In memoriam Mate Meštrović (1930–2025)

Nakon što je na samom kraju prošle godine, u 96. go­di­ni života, preminuo Mate Meštrović, u brojnim objavama podsjećalo se na ključne činjenice njegova dugoga i plodnog života: bio je vojnik, novinar, sveučilišni nastavnik, čelnik hrvatske emigrantske organizacije, političar i diplomat. Neizostavno je također navođeno da je Mate Meštrović sin slavnoga hrvatskoga kipara Ivana Meštrovića. Uz iznimku nešto opširnijeg nekrologa Predsjednika hrvatske Vlade, navodi o Mati Meštroviću u brojnim objavama hrvatskih medija, dakako, činjenično su utemeljeni, no općeniti i nedovoljno dokumentirani.

Damir Zorić i Mate Meštroviću Zagrebu 1990. godine

Mate Meštrović otpočeo je školovanje u rodnom Zagrebu, nastavio u Rimu a potom u Lousannei i Ženevi, kamo se njegov otac zbog neslaganja s endehaškom vlasti 1942. bio prisiljen s obitelji povući. Od 1947. do 1990., kada se vratio u Hrvatsku, Mate Meštrović živio je u Sjedinjenim Američkim Državama. Diplomirao je 1951. na Sveučilištu Syracuse a doktorirao 1957. na Sveučilištu Columbia u New Yorku tezom Jugoslavensko ujedinjenje i početak srpsko-hrvatskog sukoba 1918.–1923. Prethodno, u činu poručnika, dvije godine služio je u Korejskom ratu u jedinici za specijalno psihološko ratovanje američke vojske. Desetak godina radio je kao novinar a članke je, među ostalim, objavljivao i u časopisima Time, The Economist, America, The Commonweal, Intelligence Report itd. Od 1967. do povratka u Domovinu (u proljeće 1990) bio je profesor suvremene europske povijesti na Sveučilištu Dickinson u New Jerseyju. Bio je aktivan u krugovima hrvatske političke emigracije. Hrvatsko narodno vijeće (HNV), krovna politička organizacija hrvatske emigracije, imenuje ga 1980. pročelnikom za vanjske a 1982. izabire ga na čelni položaj, tj. na mjesto predsjednika Izvršnog odbora HNV-a. S obzirom na njegovu obiteljsku pozadinu, pa i njegov dobar odnos s američkom administracijom, kao i njegova demokratska politička uvjerenja i otklanjanje od totalitarnih političkih djelovanja nekih emigrantskih organizacija, Meštrovićev izbor na čelno mjesto krovnoga tijela hrvatske emigracije bio je znak i pokazatelj da je većina hrvatske političke emigracije dozrela za racionalan i demokratski pristup i nacionalno sveobuhvatnu politiku u borbi za slobodnu Hrvatsku. O nekim, međutim, Meštrovićevim javnim istupima i ocjenama, posebno onima o nekim radikalnim potezima pojedinih skupina u borbi za hrvatsku stvar, do danas se mogu pratiti i polemička osporavanja. Mate Meštrović surađivao je u publikacijama hrvatske emigracije u Amerikama i u Europi, pa tako u časopisima Danica, Hrvatska država, Hrvatski glas, Nova Hrvatska, Poruka slobodne Hrvatske i Hrvatska revija. Dio članaka objavljenih u razdoblju od 1980. do 1986. sabrao je i 1986. objavio u knjizi U borbi za Hrvatsku: sabrani članci. Nakon povratka u Hrvatsku Mate Meštrović se uključio u politički život. Pridružio se tada oporbenom HSLS-u, u kojem je izabran za predsjednika kluba zastupnika u Županijskom domu Sabora. Zbog nesuglasica i političkih neslaganja pridružuje se 1996. skupini koja napušta stranku i politički se približava HDZ-u. Od 1997. do 2000. bio je hrvatski veleposlanik u Bugarskoj. Potom je ponovno u Zagrebu, ali više nije politički djelovao osim što se povremeno javljao u razgovorima koje su objavljivali hrvatski mediji. Svoju životnu i političku priču zaokružio je 2003. u memoarskoj knjizi naslovljenoj U vrtlogu hrvatske politike: kazivanje Peri Zlataru. Kao i u slučaju nekih drugih Meštrovićevih javnih objava, pojedini navodi iz te Meštrovićeve knjige izazvali su javne polemike. Ipak, bez obzira na neka osporavanja, ta Meštrovićeva knjiga vrijedan je dokumentarni prilog povijesti hrvatske politike, one emigrantske i one domaće, u razdoblju od nakon Drugoga svjetskog rata pa do okončanja Domovinskog rata i uspostave cjelovite i slobodne Hrvatske.

Mate Meštrović surađivao je u publikacijama hrvatske emigracije u Amerikama i u Europi, pa tako u časopisima Danica, Hrvatska država, Hrvatski glas, Nova Hrvatska, Poruka slobodne Hrvatske i Hrvatska revija.

Časopis Matice hrvatske Hrvatska revija pokrenut je 1928. i objavljivan je u Zagrebu do zabrane 1945. godine. Obnovljen je 1951. u Buenos Airesu, potom izlazi u Parizu, Münchenu i Barceloni da bi 1991. bio vraćen u Zagreb, gdje ga opet objavljuje Matica hrvatska. U gotovo četrdeset godina emigrantske povijesti časopisa surađivalo je oko 600 suradnika. Vinko Nikolić, najdugovječniji urednik, časopis je oblikovao kao središnje intelektualno glasilo kulturne i demokratski orijentirane emigracije. Opipljiv poticaj i prilog toj orijentaciji Hrvatske revije dao je slavni hrvatski kipar Ivan Meštrović. Geneza političke orijentacije kipara Ivana Meštrovića egzemplarna je za hrvatsku političku povijest XX. stoljeća pa je time činjenično važnija i simbolično značajnija njegova suradnja u časopisu Hrvatska revija. U tom istom smislu može se razumjeti i suradnja Mate Meštrovića s časopisom, koja počinje 1955. analitičkim tekstom tadašnjeg američkog vojnika, naslovljenim »Komunizam i ruski seljaci, agrarna teorija Marxa i Engelsa«. U tekstu se prikazuje marksistička teorijska zavrzlama u kojoj su seljaci prošli put od Marxove podrugljive »vreće krumpira« i Engelsovih »barbara civilizacije«, Lenjinova taktičkog oslanjanja revolucije na seljake do Lenjin-
-Stalji­nove Nove ekonomske politike, koja među ostalim zahtijeva kolektiviziranje agrara uz istovremeno sustavno uništavanje »kulaka«, što je zapravo bio politički paravan za optuživanje i egzekuciju seljaka u Sovjetskom Savezu. Potom 1958. Hrvatska revija prenosi izvatke iz opširnijeg teksta o položaju Katoličke crkve (ali i pravoslavne i muslimanske vjerske zajednice) u Jugoslaviji, koji je Mate Meštrović napisao nakon dvomjesečnog boravka u Jugoslaviji pa svoja neposredna opažanja objavio u časopisu America. On piše da je pravoslavna crkva na čelu s patrijarhom Vikentijem Prodanovim pretvorena »u puko oruđe Titova režima«, te da je stanje muslimanske zajednice »najjadnije od svih«. Školovana je mladež posve odana ateizmu a na čelo zajednice doveden je mostarski trgovac Ibrahim Fejić, kojemu je »glavna kvalifikacija ... za tako visoki položaj ... činjenica da su mu dva sina komunisti«. Za razliku od pravoslavnih i muslimana Meštrović izvješćuje američku javnost zainteresiranu za vjersko, pa time i političko stanje u Jugoslaviji, o posve drugačijem stanju katoličke zajednice, za koju tvrdi da »u komunističkoj Jugoslaviji ne postoji nikakva sloboda«, ali, navodi, da »stanje Katoličke Crkve nalazi se u oštroj protimbi sa stanjem muslimana«. Nakon smrti svoga oca 1962. Mate Meštrović na stranicama Hrvatske revije objavljuje nekoliko polemičnih tekstova o policijskom nadzoru kipareva sprovoda u Otavicama, pa jedno pismo koje je njegovu ocu uputio kardinal Stepinac, o kojem je prethodnih godina i sam Ivan Meštrović u Hrvatskoj reviji objavljivao tekstove, poštivao ga i iznimno cijenio. Kako je pokop Ivana Meštrovića bio podvrgnut određenoj policijskoj cenzuri, Mate Meštrović se polemički osvrnuo na neke neistinite navode o tom sprovodu u jugoslavenskom tisku pa i o tome da je Udba širila »besmislene izmišljotine« da je on, Mate Meštrović, na pokop svog oca došao u Hrvatsku zato »da diže bunu protiv države« pa postavlja pitanje: »Kakva je to država, koja strepi, da će šaka svećenika i nekoliko hiljada nenaoružanih seljaka, koji su se na brzinu sakupili na sprovodu Ivana Meštrovića u Otavicama, dići revoluciju?«. Naveo je o tome i izvode iz pisma Milovana Đilasa, koji mu je pisao da mu se čini »u pogledu onog što se dogodilo oko sahrane Vašeg oca, ... da je bezrazložni strah igrao veću ulogu od zle volje«. Četiri godine poslije, 1966., Meštrović piše o sudskom procesu zadarskom profesoru Mihajlu Mihajlovu, kojemu odaje priznaje: »Mihajlovljeva je zasluga u tome, što je pokazao javnom mnijenju na Zapadu, a posebno zapadnim liberalcima, da je Titova diktatura jedna tiranija, koja niječe čovjeku najelementarnija prava. Titova je diktatura uživala prestiž i podporu Zapada baš zato, što je uspjela uvjeriti zapadne liberalce, da je ona stvorila jedan novi, humani komunizam, koji da se pomalo pretvara u socijalističku demokraciju. Po mišljenju mnogih zapadnih intelektualaca, Titoizam je sinteza komunizma i demokracije, a to je ideal, za kojim oni i sami teže, jer oni su u svojoj biti marksisti.« Dalje Meštrović odaje priznanje Mihajlovu navodeći da je njegova zasluga u tome »što je znatno doprinio rušenju ... Titoističkog mita Mihajlov je pokazao svijetu pravo lice Titove diktature: ona je jedna obična, primitivna, brutalna balkanska satrapija, kojom vladaju obični razbojnici, ubojice i pljačkaši, ljudi bez ponosa, bez poštenja i bez ikakvih ideala«. Mihajlov je, piše Meštrović, ustvrdio da se Jugoslavija nalazi »pred burom povijesnih promjena« pa zaključuje: »Jasno je, da je skrajnje vrijeme, da se Hrvati svih političkih mišljenja i ideologija zbiju u zajedničke redove tako, da hrvatski narod što uspješnije prebrodi i iskoristi oluju, koja je na domaku«.

U vrijeme burnih političkih događanja sedamdesetih godina Meštrović u Hrvatskoj reviji objavljuje tekst u kojem Hrvatsku predstavlja kao alternativu Jugoslaviji.

Potkraj pedesetih Mate Meštrović boravio je u nizu mjesta u Jugoslaviji. Iz njegova putnoga izvješća objavljenoga u Hrvatskoj reviji razabire se da je bio u Zagrebu, u Dalmaciji, u Kupresu i u Livnu, u Sarajevu te u Beogradu. Navodi on da je u Zagrebu razgovarao s tajnikom državne komisije za crkvene poslove u Hrvatskoj koji da je crkvene poglavare ocijenio kao licemjerne lažljivce s kojima je bilo koji dogovor nemoguć. Također, napominje nepomirljiv stav komunista prema kardinalu Stepincu, vidljiv i iz izjave Pavla Gregorića, koji mu je u Beogradu rekao »da je Stepinac obični zločinac, te da uopće ne dolazi u obzir mogućnost, da će mu biti dozvoljeno preuzeti dužnost zagrebačkog nadbiskupa«.

Također, Meštrović donosi izvod iz jednog pisma koje je 1959. kardinal Stepinac (za kojega se zna da se zauzimao za Ivana Meštrovića nakon što ga je endehaška policija bila uhitila a umalo i smaknula) uputio Ivanu Meštroviću:

»Mi se ne čudimo ovdje tom postupku UDBE, jer to joj je glavna zadaća: mučiti ljude dan i noć špijuniranjem, beskrajnim ispitivanjem, globama, zatvorima, terorom, koji nema primjera u povijesti civilizirane Evrope, osim kod nacizma. Već iz toga možete zaključiti, da je apsolutno nemoguće, da ikada predobiju srca ljudi za ovaj monstruozni sistem. Ja vjerojatno ne ću doživjeti slom komunizma u svijetu, radi skrhanog zdravlja. Ali sam apsolutno siguran u taj slom. Štogod se gradi protiv naravi, kako ju je Bog stvorio i ustanovio, mora se srušiti unutarnjom nuždom. Moglo bi se i ovdje reći, što kaže Isus u Evanđelju: ῾Svaki nasad, kojeg nije zasadio Otac moj nebeski, iskorijenit će se’. A budući da komunizam negira i ruglu izvrgava Boga, sigurno je da ga nije zasadio Bog, nego sotona. Sotona je izgubio bitku na Kalvariji, pa sam siguran, da će izgubiti i na Kalvariji mističnog Krista, a to je Crkva, koja danas prolazi svoju Golgotu.«

U vrijeme burnih političkih događanja sedamdesetih godina Meštrović u Hrvatskoj reviji objavljuje tekst u kojem Hrvatsku predstavlja kao alternativu Jugoslaviji, za koju kaže da »gubi medjunarodno značenje, ‛nesvrstani’ su završili svoju ulogu ... Zapad i Istok zapažaju hrvatske probleme«. Stoga se zauzima za Hrvatsku kao samostalnu državu koja treba biti »neutralistička, demokratska i socijalistička«. No, nakon sloma Hrvatskog proljeća, u olovnim godinama u Hrvatskoj, Meštrović se neko vrijeme ne javlja politički intoniranim programskim tekstovima, barem ne na stranicama Hrvatske revije. Revija tek prenosi njegov članak objavljen 1972. u Slavic Review iz Seatlea, gdje je prikazao knjige vodećega hrvatskog povjesničara u iseljeništvu fra Dominika Mandića kao i knjige fra Bonifacija Perovića, pisca koji je još za života u Domovini od 1945. i u emigraciji, najprije u Argentini a potom u Italiji, pisao kritičke rasprave o komunizmu, a također i o neodrživom stanju radništva u surovom kapitalističkom sustavu.

Nakon što je 1982. izabran za čelnu osobu Hrvatskoga narodnog vijeća, krovne političke organizacije hrvatske emigracije, Mate Meštrović opet se tekstovima javlja na stranicama Hrvatske revije, koja je i sama pristupila u članstvo HNV-a na osnivačkom saboru, u Torontu 1974. godine. Također Revija 1983. objavljuje veoma informativan Meštrovićev prilog o američkom razdoblju života i djelovanja Ivana Meštrovića u kojem piše o nizu poteškoća na koje je nailazio veliki kipar, o nostalgiji za Domovinom i želji da se vrati doma itd. Ostali njegovi prilozi, sve do 1989., odnose se na političke procese u posljednjem desetljeću jugoslavenske države. Prvi takav članak, iz kojeg se može razumjeti geneza i srž Meštrovićeva političkog pristupa, objavila je Hrvatska revija 1980. godine. Meštrović tu deklaratorno kaže: »Mi smo temelj – na nama treba graditi državu« i predstavlja i raspravlja o »četiri grupe elemenata za politički rad hrvatske emigracije«. Te četiri grupe elemenata koji su odlučni za rasplet jugoslavenske krize i ostvarenje hrvatske samostalnosti, za vodstvo HNV-a, navodi Meštrović, formulirao je domobranski pukovnik Ivan Babić. Prvi čimbenik jest držanje Sovjetskog Saveza. Nakon prilično opširne povijesne argumentacije Meštrović, u vezi s time, zaključuje da su u međuratnom razdoblju Sovjeti »zastupali tezu o razbijanju Jugoslavije«, te također da su »nakon što je Hitler razbio i razdijelio Jugoslaviju, bili spremni priznati to stanje«, da je za Moskvu »Titoizam negativna pojava« a da bi jedino bugarsko otvaranje krize oko makedonskog pitanja moglo dovesti do sovjetske intervencije. O drugom čimbeniku, temeljem Babićevih postavki, tj. o držanju Amerike i Zapadne Europe, navodi da je lakše donijeti procjenu budući da, kako navodi, proizlazi iz mnogo transparentnijih politika no što su one sovjetske, nakon opširnog argumentiranja Meštrović zaključuje da američka i britanska politika idu za održanjem jugoslavenske države i protive se hrvatskom zahtjevu za samoodređenje i državnost, pa, nakon isticanja i nekih posebnosti u odnosima Amerike i velikih europskih država, dodaje da »Amerika se je morala suočiti i prilagoditi svakojakim promjenama u svijetu, koje joj nisu bile po ćudi, ali koje nije mogla spriječiti«. Treći čimbenik odnosi se na stanje i razvoj događaja u Domovini. O složenim prilikama i mogućim budućim događanjima u zemlji Meštrović kaže da ne može dati decidiranu ocjenu s mogućim ishodom: »Da li će nacionalna kriza u Jugoslaviji dovesti u ovoj etapi do stvaranja jedne konfederacije, ili do rascjepa Jugoslavije, teško je sa sigurnošću proreći, jer ovisi o mnogim unutrašnjim a i vanjskim faktorima i o situaciji u jednom određenom trenutku. Jedan od glavnih zadataka unutrašnje opozicije se sastoji u tome, da otvori političku krizu u državi i da politizira široke narodne mase«. Stoga on hrvatskim oporbenjacima savjetuje suradnju sa srbijanskom političkom opozicijom, od čega se tada susprezala hrvatska politička oporba, a Meštrović pragmatično upućuje: »Ako i nije zajednički konačni cilj hrvatske i srpske opozicije, to ne znači da ne mogu koracati zajedno bar dio puta«. Konačno, četvrti odlučni čimbenik jest uloga političke emigracije, za koju Meštrović traži autoritet vodstva i disciplinu članstva. Također, nužnim smatra postizanje i održanje financijske neovisnosti HNV-a, vodeće emigrantske i iseljeničke političke organizacije, jer bez toga, tvrdi Meštrović, ne će biti moguće jamčiti i održati političku neovisnost HNV-a. Uz to, nužno je »da se pojača djelatnost: (1) među pasošarima, i (2) da se organizacijski povežemo s političkim opozicionim aktivistima u zemlji, u smislu da se aktivizira narodne mase, i posebno radništvo«, »u prvoj Jugoslaviji se tzv. Demokracija pretvorila u otvorenu diktaturu i propala, dok je komunistički model u rasulu, jer nije riješio ni jedan bitni problem u toj državi. Oni, koji predlažu novu, treću Jugoslaviju, ne nude ništa nova, nego povratak na već povijesno propalu i odbačenu prvu veliko-srpsku nazovi-demokraciju. Nakon neuspjelih jugoslavenskih modela, neminovno i prirodno vodi raspadanju te umjetne tvorevine i stvaranju nacionalno neovisnih država«. U poruci se ističe posebna Meštrovićeva »Poruka hrvatskim komunistima« pozivajući ih da »sudjeluju i potpomognu stvaranje Opće Hrvatske Fronte u obrani životnih interesa hrvatskog naroda ... kako za postignuće tako i održanje naše nacionalne i državne slobode. ... Rodoljubna je dužnost svih nacionalno svjesnih snaga u Savezu komunista Hrvatske i u Savezu komunista Bosne i Hercegovine, kao i svih slojeva hrvatskog društva, da već danas poduzmemo korake, kako nas nadolazeća povijesna prekretnica ne bi nespremne zatekla i opet iz ropstva gurnula u novo ropstvo. Hrvatski narod želi svoju suverenu državu i u tom pogledu nema podvojenosti u njegovim redovima«, rezolutan je Meštrović u poruci hrvatskim komunistima. Dvije godine poslije, 1988. na VII. Saboru HNV-a održanom u Barceloni, opetuje se poruka da je Jugoslavija »dostigla posljednju fazu svoga raspadanja i nalazi se pred konačnim slomom«. Policijski teror, kao »posljednja brana jugoslavenske države počinje se lomiti. Na jugu Albanci, a na sjeveru Slovenci, prvi revolucionarnim, a drugi političkim metodama, odlučno se suprotstavljaju jugoslavenskom kolonijalizmu. Ishod ove borbe bit će odlučen, kad se Hrvatska uključi u ovo osloboditeljsko gibanje«. Hrvatska revija prenijela je i završnu Meštrovićevu riječ s tog VII. Sabora HNV-a. Te riječi Mate Meštrovića zapravo su njegov politički credo. Budući da se i danas može naći različitih navoda o njegovu tobožnjem kompromiserstvu oko sudbine Jugoslavije odnosno oko samostalne hrvatske države, vrijedi ponoviti neke Meštrovićeve riječi izgovorene 14. svibnja 1988. u Barceloni: »Nama, koji se pokušavamo na razuman i svijetu prihvatljiv način boriti za oslobođenje Hrvatske, nametnuta je u dijaspori proizvoljna dilema demokracija – država. Kao posljedica toga, čim se počne govoriti o potrebi veće slobode za hrvatski narod u domovini; čim se pokrene pitanje stvaranja legalne političke opozicije u Hrvatskoj, kao što je ona sad VEĆ OSTVARENA u Sloveniji, dobronamjerni ali i zlonamjerni kritičari odmah optužuju, da se zalažemo za neku treću demokratsku Jugoslaviju. Ta krilatica o nekoj trećoj demokratskoj Jugoslaviji je potpuno neosnovana i izmišljena, budući da je Jugoslavija sama po sebi antiteza demokraciji i slobodno izraženoj narodnoj volji.« Govoreći dalje, Meštrović je posve određen: »Mi zastupamo politiku narodnog izmirenja i jedinstva. Rat u ratu, koji se odvijao za vrijeme Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, je prošlost. Od tada je proteklo već preko četiri desetljeća, što znači, da su od rata do danas već rođena dva naraštaja. Za mene ne postoji dilema komunist-ustaša-radićevac. Najvažnije jest što je čovjek danas i što želi postati, a ne što je bio u prošlosti, da li je bio skojevac, član Subnora, domobran ili je bio u Ustaškoj vojnici. Sve te podjele bile su izraz drugih prilika u Hrvatskoj i u svijetu, to je dio naše burne, i često krvave i tragične narodne povijesti. Nemojmo gledati unatrag, osim u smislu učenja iz povijesti, da ne ponavljamo pogreške i propuste iz prošlosti. Koračajmo naprijed kao jedinstveni i složni hrvatski narod.«

Na kraju toga govora u Barceloni Mate Meštrović izrekao je želju i molbu Bogu da bi se idući Sabor HNV-a održao u Zagrebu na kojem bi bio i raspušten u »uspostavljenoj Državi Hrvatskoj« za koju je zaželio da bi bila »nezavisna, demokratska, pluralistička, neutralna i socijalno pravedna Hrvatska! Živio hrvatski narod!«. Neka ove riječi budu trajan častan memento na Matu Meštrovića.