicu prvoga hrvatskoga kralja u znatno skromnijem i lokalnom obliku, prilagođenom tadašnjim političkim prilikama. Od prvotno planiranog programa ostvarena je Kulturno-historijska izložba grada Zagreba u organizaciji Odbora zagrebačkih Hrvatica, održana tijekom listopada i studenoga 1925. godine. Projekt zagrebačke izložbe pripremljen je u samo četiri mjeseca, što govori o odluci koja je brzo donesena ali i istim akterima i inicijatorima Milenijskog muzeja i Kulturno-historijske izložbe. Naime, na čelu Izvršnog odbora izložbe bio je Vjekoslav Klaić, ujedno i idejni pokretač Odbora za podizanje spomenika kralju Tomislavu u Zagrebu. Zagrebačka izložba okupila je brojne privatne i institucionalne zbirke i predstavila višeslojnu povijest Zagreba – od biskupskog središta i obrambene utvrde do modernog urbanog i kulturnog centra.

»Via triumphalis«, Trg Franje Josipa, 1895 (od kolodvora do prvog Slavoluka), privatna arhiva

Izložba je održana na nekoliko lokacija, a glavni dio izložbe nalazio se u Umjetničkom paviljonu, gdje je Ljubo Babić oblikovao postav kroz tematske cjeline o povijesti grada i životu različitih društvenih slojeva (plemstvo, građanstvo, seljaštvo, kler). U postav su bili uključeni predmeti iz gradskih institucija, crkvenih riznica i brojnih privatnih zbirki, a izlagani su povijesni dokumenti, umjetnička djela, cehovski predmeti, makete grada i inventar starih zagrebačkih crkava. O srodnosti iste ideje jubileja govori i činjenica o istom nacionalnom zanosu i dokazivanju korijena naše povijesti, a osim izložaka koji to ilustriraju u cjelini izložbe nazvane – Viteške uspomene – bila je izložena zbirka oružja Milana pl. Praunspergera (koja je planirana za otkup Milenijskog muzeja). U palači Jugoslavenske akademije predstavljeni su arheološki i povijesni spomenici od prapovijesti do 19. stoljeća, rukopisi, stare knjige, dokumenti o razvoju znanosti, školstva i kazališta te bogate zbirke portreta i cehovskih predmeta. Dodatni programi održani su u HNK-u, Hrvatskom školskom muzeju i Sveučilišnoj knjižnici. Ostvarena izložba bila je dobar uvod u projekt Milenijskog muzeja u prostoru Umjetničkog paviljona, a njome je prvi put stvorena jasno vidljiva potreba za stalnim muzejskim postavom hrvatske povijesti i kulturne baštine.

Lijevanje Radovanova portala, in situ, Antun Bauer
s restauratorima, Knjiga negativa Gliptoteke HAZU

Jedan od ciljeva zagrebačke izložbe bio je i »da se položi čvrst temelj gradskom kulturno-historičkom muzeju«, što je i ostvareno kroz bogat izložbeni postav koji je hrvatsku državnost i kulturni razvoj prikazao kao tisućljetni kontinuitet te afirmacijom Gradskog muzeja kao važne kulturno-povijesne ustanove. Također je velik broj predmeta iz privatnih zbirki nakon izložbe doniran muzeju. Gradsko zastupstvo 23. lipnja 1926. preuzelo je upravljanje Muzejom i povjerilo ga tročlanom kuratoriju na čelu s gradonačelnikom Vjekoslavom Heinzelom, Emilijem Laszowskim, Gjurom Szabom i msgr. Svetozarom Rittigom, koji su do donošenja statuta bili zaduženi za sve tehničke i administrativne poslove. Muzej grada Zagreba službeno je otvoren u prizemlju Umjetničkog paviljona, gdje ostaje do 1947. godine, kada je preseljen na današnju lokaciju u Opatičku ulicu.

Ideji izgradnje Foruma Croatoruma protivio se ravnatelj Konzervatorskog ureda Gjuro Szabo, koji se kao najogorčeniji protivnik Tomislavova spomenika obratio banu Šubašiću i podbanu dr. Ivi Krbeku, moleći da se postavljanje spomenika spriječi, navodeći niz razloga. On spomenik označuje »teatralnim«, kao »promašeno djelo«, u kojem je Frangešu »otkazala muza svaku pomoć«, te ga proglašava kao »zločinačku, nezdravu ideju«, zalažući se da ako se već spomenik mora postaviti, da se postavi na trgu pred hotelom Esplanade »gdje će se njegove mane prikriti«. U konačnici, od projekta Milenijskog muzeja odustalo se 1932. godine zbog nedostatka financija te zbog činjenice da se »originalni kameni spomenici ne mogu i ne smiju premjestiti u Zagreb, a sadreni odljevi koji su se počeli izrađivati već 1925. godine mogli su se smjestiti samo u zatvorene prostorije (Gipsoteku), a nikako na otvoreni prostor«. Stoga je Odbor 1938. godine muzeju Gipsoteci grada Zagreba dao u pohranu, a 1945. godine i u vlasništvo, oko dvjesto odljeva arheoloških fragmenata srednjovjekovne plastike. To je današnja Gliptoteka Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koju je 1932. godine osnovao dr. Antun Bauer.

Važnost sustavnog prikupljanja i utjecaj te ideje vidljivi su u kasnijem lijevanju sadrenih replika što je po modernim načelima usustavio muzealac Antun Bauer, proširivši polje interesa na ostavštinu iz ranih epoha formiranja naše države i u granicama male zemlje, a sve to pratilo je stručno osposobljavanje ekipa za izradu odljeva složenijih spomenika. Potporom Odbora 1940. godine organizirano je veće lijevanje na terenu i to u Trogiru. Donacija Odbora bila je namijenjena za lijevanje grbova i natpisnih ploča, ali se uvidjelo da bi bilo korisnije odliti veće i značajnije spomenike, te se pristupilo lijevanju Radovanova portala trogirske katedrale. Zbog ratnih okolnosti on nije u cijelosti odliven, nego je rad nastavljen 1947. godine uz potporu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Lijevanje je pod rukovodstvom Antuna Bauera obavilo šest restauratora i nekoliko studenata iz Zagreba, a tom prilikom odliveno je još nekoliko spomenika iz Trogira: kompozicija Pietà Nikole Firentinca, sveti Sebastijan i detalj iz kapele Orsini. Iste godine u Dubrovniku su odliveni renesansni portal Male braće, prozor Sv. Ivana u Šibeniku, te niz glava s apside katedrale u Šibeniku. Upravo ti sadreni odljevi rađeni za Milenijski muzej od nacionalne kulturno-povijesne važnosti potaknuli su stvaranje velikog fonda odljeva starohrvatskih spomenika koji su danas dio zbirke Gliptoteke HAZU.

Iako Milenijski muzej u konačnici nikada nije realiziran kao trajna institucija, njegova ideja imala je dubok i trajan utjecaj, osobito u današnjoj Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Potaknula je sustavno prikupljanje, dokumentiranje i umnožavanje arheoloških i povijesnih artefakata. Osim toga, projekt je djelovao kao platforma za afirmaciju nacionalnog identiteta, a združivanje kulture i politike otklonilo je nadživjele zasade nacionalnog romantizma iz programa sabiranja starina pa je tzv. starohrvatska umjetnost došla u prvi plan. Iz perspektive današnje baštinske i muzeološke znanosti Milenijski muzej predstavlja iznimno značajan – premda neostvaren – koncept, ambiciozan pokušaj sustavnog objedinjavanja hrvatske povijesti i materijalne kulture u jedinstvenom, reprezentativnom prostoru. Pritom je djelovao kao katalizator za razvoj struke, nacionalnih kulturnih institucija i moderne interpretacije hrvatskoga povijesnog identiteta.

Prošlogodišnja jubilarna 1100. obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva sa svojim programima diljem zemlje jednako tako postaje ogledalo našeg znanja te poticaj razvoju povijesnih, arheoloških, povijesno-umjetničkih i srodnih znanosti, a njezinu važnost najbolje dočaravaju riječi fra Luje Maruna da je riječ o »narodnim svetinjama«. 

Magdalena Getaldić, povjesničarka umjetnosti, znanstvena je suradnica u Gliptoteci HAZU te docentica na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se istraživanjem povijesti i muzeološke uloge zbirki sadrenih odljeva skulpture, kiparskim nasljeđem klasične antike, pedagoškom i kulturnom funkcijom odljeva te promjenjivim narativima u muzejskim postavima. Autorica je brojnih stručnih i znanstvenih radova te dviju knjiga o zbirkama antičke i ranosrednjovjekovne skulpture.