Mlada snaga i stare ideje za nova vremena

Matija Štahan: Duševni sladoled – ogledi o hrvatskoj politici. Naklada Pavičić, Zagreb, 2025., 368 str.

Hiperprodukcija komentatorskog sadržaja u virtualnoj šumi internetskih portala i društvenih mreža nerijetko vodi do potrebe razdvajanja žita od kukolja, trajnog od jednokratnog. Hvalevrijedan je svaki poduhvat poduzet s namjerom da ono što se odlikuje autentičnošću, originalnošću, intelektualnom dubinom i edukativnom vrijednošću bude sabrano na jednom mjestu te sačuvano u klasičnoj formi konzerviranja znanja – uvezivanjem u knjigu. Takav je slučaj s esejima Matije Štahana, komparatista književnosti, novinara, publicista, jednog od zamjetnijih mladih društveno-političkih komentatora koji je već u ranim tridesetima postavio visoke standarde i oplemenio kolumnistiku u Hrvata. U izdanju Naklade Pavičić, u okviru Biblioteke »Obračun s njima«, pod naslovom Duševni sladoled, sabrana su 43 ogleda o raznim društvenim, političkim i kulturnim temama, izvorno objavljena na internetskim portalima Bitno.net, Direktno.hr, Heretica.com.hr, Narod.hr i Otvoreno.hr. Glavnina tekstova ugledala je svjetlo dana u razdoblju od 2017. do 2020., dok su četiri teksta, napisana između 2023. i 2025., izdvojena u zasebno poglavlje na kraju knjige.

Trubač sa Save

Već u uvodu, kroz usporedbu kolumnističkog rada u Hrvatskoj s nezahvalnim poslanjem biblijskog Ezekiela – »najavljuj Izraelcima propast ne obrate li se, ali unaprijed znaj da nećeš uspjeti« – u Štahanovim riječima se ocrtava svojevrsna zagrebačka reinkarnacija Matoševa »trubača sa Seine« koji uporno upozorava na zablude i obmane cijeloga jednog naraštaja, a pritom, svjestan svijeta oko sebe i aktualnih trendova, pomiren je s činjenicom da će plodovi koje će svojim promišljanjem posijati biti skromnog učinka u općedruštvenim okvirima.

U prvoj skupini tekstova, naslovljenoj Što je desnica u Hrvatskoj?, kroz refleksije o hrvatskoj političkoj sceni u globalnom kontekstu, uokvirene su svjetonazorsko-ideološke pozicije s kojih autor raščlanjuje suvremene političke pojave. Svoj habitus vezuje uz nacionalističke pravaške tradicije, dosege Starčevića i Matoša, donekle i Tuđmana kao njihove svojevrsne postkomunističke emanacije. Prepoznaje snagu nacionalizma kao stoljetne pokretačke ideje, nepomirljiv je prema godinama prijelomnicama 1918. i 1945. Pritom se jednako odlučno hvata ukoštac s izlizanošću pojma desnice, s paradoksima, ahistoričnim dezinterpretacijama i kompromitacijama pravaštva na postojećoj desnoj sceni, ali i HDZ-ovim pragmatičnim bućkurišem koji u svojoj pomirbenoj sveobuhvatnosti defacto obezvrjeđuje tu desnicu. Slijedi oktet tekstova Deset anemičnih godina, gdje pretresajući goruće unutarnjopolitičke probleme raspravlja o međuodnosu establišmenta i antiestablišmenta, odnosno suverenizma i globalizma. Demistificira politički diskurs koji vlada srednjostrujaškim medijskim prostorom, čija se svrha ogleda u potrebi da se potenciranjem konflikata na relaciji lijevi – desni, antifašisti – fašisti, ustaše – partizani, zamagle stvarni odnosi moći i perpetuiraju linije podjela koje ne ugrožavaju održavanje status quo, odnosno prevlast elita proizišlih iz bivšega sustava.

U trećoj po redu skupini, U okruženju, Štahan studiozno zahvaća u problematiku pozicioniranja Hrvatske u vanjskopolitičkim okvirima. Daje svoje viđenje regionalne stabilnosti i sigurnosti, odnosa Hrvatske sa susjednim zemljama, ponajprije sa Srbijom. Kada je riječ o Srbiji i BiH, otvoreno kritizira nedoraslost, samodovoljnost i protusuverenističko držanje tadašnjega političkog vodstva čije su politike ponajprije utjelovljene u liku i djelu predsjednika Ive Josipovića. Zauzima obrambeni stav spram aspiracija mađarskog orbanizma, a teži ka geostrateškom približavanju sustavima koji su sličniji Poljskoj. U sukobljavanju liberalno-federalističke i nacionalno-suverenističke perspektive Europske unije, podupire trasiranje hrvatskog državovodstva prema onim opcijama koje se zalažu za Uniju sazdanu od nacija, a pri elaboriranju svojih stajališta za analitički okvir koristi se Tuđmanovom sintagmom iz 1990-ih: »globalna integracija i nacionalna individualizacija«. U dilemi trebamo li bliže Balkanu ili pak Srednjoj Europi inaugurira vrijednosni sustav kao primarni orijentir u svrstavanju, što znači manje Balkana, manje odnosa koji počivaju na apsolutnoj dominaciji, zaobilaženju pravila, amoralnom siledžijstvu i političkom primitivizmu. Podgrijavanje jugoslavenskog sentimenta je, prema Štahanu, temeljni problem nacionalnog sazrijevanja Hrvata. S tom klicom svih suvremenih nepogoda, nastavno na prethodnu cjelinu, bave se ogledi koji su uvršteni u cjelinu Diktatura mrtvih i jugoslavenski jubileji. Mogli bismo ih ukratko opisati kao pobijanje argumenata jugoslavenske apologetike među javnim ličnostima, političarima, povjesničarima, politolozima. U okršaju s (neo)jugoslavenstvom i neumrlom ostavštinom toga hiperrealističkog privida nalazi zajednički jezik s političarima poput Zlatka Hasanbegovića, kada odgovara na manipulacije Jasenovcem i napuhanim brojkama stradanja u NDH, i kad nultu točku današnjih elita postavlja u 1945., ili Davora Ive Stiera, kada govori o klijentelizmu i korupciji kao neprobavljenom nasljeđu bivšeg sustava. Rijetko viđenom kombinacijom elokvencije i argumenata okomljuje se na teze o jugoslavenskoj uzajamnosti kao ideji prosvjetiteljstva i napretka, koja i danas čini temelj svakog pokušaja afirmacije neojugoslavenskoga političkog sentimenta, portretirajući ju zapravo kao nazadnost koja silom poništava individualne i nacionalne povijesti. Drugim riječima, pred zagovornike te ideje stavlja ogledalo dovodeći ih u priliku da u odrazu samih sebe prepoznaju ideološki isključive zelote političko-intelektualnog jednoumlja. Kritičan je prema fatalizmu Hrvata i njihovu prihvaćanju te ideje u vidu neizbježne povijesne zakonitosti, a prežitke tog fatalizma detektira i u današnjoj politici. Nastojanja da se »protuhrvatsko jugoslavenstvo« dviju Jugoslavija prepakira u »prohrvatsko jugoslavenstvo« smatra krajnje problematičnim jer se pod naizgled neutralnim diskursom provlači pritajeno ideologizirano viđenje koje prijeti samoj identitetskoj sigurnosti i degradaciji nacionalnih svetinja poput Domovinskog rata.

Hrvati i pripadajuće im vjere skup je polemičkih tekstova u kojima uz prije apsolviranog Štahana pravaša upoznajemo i Štahana katoličkog mislioca, a taj aspekt njegova djelovanja je, usudim se reći, najvažniji od svih kada je riječ o aktualnosti njegove kritike u današnjici. Na tom mjestu problematizira napade političara i drugih društveno-političkih komentatora na život katolika, na Katoličku Crkvu i katolike u politici. S nemalim brojem perfidnih podvala, u osnovi banalno agitpropovskih, on s lakoćom izlazi na kraj, kao što su: ignoriranja temeljnih razlika između katolicizma i pravoslavlja po pitanju nacionalno-političkih profanosti, zatim tvrdnje koje kršćanstvu pripisuju antiznanstvenost, ali i licemjerne teze pojedinih domaćih autora koje katolicizmu predbacuju totalitarnost, a negiraju isto u komunističkoj baštini. Sakralnost vjere pokazuje i kroz isticanje načela da se katoličanstvo ne miješa s nacionalizmom, niti nacionalizam zalazi u katoličanstvo, nego skladno egzistiraju u sinergiji, a to je pak ispit na kojem nerijetko padaju i poneki crkveni prelati. Osim toga, Štahan komparira učinke upravljanja Crkvom dvaju papa, pape Benedikta XVI. i pape Franje, ulazi u rasprave o spolnosti, o statusu LGBT osoba, a ne ustručava se progovoriti i o homoseksualnosti u Katoličkoj Crkvi i raznim moralnim podbačajima.

Šesta tematska cjelina, Hrvati i pripadajući im jezici, demonstrira nam autorovu vrsnost u baratanju jezično-političkom problematikom. Potaknut jezikoslovno-ideološkim sukobima s kraja 2010-ih, vrhunac kojih je nastupio nakon objave neslavne deklaracije o zajedničkom jeziku, kroz raspravu o specifičnostima hrvatskog jezika u odnosu na susjedne, brani samobitnost hrvatskog jezika pred jugoslavističkim i velikosrpskim nasrtajima na hrvatsku jezičnu baštinu. Nju slijedi skupina eseja naslovljena Kulturni ratovi. Polazna premisa je u tezi kako kultura izrasta u glavno bojno polje današnjice, na kojem se u totalitetu brane sva načela prezentirana u prethodno izlistanim ogledima. Pritom treba imati na umu da su u vrijeme nastanka tih tekstova, između 2018. i 2020., plima lijevoliberalnog antiracionalizma i zamah proizvodnje neprijatelja bili na najvišoj razini. Vođen vjerom u pluralizam i održanje drukčijosti, jasno se određuje prema rodnoj ideologiji, prema totalitarnim pseudoznanstvenim težnjama na američkim sveučilištima, upozorava na apsurdnost i paradoks krajnjih ishoda suvremenih permisivnih idejnih sklopova (gomilanje rodova, obesmišljavanje spola i spolnosti, dokidanje osobnih sloboda, afirmacija represivnosti i drugo). Ukratko, poenta njegova očitovanja o tim temama jest u obrani čovjeka kao misaonog bića. Domaće odraze zapadnjačkih woke strujanja nalazi, među inim, u optužbama za fašizaciju hrvatskog društva, a ogled o tome napisan 2018. u potpunosti je primjenjiv na današnje prilike. Izbor tekstova završava skupinom eseja novijeg datuma Post scriptum iz nove ere u kojima tematizira ideološki i dezinformacijski karakter servisa za provjeru činjenica Faktograf, posljedice upravljanja covid-krizom na integritet autoriteta države i medicinske struke, te perspektive konzervativizima u Hrvata, s obzirom na rusko-američke prilike.

Zrelost, odlučnost i mudrost

Ako punokrvnog intelektualca, uz erudiciju i pronicljivost, odlikuje smjelost da u kritičkom promišljanju zapliva protiv jake struje, te hrabrost u iznošenju suda o kontroverznim pitanjima, bez obzira na cijenu, Štahanovo djelo svakako opravdava taj epitet. Izvjesna je namjera priređivača knjige da se izradi vrhunski proizvod u obliku hrestomatije, priručnog pregleda autorovih stavova, uvjerenja i promišljanja. Promatran s tzv. desnih gledišta, on ujedno funkcionira i kao kritička kronika posttranzicijske, postjugoslavenske i euroatlantske Hrvatske na prijelazu u treće desetljeće XXI. st. Analitičnost, elokvencija i bogatstvo izražaja, uz primjereno dozirano oslanjanje na metafore, humor i ironiju, te vrsna strukturiranost teksta odaju spisateljsku zrelost i jezikoslovnu pozadinu, a tečna i koncizna misao se ne zapliće, ne završava u suhoparnosti, što ove radove visoke intelektualne vrijednosti čini lako razumljivima za najšire čitateljstvo. Sklonost interdisciplinarnom pristupu i inzistiranje na argumentiranoj kritici čini Štahanove kolumne, u smislu kompleksnosti, bližima filozofskoj raspravi nego subjektivnom istresanju mišljenja i emocija od kojega boluje dobar dio komentatorske scene u Hrvatskoj. Već je na prvi pogled uočljiva širina interesa i raznolikost tema na kojima suvereno brani svoja stajališta, a studioznost i bogatstvo referenci čine svaki od ogleda zasebnim stručnim radom. Sposobnost kreativnog povezivanja informacija u pletenju multiperspektivne slike problema svojstvena mu je kao malo kojemu kolumnistu mainstreama, stoga ovdje nije riječ tek o vještini raščlambe i sinteze nego i o originalnoj mudrosti. Premda za njega ne postoji gumb suzdržan i ne pristaje na eskivaže i nedorečenost kada na dnevni red dođu škakljiva pitanja, Štahan nije sklon senzaciji, preuveličavanju i ishitrenim zaključcima. Prolazeći kroz njegovo razlučivanje znanja i činjenica od propagande i dojmova, čitatelj cijelo vrijeme biva potican na revidiranje stavova prema brojnim pitanjima koje mu autor iznosi pred lice, pa je nužno naglasiti i epistemološku dimenziju tih tekstova. Riječ je, nedvojbeno, o ostvarenjima koja su, među ostalim, svojom kvalitetom osigurala autoru mjesto u samom vrhu hrvatske političke publicistike i društvene kritike. I to u društvu u kojem medijska scena vrvi ideološkom pristranošću i predvidljivošću, a koju iz nekoga nepoznatog razloga nazivamo analitičkom. Štahanovi tekstovi su u tom smislu doista Matošev pariški trubač koji vjetrovito piri kroz nataloženu sparinu. Kombinirajući profesorsku ozbiljnost s oštrom ironijom i humorom razbijaju ustajalost i otvaraju nam drugačije, dinamičnije perspektive, čija će vrijednost samo rasti u vremenima koja su pred nama. 

Tomislav Ražnjević, povjesničar, kustos je u Zavičajnom muzeju u Biogradu na Moru. Bavi se istraživanjem suvremene lokalne povijesti. Autor je priloga i ogleda za portale i medije (Vijenac, Hrvatski radio 3. program, portal Heretica, Portal hrvatskog kulturnog vijeća i dr.), uglavnom političke, identitetske i kulturno-političke tematike.