In memoriam Stjepan – Stipe Čuić (1945–2026)

Pola stoljeća sa Stipom. Nakon Tahira otišao je i Stipe. Unutar pet dana, jedan za drugim. Pusta zemlja, slavna poema T. S. Eliota, počinje stihovima kako je travanj naj­okrutniji mjesec, no meni se kroz okvir smrti mojih dragih prijatelja čini da ni veljača nije milosrdnija. Moje poznanstvo sa Stipom starije je od svih naših tekstova koje smo napisali. Počelo je davne 1968. godine u studentskim danima. Mogao bih nabrajati naslove njegovih knjiga od Staljinove slike i drugih priča, Dnevnika po novom kalendaru, preko dječjeg romana Tajnoviti ponor i slavnog Ordena do kasnije publicistike: Abeceda licemjerja, Lule mira, Tumač vlasti, do zbirke priča Čuvar srpa i čekića. Mogao bih nabrajati sve njegove poslove, funkcije i zaduženja, kao i nagrade koje je za taj rad primio, no ja ću se vratiti u dane naše mladosti. 1971.! Godina prijelomnih političkih događaja. Hladne dane mjeseca studenog proveli smo u centru grada. Ondje su stajali kordoni milicije, pred čijim smo se naletima sklanjali u podrume susjednih ulica, da bismo na kraju završili u klubu DHK. Taj je prostor bio ispunjen dimom cigareta, kavama, raznim pićima... kakofonijom glasova i zvukom raštimanoga klavira na kojem je netko svirao temu iz Trećeg čovjeka. Bile su ondje i dvije oronule dame, koje je vjerojatno doveo voditelj kluba sa zadnjim porcijama graha iz restorana »Ivo« i podgrijane prodavao po višoj cijeni. Kroz prozor Društva književnika Hrvatske (bio je to još nepromijenjeni genitiv) više je svjetla izlazilo nego što je ulazilo izvana. Dvije su dame djelovale kao sjetne plesačice koje su spuznule iz okvira Toulouse-Lautrecovih plakata za Moulen Rouge. Jednoj je dami prišao uglađeni profesor filozofije i lagano se naklonivši, zamolio je za ples.

Snimila Kristina Stedul Fabac / Pixsell

Pristala je. Netko je za klavirom još uvijek svirao vječnu Karasovu melodiju iz okupiranog Beča. Sjećam se da smo Stipe i ja šutjeli. Najednom mi se učinilo da se sve počelo komešati, vrtjeti, gusnuti, gubiti obrise... Glasovi, smijeh, zveckanje čaša, nakašljavanja, povici, šum nogu, škripa parketa, tonovi klavira... predmeti, ljudi i zvukovi... sve se slijevalo kao katran iz kotla koji je netko grubim udarcima razbio na sitne dijelove i potekla je ta gusta tamna masa bez oblika poput užarene lave, poput krvavo mutne magme iz koje izbija prijeteća vrelina što će jednog dana sigurno sve pred sobom spaliti, kao da je u njoj sačuvan bijes vulkana koji nije erumpirao gotovo tisuću godina... ali sada još teče u tišini... u opasnoj tišini teče... teče... teče... Teče u potpunu tišinu. Gluho doba noći, 29. studenoga 1971. Taj će datum u danima koji dolaze ostati zapamćen samo pod kratkim nazivom – Karađorđevo. Ah, da je moguće Stipu još upitati je li sve bilo doista tako? Znam da bi možda i ljutito odgovorio: »Naravno da je bilo«. O čemu mi to pričamo!?