Slike života pod represijom u romanu Stefana Çapalikua

 Stefan Çapaliku: Svatko poludi na svoj način, Matica hrvatska, Zagreb, 2025.

Uvrijeme blokovske podijeljenosti svijeta, nakon Drugoga svjetskog rata, mnogi su umjetnici na svojoj koži osjetili mrak komunizma. Europska književnost 20. stoljeća obilježena je liberalnom misli i disidentskim sudbinama progonjenih intelektualaca u većini zemalja srednjega i jugoistočnoga dijela kontinenta. Padom Berlinskog zida, simbola podijeljenoga svijeta, zakrivljenih vidika, ali i mentalne kontrole nad stanovnicima Berlina, kojima je istočna strana predstavljala smrtonosnu zapreku za izlazak u slobodu, otpočeo je proces konačna urušavanja totalitarnih režima i sovjetske prevlasti u europskim zemljama, ozbiljno uzdrmanih revolucijama i prevratima potkraj 50-ih i 60-ih godina u Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Hrvatskoj i ostalim državama. Boris Pasternak, Aleksandar Solženjicin, Imre Kertész, Janós Kis, Ágnes Heller, György Konrád, Václav Havel, Milan Kundera, Danilo Kiš, Vlado Gotovac i mnogi drugi, primjeri su književnika-svjetionika, onih koji su hrabro iznosili istinu o jednoumlju pred svijetom i nepovratno stekli reputaciju slobodoumnih intelektualaca svojega vremena. Odrastanje za vrijeme komunizma profilira se uskoro istaknutom književnom temom, koja ne prestaje biti aktualna ni početkom novoga milenija. Valja se tek prisjetiti nedavno nagrađenoga, sjajna romana Kairos Jenny Erpenbeck (2023), o romansi sredovječna pisca i studentice uoči pada željezne zavjese u Berlinu i svim izazovima ranoga postkomunističkoga društva na njemačkome teritoriju.

O djetinjstvu u sjeni hektičnih događaja koji su obilježili totalitarni režim Envera Hoxe u Albaniji, progovara Stefan Çapaliku u svojem glasovitom romanu Svatko poludi na svoj način (2016), ispripovijedanome u monološkoj maniri proze u trapericama. U pitku prijevodu Jetona Fejze na hrvatski jezik, pred čitateljem se otvara »knjiga« Çapalikova odrastanja u Skadru, protkana nostalgičnim obiteljskim reminiscencijama, ali i satiričnim narativom, usmjerenim u prvom redu na društveno-politička zbivanja u kulturološki razjedinjenoj Albaniji. Çapalikovo djelo opaža se na prvu kao romansirana autobiografija o formativnim piščevim godinama tinejdžerskoga doba i rane adolescencije, ali i kao roman univerzalnih poruka koji zrcali sazrijevanje cijele jedne generacije stasale u vremenu represivnoga sustava Envera Hoxe. Zahvaljujući fragmentarnoj i razigranoj kompoziciji, fabularnim tijekom kaleidoskopski se nižu godine 60-e, 70-e i rane 80-e, raspršujući se poput krhotina u živopisnim sjećanjima glavnoga lika, inteligentna albanskoga dječaka iz miješana braka majke učiteljice, pravoslavne vjeroispovijesti i oca katolika, agronoma na specijalizaciji u Rumunjskoj. Pripovijedanje započinje znakovito, u lakonskome stilu, ali jednom vrlo intenzivnom predodžbom najranijih uspomena: »Dakle, moja sjećanja započinju zatvorom. Nekoć mi se to činilo strašnim. Kako je moguće da je upravo zatvor početak sjećanja nekog čovjeka? Ali, eto, događa se i to. Nije li i samo sjećanje zapravo jedan zatvor? Sada pak mislim da sam imao sreće...« Kaznionica kao apsurdni model života u slučajevima verbalnoga delikta bila je dakle i albanska stvarnost, a kako je pjesništvo najbolji početak pobune protiv ustajaloga društva i totalitarne države, Çapaliku je svojim intimnim romanom odao i svojevrsni omaž velikim ljudima onoga vremena, ozloglašenima ni zbog čega: Pjetru Gjiniju, pjesniku uzniku, osporavanome pjesniku Frederiku Reshpji, autoru »kontroverzne« Albanske rapsodije, koji je proglašen neprijateljem naroda, ali i mnogim drugim istaknutim osobnostima, među kojima svakako treba spomenuti one koji su se isticali autoritetom i moralnom snagom da se suprotstave nepravednu i despotskom režimu. Prvi je Pjetër Meshkalla, katolički svećenik, glas albanskog naroda pod represijom i strahom, osuđen na 10 godina robije zbog liberalne misli i progresivnih ideja. Njegova korespondencija umnogome podsjeća na zatvorenička pisma u sklopu sudskih procesa, vođenih protiv hrvatskih proljećara 70-ih godina 20. stoljeća. Dječakova svijest pamti trenutak otkrića pisma »najvećega vatikanskog agenta« u Albaniji, u kojem među ostalim piše i sljedeće: »Crni oblak se nadvio nad narodom kad je ugledao kako se zatvaraju crkve, kako se ruše zvonici... Ljudi se boje međusobnoga susretanja, pozdravljanja na ulici, jer su pod prismotrom ili su ʽžigosaniʼ! I tko zna tko ih promatra!« No njegovo je viđenje lica albanskoga komunizma, dakako, ponajprije percipirano iz obiteljskoga kruga: 10-godišnjim ujakovim robijanjem, ali i antikomunističkim djelovanjem tetkina muža Jakija, istaknuta ballista. Nasuprot intelektualnim veličinama, Çapaliku se obračunava s »agitpropovcima« i poltronima na satirički način. Stanoviti Dik Zeka, moralno-politički »na ispravnoj liniji«, ismijan je kao groteskna pjesnička pojava. Slika zatvorenoga društvenoga sustava u sjećanjima maloljetnoga dječaka evocira na slične životne stilove maloga čovjeka u većini komunističkih zemalja, koje se postupno počinju oslobađati od jednoumlja dolaskom televizije. Taj prozor u svijet autor opisuje narodnim analgetikom protiv režimske strogoće i gotovo fantomske osobnosti albanskoga predsjednika (navodno je imao petoricu dvojnika), gotovo »nevidljiva« vođe. Uz tespidže, japrak i rakiju, gledanje televizije postaje centripetalnom silom u obitelji: dječakova svijest minuciozno reproducira lijepe i duhovite crtice iz dnevnoga boravka za vrijeme praćenja TV Titograd ili omiljenoga programa RAI UNO. Çapaliku međutim ne zamara isuviše čitatelja licem i naličjem komunizma, o njemu pripovijeda istinito, negdje svjesno rabeći i reduciranu tehniku opisivanja kako bi fokus zadržao na odrastanju, svim njegovim malim mukama (ozljede udova, strah od zubara, ravnatelja; prve ljubavne frustracije zbog nedostižne Marilde) i još većim radostima, proživljenima u skladnu obiteljskom zajedništvu i malom krugu dragih prijatelja. I upravo je ta kristalna kocka vedrine, »zarađena« na nezaboravnim blagdanskim proslavama (Lazarevo, Božić, Štefanje, Nova godina) i u susretu sa znanstvenim i duhovnim autoritetima onoga vremena, koji su zalazili u kuću dječakova oca Lazara, najveća pobjeda čovjeka u mračnim vremenima, vremenima koji su Skadru smanjili struk, nije jasno je li to zbog siromaštva ili straha. Međutim, dječačka naracija postupno ustupa mjesto sadržajno ozbiljnijim epizodama. Adolescent na životnom raskrižju svoj Skadar doživljava zabrinuto: »Svakim danom bio je sve manji, sužavao se, mršavio, postajao anemičan i star – napuštale su ga snage... Poružnio se više zbog ljudi nego zbog nekog urbanističkog ili arhitektonskog razloga. Novi Čovjek, najčuvenije djelo Partije, bio je monstrum koji je svakodnevno proždirao i probavljao sve originalne likove i karaktere ovoga grada.« Kao protuteža sivilu albanske svakodnevice, u kojoj iz dana u dan rastu žrtve režima i različiti oblici prebjega običnih građana preko granice, izranjaju domoljubni motivi ponosa na znanstvenike i umjetnike – čuvare albanske pisane riječi: književnika-fratra Gjergja Fishtu, domaćega »Homera« i prvoga nacionalnoga kandidata za Nobelovu nagradu, Gjona, prevoditelja Homera i Sofokla, leksikografa Kollëa itd. Çapaliku je majstorski progovorio, u formi svakodnevna izražavanja, oplemenjena u određenim digresijama metaforičnim prikazima stvarnosti, o mnogim nepravdama i kulturološkim podmetanjima za vrijeme Hoxina režima. Jedna od njih je i njegovo samovoljno proglašavanje južnjačkoga albanskog dijalekta, poznatijeg kao tosk, standardnim jezikom. Mladi pripovjedač o smrti Envera Hoxe piše kao o skrivenom narodnom veselju – komunistička sablast najjače je kriknula upravo te 1985. prije svojega konačnog odlaska u ropotarnicu povijesti. »Kad je Staljin umro 1953. – rekao je – tko zna koliko su ljudi strpali u zatvor samo zato što su ih vidjeli nasmiješene«, misao je vodilja cijeloga romana, koja otvorenim završetkom anticipira i neizbježivi nastavak tvrdokorna totalitarističkog mentaliteta, prisutna u tragovima i u današnjemu svijetu parlamentarnih demokracija bivših komunističkih zemalja – ponajviše u prilikama kvazisocijalista kapitalističkoga stila življenja. Iako Svatko poludi na svoj način nije politički roman, politika je prikazana aktantom koji određuje sudbine mnogim likovima u romanu – i stvarnima i zasigurno ponekim fiktivnim. Ipak, Çapaliku je humorom stavio točku na »i« svojemu pripovijedanju o jednoj etapi albanske povijesti nakon koje dolazi novo vrijeme postkomunističke šutnje, neizvjesnosti i svekolikih promjena na društveno-gospodarskom planu. I dok Skadrom tumaraju blijede kopije blijede kopije ideje (kako svojevremeno reče Platon u dvanaestoj knjizi Države), dječakov slabovidni ujak Gjon, bakin brat, u godini smrti diktatora Hoxe, za jednim će ručkom uzviknuti da mu se vratio vid (od sreće). Demenciju kao najbolji lijek za propali društveni svjetonazor, Stefan Çapaliku groteskno priziva kao najpouzdaniji simptom Sokratove krilatice o važnosti neprimjetnoga života u opasnim vremenima, u kojima svatko stavlja krinku kako bi preživio i »ludio« na svoj način. No vrijeme je neprijatelj svima, grabi sve pred sobom i nepovratno satire. »Pogledao sam na ručni sat – sovjetski sat ʽZilʼ s plavim brojčanikom, koji me koštao, ma pustimo radije tu priču...«, simbolički su intonirane riječi glavnoga lika, koji svoju avanturu života nastavlja u nekoj budućoj, umjetnički transformiranoj stvarnosti. 

Vesna Aralica je kroatistica. Pet godina radila je kao nastavnica hrvatskoga jezika u osnovnim i srednjim školama u Splitu da bi se nakon toga, počevši od 2023. godine, počela intenzivno baviti književnom, filmskom i kazališnom kritikom. Piše recenzije, prikaze i feljtone za časopis Vijenac i tri internetska časopisa za kulturu : kulturauzagrebu.hr, filmovi.hr i kazalište.hr.