Bogovi, junaci i ulaz u podzemni svijet

Početci istraživanja Salone neposredno su povezani s posjetom cara Franje I. Dalmaciji 1818. godine kada je u njegovoj nazočnosti unutar male pećine otkriven veliki sarkofag s reljefima Heraklovih djela, što je pridonijelo odluci o osnivanju Arheološkog muzeja i sredstvima za iskopavanja. S obzirom na to da se navedena spilja nalazila u pozadini brojnih nadgrobnih spomenika, smatralo se da je riječ o sarkofagu izrađenom u živcu kamenu, ispred kojeg su utvrđeni ostatci maloga hrama u antama. Pritom se potpuno zanemario podzemni izvor vode koji je ispunjavao sanduk s prikazom Heraklova silaska u Had. U prvoj slici on odvodi Kerbera, u drugoj Alkestidu, dok je treći prizor u vrtu Hesperida i pothvat sa stimfalskim pticama, što također pripada podzemnom kontekstu. Opasne ptice iz Stimfalskih močvara u Arkadiji ubijale su brončanim perima ljude. Heraklo je mnoge ubio strijelama te kao iscjelitelj istjeruje zle duhove poistovjećene s barskim pticama. U vrtu Hesperida na dalekom Zapadu bilo je stablo zlatnih jabuka koje je čuvao zmaj Ladon i odatle ih je Heraklo trebao donijeti. To je krajnja točka antičkog svijeta gdje je zalazak sunca bio simbol smrti.

Mramorni atički sarkofag s reljefima erota u berbi grožđa na zapadnoj nekropoli

Mramorni sarkofag s prizorima tajnih misterija Dionizova kulta s jugoistočne nekropole

Prema eleuzinskoj tradiciji, antički je junak bio posvećen u tajne misterije prije odlaska u podzemni svijet. Kada u Aristofanovoj komediji Žabe Dioniz odlazi u Hadov dvor po preminulog Euripida, on se preobražava u Herakla i traži njegov savjet o tom putu. Najsvetije misterije Grčke bile su u svetištu Eleuzine gdje je hijerofant navijestio da je sama gospodarica mrtvih rodila dijete, čime je mogućnost rođenja u smrti utiskivana u duše iniciranih vjernika. Naime, jedna inačica mita navodi Perzefonu kao Dionizovu majku, koja je rodila pod zemljom. Prava tajna eleuzinskih misterija povezana je s Perzefonom, pa je prema tome dar samih misterija bila inicijacija. U vrijeme Rimskog Carstva, osobito tijekom vladavine careva Hadrijana, Antonina Pija i Marka Aurelija u 2. stoljeću, posebna je pozornost posvećivana svetištu u Eleuzini, kada je ostvaren konačni monumentalni izgled oblikovanja svetišnog prostora. Tu se nalazio Plutonov hram u antama (Pluteion) u spilji, a to su prema orfičkoj himni vrata Hada. Prvobitno lokalni kult Demetre, pod egidom Atenjana postao je panhelenski, a pod rimskim suverenitetom privilegij inicijacije u misterije proširio se na sve rimske građane antičkog svijeta.

Nenad Cambi, vrsni poznavatelj antičkih sarkofaga, nedavno je objavio nove nalaze sarkofaga s jugoistočne nekropole otkrivene 2007. godine. Posebnu pažnju posvetio je sarkofagu s prikazom povorke erota – erotskoga komosa – izrađenom od prokoneškog mramora, ali s jasnim atičkim elementima. Poznatom analizom atičke produkcije jasno su definirane dvije skupine: starija od sredine 2. stoljeća do početka 3. stoljeća i ona mlađa od početka 3. stoljeća do oko 260. godine, kada prestaje proizvodnja atičkih sarkofaga. S obzirom na to da taj jedinstveni primjer nije izrađen od penteličkog nego prokoneškog mramora, jasno je da nije nastao u Ateni. Naime, u salonitansku luku stizali su mramorni blokovi ili od njih izrađeni poluproizvodi iz poznatih kamenoloma na otočiću Prokonez u Mramornom moru te su potom bili dorađeni u lokalnim radionicama. Kako ističe Cambi, riječ je o kopiji izrađenoj u Saloni, gdje je postojala filijalna radionica atičkih sarkofaga. Pri kopiranju izvornih uzora vrsni majstor je neovisan o matičnim paradigmama budući da uz pomiješanost karakterističnih motiva starije i mlađe produkcije unosi i nešto svoje. Cambi smatra da je taj »atički sarkofag« najkvalitetniji od svih poznatih kopija lokalnih radionica, ne samo u Saloni.

Sarkofag s reljefima Dionizova kulta osobite je ikonografske simbolike. Na prednjoj strani nalazi se prikaz erota s krilima na leđima i karakterističnim atributima, koji su raspoređeni u nekoliko skupina. U sredini su dva zagrljena dječaka flankirana s erotima usmjerenim prema njima poput onih prvih s uzdignutom desnom rukom. Zatim slijede pojedinačni likovi, jedan udara u cimbal, a drugi je s nadolje okrenutom bakljom u lijevoj ruci. Na krajevima kompozicije su eroti s košarom ispunjenom plodovima u jednoj ruci, dok je druga uzdignuta i oslonjena na glavu. Na desnoj bočnoj strani slijede tri erota – središnja figura maše s nekom valovitom vrpcom, a pridržava je njegov drug, dok je nasuprot još jedan erot, ponovo s nadolje okrenutom bakljom, ali sada u desnoj ruci. Pri dnu kompozicije pored nogu erota postavljene su životinje – ptice, zečevi (?), pantere. Na kraju povorke nalazi se stablo s razgranatom krošnjom od izduženih listova, uobičajeni motiv na atičkim sarkofazima, koji ujedno odvaja od drugih prizora izvedenih u znatno plićem reljefu na stražnjoj i drugoj bočnoj strani sarkofaga. Lijevom bočnom stijenkom dominira sfinga, karakteristični sepulkralni lik fantastičnoga mitološkog bića s tijelom krilatog lava i ženskom glavom, uokviren deblom stabla s obiljem plodova, dok je u nasuprotnom uglu samo dio figure erota. Na stražnjoj strani je također omiljena tema podzemnog svijeta dvaju nasuprot postavljenih grifona pored kantarosa na koji su položili jednu svoju prednju šapu. Njihova lavlja tijela s krilima na leđima imaju orlovske glave. Navedene prizore prate različito oblikovane ukrasne trake. Na glavnim stranama su one pri vrhu višeslojno oblikovane, a pri dnu s reljefnim nizom jednostavnog vijenca florealnih motiva poput lovora po sredini prekinutog akantusovim listovima, dok su na sporednim poput stražnje plohe trake gotovo nedovršene.

Na sarkofagu su, dakle, prikazani prizori neposredno povezani s Dionizovom religijom i podzemnim svijetom uglavnom opisno navedeni, ali bez analize značenja pojedinih sepulkralnih motiva. Dioniz je htonsko božanstvo, pripadnik ovog i onog svijeta, koji će svojim vjernicima osigurati besmrtnost i blaženstvo zagrobnog života. Osobito je štovan u Ateni, gdje su se svake godine održavala tri festivala neposredno povezana s njegovim kultom: Lenaia, Anthesteria i velike dionizije. Pritom je vjerovanje u odsutnost odnosno prisutnost božanstva sadržano u ciklusu dvogodišnjeg perioda (trieteris), kompromisom prilagođenim prirodnomu ritmu života. Naime, u prvoj godini on je Chthonios, tj. »podzemni Dioniz« koji spava u svetoj palači Perzefone u podzemnom svijetu. U drugoj godini se budi, pozvan glasnim instrumentima pa je postao »bog prisutan« (parousia zoe), te je potpuno otkriven život jer je Dioniz sada ostajao na zemlji sljedećih dvanaest mjeseci. Atička se religija spojila s tebanskim mitom i kultom kao i sadržajem eleuzinskih misterija gdje je javno objavljeno rođenje Božanskog djeteta u podzemnom svijetu kroz pojavljivanje njegove majke Perzefone. Eshatološki je karakter misterijske biti dionizijske religije takav da vjernik spajanjem s bogom osigurava svoju besmrtnost u zagrobnom životu. U zanosu ekstaze kultnih orgija postiže se stanje u kojem stvarnost, uključujući i samu smrt, kao da potpuno nestaje.

Upravo navedena simbolika primijenjena na atičkim sarkofazima prisutna je i na ovom salonitanskom primjeru. Erotski komos se ističe na naglašenim stranama sanduka, na prednjoj i kontinuirano prelazi na glavnu bočnu stijenku. To veselo društvo malih dječaraca ilustrira bitne elemente Dionizovih svetkovina poput najstarijega atenskog festivala (Anthesteria). Religioznim obredima slavi se buđenje odnosno dolazak podzemnog Dioniza (parousia), što je uz pjevanje improviziranih ditiramba motivacija ne samo dramske umjetnosti nego i likovne, osobito na sepulkralnim spomenicima primjenom simboličnih prikaza.

Reljefi Heraklovih djela unutar spilje u kojoj je izvirala voda iz podzemnog svijeta

Na stražnjoj strani salonitanskog sarkofaga nalaze se karakteristični motivi podzemnog svijeta – likovi grifona flankiraju kantaros postavljen u središtu prizora, a na bočnoj strani je sfinga. Antički tekstovi ispisani na zlatnim pločicama (laminae) priloženi u pojedinim grobovima grčkog svijeta (južnoj Italiji, Tesaliji, Kreti, Rimu) sadrže precizne upute pokojniku posvećenom u misterije, kao »vrstu propusnice« na njegovu putu u drugi svijet odnosno zagrobni život. Pritom je detaljno opisan impresivan i enigmatičan krajolik podzemlja gdje se nalazi dvor Hada te izvori od kojih je onaj pored bijelog čempresa opasan pa mu se nipošto ne smije približiti. Nešto dalje je onaj drugi sa svježom vodom iz jezera Mnemosyne, ispred kojeg stoje čuvari tražeći od iniciranog lozinku prepoznavanja i razlog njegova dolaska. Na odgovor o svom kozmičkom statusu da je »sin zemlje i zvjezdanog neba«, malaksao zbog strašne žeđi koju želi utažiti na tom spasonosnom izvoru, podanici htonijskoga kralja smilovat će se i dopustiti mu da se napije s izvora sjećanja. Nakon toga njegova će se duša uputiti svetom stazom s drugim mistima i bakhima. U navedenim savjetima na putu u privilegirane sfere blaženstva drugog svijeta uklopljena je božica sjećanja budući da mistima, što je uvjet, treba probuditi sjećanje svete inicijacije. Zagrobni život je ponavljanje misterija.

Dakle, likovima fantastičnih životinja grifona predstavljeni su čuvari spasonosnog izvora vode u podzemnom svijetu držeći po jednu prednju šapu na obodu kantarosa. Esencijalno pitanje lozinke prepoznavanja upućeno iniciranom pokojniku simbolizirano je sfingom, fantastičnom mitološkom životinjom koja proždire ljude ako ne znaju odgovoriti na njezino pitanje. Upravo su Rimljani posudili slikovite priče grčke religije o putovanju duša u Had i do blaženstva vječnog života, nastojeći pritom izbjeći pojedine nesreće. Privilegij inicijacije u tajne misterije očito je prožeo i Salonu, što pokazuju ne samo navedena sepulkralna simbolika na ovom sarkofagu nego i nedavno otkriće grčkog natpisa na zlatnoj pločici (lamina) pronađenoj u rimskom grobu na istoj jugoistočnoj nekropoli (lokalitet Bugarevo).

Eksplicitno iznesena ideja spasonosnog izvora u podzemnom svijetu izražena na ovom sarkofagu može se uočiti i na dosad poznatim primjerima spomenika na salonitanskim nekropolama. Pritom se može promatrati atički sarkofag s reljefnim prikazom erota u berbi grožđa pronađen na zapadnoj nekropoli pored izvora vode funkcionalno povezanog s elipsoidnim bazenom. Postavljanje skupocjenoga mramornog sarkofaga sofisticirane htonske tematike iznad bunara pokazuje povezanost s podzemnim svijetom s obzirom na to da je voda bitan element pročišćenja duše na putu u blaženstvo zagrobnog života. A to potvrđuju i Heraklovi reljefi na sanduku ispunjenom podzemnim izvorom vode unutar spilje pretvorene u svetište, u neposrednoj blizini iste nekropole.

Zbog tada nedokučivog izmjenjivanja života i smrti u prirodi, Dioniz, bog svih živih stvorenja i vegetacije, smatran je i za božanstvo umrlih. Iniciranim vjernicima njegova je religija pružala utjehu i nadu obećane besmrtnosti i zagrobno blaženstvo i sreću. Ta temeljna ljudska misao osobito je prisutna u likovnoj umjetnosti sepulkralnih spomenika, što neosporno potvrđuju mnogi primjeri bilo samo s nekim naznačenim simboličnim motivom odnosno složenim ikonografskim slikama kao na salonitanskom sarkofagu s jugoistočne nekropole. Salonitanske klesarske radionice nastojale su slobodno kopirati neovisno o karakterističnim shemama sve ono što je pristiglo u Salonu iz drugih svjetskih središta, što odražava poznati kozmopolitski karakter glavnoga grada rimske provincije Dalmacije.  

-

Jasna Jeličić Radonić, redovita je profesorica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu te na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Vodila je konzervatorske radove i arheološka istraživanja u Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture u Splitu. Istraživala je grčki polis Faros te antičku i kasnoantičku Salonu. Objavila je više knjiga i članaka o antičkoj i ranokršćanskoj umjetnosti s područja rimske provincije Dalmacije.