Papandopulo 120, ili zašto volimo obljetnice?

Erika Krpan: Boris Papandopulo, Zagreb: Cantus d.o.o. – Hrvatsko društvo skladatelja, 2026., 427 str., ISBN 978-953-7530-15-0.

U pripremanju znanstvenih skupova, postavljanju izložbi ili objavljivanju zahtjevnijih publikacija, pa i sastavljanju koncertnih programa, organizator i inicijator nekog događaja često poseže za tzv. obljetničarima. Stavljajući djela svečara na repertoar ili u planirani katalog edicija – osobito kad je riječ o nekim okruglim obljetnicama – očekuje da će od financijera (budžetskih ili privatnih donatora) ishoditi izdašniji iznos kojim će bez većih rezova pokriti troškove. S druge strane, organizatori, a osobito izdavači, nadaju se da će od realizatora programa, interpreta i autora na vrijeme dobiti gotov rad: plan izložbe, dobro uvježbani program ili pak rukopis knjige.

Sjećamo se znanstvenih skupova vezanih uz obljetnice Ivana Zajca (1832–1914) i Franje Ks. Kuhača (1834–1911), kojima su obilježene 150. godišnjice rođenja, stogodišnjice smrti, a koji su redovito donosili nova »čitanja« njihovih djela u sve širim kontekstualnim krugovima domaće i međunarodne muzikološke zajednice. Za razliku od tih devetnaestostoljetnih značajnika, skladatelji i teoretičari rođeni u dvadesetom stoljeću dosad su dobili skromnije proslave iako su izvori za proučavanje njihova rada uglavnom bolje sačuvani i bogatiji. Sjajnoj skladateljskoj generaciji iz 1906., koju tvore Milo Cipra († 1985), Ivan Brkanović († 1987) i Boris Papandopulo († 1991), uz stotu obljetnicu posvećen je znanstveni skup s rezultirajućim zbornikom radova, kao i onaj nešto manjeg opsega posvećen skladateljskoj trojki iz 1914.: Stjepanu Šuleku, Natku Devčiću i Ivi Mačeku. Od prve velike trojke, samozatajni Cipra još uvijek čeka temeljitu analizu svog opusa, dok su iz pera Ivana Brkanovića objavljene bar njegove uspomene (Sjećanja, Zagreb: HDS – Cantus, 2006). Međutim, svaki temeljiti rad na opusu jednog od skladatelja s velikim, raštrkanim i višeslojnim opusom zahtijeva mnogo vremena, po mogućnosti više upornih istraživača okupljenih oko zajedničkog projekta. Uostalom, to je jedan od razloga zbog čega Ivan pl. Zajc – i nakon višedesetljetnoga preliminarnog rada Huberta Pettana i mnogih drugih – još uvijek nema ni suvremeno načinjen tematski katalog, kao ni monografiju.

Takav dugotrajan i uporan rad Erike Krpan – u knjizi i na promociji govorilo se o 13 godina priprema i istraživanja, no bilo je toga nesumnjivo i više (o čemu svjedoči njezin tekst o tom skladatelju za Hrvatski biografski leksikon iz 2016) – rezultirao je impozantnim tvrdo ukoričenim izdanjem jednostavno naslovljenim: Boris Papandopulo.

Najprije, nekoliko riječi o ovogodišnjem slavljeniku, čiji je 120. rođendan obilježen 25. veljače 2026., upravo u doba finaliziranja ovoga teksta pa mu kličemo: živio, maestro! Svi koji ga pamtimo divili smo se njegovoj energiji i galantnoj vedrini, što je respektabilna značajka nakon burna života, prispodobiva romanu. I knjiga Erike Krpan u fokus stavlja biografiju s prikazom rada tako da je i formalna artikulacija kronološki slijedila prostorne odrednice djelovanja Borisa Papandopula te im pridodala poglavlja vezana uz njegov rad. U drugom, opsežnijem dijelu knjige obuhvaćeni su popisi skladbi i tekstova, što zavređuje dodatnu pažnju.

Biografski dio s obilježjima djelovanja artikuliran je pak u četiri dijela: biografsku liniju ukotvljenu u veliku povijest (dva svjetska rata i tri državne tvorevine) koja je Papandopula i više nego dotaknula autorica je izložila u velikom poglavlju »Slučajni zavičaj«, s potpoglavljima koja slijede mjesta boravka i djelovanja: Odrastanje, Zagreb – prvo razdoblje, Split – poticajne godine, Ponovo u Zagrebu, Ratne godine i poraće, Rijeka – prvi put, Zagrebačka epizoda i sarajevske godine, Rijeka – drugi put, Život između gradova.

Osnovni biografski podatci nužno uključuju djelovanje njegovih najbližih, a u svoje vrijeme poznatih osoba. Majka, pjevačica Maja pl. Strozzi, kći glumice Marije Ružičke Strozzi i Ferdinanda Strozzija, upoznala je Borisova oca, diplomata Konstantina Papandopula, za vrijeme svog angažmana u Wiesbadenu, gdje su se vjenčali. Taj predstavnik ruske aristokracije, rodom iz Odese, najvjerojatnije grčkog podrijetla, u lječilištu u Bad Honefu liječio se od tuberkuloze, a ondje se 1906. rodio Boris. Međutim, nakon smrti oca, nakon kratkog boravka u Grazu, Maja Strozzi vratila se u Zagreb, gdje je u operi HNK dobila stalni angažman. S drugim suprugom, Belom Pečićem, Maja je stvorila ugodan dom i kulturno središte u kojem su se skupljali intelektualci i umjetnici raznih profila pa i mnogi glazbenici (njihov je salon spomenula i Snješka Knežević u Zagrebačkim povijesnim trgovima, parkovima i nekim ulicama). Tako je 1926. u Zagreb došao i Igor Stravinski, nakon što ga je obitelj upoznala u Švicarskoj, još tijekom rata. U takvom je ambijentu Boris upio najbolje od duhovne klime, uključujući glazbu, koja ga je pratila odmalena, najprije uz privatne učitelje klavira, a od 1922. na Muzičkoj akademiji. Uz klavir kod Antonije Geiger-Eichhorn, učio je i kompoziciju kod Blagoja Berse te teorijske predmete kod Frana Lhotke i Franje Dugana, ali je na Stravinskijev poticaj studij dirigiranja nastavio u Beču, ne zanemarujući komponiranje. Nakon povratka u Zagreb i diplome iz kompozicije, Papandopulo djeluje na nekoliko kolosijeka: kao korepetitor svoje majke, kao novinski kritičar, skladatelj, dirigent raznih ansambala u Zagrebu (Hrvatsko pjevačko društvo »Kolo«, Društveni orkestar Hrvatskoga glazbenog zavoda, koji se za posebne projekte i ujedinjuju, Učiteljski zbor »Ivan Filipović«) i za neobično aktivnoga trogodišnjeg boravka u Splitu (Pjevačko društvo »Zvonimir«, »Sokolski zbor« u Kaštel Novome), gdje je radio i u glazbenoj školi. Cijelo vrijeme osluškivao je zvukove ondje prisutne tradicijske kulture (danas bismo rekli: zvukolik) Splita i Kaštela, što ga je inspiriralo za skladanje, a djela mu se (pra)izvode i u Zagrebu (npr. kanonska Sinfonietta op. 79, 1938). Redovito dirigira u Operi HNK (od 1940. je i ravnatelj Opere), Simfonijskim orkestrom, Filharmonijom, korepetira na koncertima, odlazi na gostovanja kao dirigent Opere (npr. 1943. u Beč), a djela mu se izvode u inozemstvu, sve do 1946. U delikatnom poglavlju Ratne godine i poraće autorica tumači skladateljevu osnovnu ideju da je važan umjetnički rad, a ne politika, koja je često nametala svoje intencije kazalištu: »Papandopulo je istinitost te tvrdnje osjetio na više načina, ali može se zaključiti da je stanovitim automatizmom sve što se događalo kao posljedica intervencije vlasti svrstavao u red dnevnih obveza koje valja obaviti, da bi krajnji cilj – stvaralaštvo kao izraz i znak njegova identiteta – ostao netaknut.« (str. 57) Vjerojatno je zahvaljujući činjenici da se nikad nije politički angažirao, te da je svima koji su ga poznavali bio jasan njegov umjetnički credo, prošao tek s blagom kaznom od četiri mjeseca zabrane javnog djelovanja. Tom razdoblju pripada njegovo zaposlenje voženja kamiona uz koje su vezane i neke anegdote koje će, međutim, i dalje ostati dijelom usmene predaje. Ukratko, slijede Papandopulova zaposlenja rješavana dekretima bez obrazloženja: u Rijeci (1946., direktor Opere), Zagrebu (kratko 1948., dirigent Opere), Sarajevu (1948., direktor Opere, nastavnik), ponovno u Rijeci (1953., direktor Opere), ponovno u Zagrebu (1959., direktor Opere), u Splitu (1968–1974), uz brojna gostovanja na području Jugoslavije te u Kairu. Dinamičan dirigentski rad komplementaran je vrlo zgusnutom skladateljskom djelovanju, čemu je posvećeno posebno poglavlje »O stvaralaštvu«. Autorica smatra da je riječ o jednom od »najopsežnijih i najvažnijih skladateljskih opusa u svekolikoj hrvatskoj glazbi« (str. 95) koji obuhvaća oko 440 djela koje pokušava locirati u biografski kontekst, u potrazi za možebitnim uzorima, što nije nimalo lak zadatak. Naime, u nekim se djelima oslanja na folklor, ali na razne načine i s mnogo mašte i skladateljske spretnosti: negdje teme doslovno preuzima ili ih stilizira, ili pak sklada u duhu folklora. S druge strane, uvodi novitete iz europske glazbe, kao npr. dodekafoniju, ne opterećujući se previše formalnim okvirima. Zapravo, autorica u tom poglavlju ne predstavlja, niti analizira cjelokupni Papandopulov opus, nego izdvaja neka djela i problematizira neke skladateljske postupke. Predstavljena je klavirska glazba, duhovna glazba za razne sastave i pod utjecajem mitologije, ortodoksnog pjeva, katoličkog obreda, dalmatinske klape, gdje autorica ističe raskošnu instrumentaciju i uzbudljivu zvukovnost.

U poglavlju »Skladatelj kao tumač glazbe« Papandopulo je predstavljen kao pijanist i korepetitor te kao dirigent, gdje se upozorava na izbor repertoara te organiziranje popularnih koncerata, ponajprije u svrhu općeg obrazovanja i odgajanja publike.

Papandopulo je doista jedan od stožernih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća te je njegov veliki i raznoliki opus obično u središtu interesa, dok je manje poznat njegov spisateljski, kritičarski i esejistički rad, obuhvaćen u poglavlju »Izazov riječi«. Započeo je u mladosti, kao i neki drugi hrvatski skladatelji, pisati o svojoj skladateljskoj estetici, ali je otvoreno iskazivao stavove i kao kritičar u zagrebačkim, splitskim i beogradskim novinama, što bi katkad dovelo i do polemika. U težnji da glazbu približi što širem krugu publike, držao je i predavanja (osobito u Rijeci, Sarajevu, pomalo i u Splitu), najčešće u raznim tipovima domova kulture ili narodnim sveučilištima, a teme je obično povezivao s koncertnim repertoarom. Napokon, Papandopulo je napisao i dva udžbenika te jedan nevelik i nepretenciozan roman, vjerojatno da u Sarajevu razonodi sina Damira.

Komplementarno tom prvom dijelu knjige, u drugome – u Prilozima – evidentirane su sve stavke skladateljeva djelovanja. Popisan je njegov dirigentski repertoar, njegovi članci, a popis skladbi donesen je po glazbenim vrstama, od solo popijevki, preko zborske, komorne, orkestralne, do koncertantne, glazbeno-scenske i filmske glazbe uključujući obradbe i aranžmane, a zatim je priložen i abecedni popis skladbi.

Knjiga je opremljena popisom korištene literature, sažetkom na engleskom jeziku i kratkom bilješkom o autorici. Nažalost, izostalo je kazalo imena, no čini se da je utrka s vremenom u tome pobijedila obje urednice (samu Eriku Krpan i Sandu Vojković).

Knjiga se lako čita, osvaja nas autoričin uron u dokumentaciju, bilo onu iz obiteljskog fundusa ili iz danas lakše dostupne digitalizirane periodike. Autorica ne skriva emotivan odnos prema skladatelju i njegovu djelu, na elegantan način iznosi i neke privatne teme, tako da čitatelji mogu biti zadovoljni, osobito brojnim fotografijama i nekoliko ilustracija skladateljevih djela. Međutim, kako je nekoliko puta istaknuto na promociji knjige, moramo biti svjesni da je ovime načinjen prvi korak kojim je predstavljen svojevrsni putokaz prema budućim parcijalnim istraživanjima, prijeko potrebnima za analitički pristup i sintezu te vrednovanje kompletnog opusa. Ipak, i u biografskom će dijelu biti prostora za nove spoznaje, primjerice u istraživanju korespondencije Bele Pečića s nekim drugim skladateljima, gdje već postoje prvi rezultati.

Na kraju, moramo biti zadovoljni što je autorica popustila pritisku izdavača i otpustila knjigu (iako nevoljko) u javnost. Poznavajući skladateljev ležeran odnos prema svojim djelima, valja čestitati i autorici, ali i onima kojima je u predgovoru s pravom zahvalila na suradnji i pomoći. Osim druge urednice te skladateljeve obitelji, s kojom je autorica bila i privatno povezana (knjiga je posvećena skladateljevoj kćeri Maji, autoričinoj prijateljici), Eriku Krpan zadužio je Davor Merkaš, muzikolog iz Muzičkog informativnog centra, neumorni lovac na skladbe hrvatskih autora. U intervjuu što ga je 18. veljače 2026. Merkaš dao Mirti Špoljarić za portal glazba.hr (https://glazba.hr/citaj/intervju/davor-merkas/), orisao je svoj detektivski rad i probleme oko potrage, lociranja i nabavljanja kompozicija koje su raspršene i izvan granica Hrvatske. Velik dio razgovora ticao se upravo Papandopula i katkad uzaludne potrage (prvenstveno vezano uz njegovu filmsku glazbu), tako da se popis Papandopulovih djela i dalje mijenja gotovo iz dana u dan.

Ipak, upoznavanje s Papandopulovim skladbama rijetko koga ostavlja ravnodušnim. U njihovu putu u svijet važan su čimbenik notni materijali koje Muzički informativni centar sustavno objavljuje, a za populariziranje Papandopulova zvukolika zaslužna je njemačka tvrtka cpo.

Uz promociju knjige 26. siječnja 2026., u predvorju Male dvorane Lisinski priređena je izložba o životu i djelovanju Borisa Papandopula (otvorena do kraja koncertne sezone), a na platformi Tidal mogu se poslušati mnoge njegove skladbe (https://tidal.com/artist/16111159). Za početak, preporučamo njegovu već spomenutu Sinfoniettu za gudače, op. 79 iz 1938. u kojoj se izvrsno zrcali skladateljev talent i živahni duh. 

Vjera Katalinić, muzikologinja, zaslužna je znanstvenica-emerita Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i naslovna redovita profesorica na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Područja istraživanja: glazbena kultura, mobilnost i umrežavanja glazbe i glazbenika u 18. i 19 stoljeću; glazbeni arhivi u Hrvatskoj.