San o Zemlji

Crtice o ekologiji

Promatranja prirode i razumijevanje opaženog, što je najsažetija definicija ekologije, postoje otkada je čovjeka. Ipak, jasno oblikovanje te discipline i njezina moderna povijest započinju u 18. stoljeću, kada se, nakon što je dugo čamila zarobljena u širokom pojmu prirodoslovlja, okuražila, samodefinirala i izborila za svoj posebni status među znanstvenim disciplinama kao sveobuhvatni način gledanja na Zemlju kao tvornicu života na kojoj sva živa bića čine povezanu cjelinu.

Za razliku od mnogih drugih znanstvenih disciplina, koje su krčile svoj put u relativnom miru, pošteđene pretje­ranog miješanja političkih, ekonomskih i drugih snaga društva, ekologija je uvijek imala snažnu socijalnu dimenziju i bila opterećena »neurednim«, promjenjivim i nestabilnim svijetom ljudskih vrijednosti. Krize poput uništavanja prirodnih staništa, smanjenje biološke raznolikosti, klimatskih promjena, onečišćenja okoliša postale su ekološke krize. Ekologija je postala znanstvena disciplina koja je pozvana da definira te krize i nudi rješenja za njihovo prevladavanje, dakle, pozvana je da se uključi u teme kojima se eksplicite nije bavila.

Rijeka Krupa

Gotovo preko noći riječ ekologija pojavila se na najsvakodnevnijim i najnevjerojatnijim mjestima, na majicama, korporativnim oglasima, fasadama zgrada. Dok je prosječni građanin bio uglavnom nespreman točno reći što je ekologija, a još manje urediti svoj život u skladu s njezinim učenjima, on je dao dovoljno autoriteta tom području da se ono može označiti osebujnim razdobljem u povijesti. U brojnim državama političke skupine počele su se identificirati kao »ekološke stranke«, što je jedinstveno jer, primjerice, nitko nikada nije predložio osnivanje političke stranke nazvane po kvantnoj mehanici, socijalnoj psihologiji ili komparativnoj književnosti, premda bi ti potonji, kada bi postojali, zadobili moje simpatije. Malo je ideja reciklirano toliko često kao vjerovanje da čovjek mora biti dio prirode. Otkako je Immanuel Kant kategorički odvojio ta dva pojma, ljudi su ih u mnogim etapama povijesti pokušavali ponovno spojiti, a najnoviji takav pokušaj našao je svoj put kroz ekologiju.

Tijekom protekla dva stoljeća ekologije tu su znanost mučili mnogobrojni prijepori i polemike oko mnogih ključnih pitanja koja zadiru u samu bit definicije ekologije, odnosa čovjeka prema prirodi, te dominantnoj društvenoj etici u tretiranju prirode. Međutim, da nije tako ekologija nikada ne bi mogla iznjedriti toliko ideja, opisati toliko prirodnih obrazaca. Upravo zbog te svoje unutrašnje raznolikosti motrišta ekologija je iznimno pridonijela našem poimanju prirodnog svijeta i našeg mjesta u njemu. Današnja suvremena ekologija bez sumnje je proizvod toga dugog intelektualnog nasljeđa. Razumijevanje svih ideja iz prošlosti ekologije, njihove raznolikosti i njihovih proturječja, važno je za daljnji napredak ekologije kao i naših trenutačnih ideja o prirodi.

Ideje i prijepori

Holistički početci

Jednu od prvih ekoloških knjiga The Natural History and Antiquities of Selborne objavio je 1789. engleski prirodoslovac i svećenik Gilbert White (1720–1793), pionir engleskog prirodoslovlja, iznimno dobar poznavatelj ptica, kojega bi danas nazvali ekologom. White pripada u red svećenika koji su proučavanje prirodnih znanosti vidjeli kao produžetak svoga religijskog rada i koji su se svojim saznanjima iz filozofije i teologije koristili za tumačenje onoga što su opažali u prirodi. White je jednostavno promatrao prirodu oštrim okom i pisao o njoj s ljubavlju. Bio je jedan od prvih pisaca koji je pokazao da je moguće pisati o prirodnom svijetu s izrazito osobnim pogledom a da se ne žrtvuje preciznost. Ta pomiješanost znanstvenog opažanja i osobnog emotivnog doživljaja vidljiva je iz ovog odlomka: Tijekom ovog prekrasnog vremena skupljaju se jata lastavica na crkvi i tornju, bile su vrlo lijepe i vrlo zabavne! Kad bi sve zajedno poletjele s krova zbog bilo kakve uzbune, potpuno bi se rojile u zraku. No, uskoro bi se opet smjestile u hrpe na šljunku, gdje su čistile perje kako bi primile zrake sunca; činilo se da uživaju u ovoj toplini. Moglo bi se kazati da je Whiteov znanstveni pogled obojio njegovu teologiju na najljepši mogući način.

Knjiga The Natural History and Antiquities of Selborne je neprekidno u tisku, do danas je doživjela više od 300 izdanja i na 4. je mjestu najviše objavljivanih knjiga na engleskom jeziku svih vremena. Ta knjiga pokazuje Whiteovo iznimno razumijevanje složenosti i cjelovitosti ekoloških sustava i danas se snažno identificira s holističkim pristupom u ekologiji koji zastupa ideju da se prirodni sustavi i njihova svojstva trebaju promatrati kao cjelina, a ne kao skupovi dijelova. Holistički pogled na prirodu uvijek je neraskidivo vezan za etički pristup koji prirodu i žive organizme vidi kao vrijedne same po sebi. Žive organizme i cijelu prirodu treba tretirati s poštovanjem i brižnošću, čovjek ih nema pravo uništavati i iskorištavati. Čovjek treba uspostaviti prijateljski odnos s prirodom, jer je čovjek samo dio prirode s kojom je neraskidivo povezan i ne može preživjeti bez skladnog odnosa s njom. Engleska književnica Virginia Woolf je toliko voljela Whiteovu knjigu da joj je posvetila esej u svojoj zbirci eseja pod nazivom The Captain’s Death Bed and Other Essays u kojem kaže da početak Whiteove knjige nalikuje najboljem romanu.

White promiče ideju da je priroda sjajan »gospodar« koji osigurava sve ljudske materijalne potrebe, što izražava sintagmom »milost prirode«, što je sadržajno gotovo identično onomu što današnja moderna ekologija pomalo bahato naziva uslugama ekosustava. Taj je pristup sukladan dominantno ruralnom načinu života u 18. stoljeću, tako da bi se ta Whiteova ekologija mogla nazvati pastoralnom s obzirom na Whiteovo religijsko iskustvo, ali još više arkadijskom (prema grčkoj pokrajini Arkadiji, zemlji sretnih pastira) s obzirom na idilični seoski život u skladu s prirodom koji White dobro poznaje.

Promjena etike

Nasuprot arkadijskoj i holističkoj ekološkoj tradiciji Gilberta Whitea stoji tradicija koja promovira razum i marljivi rad kao sredstvo postizanja ljudske dominacije nad prirodom. Paradoksalno u odnosu na Whitea, temelje toj tradiciji treba tražiti u kršćanskoj religiji i njezinu pogledu na ulogu čovjeka kao onoga kome je prirodni svijet povjeren da se o njemu brine, ali i da ga iskorištava na svoju dobrobit. Ustanovljava se nova etika toliko različita od Whiteove pastoralne etike. Whiteov život u skladu s prirodom zamjenjuje ideja da se pastir (bog) brine o svojem stadu i brani ga od neprijateljskih snaga prirode.

Najznačajniji predstavnik početaka te etike u ekologiji koja promovira ljudsku dominaciju nad prirodom je jedan gigant povijesti prirodoslovlja, švedski botaničar Carl von Linné (1707–1778). Linné je imao nevjerojatan talent sistematiziranja dijelova prirode i njegovim sustavom znanstvene binomne nomenklature koji je iznio u svom djelu Systema Naturae (1735) koristimo se i danas.

Srednji Velebit

Prema Linnéu čovjek ima pravo iskorištavati prirodu za svoje dobro jer mu je to pravo dodijeljeno od Stvoritelja. Linnéov model ekologije duboko je utemeljen u kulturu 18. stoljeća. Aksiom Linnéove ekologije jest vjerovanje da je Stvoritelj dizajnirao poredak u prirodi koji funkcionira kao dobro podmazan stroj. To se uklapa u mehanicističke principe u filozofiji i prirodnim znanostima 17. i 18. stoljeća, gdje svako znanstveno tumačenje svijeta slijedi mehanicističke principe (to je razdoblje Newtona u znanosti i Descartesa u filozofiji). René Descartes, na primjer, tvrdi da životinje nisu ništa više od strojeva, te da ne osjećaju ni bol ni zadovoljstvo. Takav pogled, osim što čovjeka oslobađa svake krivice i odgovornosti, u skladu je s utilitarizmom kao etičkom, pravnom, socijalnom, ekonomskom i psihološkom teorijom koja u ponašanju ljudi kao vrhunsku vrijednost ističe vladavinu načela korisnosti. Linnéov utilitarizam nalazi plodno tlo u vremenima početka industrijalizacije i agrarne reforme.

Viktorijanski je čovjek smatrao da civiliziranog čovjeka razlikuje od »divljaka« to što je odvojen od prirode koja je divlja i opasna i od koje se treba braniti. Sintagma o prirodi koja ima »krvave zube i pandže« nastala je tada, a osmislio ju je viktorijanski pjesnik Alfred Tennyson (1809–1892). Taj se pogled ogleda u znanosti toga vremena, poput antropologije, pravne znanosti ili socijalne filozofije (primjerice rad Herberta Spencera, najznačajnijeg predstavnika socijalnog darvinizma). To je vodilo k antropocentričnoj etici koja u središte stavlja čovjeka i daje mu pravo da iskorištava prirodu na svoju korist (današnja ekonomija se nije puno odmaknula od tih postavki). To je nadalje vodilo kolonijalizmu i istrebljivanju autohtonih (neindustrijskih) kultura na svim kontinentima.

Širom Engleske započinje ekspanzija tvornica i velikih promjena u poljoprivredi koje podupiru velika očekivanja tadašnjeg čovjeka od gospodarskog razvitka koji bi trebao donijeti bolji život ljudima. U takvim okolnostima ideje arkadijskog života u suglasju s prirodom ne nailaze na plodno tlo, tako da Whiteov rad biva ignoriran i pomalo zaboravljen tijekom sljedećih pola stoljeća. Međutim, oko 1830-ih »kult« Gilberta Whitea ponovno oživljava kroz sjećanje i nostalgiju za svijetom koji je trajno nestao u kotlu industrijske revolucije, a javlja se i danas kao sjećanje na svijet bez zagađenja, klimatskih promjena, nestanka prirode, te kao protest protiv tehnologije, konzumerizma i kapitalističke ekonomije.

Romantičarska ekologija

Romantizam 19. stoljeća oživljava mnoge subverzivne as­pek­te ekologije koji su i danas temelj modernih ekoloških pokreta. Neki od njih su definiranje zadataka ekološke znanosti, vrijednosti ekspanzionističkoga kapitalizma ili antropocentrična koncepcija zapadnih religija. Poveznice između današnje moderne ekologije i romantičarske ekologije vrlo su izravne. Romantičarski pristup prirodi je fundamentalno ekološki, što znači da je uključivao međusobnu ovisnost svih elemenata prirode, uključujući čovjeka, kao i holistički pristup u razumijevanju prirodnog svijeta.

Najbolji primjer romantičarskog modela ekologije sva­kako je rad američkog prirodoslovca, esejista, pjesnika i filozofa Henryja Davida Thoreaua (1817–1862), koji je nastavljač Whiteove arkadijske ekološke ostavštine. Thoreau objavljuje 1854. godine knjigu Walden or, Life in the Woods, koja postaje ishodišna točka ekoloških i društvenih pobunjenika koji su već tada otkrivali ekološke, ekonomske i društvene zamke civilizacije koja je slavnu antičku maksimu »dođoh, vidjeh, pobijedih« bezočno izvitoperila u »dođoh, vidjeh, kupih«. Čim je Walden izišao iz tiska istog je trenutka postao biblijom generacija čiji se potomci danas, u 21. stoljeću, bore za spas Zemlje.

Thoreau 1845. godine, kao 28-godišnjak, sa željom da se bori za prosvjetiteljske ideale i zaštitu prirode, odlazi živjeti u šumu na obali jezera Walden nedaleko od svojega rodnoga grada Concorda u Massachusettsu, gdje vlastitim rukama gradi brvnaru dimenzija 3 x 4,5 metara, za čiju je izgradnju prema svojim zapisima potrošio 28,13 dolara (što bi Thoreau rekao o životu u New Yorku ili Londonu, gdje danas jednosobni stan stoji gotovo milijun dolara). Ondje samostalno živi iduće dvije godine i dva mjeseca i piše svoja djela o životu u prirodi te o modernom društvu i gospodarstvu. Važno djelo koje je napisao u toj kolibi je Resistance to Civil Goverment (1849), poslije poznato pod nazivom Civil Disobedience (Građanski neposluh), u kojem govori da građani imaju moralnu obavezu na neposlušnost prema svojoj vladi onog trenutka kada vlada čini nepravde. To je djelo imalo velik utjecaj na mladog indijskog odvjetnika Mahatmu Gandhija, kao i na Martina Luthera Kinga pri stvaranju njihovih pokreta otpora.

Knjiga Walden mješavina je poezije, romantičarskog idealizma, satire i priručnika za samoodržanje u prirodi. Vrijedno je pročitati ulomak u kojem Thoreau opisuje svoje jezero: Jezero je najljepše i najizražajnije obilježje krajobraza. Ono je zemljino oko, a zagledajući se u njega, promatrač mjeri dubinu svoje naravi. Riječna stabla duž obale tanke su trepavice koje ga obrubljuju, a šumovita brda i litice njegove su nadvijene obrve. Thoreau nadalje piše: Ako čovjek hoda šumom zbog zadovoljstva i ljubavi prema prirodi polovicu svakoga dana, u opasnosti je da ga smatraju besposličarom i skitnicom, ali ako svoj cijeli dan provede kao špekulant sijekući te šume i stvarajući ogoljeli krajobraz, smatrat će ga se marljivim i poduzetnim građaninom.

Dok se sredinom 19. stoljeća znanstvena zajednica okreće drugim epistemiološkim principima koji zahtijevaju objektivnost i određenu distancu istraživača od objekta svog istraživanja, za romantičare znanje i nije ništa drugo do povezanost s objektom istraživanja. Oni su težili ugradnji čovjekove svijesti u fizički svijet, a ne odvajanju tih dviju sfera. Za Thoreaua, kao i za druge romantičarske mislioce (primjerice Goethea), znanje je istovjetno iskustvu kozmičkog jedinstva. Romantičarska ekologija postavlja temelje ključnim etičkim pitanjima, koja su danas iznimno važna u znanosti, poput nehumanosti prema poštivanju života. Što će vam lijepa kuća ako nemate podnošljiv planet na koji ćete je staviti, piše Thoreau. Romantičari su bili ljudi prirode bilo da su je istraživali poput znanstvenika, ili im je ona bila inspiracija kao kod pjesnika, ali uvijek na način da su u njoj boravili. Romantičarski ekolozi su bili terenski ekolozi. Thoreau kaže: prirodu se mora izučavati tako da je se pomiriše, okusi, vidi, čuje, dodirne.

Kozja krv (Lonicera implexa), brdo Kozjak

Lan (Linum perenne), rijeka Krka

Cjelokupni rad još jednoga giganta prirodoslovlja (po nekima »oca ekologije«), njemačkog prirodoslovca Alexandera von Humboldta (1769–1859), obilježen je holističkim pogledom na prirodu. Svoja istraživanja u Južnoj Americi obavlja pod geslom: Moram razumjeti harmoniju prirode! Humboldtov prijatelj, njemački pjesnik, ali što je manje poznato i strastveni prirodoslovac, Johann Wolfgang Goethe tvrdi da prirodu osim njezina proučavanja pomoću instrumenata treba razumjeti i u emocionalnom smislu. Priroda se mora doživjeti kroz osjećaje, kaže Goethe.

Dinamična ekologija

To je vrijeme kada je Charles Darwin (1809–1882) veliki putnik, baš kao što su to bili Humboldt i škotski geolog Charles Lyell (1797–1875), koji su uz engleskoga političkog ekonomista i demografa Thomasa Roberta Malthusa (1766–1834) značajno utjecali na Darwina i njihov je rad važan za razumijevanje Darwinove ekologije. Nitko poput Darwina nije toliko pridonio razvitku ekologije kao znanstvene discipline i nitko nije imao toliki utjecaj na percepciju prirode kod »zapadnog čovjeka«. Ekološke ideje toga iznimnoga genija bile su snažno obilježene njegovim osobnim životom, kao i intelektualnom klimom vremena u kojem je živio.

Odlazak prirodoslovaca na daleka putovanja na druge kontinente i druge okoliše otkrio im je negostoljubiva mjesta toliko različita od onih koja su poznavali i koja su snažno proturječila idiličnom poimanju prirode. Darwin je to doživio u svoj punoći dolaskom na otočje Galápagos, negostoljubive vulkanske stijene. U prvoj polovici 19. st. Galápagos su posjetile dvije važne osobe. Prva je bila Charles Darwin, koji je stigao u rujnu 1835. kao prirodoslovac na brodu H.M.S. Beagle, da bi u proljeće 1841., a zatim ponovo u zimu 1841–42., otočje posjetio Herman Melville (1819–1891), američki pomorac na kitolovcu Acushnet. U svojim kasnijim godinama svaki od njih objavio je knjigu iznimne važnosti, Darwin O podrijetlu vrsta (1859), a Melville Moby Dick (1851). Obojica su ostavila zapise o tom misterioznom arhipelagu koji ih je ujedinio u sličnoj viziji prirode i njezinu odnosu prema ljudskim idealima. Darwin je napustio Galápagos sredinom listopada i preko mnogo gostoljubivijih obala Tahitija i Australije vratio se kući. Vratio se s mnogim pitanjima koja su rezultirala i konačnim retoričkim pitanjem: Može li Linnéova ekologija davati odgovore na ono što je vidio na Galápagosu, ili Galápagos traži drugu vrstu objašnjenja, drugu vrstu znanosti?

Geologija je bila prva prirodna znanost koja je otkrila vrijeme. Prvi veliki geolozi, poput Williama Playfaira, Jamesa Huttona i Charlesa Lyella, bili su povjesničari dalekog vremena koji su u slojevima stijena pronalazili zapise o prošlim svjetovima. To je pomoglo ekolozima da shvate koliko je vremena na Zemlji proteklo i kolike su se promjene dogodile tijekom tog vremena. Nekadašnja ideja o statičnoj prirodi počela je ustupati mjesto drugačijoj prirodi koja se razvija slučajno, revolucionarno, sukobljeno, u nekim trenutcima čak i katastrofično, ali je uvijek u stanju promjene. Lyellova knjiga Principles of Geology (1930; drugo izdanje1932), koja je imala izniman utjecaj na Darwina, prokazala je sve slabosti Linnéova statičnog poimanja prirode, koje nova moderna znanost nije mogla tolerirati. Darwin je biologiju i ekologiju pretvorio u povijest, povijest flore i faune koja se borila za prostor i resurse, osvajala nova područja, mnoga i sama stvarala i rušila postojeće »režime«. Darwinova knjiga O podrijetlu vrsta na neki je način srušila umjetnu barijeru između ekološke znanosti, koja se do tada bavila statičnim uređenjem prirode, i povijesti, koja je proučavala razvoj čovječanstva. Tako su se ujedinila dva najmoćnija intelektualna strujanja 19. stoljeća. Bilo da razmatramo geologiju, zoologiju, političku filozofiju ili proučavamo drevne civilizacije, 19. stoljeće je u svakom slučaju bilo stoljeće povijesti, razdoblje obilježeno rastom novoga dinamičnog svjetonazora.

Lyell u drugom izdanju svoje knjige Principles of Geology (1932), koja je Darwinu bila poštom upućena u Montevideo (Urugvaj), jasno uvodi ideju borbe za opstanak. Pod utjecajem te knjige, vlastitih opažanja na Galápagosu, te Thomasa Malthusa, čija knjiga An Essay on the Principle of Population (1798) Darwinu u ruke dospijeva 1838. godine, Darwin u svojoj glavi stvara zaokruženu koncepciju teorije evolucije temeljene na natjecanju i preživljavanju najbolje prilagođenih, koncepciju koju drži za sebe, dugo oklijeva, da bi ju javno iznio publiciranjem knjige O podrijetlu vrsta gotovo 20 godina poslije.

Kranjski ljiljan (Lilium carniolicum) i leptir lastin rep (Papilio machaon), planina Tremzina (južni Velebit), vrh Oklinak (1187 m)

Kranjski ljiljan (Lilium carniolicum), planina Velebit

Otkrićem Galápagosa arkadijska i romantičarska ekologija Whitea i Thoreaua gubi energiju, a tekstovi Darwina i Melvilla pomiču klatno prema pesimističnijem pogledu na prirodu. Darwin je u Brazilu svjedočio okrutnom ponašanju gospodara prema robovima, a nasilje je bilo princip života ljudi u argentinskim pampasima. Duž rijeke La Plata sve veće populacije Europljana uništavale su prirodu i tradicionalni život domorodaca. Beskrajna krda konja i stoke koja su došla s Europljanima potpuno su promijenili vegetaciju krajobraza i ugrozile opstanak brojnih vrsta. To su bile posljedice invazije tih ljudi koji su ignorirali prirodu i odabirali kao svoju strategiju osvajanje umjesto suradnje. Nestanci vrsta, konflikti, pokvarenost, teror, sve je to bilo daleko od arkadijskog ideala. Činilo se da je život neprekidna borba i da to vrijedi za sve, od gliste u tlu do čovjeka. Mnogi, poput Melvilla, u »sjeni prirode« vide tragičnu priču i razočarenje, priču koja ne pruža užitak i zadovoljstvo. Taj pogled na prirodu postaje dominantni pogled viktorijanskog doba. Darwinova ekologija je prirodni svijet učinila manje sretnim i više uznemirujućim nego što se to prije činilo. Ekologija je nakon Darwina postala sumorna znanost, možda čak i turobnija od ekonomije. Povratkom u London Darwin nailazi na društvo koje također potvrđuje prirodne zakone koje je upoznao u Južnoj Americi i na Galápagosu. Individualni konflikti između pojedinaca za različita životna dobra, profesionalne pozicije, moć, novac – urbana džungla. Darwin se 1842. seli iz prljavog, odvratnog Londona (Darwinove riječi) u Down, gdje je ostao do smrti, kako bi mogao u mirnijem okruženju raditi na knjizi.

Ideja da čovjek dijeli istog pretka sa svim drugim primatima nije dobro sjela viktorijanskom čovjeku, ali je vrlo rado prigrlio borbu za opstanak kao načelo funkcioniranja društva. Čovjekov odnos prema prirodi temelj je zakona napretka od »divljaštva« prema civilizaciji. Biti civiliziran znači biti neovisan o prirodi, znači stavljanje prirodnog svijeta pod kontrolu čovjeka. Kulturna inferiornost neciviliziranog svijeta (»divljaka«) upravo je rezultat njihove nesposobnosti ili nespremnosti da zauzmu agresivan stav prema prirodi i pokore je za svoje potrebe. Brojni industrijalci, političari i važne javne ličnosti viktorijanskog vremena trude se naći racionalna opravdanja za pravo čovjeka da pokori i iskorištava prirodu. Čak i Charles Lyell, čovjek koji je toliko utjecao na Darwina, kada govori o odnosu čovjeka prema prirodi također opravdava filozofiju da moć daje pravo. Zakon kompeticije se prihvaća kao jedini mogući temelj na kojem napredna tehnološka civilizacija može biti izgrađena. Pri tome se koristi cirkularna logika, prema kojoj je prirodni svijet prepun agresije koja na kraju vodi prema nevjerojatnom evolucijskom napretku, pa to mora funkcionirati i u slučaju ljudske ekonomije, jer je čovjek dio prirode. Dominacija ljudske tehnologije nad prirodom dokaz je preživljavanja uspješnijih i ostvarivanja napretka. Taj viktorijanski pogled na odnos čovjeka prema prirodi i danas je snažno prisutan. Međutim, nešto je duboko pogrešno i uznemirujuće u ideji da moć daje pravo i da opstanak najjačih bude vodilja civiliziranog društva, čemu recentno ponovno svjedočimo u današnjem svijetu.

Jedan od najznačajnijih zagovornika holističke koncepcije prirode i dinamične ekologije među ekolozima svoga vremena bio je američki biljni ekolog Frederic Clements (1874–1945). Clements inzistira na ideji da unatoč promjenama koje se događaju u prirodnim zajednicama, one naposljetku moraju dostići stadij ravnoteže i stabilnosti koji je nazvao klimaks stadij. U bilo kojem staništu događa se progresija zajednice, koju je Clements nazvao sukcesija, od primitivnih neuravnoteženih skupina vrsta koja ide kroz sve uređenije i bolje uravnotežene sastave vrsta do konačnog dostizanja kompleksnih formacija koje su u stalnoj ravnoteži s uvjetima u okolišu i koje sebe mogu neprestano obnavljati i održavati. Clements je biljne zajednice promatrao kao superorganizme i naveo brojne analogije između zajednice i organizma. Clements piše: Klimaks formacija je organski entitet koji poput pojedinačnog organizma može nastati, rasti, razvijati se, dostići zreli stadij i naposljetku umrijeti.

»Nova ekologija« – gubitak identiteta

U 20. stoljeću ekologija se suočava s velikim izazovima i pomalo gubi identitet utapajući se najprije u jezik ekonomije, a potom i u mehanicističku koncepciju fizike. Iz bioekonomskoga kuta gledanja, »dužnost« je biljnog svijeta da opskrbi hranom životinjski svijet. Dakle, ekonomija prirode, kako 1910. piše britanski biolog Hermann Reinheimer (1872–1964), nije samo beskorisna fraza, nego upućuje na univerzalni pogon svih živih bića: proizvoditi da bi se konzumiralo. Priroda nije ništa više od ekonomskog sustava. Prema tom autoru svi su organizmi na Zemlji »trgovci« ili »ekonomski subjekti«, koji moraju naći svoje mjesto bilo kao proizvođači hrane ili pružatelji različitih usluga, i koji moraju ući u komercijalne odnose jedni s drugima. Svaki organizam postaje specijalist, dobro uklopljeni zupčanik u velikoj Zemljinoj tvornici.

To Reinheimerovo razmišljanje, koje je u to vrijeme bilo u domeni fantazije, pokazalo se proročkim možda više nego što je i sam očekivao. Njegova knjiga Evolution by Co-operation: A Study in Bio-Economics (1913) bila je nevjerojatna anticipacija onoga što će postati vodeća tema ekološke teorije pola stoljeća poslije. Robert Usinger (1912–1968), entomolog sa Sveučilišta u Kaliforniji, opisuje tipičnu rijeku kao »pokretnu traku« koja prenosi tvar i energiju organizmima duž svoga puta, da bi ta tvar i energija bila upotrijebljena u proizvodnji. Kao bilo koja tvornica, objašnjava Usinger, proizvodnja rijeke ograničena je opskrbom sirovim materijalima, kao i njenom efikasnošću da taj materijal pretvori u konačni proizvod. Ta metafora izražava ono što se tada događa u teorijskoj ekologiji. U svojim teorijskim modelima ekolozi transformiraju prirodu u neku vrstu industrijskih sustava. U velikoj mjeri ekologija postaje bioekonomija, disciplina srodna ekonomiji ili čak neki njen dio.

Ekologija je počela svoj pogled na prirodu usklađivati s prevladavajućim značajkama modernog društva. Ipak, taj protok ideja bio je uglavnom jednosmjeran. Ekonomija nije uzela ništa od ekologije što bi ekonomiju učinilo obazrivijom prema ekološkim ograničenjima industrijskog rasta. S druge strane, ekologija je primijenila ekonomski način razmišljanja u proučavanju prirode. Taj obrazac jednosmjernog utjecaja trajao je gotovo sljedeća četiri desetljeća. To su bile temeljne značajke ekologije koja je od sredine 20. stoljeća poznata kao »nova ekologija«.

Znanstvenik koji je postavio temelje novoj ekologiji bio je Charles Elton (1900–1991), engleski zoolog sa Sveučilišta Cambridge. Za Eltona oblik i organizacija zajednice postaje središnji problem, što se nije promijenilo ni do danas. Promatranje zajednice kao pojednostavljenog ekonomskog sustava postala je jedna od najvažnijih paradigmi ekologije 20. stoljeća. Elton uvodi pojam ekološke niše kao jedan od najvažnijih ekoloških koncepata uopće.

Drugi važan korak u smjeru nove ekologije napravio je A.G. Tansley (1871–1955), botaničar s Oxforda. Tansley je u svom eseju iz 1935. pokušao jednom zauvijek osloboditi ekologiju svih tragova organizmičke odnosno holističke filozofije koju je recentno zagovarao Clements. Iako je Tansley jednom prilikom otišao toliko daleko da je ljudsku zajednicu nazvao kvazi organizmom, on je sada odlučio da taj organizmički pristup prelazi granice legitimnoga znanstvenog promišljanja. Zrela znanost, prema njegovu mišljenju, mora izolirati temeljne jedinice prirode i podijeliti ih u njihove individualne dijelove (dakle, mora biti redukcionistička). Priroda se mora sagledati kao sustav koji je sastavljen od fizičkih entiteta koji su organizirani u mehanicistički sustav. Znanstvenik koji će otkriti sva svojstva svih dijelova sustava, na način da ih proučava odvojeno, moći će precizno predvidjeti i svojstva ukupnog sustava.

Kako bi uklonio nejasne analogije s organizmom ili ljudskom zajednicom, Tansley postavlja novi model organizacije koji naziva ekosustav, što će postati jedna od ključnih ekoloških koncepcija do današnjih dana. Ideja ekosustava snažno je inspirirana fizikom, koja već početkom 20. stoljeća počinje govoriti o energetskim poljima i sustavima kao načinu preciznijeg opisivanja prirodnih fenomena nego što je to bilo moguće s tradicionalnom Newtonovom fizikom. Ekosustavi, kaže Tansley, moraju biti studirani kao fizikalni sustavi, a ne kao organske cjeline. U koncepciji ekosustava svi odnosi između organizama mogu se opisati čistom materijalnom izmjenom energije i kemijskih tvari. Tansley je ekologiju u velikoj mjeri učinio dijelom fizike.

NP Plitvička jezera

Povratak holizma

Međutim organicistički i holistički tabor ne miruje. Aldo Leopold (1887–1948) neposredno prije smrti završava svoj esej The Land Ethic, koji je više nego ijedno drugo djelo najavio dolazak Doba ekologije. Taj je esej iznimno koncizan izraz nove okolišne filozofije. On donosi i spaja zajedno znanstveni pristup prirodi, visoki stupanj ekološke profinjenosti, te biocentričnu etiku kao izazov tada dominantnom ekonomskom pristupu u korištenju zemljišta. Leopold kaže da će ljudi prestati biti slobodni ako nemaju divljinu u kojoj mogu lutati. Njegova zadnja knjiga, objavljena postumno 1949. godine, Sand County Almanac (čiji je dio i esej The Land Ethic) predstavlja povratak holizmu te romantičarskoj i arkadijskoj ekologiji. U predgovoru Sand County Almanaca Leopold piše: Zlostavljamo zemlju jer je smatramo nečim što pripada nama. Kada bi zemlju vidjeli kao zajednicu kojoj pripadamo, tada bi je mogli početi koristiti s ljubavlju i poštovanjem. Nikada prije nije tako široko prihvaćeno da čovječanstvo nije otok sam za sebe i ta spoznaja najbolje definira »doba ekologije«.

Alfred North Whitehead (1861–1947), engleski matematičar i filozof, bio je osnivač filozofske škole poznate kao procesna filozofija, koja je našla primjenu u brojnim disciplinama, pa tako i u ekologiji. Njegova filozofija poručuje da postoji hitna potreba da svijet prihvatimo kao mrežu međusobno ovisnih procesa kojih smo i mi integralni dio, što znači da naše odluke i djelovanja imaju posljedice na svijet oko nas. Primjena tog načina promišljanja važna je u današnjem vremenu u kojem se suočavamo s ekološkom krizom.

Whitehead opisuje znanost 18. stoljeća kao jednooki razum, koji nije u stanju prodrijeti u dubinu. Prema njemu glavni mislioci 18. stoljeća potpuno su ostali zarobljeni u mehanicističkoj filozofiji Galileija, Descartesa i Newtona koja je dogmatski reducirala sva ljudska iskustva isključivo na strogo definiranje stvari i odnosa između njih. Mehanicistički materijalizam od mnoštva iskustava odabire samo one kvalitete koje mogu biti objašnjene fizikalno-kemijskim zakonima. S tim pristupom cijela priroda se čini besmislenom i bezvrijednom. Whitehead je tvrdio da takvo razmišljanje može voditi k postizanju novih znanja i tehnološkom napretku, ali ga je kao opis svijeta smatrao sljepoćom.

U temeljima toga ponovnog oživljavanja organicizma u ekologiji, ali i u drugim disciplinama, ležao je i novi moralni stav. Mehanicistički pogled izostavljao je neke vrijednosti, a upravo su te vrijednosti bile najvažnije. Mehanicistički znanstvenici su prirodu protjerali iz područja vrijednosti, etike i ljepote. Nijedna od tih kvaliteta nije mogla imati objektivno postojanje u svijetu materije, nego su to bila sekundarna ili subjektivna svojstva smještena samo u umu promatrača i stoga nebitna za utilitarističku znanost.

Organicizam je kao pokret obnovio moralne vrijednosti u znanstvenom promišljanju, budući su nakon Descartesa etičke i estetske vrijednosti bile potpuno izgnane iz znanosti. Promoviranje ideje ljudske povezanosti s prirodom bila je lekcija ljudskoj vrsti i poziv za prihvaćanjem nove etike povezanosti i međuovisnosti. Kako je kazao Whitehead: Stvarnost je u potpunosti zajedništvo. Ta bi svijest u teorijama znanosti, predviđa Whitehead, imala duboke moralne posljedice za zapadnu kulturu. Whitehead uspoređuje cijeli prirodni svijet s tropskom kišnom šumom koja se odlikuje velikom raznolikošću drvenastih biljaka koje sve uzajamno surađuju. Whitehead kaže: U prirodi, normalan način kako drveće uspijeva i napreduje je njihova povezanost u asocijaciju šume. Svako stablo gubi nešto od svoje individualne savršenosti u rastu, ali se stabla međusobno potpomažu održavajući uvjete potrebne za život. Tlo se čuva i zasjenjuje čime se čuva vlaga u tlu, mikroorganizmi neophodni za njegovu plodnost nisu ni spaljeni, ni smrznuti, niti su isprani iz tla. Šuma je trijumf organizacije međusobno ovisnih vrsta. Taj primjer upućuje na praktično rješenje za izazove okoliša, moralni ideal zajedništva, te upozorava znanost da u svojim analitičkim strategijama ne brka stabla i šumu.

Holistička ideja tijesno je povezana s biocentričnom ekološkom etikom, a ta veza leži u temeljnim principima kako gledamo na prirodni svijet i naš odnos prema njemu. Ekološka (biocentrična) etika smatra da priroda ima svoju unutarnju vrijednost (vrijednost po sebi), neovisno o ljudima, za razliku od antropocentrične etike koja vrijednost prirode gleda isključivo kroz naočale koristi za čovjeka. Ako prirodu vidimo kao cjelinu, onda moramo razmišljati o posljedicama naših djela na cijeli prirodni sustav. Holizam naglašava međuovisnost svih bića što osnažuje potrebu očuvanja prirode. Na primjer, umjesto da siječemo šumu zbog drveta (antropocentrični pristup), holistička etika nas potiče da sagledamo cijeli ekosustav. Iz antropocentričnoga kuta gledanja sječa šume nam se može činiti korisnom za čovjeka zbog drvnog resursa koji ćemo priskrbiti. Međutim, holistički pogled na prirodu nam govori da sječom šume smanjujemo primarnu proizvodnju, proizvodnju kisika, transpiraciju vode u atmosferu, isušujemo tlo, povećavamo eroziju tla i ispiranje hranjivih tvari iz tla (jer nema korijenja stabala koje će čuvati tlo i minerale u njemu), smanjujemo biološku raznolikost jer nestaju šumske vrste biljaka i životinja, mijenjamo mikroklimu (šuma štiti od vjetrova, regulira temperaturu staništa), smanjujemo uzimanje ugljičnog dioksida iz atmosfere čime se ubrzavaju klimatske promjene i globalno zatopljenje, smanjujemo genetičku raznolikost za budućnost. Ako sve to uzmemo u obzir i podvučemo crtu, možda nam se sječa šume više neće činiti korisnom za čovjeka.

Pasji jezik (Cynoglossum creticum) (Osejava, Makarska), ovaj par osa ga je upotrijebio kao zgodno mjesto za parenje

Medoglavka (Jurinea mollis), biljka iz porodice glavočika (Asteraceae), Dalmatinska zagora

Mnogi drugi znanstvenici prihvaćaju ta razmišljanja i ne ustručavaju se kritizirati redukcionističku koncepciju ekologije. Američki zoolog C. C. Adams (1873–1955) navodi kako ekologija može puno naučiti socijalne mislioce o vrijednosti suradnje. Warder Clyde Allee (1885–1955), jedan od pionira američke ekologije, nastavlja razvijati organizmičku ekološku koncepciju smatrajući ju jednom od plodnih ideja kojom je ekološka znanost pridonijela modernoj civilizaciji. Prema Alleeu neke je holističke vrijednosti prirode moguće primijeniti na ljudsku vrstu. Priroda je, kaže Allee, svijet usmjeren prema drugima. Allee nadalje kaže: Široko rašireno znanje o važnoj ulozi procesa suradnje i pomaganja među živim bićima, može dovesti do prihvaćanja suradnje kao vodećeg načela kako u društvenoj teoriji tako i kao temelja za ljudsko ponašanje. Takav razvoj događaja, kada se dogodi, promijenit će tijek ljudske povijesti.

Značajnu ulogu u holističkom promišljanju ekologije imao je i američki ekolog Eugene Odum (1913–2002; zajedno sa svojim bratom, također ekologom Howardom Odumom). Eugene Odum se požalio da su znanost i tehnologija sustavi toliko preokupirani redukcionizmom da su složeniji sustavi iznad individualnih organizama bili zanemarivani, a posljedica toga je da znanstvenici nisu u stanju odgovoriti na složenije probleme koji uključuju širu skalu, a većina globalnih problema koji sada traže pozornost je upravo takva. Sva je priroda organizirana u hijerarhiju razina, piše Odum, a na vrhu te hijerarhije jest ekosustav. Razumjeti tu najvišu razinu značilo je razumjeti kako je priroda organizirana. Prema Odumu ekosustavi su samoorganizirajući entiteti poput organizama. Njihova strategija je postići što veću i raznolikiju organsku strukturu koja je moguća unutar granica definiranih raspoloživom energijom i prevladavajućim fizičkim uvjetima, postići strukturu koja završava stvaranjem zdravog poretka, kako je to Odum nazvao, postizanjem homeostaze. To stanje nije onaj prirodni poredak koji su prirodoslovci 18. stoljeća pronalazili u prirodi, poretka koji je bio statičan i vječan. Za Oduma homeostaza je bila više kao norma zdravlja ljudskog tijela. Infekcije napadaju s vremena na vrijeme tijelo i remete njegovu ravnotežu uzrokujući bolest, da bi tijelo potom organiziralo svoju obranu i odbilo neprijatelja. Slično tomu, ekosustavi često trpe poremećaje, ali oni uobičajeno fluktuiraju oko jedne homeostatske točke. Zdravlje ekosustava uključuje neprekidnu ali uspješnu borbu, kako bi se to ravnotežno stanje održalo. Drugim riječima, jedinstveni princip prirode je da organizmi uče kako surađivati, kako bi upravljali svojim fizičkim okolišem maksimalno efikasno i na uzajamnu korist. Odum također kaže: Suradnja koja donosi obostranu korist vrlo je česta strategija preživljavanja u prirodnim sustavima, strategija koju čovječanstvo treba oponašati. Eugene Odum zagovara jedinstvenu teoriju ekologije koja se mora temeljiti na istraživanju ekosustava. Iako se Eugene Odum koristio različitim terminima, a možda je imao i radikalno drugačiju sliku prirode nego njegov prethodnik Frederic Clements, nije se značajno udaljio od Clementsova stajališta da je zakon prirode uspostaviti red i sklad iz katkad kaotičnih početnih uvjeta. Umjesto Clementsova stadija klimaksa Odum uvodi pojam zreli ekosustav kao stadij u njegovu razvitku, stadij koji je dostigao red i sklad i u kojem dominira suradnja.

Otpor holizmu

Vodeća figura među kritičarima Odumove ekologije bio je Robert MacArthur (1930–1972), američki ekolog, rođen u Kanadi, kojega je pratila karizma »super mozga«, epiteta koji se rijetko dodjeljivao biolozima i ekolozima i uglavnom bio rezerviran za matematičare i fizičare. MacArthur je pokazivao malo interesa za Odumovu koncepciju ekosustava. Po njegovu mišljenju ekologija bi trebala biti primarno proučavanje jedne vrste koja reagira na drugu, proučavanje usredotočeno na demografiju, fluktuacije broja jedinki, kompeticiju, predaciju, disperziju i geografsku raspodjelu. Što je manji broj proučavanih vrsta, to su plodnija istraživanja. Temeljito proučavanje međusobnih odnosa ptica pjevica u šumi, tvrdio je MacArthur, otkrilo bi pouzdaniju istinu o ekološkoj dinamici nego što bi to ikad mogli učiniti modeli ekosustava listopadnih šuma kakve je predlagao Odum. Baviti se znanošću znači tražiti ponavljajuće uzorke, govorio je MacArthur, a njegova glavna krilatica bila je »predviđaj, predviđaj i opet predviđaj«. MacArthur je tražio teorijsku ekologiju utemeljenu na užim istraživanjima, više matematičku i snažnu u predviđanjima. MacArthur je o prirodi razmišljao kao o metaforičnom stroju, što ga jasno svrstava u tabor mehanicističkog determinizma i vraća Descartesu i Newtonu. Jedina novost u slučaju MacArthura bila je briljantnost s kojom ju je primijenio na populacijsku ekologiju i njegova učinkovitost u privlačenju drugih znanstvenika da krenu njegovim stopama i odbace Odumov holistički ekosustav kao jedinstvenu teoriju. Udaljavanje od Odumove ekologije bilo je i udaljavanje od samog pojma ekosustava koji se pomalo gubi iz ekološke literature toga vremena.

Deblo stare masline. Kora debla je mrtva ali i dalje pridonosi životu masline tako što je štiti od vrućine, hladnoće, požara, fizičkih oštećenja, nametnika itd.

Maslačak (Taraxacum officinae). Kugla sjemenki opremljenih »padobranima«, spremna za avanturu dugog leta i traženja zgodnog mjesta za klijanje

Gaia – živi planet

Međutim, holistički pristup prirodi još se jednom reinkarnirao u još uzbudljivijoj varijanti. Britanski znanstvenik James Lovelock (1919–2022) iznio je ideju da oko 30 milijuna vrsta, koliko se procjenjuje da ih ima na Zemlji, radi zajedno kako bi kontrolirali kemiju planeta na njihovu zajedničku dobrobit. Tako je u suradnji s američkom mikrobiologinjom Lynn Margulis nastala »Gaia hipoteza«. Postavka te hipoteze je sljedeća: Živi organizmi i njihov okoliš čine jedan homeostatski sustav koji se suprotstavlja promjenama koje su nepovoljne za život. Lovelock na jednom mjestu kaže: Priroda pogoduje organizmima koji okoliš ostavljaju u boljem stanju za preživljavanje svojih potomaka (prema toj tvrdnji sasvim je jasno da čovjek ne bi bio prvi odabir prirode). Lovelock je vjerovao da su posljedice te hipoteze duboke. Ako je njegova hipoteza točna, tada fundamentalni princip života nije individualističko natjecanje, nego suradnja i simbioza. Gaia je pokazala da organizmi trebaju jedni druge da bi preživjeli. Lovelock jako podsjeća na svog sunarodnjaka Gilberta Whitea, koji je u 18. stoljeću istraživao prirodu u šumama i livadama Selbornea, nedaleko od Lovelockova Wiltshirea. Još jednom, moderni duh znanosti pokušao se spojiti, kao što je to učinio u 18. stoljeću, s arkadijskom prirodnom pobožnošću. Environmentalisti su tu kombinaciju držali iznimno privlačnom i učinili su Lovelocka jednim od svojih najdražih vizionara, prorokom »Doba ekologije«. Lovelock je pisao: Moramo vidjeti svijet kao jedan organizam čiji smo mi samo mali dio. Za sada, ljudi na Zemlji ponašaju se poput patogenih mikroorganizama ili stanica tumora. Zaboravimo ljudske brige, ljudska prava i ljudsku patnju i umjesto toga se koncentrirajmo na naš planet, koji možda pati. Mi smo dio ove Zemlje i stoga ne možemo razmatrati naše poslove izolirano. Tako smo vezani za Zemlju do su njezine groznice i drhtavice jednako tako i naše groznice i drhtavice. Ideja da je Zemlja bolesna, a da smo mi za to krivi, postajala je sve raširenija nakon Drugoga svjetskog rata. Ideja o »bolesti« ili »zdravlju« Zemlje jasno je ukazivala na pogled na planet kao jedinstveni živi organizam. Prvi astronauti koji su svojim vlastitim očima vidjeli cijelu Zemlju bili su zaprepašteni onime što su vidjeli. Iako nisu mogli vidjeti nijedno od živih bića za koja su znali da se nalaze na njoj, sama Zemlja izgledala je vrlo živo, poput prekrasnoga svjetlećeg bića koje pulsira i diše ispod svojega vrtložnog vela poput kože.

Geološke formacije vrtača ispunjene drvenastim biljkama i drugom vegetacijom (planina Biokovo)

Nove teorije

Međutim i redukcionistička koncepcija ekologije otvorila je nove fronte. Kako su napadi na holističku ekologiju dobivali zamah, riječ poremećaj počela se sve češće pojavljivati u znanstvenoj literaturi i ozbiljnije shvaćati. Poremećaj, koji označava ekstremne promjene uzrokovane vanjskim utjecajem (poput požara, poplava, uragana i sl.), nije bila uobičajena tema u Odumovoj, a kamoli u Clementsovoj ekologiji. Međutim, sada se činilo kao da znanstvenici naporno traže znakove poremećaja, posebno one koji nisu uzrokovani ljudskim djelovanjem, i nalaze ih posvuda ne ostavljajući nimalo mira divljoj prirodi. Požari su u ekološkoj literaturi postali toliko često spominjani uzročnik poremećaja, da se činilo da je priroda stalno u plamenu.

Najglasniji kritičar holističkog modela u to vrijeme bio je američki ekolog Daniel Simberloff, koji je smatrao da svaki holistički pojam mora biti izbačen iz ekologije jer nijedan od njih nema materijalnu prirodu. Zahtjev za redukcionizmom bio je metla kojom se ekologija čistila od idealističkih paučina i stare metafizike koja je još uvijek vrebala. Međutim, Simberloff ide korak dalje odbacujući svaki determinizam i tvrdeći: Priroda slijedi pravila slučajnosti, a ne nužnosti. Svoju ekologiju nazvao je znanošću vjerojatnosti (probabilizma), a probabilizam govori jezikom kockara. I sam je Simberloff priznao da je nešto duboko uznemirujuće u prirodi u kojoj je sve toliko nepredvidivo. Ideja o življenju u neuravnoteženom, nepredvidivom svijetu izazivala je strah kod ljudi, uzdrmavala duboko ukorijenjena stajališta, prijetila sigurnosti. Ali to je bio prikaz prirode koji su mnogi mlađi ekolozi poput njega počeli prihvaćati.

Kada je meteorolog Edward Lorenz 1961. godine na svom računalu u Massachusetts Institute of Technology osmislio svoj sada poznati »efekt leptira«, pretpostavku da leptir koji danas miješa zrak u kineskom parku može proizvesti sustave oluja koje će se pojaviti sljedeći mjesec iznad Londona, pokrenuo je znanost o kaosu. Uporaba računala počela je otkrivati iznenađujući stupanj nereda koji nije bio uočljiv na izračunima napravljenima na papiru. Čak i najjednostavnije jednadžbe mogle su na zaslonu računala stvoriti obrazac koji je bio tako složen da je izgledao slučajan. Činilo se da je priroda puno složenija nego što su ekolozi ikada mislili. Možda prirodom ipak vlada ona praiskonska sila bezakonja i nereda, a red je samo čovjekov konstrukt i san. Prvi ekolog koji je u naslovu svoga znanstvenog članka napisao riječ kaos bio je Robert May (1936–2020), po temeljnom obrazovanju fizičar iz Australije koji se preselio u biološki odjel na Princetonu i poslije preuzeo katedru Roberta MacArthura. Međutim, nova ekologija kaosa nije bila potpuna predaja ideji nereda, filozofiji potpune neodređenosti ili nekom mračnom odbacivanju same znanosti. Nepredvidljivost prirode nikako nije razlog da se obustavi potraga za znanstvenim otkrićima. May i drugi nisu potpuno odustali od svoje želje da pronađu racionalni poredak u prirodi, ta je težnja bila previše ukorijenjena, previše vitalna za misiju njihovih života da bi se tako naglo odbacila.

Moderna znanost se kreće od teorije do teorije, od trenda do trenda, od jednog intelektualnog proboja do drugog. Najnoviji modni pravac ekoloških ideja nakon kaosa bila je složenost (kompleksnost). Ona je obećavala još jednu grandioznu, sveobuhvatnu, interdisciplinarnu teoriju o prirodi materije i energije, vremena i prostora, koja povezuje fiziku, biologiju, antropologiju, ekonomiju, pa čak i povijest u jedan istraživački poduhvat. Ekosustavi su nastali iz evolucijskog nemira baš kao što su ljudska carstva i civilizacije nastajali iz stalnih nemira u ljudskim životima, a potom se raspadali. Takvi složeni sustavi, poput nekog vrtloga ne traju zauvijek, ali dok traju pokazuju zadivljujuću sposobnost dinamične kohezije, stabilnosti i reda. Otkriće složenosti vratilo je mudrost takvih starih filozofija poput taoizma, gdje se tvrdi da je svijet započeo s jednim, a jedan je postao dva, a dva su postala mnoga, a mnoga su dovela do bezbrojnih stvari.

Sve te teorije, poremećaja, kaosa i složenosti, imale su snažne posljedice na propitivanje odnosa čovjeka prema prirodi. Ako se u prirodi ionako događa toliko poremećaja i ako je ona toliko kaotična zašto bi se ljudi trebali brinuti zato što tome pridodaju još neki poremećaj koji su oni proizveli? Zašto ne bismo mogli biti oslobođeni krivnje da prirodi radimo neku posebnu štetu? Što, uostalom, znači izraz ekološka šteta kada je toliko nepredvidljivosti i poremećaja u prirodi? Jesu li pokreti za zaštitu okoliša nakon Drugoga svjetskog rata kojima su pripadali Paul Sears, Eugene Odum i Rachel Carson, ili konzervacijska tradicija koja im je prethodila, još uvijek smisleni i nude li ispravan smjer? Ekolozi su se činili međusobno podijeljenima kada su društvu pokušavali davati savjete o tome kako djelovati na Zemlji. Jedna skupina, odražavajući neke od novih misli o neravnoteži, počela je dovoditi u pitanje javno mišljenje da su ekologija i zaštita okoliša isto. Tvrdili su da su neki ekolozi postali dosadni pokušavajući sačuvati planet u zdravom stanju.

Zaštita biološke raznolikosti – nova ekološka paradigma

U navedenim okolnostima primijenjena ekologija je postajala nekoherentna jer se udaljavala od jedinstvene teorije ekosustava, kao i od teorije o ravnotežnom stanju. Teorija kaosa i neravnoteže dovodila je ekologiju u opasnost da izgubi svaku ideju o tome kako zdravi okoliš uopće izgleda. Ekološki pokret, kojemu je ekologija uvijek bila znanstvene podloga, također je bio zbunjen, pogotovo idejama da zaštita okoliša nema smisla ili je pretjerana. No, potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina znanstvenici iz generacija koje su došle nakon Oduma i MacArthura počeli su ponovo pronalaziti put prema obnovljenom environmentalizmu. Za mnoge od njih pojavio se novi cilj, očuvanje biološke raznolikosti. Ekolozi su počeli tvrditi da, bez obzira na neizvjesnost ekoloških teorija, moramo spriječiti izumiranje svih vrsta biljaka ili životinja, izumiranje koje je posljedica ljudskih aktivnosti. Čak i ako ne možemo potpuno precizno odrediti što je zdrav ekosustav ili stanje homeostaze za Zemlju, ili čak odrediti jasnu točku stabilne ravnoteže zajednica i ekosustava, mogli bismo se barem koristiti novim spoznajama u ekologiji kako bismo spasili populacije, vrste, zajednice i ekosustave od izumiranja. Ekologija, koja je postala iznimno složena studija fluktuacija u brojnosti pojedinih vrsta, sada mora postati instrument za zaustavljanje zabrinjavajućeg trenda gubitka tih vrsta. Kako je kazao Michael Soulé, američki konzervacijski biolog: Izumiranje je nepovratna i najtragičnija od svih ekoloških katastrofa. Sa svakom biljnom i životinjskom vrstom koja nestane, dragocjeni dio stvaranja se bezosjećajno briše.

Iako je u 20. i sada u 21. stoljeću ideal suživota s prirodom u velikoj mjeri gurnut u stranu, a dominantno je promovirana ljudska prevlast nad prirodom, ekološke ideje na tragu Gilberta Whitea nikada nisu zaboravljene. U današnje vrijeme holistički pristup ekologiji važna je značajka ekoloških pokreta širom svijeta koji ugrožavanje prirode upravo vide u nespremnosti da se ona sagledava u svoj svojoj složenosti i međusobnoj povezanosti, dakle holistički. Tradicija arkadijske ekologije Gilberta Whitea preživjela je i u vremenima kada se suočavamo s krizom opstanka prirode postala je mnogima nova inspiracija. Današnja ekologija, više nego ikada, ne pripada samo znanstvenoj zajednici nego pripada svima i važna je za svakoga. S jačanjem ekološke krize svijest o tome da su ljudi samo mali dio živog planeta koji može bez nas, ali mi ne možemo bez njega, postajat će sve prisutnija. Ako ništa drugo, egzistencijalna ugroženost mogla bi nas prisiliti na promjenu našeg odnosa prema prirodi.

Korišteni izvori

Allee, W. C. 1949. Principles of Animal Ecology, with A. Emerson, T. Park, O. Park and K. Schmidt. Philadelphia.

Clements, F. E. 1916. Plant succession: Analysis of the development of vegetation. Carnegie Inst. Wash. Publ. 242: 1–512.

Clements, F. E. 1936. Nature and structure of the climax. J. Ecol. 24: 252–284.

Darwin, C. 1859. The Origin of Species by Means of Natural Selection. Murray, London.

Leopold, A. 1949. A Sand County Almanac: And Sketches Here and There. Oxford University Press.

Lovelock, J. 1979. Gaia: A New Look at Life on Earth. Oxford.

Lyell, C. 1830. Principles of Geology 1st edition, John Murray, London.

MacArthur, R. H. 1955. Fluctuations of animal populations and a measure of community stability. Ecology. 36: 533–536.

Malthus T. R. 1798. An Essay on the Principle of Population. J. Johnson, London.

May, R. M. 1973. Stability and Complexity in Model Ecosystems. Princeton University Press, Princeton, New Jersey.

Odum, E. P. 1953. Fundamentals of Ecology. Saunders, Philadelphia.

Reinheimer, H. 1913. Evolution by co-operation. New York, Dutton; London, Paul, Trench, Trübner.

Simberloff, D. S. 1976. Species turnover and equilibrium island biogeography. Science. 194: 572–578.

Soulé, M. E., R. L. Peters (eds.) 2014. Collected Papers of Michael E. Soulé. Early Years in Modern Conservation Biology. Island Press, Washington.

Šolić, M. 2009. Ljepota različitosti – ekološki uzroci biološke raznolikosti na Zemlji. Izvori, Zagreb.

Šolić, M. 2023. Šuma bez staze: koja je uloga ekologije u društvu. Izvori, Zagreb.

Tansley, A. G. 1935. The use and abuse of vegetational concepts and terms. Ecology. 16: 204–307.

Thoreau, H. D. 1854. Walden or, Life in the Woods. Ticknor and Fields, Boston.

White, G. 1899. The Natural History of Selborne. D. Appleton and Company 381 pages. (Prvo izdanje:1789; Publisher Benjamin White).

Whitehead, A. N. 1925. Science and the Modern World. New York: Macmillan Company, Vol. 55 of the Great Books of the Western World series.

-

Mladen Šolić, znanstvenik emeritus Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu. Bavi se ekologijom mora, morskom mikrobnom ekologijom i sanitarnom mikrobiologijom. Nastavnik je na Sveučilištu u Splitu iz ekološke skupine predmeta. Objavio je 12 knjiga te više od 150 znanstvenih i stručnih radova. Bio je potpredsjednik Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj RH 2021–2023. Dobitnik je nagrade HAZU-a za 2006. godinu za najviša znanstvena dostignuća u Republici Hrvatskoj za područje prirodnih znanosti i matematike.