Riznica hrvatskoga ranog tiska: hrvatske inkunabule kao ogledalo hrvatske kulturne zrelosti

Izum tiska jedan je od prijelomnih događaja u razvoju zapadne civilizacije kakvu danas poznajemo. Stubokom je promijenio i demokratizirao način prijenosa informacija, obrazovanja i znanosti, omogućio je umnažanje knjiga i širenje ideja do tada nezamislivom brzinom te potaknuo kulturnu i intelektualnu revoluciju koja je preoblikovala Europu. Nacionalne inkunabule najrječitiji su svjedoci početka tiskarstva i ogledalo kulturne zrelosti i razine pismenosti određenog naroda. U monografiji Incunabula Croatica: hrvatske inkunabule u hrvatskim ustanovama objavljenoj u izdanju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (dalje u tekstu: NSK) godine 2025., iz korpusa svih inkunabula koje se čuvaju u hrvatskim ustanovama za objavu su odabrane upravo one najvrjednije – hrvatske inkunabule.

Misal po zakonu rimskoga dvora, 1483., kolofon. Ustanova: Zagreb, NSK, sign. RI-4°-62 b

Breviarium Romanum Glagoliticum, Venecija, Andrea Torresano i Blaž Baromić, 1493. Ustanova: Zagreb, NSK, sign. RI-16°-1 a

Prvom tiskanom knjigom smatra se latinska Biblija koju je godine 1455. otisnuo Johannes Gutenberg u njemačkom gradu Mainzu. Tisak se ubrzo širi Europom, a do kraja 15. stoljeća tiska se u oko 250 europskih gradova. Sve knjige otisnute do kraja 1500. nazivaju se inkunabulama. Termin je prvi upotrijebio Bernard von Mallinckrodt 1639., nazivajući to razdoblje onim u kojem je knjiga bila u »kolijevci« (lat. mn. sr. roda incunabula: povoji; začetak, od cunae: kolijevka). Termin se ubrzo uvriježio i zadržao svoje značenje sve do danas. U hrvatskoj se stručnoj i znanstvenoj literaturi često kao istoznačnice koriste termini inkunabula i prvotisak, no uvrježenije je terminom inkunabula nazivati sve knjige otisnute do kraja 1500. godine, a terminom prvotisak onu inkunabulu koju smatramo temeljem nacionalne tiskarske produkcije. U nas ćemo stoga termin Prvotisak upotrijebiti za znameniti Misal po zakonu rimskoga dvora, koji je otisnut 1483., na hrvatskoj redakciji crkvenoslavenskog jezika, krasno izvedenim glagoljičkim pismom.

Ukratko o hrvatskim inkunabulama

Hrvatskim inkunabulama smatramo one knjige koje su otisnute na hrvatskom tlu, koje su djelo hrvatskih autora ili tipografa, one tiskane na hrvatskom jeziku, kao i inkunabule u čijem su nastanku sudjelovali hrvatski prevoditelji i urednici odnosno one koje su tematski vezane uz Hrvatsku. One živo svjedoče o visokoj intelektualnoj i kulturnoj razini Hrvata toga doba te o snažnoj uklopljenosti hrvatske kulture u europske kulturne, znanstvene i tehnološke tokove svog vremena. Hrvati se vrlo rano uključuju u europske tiskarske tokove, već početkom 1470-ih godina. Rano uključivanje Hrvata u tiskarstvo, i to na visokoj razini u pogledu sadržaja, jezika, tipografije i likovne opreme, nedvojbeno svjedoči o prethodno snažno razvijenoj rukopisnoj knjižnoj kulturi i o pismenosti Hrvata u srednjem vijeku. Analiza hrvatske rane tiskarske produkcije jasno pokazuje da su Hrvati u mnogim tipografskim, ali i drugim knjižnoumjetničkim pristupima, zauzimali sam vrh europskih ostvarenja.

Posebno su dragocjene inkunabule otisnute na hrvatskoj redakciji crkvenoslavenskog jezika. Tiskanje prve među njima, hrvatskoga Prvotiska, bilo je dovršeno 22. veljače 1483. Riječ je o prvoj knjizi tiskanoj glagoljicom, a ujedno i o prvom misalu koji nije otisnut latinskim jezikom i na latinici. Smatra se najljepšom glagoljičkom tiskanom knjigom. Točno mjesto tiskanja nije zabilježeno u kolofonu. Pretpostavlja se da je otisnut u Veneciji, iako postoje i teorije prema kojima je tiskan u Istri ili u Kosinju. U svakom slučaju, Prvotisak je neupitno otvorio put tiskanju ostalih hrvatskoglagoljskih inkunabula te predstavlja kamen temeljac hrvatskog tiskarstva.

Sanctus Albertus Magnus, Compendium theologicae veritatis, Venecija, Gregorius Dalmatinus et Jacobus Britannicus, 1483., početna stranica. Ustanova: Zagreb, NSK, sign. RI-8°-26 b

Na hrvatskoj redakciji crkvenoslavenskog jezika i glagoljicom, uključujući Prvotisak, otisnuto je pet inkunabula: dva misala (1483. i 1494), dva brevijara (1491. i 1493) te priručnik za ispovijed Spovid općena (1496). Na temelju podataka iz Tkonskog zbornika znamo i da je godine 1492. glagoljicom bio otisnut i Traktat o ispovijedi, no nijedan njegov primjerak do danas nije pronađen. Uz to, na hrvatskom jeziku latinicom su bile otisnute još tri inkunabule, i to dva molitvenika tiskana oko 1490. te Lekcionar Bernardina Splićanina 1495. godine.

U prvim pak fazama hrvatskoga ranog tiska Hrvati svoja djela tiskaju na latinskom jeziku u europskim tiskarama. Stoga važnu skupinu hrvatskih inkunabula čine djela hrvatskih autora otisnuta u inozemstvu. Iako su inkunabule sv. Jeronima tiskane i prije, uvriježeno se prvom poznatom inkunabulom hrvatskoga autora smatra nadgrobna pohvalnica, odnosno govor posvećen Pietru Riariju, koji je modruški biskup Nikola održao u Rimu godine 1474. na latinskom jeziku. Taj je govor bio više puta otisnut između 1474. i 1484. godine, u Rimu, Padovi i Rostocku.

Slijedi niz inkunabula hrvatskih autora među kojima se ističu djela Jurja Šižgorića, Šimuna Dalmatinca, Koriolana Cipika, Šimuna Paskvalića, Jurja Dragišića, Franje Nigera, Jakova Bunića i drugih. Najbrojnije su inkunabule svetoga Jeronima, crkvenoga oca i naučitelja, za kojeg se smatra da je rođen 340. godine u Stridonu. U hrvatskim se ustanovama čuva 21 izdanje njegovih inkunabula u 46 primjeraka, čime sveti Jeronim zauzima prvo mjesto po broju inkunabula zastupljenih u hrvatskim zbirkama. Taj podatak svjedoči o njegovu iznimnom utjecaju i trajnom štovanju u hrvatskoj kulturnoj i duhovnoj tradiciji.

Marcus Tullius Cicero, Epistolae ad familiares, Venecija, Andreas de Paltasichis Catharensis, 1488., početna stranica. Zagreb, NSK, sign. RI-4°-7

Valja istaknuti i ugledne hrvatske tipografe koji su djelovali u europskim tiskarskim središtima, a čije inkunabule, od kojih su mnoge zabilježene u ovoj monografiji, svjedoče o njihovu vrhunskom tipografskom umijeću te o visokoj knjižnoj kulturi Hrvata toga doba. Tiskali su u mnogobrojnim europskim tiskarskim radionicama te stekli ugled i priznanje u međunarodnim okvirima. Među njima se osobito ističu Andrija Paltašić, Dobrić Dobrićević i Grgur Senjanin. Njihovu vještinu i estetsku osjetljivost potvrđuju i neka od najljepših izdanja toga doba, poput Ezopovih basni iz 1487., ukrašenih sa 67 drvoreza, te Danteove Božanstvene komedije iz iste godine, s čak 68 drvoreza, kao i brojnih drugih remek-djela europske tiskarske umjetnosti.

O inkunabulistici – minuciozni istraživački rad na ramenima prethodnika

Inkunabule postaju predmet sustavnih znanstvenih istraživanja u 18. stoljeću, kada se počinje razvijati inkunabulistika, znanost usmjerena na istraživanje inkunabula, njihovih tipografskih i sadržajnih značajki, načina i konteksta njihove proizvodnje i distribucije, prijašnjeg vlasništva, puta inkunabula od tiskare do sadašnjih vlasnika, povijesnog i kulturnoga konteksta u kojem se organizira tisak pojedinih inkunabula ili skupina inkunabula, ili pak u kojem se organiziraju tiskarske radionice, načini prodaje i nabave, promocije, kao i sve ostale koncepte i okolnosti vezane uz inkunabule, njihove proizvođače, autore, tipografe, imatelje i sl.

Važan dio inkunabulistike čini sastavljanje popisa, odnosno bibliografija inkunabula, i to na razini pojedine ustanove ili pak šire, uključujući nacionalne i međunarodne popise inkunabula. Inkunabulistika značajno ovisi o bibliografijama, koje su temelji i najčešće početne točke sustavnoga istraživanja inkunabula.

Dante Alighieri, La Commedia, Brescia, Boninus de Boninis, 1487. Ustanova: Zagreb, NSK, sign. RI-2°-11

Catullus, Carmina, Venecija, Andrija Paltašić,  [1487–1488]. Zagreb, NSK, sign. RI-4˚-24

Sustavnije zanimanje za proučavanje inkunabula na prostoru današnje Hrvatske seže u 19. stoljeće, kada Ivan Kukuljević Sakcinski 1860. godine kod Dragutina Albrechta objavljuje Bibliografiju hrvatsku s podnaslovom Tiskane knjige, a godine 1863. i njezin Dodatak, obuhvativši u njima tiskana djela od Prvotiska iz 1483., pa sve do knjiga otisnutih godine 1863. Nakon njega, važnu ulogu preuzima Kraljevska sveučilišna knjižnica, današnja NSK. Prve konkretne korake poduzimaju Ivan Kostrenčić i Velimir Deželić, koji velik dio svog rada posvećuje upravo inkunabulistici, a 1902. godine objavljuje djelo Inkunabule (prvotisci) zagrebačke sveučilišne biblioteke u kojem opisuje 71 inkunabulu. Radovi Kukuljevića i Deželića temelj su profesionalne inkunabulistike u Hrvatskoj.

Flavius Blondus, Roma instaurata, Verona, Boninus de Boninis, [1481–1482], početna stranica. Ustanova: Zagreb, NSK, sign. RI-4°-60   

Roberto Valturio, De re militari. Opera dell’arte militare, Verona, Boninus de Boninis, 1483. Ustanova: Zagreb, NSK, RI-2°-13

Posebno značajan iskorak u proučavanju hrvatskih inkunabula ostvaruje Josip Badalić, koji 1952. godine u nakladi JAZU objavljuje monumentalno djelo Inkunabule u Narodnoj Republici Hrvatskoj. Svoj bibliografski popis inkunabula koje se nalaze u hrvatskim knjižnicama, koji obuhvaća 1124 zapisa o inkunabulama, Badalić je popratio tekstovima o povijesti tiska, nalazištima i sadržajnoj strukturi zbirki inkunabula u Hrvatskoj. Osobito su važni i bibliografski navodi, odnosno podatci o tome gdje su do sada ta izdanja inkunabula evidentirana, kao i podatak o mjestu i ustanovi u kojoj se čuva pojedini primjerak navedene inkunabule. Badalić je dobro upoznat s dometima inkunabulistike u drugim europskim zemljama, s postojećim popisima inkunabula i sa stanjem popisa inkunabula u Hrvatskoj. Uz Kukuljevića i Deželića, on posebno ističe Kostu Vojnovića, Krstu Stošića, Jurja Božikovića te Valtazara Bogišića i Stjepana Kastropila. Međutim, u Uvodu navodi da su mu pri sastavljanju njegove bibliografije ti popisi pomogli tek da sazna gdje valja tražiti inkunabule, dok se u radu na svojoj bibliografiji većinom služio popisima inkunabula dubrovačkih knjižnica, koje su izradili Mijo Brlek, Stijepo Kastropil i Antonin Zaninović za Centralni katalog knjižnice Jugoslavenske akademije, a koji su mu i osobno pomagali u radu, kao i mnogobrojni ravnatelji knjižnica diljem Hrvatske. Ipak, unatoč iznimno detaljnom radu i pomoći većeg broja suradnika, Badalić u Uvodu ističe da je svjestan toga da mu je zasigurno u popisu promakla pokoja inkunabula. Pri tome iskazuje nadu da će njegova bibliografija potaknuti na daljnje otkrivanje i popisivanje do sada neotkrivenih inkunabula, »na korist naše nauke« (Badalić, 1952: VIII). Upravo istu tu nadu primjenjujemo i na bibliografiju koju donosimo u ovoj monografiji, svjesni mogućih manjkavosti, kakve su, uostalom, dijelom svake bibliografije.

Kako je i sam Badalić predvidio, daljnja istraživanja i otkrića inkunabula u hrvatskim knjižnicama pokazala su potrebu za dopunom i proširenjem toga popisa. Tu je zadaću preuzela NSK, koja je izradu novoga sustavnoga kataloga inkunabula povjerila Šimi Juriću, voditelju Zbirke rukopisa i starih knjiga NSK, vrsnom inkunabulistu, bibliografu i povjesničaru knjige. Od 80-ih godina 20. stoljeća Šime Jurić neumorno obilazi hrvatske knjižnice i precizno opisuje sve pronađene primjerke. Program reambulacije inkunabula u hrvatskim knjižnicama, koji vodi Jurić, odnosio se na dopune i ispravljanje postojećih zapisa, uključujući Badalićeve, te izradu novih zapisa za neregistrirane inkunabule de visu u svim dostupnim javnim i privatnim zbirkama na području Hrvatske. U tom poslu pridružuje mu se fra Vatroslav Frkin, kao predstavnik vjerskih zajednica, imateljicâ najvećeg broja inkunabula. Opisi su se na terenu unosili u za tu svrhu izrađene obrasce, a naknadno dopunjavali bibliografskim izvorima/navodima i drugim važnim podatcima u NSK. Godine 1984., svjesni toga da je najvrjedniji i najstariji dio hrvatske pisane baštine sačuvan u knjižnicama crkvenih ustanova te da je Badalićev popis iz 1952. manjkav i nedovoljno poznat javnosti, uredništvo časopisa Croatica Christiana periodica počinje objavljivati niz Katalozi inkunabula crkvenih ustanova u Hrvatskoj. Popise za taj niz izrađuju Šime Jurić, fra Vatroslav Frkin i Franjo Šanjek, O.P., a njima su obuhvaćene brojne crkvene ustanove. Svim su popisima dodana kazala autora, naslova anonimnih djela, priređivača, prevoditelja i drugih suradnika, kazala mjesta tiskanja i tiskara te kazala po godinama izdavanja. Pojedinačni se popisi objavljuju i u drugim pojedinačnim tiskanim katalozima te izložbenim katalozima o inkunabulama u hrvatskim ustanovama.

Projekt Hrvatski prvotisci u hrvatskim svjetovnim i crkvenim ustanovama

Na temelju podataka o inkunabulama u Hrvatskoj koje su prikupili Šime Jurić i fra Vatroslav Frkin, svjesna da ih je potrebno revidirati i po potrebni nadopunjavati, ali i toga da ga je potrebno objaviti na jednom mjesto umjesto do tada razjedinjenih popisa, NSK je 2009. godine pokrenula projekt Hrvatski prvotisci: popis i opis prvotisaka u hrvatskim svjetovnim i crkvenim ustanovama pod vodstvom Ivana Kosića, tadašnjega voditelja Zbirke rukopisa i starih knjiga NSK. Cilj projekta bio je provesti novi pregled inkunabula u hrvatskim knjižnicama i zbirkama te primijeniti suvremena načela opisa inkunabula, u skladu sa suvremenim međunarodnim bibliografskim standardima za opis stare i rijetke građe. Projekt se od 2009. do 2011. financirao iz sredstava NSK, a od 2017. provodio se uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija. Tijekom višegodišnjeg rada na projektu obuhvaćene su 74 crkvene i svjetovne ustanove širom zemlje, pregledano je i opisano 1453 naslova inkunabula u ukupno 1740 primjeraka, što je izniman broj ne samo u hrvatskim nego i u europskim i svjetskim razmjerima, te Hrvatsku stavlja uz bok velikih europskih kulturnih tradicija. Taj broj dodatno upućuje na to da je broj inkunabula u hrvatskim ustanovama veći od onoga koji je prethodno objavio Badalić, čime se opravdava i objavljivanje novih, nadograđenih popisa.

Projekt su vodili djelatnici NSK, i to Ivan Kosić, Lucija Ašler, Ivan Volarević i Tamara Štefanac, uz značajan doprinos brojnih drugih djelatnika NSK, osobito stručnjaka za staru knjigu iz Zbirke rukopisa i starih knjiga, konzervatora i fotografa iz Odjela za zaštitu i pohranu građe, kao i djelatnika drugih odjela. Bilježenjem fizičkog stanja knjiga i izradom više od 10.000 fotografija uspostavljena je jedinstvena dokumentacija i istraživačka osnova koja danas predstavlja neprocjenjiv izvor za buduća proučavanja hrvatske i europske stare knjige.

Monografija Incunabula Croatica ‒ hrvatske inkunabule u fokusu

Nakon završetka toga višegodišnjeg projekta bilo je potrebno sređivanje i usustavljivanje popisa, ujednačavanje zapisa primjenom suvremenih bibliografskih standarda i objava opsežnih projektnih rezultata. U tu je svrhu bio osnovan stručni tim na čelu s glavnom ravnateljicom NSK, Ivankom Stričević, te Marinom Krpan Smiljanec, Sofijom Klarin Zadravec, Irenom Galić Bešker, Kristinom Grgić i Ivanom Volarevićem. S obzirom na veliku količinu prikupljenih bibliografskih podataka i dokumentacije, odlučeno je da se iz bogatoga korpusa inkunabula koje se čuvaju u hrvatskim ustanovama za ovu monografiju odaberu samo hrvatske inkunabule, koje se smatraju osobito važnim odsječkom hrvatske pismenosti, identiteta i kulture, te da se izrade popratne znanstvene studije. Za urednicu monografije odabrana je Marijana Tomić, a za stručnu redaktoricu bibliografskih zapisa i autoricu bibliografskih kazala Tamara Runjak.

Na taj način objava monografije Incunabula Croatica: hrvatske inkunabule u hrvatskim ustanovama predstavlja početak objavljivanja nacionalnog dijela korpusa inkunabula popisanog i opisanog tijekom višedesetljetnog znanstvenog, stručnog i terenskog rada posvećenog tom najstarijem i najvrjednijem dijelu hrvatske tiskane baštine, i to uz njihovo osuvremenjivanje te uz primjenu suvremenih međunarodnih bibliografskih i nakladničkih standarda objave takve građe.

Officium beate Marie virginis, Lyon, Boninus de Boninis, 1501. Ustanova: Zagreb, NSK, R I-16°-6

Jacobus Philippus de Bergamo, Supplementum chronicarum, Brescia, Boninus de Boninis de Ragusia, 1485., kolofon. Zagreb, NSK, RI-4°-23 

Monografija Incunabula Croatica objavljena je 2025. godine, a njezino izdavanje je financijski potpomoglo Ministarstvo kulture i medija RH, Zaklada Adris i Privredna banka Zagreb. Tri znanstvene studije koje sadrži daju joj dodatnu vrijednost. U prvoj studiji Marijana Tomić daje iscrpan osvrt na povijest hrvatske inkunabulistike, predstavlja zaslužne inkunabuliste i analizira hrvatske inkunabule koje su zastupljene u bibliografiji. Milan Pelc opisuje likovnu opremu hrvatskih inkunabula, s naglaskom na one koje se čuvaju u hrvatskim ustanovama, ali i one osobito vrijedne primjerke u inozemstvu koji su važni za cjelovitije razumijevanje likovnosti hrvatskih inkunabula. U trećoj se studiji Irena Galić Bešker posvećuje Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK, s posebnim osvrtom na nastanak i razvoj zbirke inkunabula, načine njihove nabave te osobitosti pojedinih primjeraka.

Važan dio monografije sadrži bibliografiju hrvatskih inkunabula pohranjenih u hrvatskim ustanovama koja predstavlja kumulaciju i kulminaciju rada više generacija inkunabulista i djelatnika NSK u suradnji s brojnim crkvenim i svjetovnim ustanovama. Bibliografija obuhvaća opise 96 naslova inkunabula, među kojima su 4 glagoljične i 92 latinične, koje se u hrvatskim ustanovama čuvaju u ukupno 180 primjeraka. Iz popisa inkunabula koji je pripremio Ivan Kosić tijekom terenskih obilazaka ustanova, oslanjajući se na radove prethodnika, od Badalićeva popisa pa sve do popisa koje su izrađivali Šime Jurić i fra Vatroslav Frkin, za ovu su bibliografiju odabrani isključivo zapisi za hrvatske inkunabule. Bibliografski su zapisi tijekom godina bili redovito uređivani i u Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK, osobito zahvaljujući djelatnicama Zbirke Ireni Galić Bešker i Kristini Grgić, a njihova urednica i stručna redaktorica za objavu u ovoj monografiji bila je Tamara Runjak.

S obzirom na prethodno opisanu dugotrajnost prikupljanja bibliografskih podataka, kao i veći broj uključenih bibliografa, povremeno je u zapisima dolazilo do neujednačenosti u poretku elemenata opisa i u detaljnosti opisa. Iz tog razloga, kao i zbog dodatnog potvrđivanja podataka i nadopune onim podatcima koji su u izvorima eventualno izostali, prilikom redakcije bibliografskih zapisa i izrade bibliografije koja je objavljena u ovoj monografiji bili su konzultirani i drugi izvori, odnosno bibliografije i online baze podataka, te su zapisi prema potrebi bili nadopunjavani. Glavni opis inkunabula usklađen je s međunarodnom praksom opisivanja inkunabula i s praksom hrvatskih bibliografa, ponajprije Josipa Badalića, Šime Jurića i fra Vatroslava Frkina.

Primijenjen bibliografski opis temelji se na primjeni Međunarodnoga standardnoga bibliografskog opisa starih omeđenih publikacija (antikvarnih) – ISBD(A), tako da su opisane značajke tzv. idealnog primjerka, odnosno one značajke koje se odnose na izvornu namjeru tiskara i koje su prisutne u svim primjercima, kao što su naslov, autor, podatci o mjestu izdavanja ili tiskanja, tiskarima, godini izdavanja te materijalne pojedinosti koje uključuju broj stranica, bibliografski format i podatak o ilustracijama. Svaka bibliografska jedinica sadrži i napomene, i to opće napomene te napomene o sadržaju djela koje vjerno s izvornika prenose što se na kojoj stranici nalazi i pridonose boljem uvidu u inkunabulu. Ako se inkunabula sastoji od više djela različitih autora ili samostalnih cjelina, i one su opisane. Osobito je važno da su u bibliografskom zapisu, odvojeno od glavnog opisa, opisane i značajke pojedinačnih primjeraka kojima su pažljivo opisani nedostatci, oštećenja, ukrasi, kao i podatci o prijašnjim vlasnicima (ex librisi), raznim bilješkama uz tekst, uvezu i svemu ostalome što opisuje posebnost pojedinog primjerka. Podatci o pojedinačnim primjercima označeni su brojem primjerka, mjestom i ustanovom u kojoj se primjerak nalazi, te njegovom signaturom, kad ju je god bilo moguće utvrditi. Građa u bibliografiji je raspoređena abecedno po autoru, odnosno naslovu djela, ako je djelo anonimno, pri čemu su prvo navedene glagoljične, a onda latinične inkunabule.

Bibliografiji su na kraju dodana kazala radi bolje preglednosti i lakšeg snalaženja u velikom broju bibliografskih jedinica, i to: Kazalo ustanova koje posjeduju hrvatske inkunabule po mjestima, Kazalo autora i ostalih osoba, Kazalo naslova, Kazalo mjesta, Kazalo tȉskārā po mjestima i godinama izdavanja, Kazalo tȉskārā i knjižárā te Kazalo prijašnjih vlasnika u mjeri u kojoj ih je bilo moguće istražiti. Uz svaki bibliografski zapis istaknuta je brojka u zlatnom krugu koja označava prema kojemu od prethodno navedenih pet kriterija se navedena inkunabula smatra hrvatskom inkunabulom.

Dio hrvatskih inkunabula je digitaliziran, a njihove digitalne preslike dostupne su u digitalnim zbirkama ustanovâ koje ih posjeduju što je omogućeno navođenjem QR kodova. Uz QR kod navedena je i tzv. Manicula koja u bibliografskom opisu upućuje na broj digitalno dostupnog primjerka. Osim što su opisi inkunabula usklađeni sa suvremenim međunarodnim standardima, posebnu inovativnu vrijednost bibliografiji daje upravo uvođenje QR kodova otisnutih uz bibliografske zapise, koji čitatelja izravno povezuju s digitalnim preslikama inkunabula. Time se monografija jasno pozicionira u suvremeni kontekst digitalne humanistike i otvorenog pristupa, spajajući tradicionalnu bibliografsku znanost s novim oblicima korištenja i diseminacije baštinskih sadržaja. Tiskana knjiga pritom ne gubi svoju vrijednost, nego postaje ulazna točka u šire digitalno istraživačko okruženje.

Posebnu vizualnu vrijednost monografiji dala je grafička urednica, Ana Pojatina. Poigravši se grafičkim elementima koji su dijelom tipografije hrvatskih inkunabula, kao i elementima u njih rukom unesenih bilježaka, učinila je da ova knjiga čitatelja u potpunosti uvuče u ljepotu hrvatskih inkunabula, i straničnim postavom i drugim tipografskim elementima. Izdvojit ćemo ovdje samo uporabu spomenute manikule, simbola ruke koja upućuje na osobito važne dijelove teksta tipična za srednjovjekovne i ranonovovjekovne čitatelje, a prisutnu i u inkunabulama, koju grafička urednica vješto uklapa u monografiju. Fotografije visoke kvalitete izradili su Darko Čizmek, Renata Breka, Sonja Hrelja, Marijana Stegmayer i Sanja Vešligaj iz NSK.

Portal Incunabula Croatica

Neupitna vrijednost hrvatskih inkunabula svrstava ih na sami vrh odabira u svim nacionalnim projektima digitalizacije. Tako je i hrvatski Prvotisak digitaliziran u NSK još 2001. godine. Uslijedilo je nekoliko projekata digitalizacije inkunabula među kojima se ističe projekt Incunabula Croatica: digitalizacija prvotisaka iz fonda Nacionalne i sve­učilišne knjižnice u Zagrebu (2011) koji je vodio Ivan Kapec. Od tada je u NSK digitalizirano 211 inkunabula iz Zbirke rukopisa i starih knjiga NSK te 20 iz ostalih ustanova. Nedavno je započeta i međunarodna suradnja radi nabave digitalnih preslika hrvatskih inkunabula koje se čuvaju u inozemnim ustanovama. Tako je 2025. godine nabavljena i cjelovita digitalna preslika inkunabule Breviarium Zagrabiense (1484), čiji se izvornik čuva u knjižnici Országos Széchényi Könyvtár u Budimpešti.

Usporedno s pripremom monografije, u Centru za razvoj Hrvatske digitalne knjižnice NSK izrađen je tematski portal Incunabula Croatica koji čini dio portala Digitalne zbirke NSK. Kao svojevrsni digitalni nastavak istoimene monografije, Portal teži istom cilju, a to je objediniti podatke i javnosti omogućiti uvid u digitalizirane hrvatske inkunabule u domaćim i inozemnim ustanovama.

Portal za sada obuhvaća 80 digitaliziranih inkunabula te omogućuje pregled hrvatskih i stranih inkunabula u hrvatskim ustanovama, kao i onih hrvatskih inkunabula koje se čuvaju u inozemnim ustanovama. Upravo je na tom portalu prvi put na jednom mjestu omogućen uvid u čak osam digitaliziranih primjeraka hrvatskoga Prvotiska (od ukupno 12 poznatih) iz triju hrvatskih ustanova (NSK, HAZU, Knjižnice grada Zagreba) i tri inozemne (Vatikanska knjižnica, Kongresna knjižnica u Washingtonu, Austrijska nacionalna knjižnica).

Sv. Jeronim, Epistolae, Venecija, Antonius Bartholomaeus de Bononia, 1476. Zagreb, sign. NSK, RI-2°-4

Johannes Tortellius, De orthographia dictionum e Graecis tractarum, Venecija, Andreas de Paltascichis Catharensis, 1488. Zagreb, NSK, sign. RI-4°-10

Korisnicima su dostupni i dodatni digitalni alati: vremenska lenta hrvatskih inkunabula, koja daje kronološki pregled njihova nastanka, te dvije interaktivne karte s podatcima o mjestima tiskanja i o ustanovama u kojima se inkunabule čuvaju.

Zaključno

Izrada bibliografija i sustavno dokumentiranje stare knjige temelj su za znanstvena istraživanja i objektivne interpretacije kulturne baštine. Monografija Incunabula Croatica nam stoga pomaže razumjeti ne samo same inkunabule nego i čitav jedan svijet ideja, vještina i vrijednosti koje su oblikovale naše kulturno nasljeđe. Ona je riznica hrvatske tiskane baštine, koja otkriva život inkunabula od 15. stoljeća do danas, i kroz njih priča priču o idejama, vrijednostima i vještinama koje su oblikovale kulturni identitet Hrvata. Istovremeno, ona odaje priznanje rijetkim stručnjacima inkunabulistima čije interdisciplinarno znanje omogućuje nova otkrića o knjigama koje svjedoče stoljećima kulturne i intelektualne povijesti.

Ova knjiga i prateći digitalni portal otvaraju vrata budućim istraživanjima i projektima, potičući produbljivanje znanja o hrvatskoj kulturnoj baštini i njezinoj povezanosti s europskom i svjetskom tradicijom. Istovremeno, omogućuju da javnost i stručnjaci širom svijeta pristupe i istražuju najvrjednije primjerke hrvatske tiskane baštine, čime se potvrđuje trajna važnost Hrvatske u razvoju europske kulturne mreže.

Monografija Incunabula Croatica nadilazi okvire klasične bibliografije. Riječ je o kulturnom projektu koji hrvatske inkunabule potvrđuje kao posebno vrijedan odsječak hrvatske kulturne i znanstvene baštine. One nisu samo svjedoci ranog prihvaćanja tiskarske tehnologije nego i materijalni dokazi ravnopravne uključenosti hrvatskog prostora u europske kulturne tokove, kao i trajni znakovi jezične, pismovne i intelektualne samosvijesti Hrvata. Monografija stoga ne služi samo znanstvenicima i stručnjacima nego i široj kulturnoj javnosti, nudeći pouzdanu, suvremenu i interpretativno bogatu sliku najranije hrvatske tiskane knjige i kulturnog okruženja koje ju je iznjedrilo. NSK je tim nakladničkim pothvatom postavila visoke kriterije u suvremenom izdavaštvu: on je istodobno istraživački, reprezentativan i strateški važan za afirmaciju hrvatske kulturne baštine u međunarodnom kontekstu. Knjiga se može vrednovati i kao primjer vrhunski oblikovanoga bibliofilskog izdanja koje estetskim standardom prati važnost sadržaja. Time se spajaju znanstvena preciznost i izdavačka izvrsnost – kriteriji kojima suvremena baštinska izdanja zasigurno moraju težiti.

Olakotnu okolnost izrade ove bibliografije čini bogata inkunabulistička baština koju su desetljećima stvarali vrsni inkunabulisti, povjesničari knjige, od Ivana Kukuljevića, Ivana Kostrenčića, Velimira Deželića, Josipa Badalića, pa sve do Šime Jurića, fra Vatroslava Frkina, Ivana Kosića, Irene Galić Bešker, Kristine Grgić, Tamare Runjak i mnogih drugih posvećenih knjižničara, fotografa, restauratora i znanstvenika. Ipak, unatoč posvećenosti, preciznosti i ustrajnome radu tolikog broja osoba, svjesni smo da će se istraživanje i utvrđivanje novih činjenica o inkunabulama nastaviti i dalje, kao što su to radili i prethodni bibliografi. Moguće je da u baštinskim zbirkama postoji još neotkrivenih inkunabula, možda i hrvatskih, i radujemo se njihovu otkriću, novim saznanjima i tajnama koje čuvaju, te nadopunama bibliografije. Do tada, istražujmo ovo blago sada objavljeno, i to i u tiskanom obliku i putujući čarobnim digitalnim stranicama hrvatskih inkunabula na portalu NSK.

Dana 5. prosinca 2025. predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković prilikom službenog posjeta Svetoj Stolici uručio je knjigu Incunabula Croatica Svetom Ocu papi Lavu XIV.  

-

Sofija Klarin Zadravec, knjižničarska je savjetnica u NSK, gdje radi od 1991. godine. Od 2004. do 2019. odgovorna je za program i projekte digitalizacije građe i razvoj digitalne knjižnice, nakon čega postaje pročelnica Hrvatskoga zavoda za knjižničarstvo. Trenutačno obavlja poslove pomoćnice glavne ravnateljice NSK za djelatnost nacionalne knjižnice.Marijana Tomić redovita je profesorica na Odjelu za informacijske znanosti i tehnologije Sveučilišta u Zadru. Suradnica je Centra za istraživanje glagoljaštva Sveučilišta u Zadru, voditeljica i suradnica na nizu znanstvenih i stručnih projekata. Znanstveni interesi obuhvaćaju digitalnu humanistiku, digitalnu transformaciju kulturne baštine, bibliografsku organizaciju informacija, kodikologiju, inkunabulistiku, hrvatsko glagoljaštvo i srodna područja.

(Objavljivanje ovoga članka podupro je JANAF)