Afrika braće Seljan

Hrvatski istraživači i avanturisti Mirko i Stjepan Seljan bili su iz Karlovca, ali u Etiopiji su se predstavljali kao Rusi. Ipak, njihova afrička priča započinje na putu koji su prokrčila druga dva istraživača i avanturista, a koji uistinu jesu bili Rusi. Nikolaj Ašinov i Nikolaj Leontijev kročili su na »rog Afrike« potkraj 19. stoljeća i svaki na svoj način oblikovali geopolitičku budućnost regije, otvarajući vrata ruskom utjecaju u Africi.

Nikolaj Ašinov je želio biti vođa Kozaka, ali njegov je politički projekt izgradnje pravoslavne kozačke kolonije završio neslavno, policijskom istragom zbog iznenadnog nestanka novca namijenjenog njegovoj realizaciji. Godine 1885. Ašinov bježi u Afriku i putuje sve do Abesinije, današnje Etiopije. Tri godine kasnije na području današnjeg Džibutija nakratko realizira svoju kozačku koloniju u napuštenoj egipatskoj tvrđavi Sagallo, hrabro je imenujući Новая Москва – Nova Moskva. Otjerali su ga Francuzi s teškom artiljerijom i uz brojne civilne žrtve.

Ašinov u Afriku nije došao po službenoj dužnosti. Iritirao je ruski dvor koji ga tamo nije poslao, ali njegov je posjet upoznao Etiopiju s Rusijom i olakšao pa možda i osigurao kasnije službene kontakte. Oni su uslijedili u jesen 1889., kada etiopskom caru Meneliku stiže ruska delegacija s blagoslovom cara Aleksandra III., odlučna izgladiti sve eventualne nesporazume i uspostaviti zdrave, službene međudržavne odnose. Delegaciju je predvodio Viktor Fjodorovič Maškov, koji se nakon uspostavljanja diplomatskih veza u Etiopiji tri godine kasnije vratio kao predstavnik Carskoga ruskoga geografskog društva, skupljajući predmete za etnografsku zbirku koja se i danas čuva u muzejima u Moskvi.

Maškov je imao blagoslov ruskog državnog i vojnog vrha, za razliku od Ašinova, ali i drugog avanturista, istraživača i serijskog prevaranta Nikolaja Stepanoviča Leontijeva. Taj je, baš poput Ašinova, samostalno doputovao u Etiopiju i caru Meneliku II. lagao da je na diplomatskoj misiji. Leontijev u glavni grad Addis Abebu stiže u svibnju 1986., penjući se na planinu Entoto do Menelikova dvora. Nakon što je šarmirao cara, uz njegovu potporu odlazi na krajnji jug Etiopije, u plemenski pojas na granici s Kenijom.

U prostoru Abesinskog jarka, etiopskog dijela Istočnoga tektonskog jarka, smjestilo se nekoliko jezera, među kojima su Štefanijino i Rudolfovo jezero. Štefanijino jezero, nazvano po belgijskoj habsburškoj princezi, danas je Chew Bahir, Slano jezero. Rudolfovo jezero dobilo je ime po austrijskom princu i tako se zvalo kada se Leontijev utaborio u blizini. Sredinom 20. stoljeća jezeru mijenjaju ime u Turkana, iako su ga lokalna plemena nastavila zvati Basso Narok, Crno jezero. Austrougarsku ekspediciju na čelu s mađarskim grofom Semuelom Telekijem i austrijskim pukovnikom Ludwigom Von Ritter Höhnelom, činili su prvi Europljani koji su se 1888. uspjeli probiti do jezera. Ondje su došli u kontakt s mnogim plemenima koja i danas žive na tom području: Dasaneč, Karo, Hamar...

Ako se usudimo vjerovati Leontijevu, koji je osobno pisao o svojim pothvatima, Menelik mu je toliko vjerovao da je ruski avanturist dobio priliku ustrojiti prvu regularnu etiopsku vojsku. Osnovao je i prvi etiopski vojni orkestar. Postoje dvije verzije priče o njegovu odlasku iz Etiopije. Jedna kaže da je morao na službeni put u Europu, koji se jednostavno odužio. Druga kaže da je 1902. bio protjeran jer je Etiopiju pokušao lišiti njezina zlata. Do tada je Etiopija već višestruko profitirala od ruskih interesa. Baš kao i Francuzi, Rusi su Meneliku prodavali oružje i tako se posredno obračunali s talijanskom kolonijalnom konkurencijom. Velika Bitka kod Adwe, kada je Etiopija 1896. potpuno porazila Italiju, vođena je s tisućama modernih ruskih pušaka.

Mirko i Stjepan nisu imali samo »ruski« naglasak nego i osobno iskustvo u Rusiji. U Rusiji je najviše boravio Mirko. On se povezao s kompanijama koje su djelovale kao produžena ruka ruske vlade i njezine politike širenja utjecaja, ali i pravoslavne vjere u Abesiniji. Između 1893. i 1897. godine Mirko je zarađivao kao pomoćni mjernik, geometar i računovođa na regulaciji Dunava, što ga je vodilo na put od Rumunjske preko Budimpešte do Beča. U Sankt Peterburgu je gradio most preko rijeke Neve i ondje je saznao za Bečanina koji je dopješačio u Petrograd pa izazvao građane da s njim odmjere snage u maratonu. Mirko se javio, pobijedio i zaljubio u izazove i putovanja. Nadahnut bečkim hodačem, 13. srpnja 1898. krenuo je na svoj prvi veliki put pješice od Sankt Peterburga do Pariza. Oborio je rekord kada je stigao za 100 dana. U Parizu su ga slavili i primili upravo Rusi i time stvorili podlogu za ruski identitet braće Seljan, s kojim su oni mogli ostvariti svoje etiopske ciljeve – u prvom redu istraživačke, ali posredno i vojno-političke.

Etiopija je uvijek, pa i onda kad se zvala Abesinija, bila nemirna zemlja. U drugoj polovici 19. stoljeća odbili su napade Britanaca, zatim se sunovratili u građanski rat, nakon kojeg su uslijedili sukobi s Egiptom i Sudanom, ne bi li 1889. Talijani, koji su do tada igrali ulogu zaštitnika, počeli potraživati »štićeni« teritorij. Stiskali su ih sa svih strana, ali nisu ih slomili. Etiopija je jedna od rijetkih afričkih država koja je sačuvala svoju neovisnost, uspješno se odupirući svim kolonijalnim nasrtajima kroz povijest.

Često se, međutim, zaboravlja činjenica da je i sama Etiopija bila kolonizator, čije se metode istrebljenja okupiranih etničkih zajednica ne razlikuju od drugih oblika imperijalnih genocida. U svojoj analizi »Genocide: The Weapon Used to Keep Ethiopia Intact« Soreti Kadir 2022. nimalo umiveno piše: »Proces formiranja etiopske države uključivao je monarha gladnog moći, potpomognutog s nekoliko europskih sila, koji se širio na južne, istočne i zapadne neovisne teritorije te nametao kulturni, društveni, politički, ekonomski, pa čak i duhovni hegemonijski poredak nad iznimno raznolikim stanovništvom. To je zahtijevalo pokušaj iskorjenjivanja već uspostavljenih načina života — drugim riječima, genocidni pothvat. Tamo gdje je postojao otpor, ljudi su jednostavno bili izbrisani. Jedan primjer za to je masakr u Calanqou iz 1887. Dana 6. siječnja te godine, vojska Menelika II. napala je istočnu Oromiju i neselektivno ubila tisuće Oromo i ne-Oromo stanovnika.«

Južna Oromia danas je integrirana u etiopsku federaciju 10 regija, a potkraj 19. stoljeća pružala je veliki otpor Menelikovoj hegemoniji, odnosno, »amhara-centričnosti«. Car Menelik II. bio je pripadnik naroda Amhara i amharski je kulturni i duhovni život postavio kao etiopsku normu, zbog čega je otpor asimilaciji među mnogim etničkim skupinama, posebice u Južnoj Oromiji, bio snažan i nasilan. Ali ni napadi Menelikove vojske nisu bili ništa drugačiji. Mirko Seljan zapisao je kako su vladini vojnici pucali na plemena iz čiste zabave: »Domoroci Bako uglavnom žive od lova, kruha i palmine datulje koja raste divlja. Ne pokazuju nikakve sklonosti da rade za etiopske tirane, i možda iz tog razloga nisu pod zaštitom vlade te vojnici pucaju na ove bijednike iz čiste zabave. Vjerojatno će i ovo pleme uskoro nestati.«

Kraj 19. stoljeća Etiopija je dočekala uz ägär maqnat (አገር ማቅናት), Menelikove velike osvajačke pohode, vojne intervencije u svim pravcima osim sjevera. Napadima na manja susjedna kraljevstva integrirao ih je u ono što danas poznajemo kao suvremenu Etiopiju. Glad naroda u planinama zaustavio je pljačkaškim pohodima na jugu, gdje je vojska, šireći granice carstva, planski krala stoku pokorenim nomadskim narodima i slala je u Addis Abebu, glavni grad. Višak bi car podijelio svom odanom plemstvu (Mäkwanent). Ägär maqnat je, dakle, pokrenut s dva cilja; jedan je bila nabavka resursa, kroz pljačku i oporezivanje, a drugi – ujedno i glavni razlog zašto je višak resursa bio nužan – širenje teritorija kao sredstvo borbe protiv kolonijalističke prijetnje. Kolonijalizmom protiv kolonijalizma.

Menelik je do 1897. uspješno završio svoje pohode. Na jugu je u posljednjim bitkama ägära maqnata pokorio Borenu, zonu regije Oromia koja graniči s Kenijom i Somalijom, iskoristivši britansku odsutnost i snagu svojih 15.000 vojnika. Tri godine kasnije potpisao je primirje s Italijom, koja se nakon poraza u bitci kod Adwe zadovoljila Eritrejom.

U takvu Etiopiju dolaze Mirko i Stjepan Seljan. Mirku je bilo 28, a Stjepanu samo 24 godine kada su 23. siječnja 1899. iz Karlovca krenuli na svoje otkrivanje nepoznate Afrike – i to pješice. Stjepan Seljan je u svojoj putnoj bilježnici pisao: »[...] oko 6 sati u jutro, kreću dva brata sa prtljagom na ledjima, sa guslama i frulicom u daleki svijet, gotovo bez novčića, ali puni odvažnosti i samopouzdanja«. »Gusle« i »frulica« bile su, kažu službeni zapisi zagrebačkog Etnografskog muzeja, violina i flauta kojom su putem zabavljali prolaznike i tako zarađivali novac, uz Mirkova predavanja razvikana uspješnom samopromocijom preko novina. Preko Ravne gore i Rijeke pješice početkom veljače dolaze u Trst, gdje se ukrcavaju u prvi brod za Aleksandriju, fascinantni grad »na granici« Mediterana i Afrike, bogate, mitske prošlosti, predivnih plaža i snažnog susreta europskih i afričkih kultura.

Velimir s mladim ljubiteljima američkoga hip hopa iz plemena Dasaneč

Večera s hijenama u Hararu

I moje osobno putovanje afričkim stazama braće Seljan započelo je na istom mjestu. Na pustim plažama s ostatkom ekipe iz Pulsar Produkcije tražio sam dobre kadrove za prvu epizodu HTV-ova putopisnog serijala »Dnevnik nomada« s našim slavnim putopiscem Kristijanom Iličićem. Obilazili smo aleksandrijske plaže, okružene luksuznim stanovima koji gledaju na more; snimali razgovore s lokalcima o životu i turizmu, ali na kraju je u montaži sve ispalo. Ali bilo je to za mene, kao producenta i scenarista serijala, prilika da više od stotinu godina kasnije krenem rekonstruirati komadić pothvata slavne braće iz Karlovca, pokušavajući putem shvatiti što se u cijelosti promijenilo, a što nimalo.

Za razliku od Mirka i Stjepana, ja u Etiopiji nisam morao glumiti da sam Rus. Ne toliko zahvaljujući braći Seljan, za koje nitko od Etiopljana s kojima sam ondje razgovarao nikada nije čuo. »U školi nas uče samo o Talijanima«, reklo mi je nekoliko njih. Ipak, ako nisu čuli za Hrvatsku, čuli su za njezina najvećeg ambasadora – recite Luka Modrić i odmah će znati gdje da vas smjeste. Dobro, možda ne baš »gdje«, ali barem će znati s kime vas kulturološki povezati. Ako se išta promijenilo u zadnjih 100 godina, onda je to činjenica da nas je nogomet spojio i s afričkim plemenima – čiji su mlađi članovi također spojeni društvenim mrežama, napajajući mobitele solarima na granatim krovovima glinenih koliba.

Egipat sam automobilima, kombijima, zrakoplovom, vlakom, brodom i gliserom proputovao tijekom ožujka 2025. Isti su dio godine odabrala i braća Seljan 1899. godine, prolazeći Egiptom od 19. veljače do 15. ožujka, bez previše zadržavanja. Do Kaira su iz Aleksandrije putovali pješice i na devama, a onda se uz Nil spustili do Sudana i Wadi Halfe. Vratili su se u Kairo, odakle su nastavili do Port Saida, grada koji je procvao zbog gradnje Sueskoga kanala. Brodom su prešli do Adena (Jemen), a preko Bab-el-Mandeba, tjesnaca kod Adenskog zaljeva, stigli su do Džibutija na istočnoj obali Afrike. Ondje ih odbijaju pustiti dalje za Etiopiju, jer je put bio previše opasan. Mogli su nastaviti samo uz pratnju najmanje 40 muškaraca, koje nisu imali, a niti mogli platiti. Pa su nastavili okolo, pješice preko Zeile (tada Britanski Somaliland), gdje ih britanski konzul napokon propušta. Morali su potpisati izjavu kojom se, u slučaju bilo kakvih problema, odriču financijskog potraživanja od britanske vlade.

»Krevet bio nam pijesak pustinje a hrana riža i lov«, pisao je Stjepan o putovanju somalijskom pustinjom, 600 kilometara dugom i teškom plaženju karavanom kroz pijesak, dnevne vrućine i noćne hladnoće. Imali su »energiju i željeznu volju«, ali ne i novac, iako su koncertima i predavanjima uspjeli zaraditi dovoljno za dvije puške, najam deve i lokalnog vodiča. Petnaest dana izbjegavali su lavove, leoparde i hijene, ali i koplja pustinjskih razbojnika. Jednom su ih prigodom pokušali opljačkati, ali na kraju su završili kao gosti razbojnika, večerajući »debelog ovna« i ispijajući devino mlijeko. Situaciju s razbojnicima Mirko je, kako piše Stjepan, riješio »bez oružja, vedra čela«. Upravo je ta nevjerojatna komunikacijska sposobnost omogućila braći Seljan da, baš kao i njihovi ruski prethodnici, probiju jezične i kulturne barijere pa u konačnici prežive opasnosti homo sapiensa, koje su u tadašnjoj Africi bili veće od prijetnje divlje faune. Seljani su govorili španjolski, portugalski, njemački, francuski i engleski jezik, ali s lokalnim su plemenima komunicirali ponajprije inteligencijom i šarmom. Za ostalo su bili zaduženi vodiči i prevoditelji.

U pustinji nedaleko od grada Harara, istočne tvrđave Abesinije, uspjeli su se i razboljeti, ali izliječili su se u kampu francuskoga generala i istraživača Afrike Jean-Baptistea Marchanda, u čijim su bolesničkim krevetima proveli tjedan dana. Marchandu su se predstavili kao Rusi, prijatelji Francuske, a on je u svojoj putnoj bilježnici 2 svibnja 1899. zapisao zašto ih je cijenio: »Jer su svjetski putnici, dakle ljudi od akcije, jer su Rusi, dakle prijatelji Francuske, jer su dobri muzičari, dakle umjetnici, trostruko sam sretan što sam se vratio u Harar, na odlasku iz Afrike. Braći Seljan čestitam na njihovu talentu i na njihovoj odvažnosti, i želim im dobar uspjeh na daljnjem dugom putu«.

U Harar dolaze 24. travnja i u njemu ostaju do 8. svibnja 1899. Smješten na istočnom kraku Etiopske visoravni oko 500 km od glavnoga grada Addis Abebe, sa svojih 80 džamija Harar nosi status četvrtoga najsvetijeg grada islama, nakon Meke, Medine i Jeruzalema. U njemu je živio i francuski pjesnik Arthur Rimbaud, nakon što se ostavio poezije i postao etiopski trgovac, nabavljajući oružje za Menelikovu vojsku. Nažalost, Rimbaud je preminuo osam godina prije dolaska Seljana u taj grad pa se njihov susret nikada nije mogao dogoditi.

Žene iz plemena Mursi, poznate po »tanjurima« u usnama

Harar se oduvijek smatrao gradom učenjaka i svetaca, u kojem su generacije muslimanskih intelektualaca i mistika oblikovale duhovni život jednog dijela Etiopije. Poznat je po hijenama koje žive s ljudima, lokalnoj kavi i uzgoju khata, legalnog stimulansa, grma za žvakanje koji je stvorio ovisnike po cijeloj Etiopiji, ali i susjednoj Somaliji. I danas je khat sastavni dio života Harara. Grm koji smo kupili na tržnici za potrebe snimanja TV serijala »Dnevnik nomada« na kraju smo poklonili policajcu, koji ga je u pola bijelog dana podijelio s kolegama u vozilu. U lobiju hotela, u kojem smo cijelu noć proveli bez struje i vode, doslovno smo preskakali preko pojedinaca koji su zadrijemali na podu lobija, drijemajući pred recepcijom predozirani i uspavani drogom koja inače (ako se ne pretjera) ima učinak speeda i žvaču je gotovo svi profesionalni vozači, kamiondžije i taksisti.

Harar, važno trgovinsko sjedište za robu s Crvenog mora, Menelik II. osvojio je 1887. godine, a za guvernera pro­vin­cije postavio Rasa Makonena, vojskovođu kojeg je povijest upamtila i kao oca budućeg cara Hailea Selassiea. Upalilo je jednom pa može i drugi put: Mirko i Stjepan Seljan se i Makonenu predstavljaju kao Rusi, a on ih zbog toga preporuči Meneliku II., koji ih poželi upoznati. Na Entotu, planinskom masivu iznad Addis Abebe, konačno upoznaju cara Menelika i caricu Taitu, koje 9. lipnja oduševe koncertom, svirajući djela Bacha, Händela i Rubinsteina. Na dvoru provode srpanj, kolovoz i rujan, čak tri mjeseca odmora, zabave i umrežavanja s diplomatskom svitom koja je pohodila Entoto upoznati cara. Seljani su kao lažni Rusi dobili Menelikovo povjerenje baš kao i pravi Rus Leontijev – dok je Leontijev ustrojavao vojsku, Mirko i Stjepan na raspolaganje dobivaju četu od 300 muškaraca. Presudilo je njihovo vojno iskustvo. Naime, nakon završena četiri razreda realne gimnazije u Karlovcu, Mirko je upisao kadetsku školu. Iz nje je izbačen pri kraju četvrtog razreda zbog disciplinskog prekršaja. Poslali su ga na odsluženje redovnog vojnog roka u austrougarskoj vojsci na području današnje Rumunjske. Stjepan je služio u austrougarskoj mornarici.

U Etiopiji braća Seljan postaju časnici i instruktori koji obučavaju buduće pripadnike Kraljevske tjelesne straže. S tim su vojnicima krenuli na jug. Ali prava je istina da im je Menelik dopustio da na jug prate Nikolaja Leontijeva. Nedugo nakon što ih je doveo i upoznao s terenom, Leontijev, guverner južnih provincija uz rijeku Omo i oko nje, dobio je novi zadatak pa ga je posao oko financiranja izgradnje željeznice od Harara do Džibutija odveo na službeni put u Pariz. Mirko ga je jednostavno zamijenio na poziciji guvernera južnih provincija i imenovao brata Stjepana svojim zamjenikom. Na granici s Kenijom, iz koje su »vrebali« Britanci, Menelik je računao na autoritet bijelog stranca u rješavanju eventualnih nesuglasica na terenu. Nikolaj ili Mirko, čini se, bilo mu je načelno svejedno.

Ali južna granica Etiopije imala je i druge probleme, desetke etničkih skupina, nerijetko sukobljenih, koje nisu imale nikakav osjećaj pripadnosti novom etiopskom političkom poretku, živeći po svojim običajima i pravilima. »Bijasmo samo dva bijelca međ hiljadama divljijeh i poludivljijeh crnaca raznijeh plemena, koji su nas kao strance i Frenče (bijele) iz dna duše mrzili, nu strah pred Menelikom i njihova međusobna mržnja i jal omogućiše nam gospodariti im, stara formula divide et impera dala je i ovdje sjajnih uspjeha«, pisao je Stjepan, reflektirajući se na makijavelističku prirodu okruženja u kojem su djelovali.

Danas je Etiopija zemlja u kojoj se isprepleće 80 različitih etničkih skupina. Oromo je najdominantnija, nalazi se u Addis Abebi, ali i drugim dijelovima zemlje, dok su manje etničke grupe najčešće brojna plemena u dolini rijeke Omo. U njoj se, u većinski planinskoj Etiopiji, zona plemenskih zajednica stvorila na više od 900 metara ispod razine mora. Preživljavaju od stoke, lova i rijeke. Kajmani kojih su se bojala braća Seljan i danas su na meniju. Plemena su Seljane dočekala sa svojim sustavom vjerovanja, koji se do danas nije previše promijenio – riječ je o plemenskom animizmu Waka, a tek manji dio plemena, poput Hamara, izjašnjavaju se kao sunitski muslimani.

Nova prijateljstva u plemenu Mursi / Surafel Solomon (desno) iz Etiopije živi u Zagrebu, a s nama je posjetio domovinu

Pleme Bana, poznato po hodanju na štulama

Hamar su jedno od plemena koje u svojim popisima stanovništva spominju i Seljani. I danas prakticiraju stari običaj preskakanja bikova kao ceremonijalnog ulaska u muškost i popratnu praksu ritualnog bičevanja žena kao simboličkog čina žrtve i solidarnosti s mladim muškarcem. Vjera u džinove, duhove koji primaju ljudski oblik i bacaju čini na druge ljude, iz tradicije islama nježno se prelila u tradiciju duhovnog života plemena Hamar. Karo, pleme s kojim su se Seljani također često susretali, i danas postoji kao »sestrinsko« pleme Hamara, sa sličnim jezikom i običajima. Kršćanske misije još uvijek nisu uspjele zaustaviti njihovo ubijanje djece, koje prakticiraju i plemena Hamar i Banna, a što je rezultat animističkog vjerovanja u ravnotežu prirode koju narušava mingi novorođenčad, djeca rođena izvan braka, krivih zuba ili s tjelesnim deformitetima. Mingi djeca su od poglavice odmah osuđena na smrt bacanjem krokodilima ili gušenjem sipanjem zemlje u usta.

Pleme Karo i danas živi kao početkom 20. stoljeća, u slamnatim kućama na brdašcu iznad rijeke Omo. Razgovor s majkom iz plemena Karo, koja je ubila svoju djecu i to sa smješkom ispričala pred našim kamerama, nešto je što će svatko od nas pamtiti do kraja života. Posjet tom selu tijekom 2025. bio je podsjetnik na stvari koje se nažalost nisu promijenile; unatoč borbi vlade i aktivista, na ruralnom jugu egzistiraju neuništivi kulturni džepovi koji ne odustaju od boravka u vremenskoj kapsuli, gdje sudaraju svoj predmoderni svjetonazor sa zakonima i etikom države. Od novotarija u plemenu Karo, nažalost, najrašireniji je žestoki alkohol, koji je devastirao generacije mnogih zajednica oko rijeke Omo. Gledao sam neugodne scene »smirivanja« alkoholiziranog muškarca drvenom batinom po krvavoj glavi, a kada vas pijani mladići pokušavaju uvjeriti da im date nešto novca, trudit ćete se doći do solidne nagodbe, s obzirom na to da su naoružani, a vi ste u njihovu dvorištu.

Dasaneč, »narod delte«, pleme je koje živi tridesetak kilometara od Seljanvillea, Mirkove i Stjepanove »baze« za kartografska istraživanja, jedne od dviju rezidencija u kojima su boravili boreći se s komarcima s Rudolfova jezera. Bio je to zapravo logor na povišenom brijegu s dobrim pogledom na susjednu Keniju. Ona danas ondje više nije susjedna, nego je taj teritorij kenijski – čime pada u vodu popularna teza da su Mirko i Stjepan Seljan stvorili današnje granice Etiopije.

Dasaneč i u 21. stoljeću prakticira dimi, ceremoniju genitalnog sakaćenja curica kao preduvjeta za stupanje u brak s nerijetko nekoliko desetaka godina starijim muškarcem. Tijekom boravka ekipe Pulsar Produkcije u plemenu Dasaneč saznali smo da se tih dana pripremao i obred obrezivanja više od 100 curica odjednom, ali nismo ga mogli popratiti jer se održavao na kenijskoj strani plemena – iz današnje perspektive mirnog sna, možda i bolje.

Do sela plemena Dasaneč danas se, ako želite avanturu veću od prelaženja mosta automobilom, može doći i prelaskom Oma tradicionalnim drvenim čamcima izrađenim od jednog izdubljenog debla. Seljani nisu imali most, a Omo su pokušali prijeći improviziranim drvenim splavovima: »Omo nabujan je, pun je žute vode iz koje se svaki čas pomoli po koja kajmanova glava ili ogromno tijelo negzrapnog hipopotama. Rijeka široka je preko 1000 metara, a voda curi poprečnom brzinom od 4 metara na časak. Iz suvih panjeva i greda koje dovukoše vojnici iz ostavljenog trgovišta Karo, kraj obale rijeke sagradio sam veliku splav, po uzoru na onijeh naših drvodijelaca na Kupi i gornjoj Savi. Iza dva dana posla splav je spremna i čvrsto je vezana jakim bičinama i remenjem iz bikovih koža. Na palubi splavi nalazi se veliko kormilo a sa svake strane po 8 vesala. Učim kroz dva dana, na kopnu, brdjane, kako se vesla. Treći dan rinusmo splav u nabujalu rijeku.«

Stjepan dalje piše kako splav ipak nije izdržala pa je s bratom bio prisiljen napasti pleme Murlanaca i oteti im čamac kojim su doveslali do cilja, Rudolfova jezera. U svom pismu književniku i povjesničaru Franji Bučaru, godinama nakon napuštanja Etiopije, Stjepan je sažeo niz važnih podataka o demografskoj slici, običajima i okrutnosti ovog područja: »Mjesta Ouba i Bao broje 3.000 žitelja. Prema carevoj zapovijedi ova su mjesta služila za snabdijevanje i opremu ljudi i kao polazna točka s koje je bilo moguće prodirati u neprijateljska područja divljih i ratobornih plemena Kure, Bako, Karo, Turgana, Čankala i dr. što nastavaju planinske regije i prašume do rijeke Omo koja tvori poznato Rudolfovo jezero.

Divlja plemena što nastavaju ova područja žive kao prašumski Indijanci Južne Amerike. Idu goli, uobičajeno je deformiranje ušiju i nosa, ukrašavaju glavu fantastičnim frizurama, služe se lukovima i strijelama čiji su željezni vršci otrovni, posjeduju koplja različitih veličina i oblika, te štitove od kože hipopotama. Svako selo govori vlastitim dijalektom i međusobno žive u neprestanim sukobima. U manjim područjima uzgajaju žitarice, manioku i žito, a na planinskim zaravnima proso. Poznaju proces dobivanja željezne rudače uz pomoć mineralnog ugljena. Od Olamaca na jugu domoroci proizvode željezo u ravnim i savijenim oblicima. Ti komadi zovu se ῾marčo’, a vrijednost im iznosi 15–30 srebrnih talira Marije Terezije, ovisno o debljini. Izrađuju ukrasne predmete od slonovače i srebra u obliku ogrlica, privjesaka, igala, narukvica itd. Okrutni su i ubijaju bez milosti i najmršaviju divljač svojim otrovnim strijelama. Love i velike zvijeri kao lavove, nosoroge, divlje bivole, slonove, hipopotame i dr. Ničija zemlja, zemlja nasilja, sliči neprohodnim prašumama Južne Amerike. Ovaj dio carstva podliježe neprekidnim borbama i prepadima arapskih trgovaca robljem, jer tu postoje skriveni putovi prema Crvenom moru i dalje prema tržnicama robljem u Arabiji i Perziji. Etiopska vlada je nemoćna u sprečavanju ovih zločina, uostalom kao i vlade civiliziranih evropskih kolonijalnih vlasti, čijim teritorijima običavaju prolaziti karavane trgovaca robljem prema moru.«

Pogled kroz prozor kombija na putovanju kroz jug Etiopije

Prizor s ulica Harara

Djelujući na području od oko 50.000 km kvadratnih, Mirko i Stjepan Seljan za sebe su crtali karte, skupljali avanture za nova predavanja i predmete za etnografske zbirke. Za Menelika su ubirali porez od plemena, u bjelokosti i zlatu, koje bi mu nosili putujući nekoliko dana do Addis Abebe. Nisu ni slutili da će njihovi zapisi danas ostati svjedočanstvom Menelikova genocida iz prve ruke. Mirko je 1908. godine, kada je već bio posvećen novoj, južnoameričkoj avanturi, pisao: »Menelikova ekspanzija u pravcu juga i jugozapada izvedena je na začuđujuće brz način. Rijeka Oáshi služi kao granica izmedju čistog abisinskog plemena Shoa i susjednih plemena Gurage koje su Menelikovi vojnici savladali bez velikog prolijevanja krvi. I visoravan Kambata brzo je osvojena. Osvajanje slijedećeg plemena Olamu bio je već teži zadatak. Tona, kralj Olamaca, s prijestolnicom u gradu Dalbo, bio je saveznik kralja od Boroda, zemlje uz Margaretino jezero i s njegovom odličnom konjicom od 4.000 konjanika pružili su žestoki otpor nadirućim snagama. Ali Abisinci s vatrenim oružjem na kraju su triumfirali i pobijeđeni kralj Olamaca bude ranjen i zarobljen. [...] Ponekada su nestajala čitava plemena u području Oma. Muškarce su ubijali, a žene i djecu odvodili kao robove u provinciju Shoa. Abisinci su svjesno pokušavali stvoriti umjetnu barijeru između svoje zemlje i britanskih teritorija. Abisinski napadi ostavili su pravu pustoš među Čankalcima (Crncima) uz lijevu obalu Oma. Ranije su domoroci brojili cca 50.000 duša, sada jedva 10.000.«

Kako je počelo, tako je i završilo – Mirko i Stjepan potkraj 1901. godine od Menelika traže da im dopusti odlazak u Europu. Tek nakon Mirkove smrti u peruanskoj prašumi (1913), Stjepan je otkrio razloge njihova naglog napuštanja Etiopije. Jedno poslijepodne, tijekom ispijanja čaja na Menelikovu dvoru, čuli su za rat Bura i Engleza u Južnoj Africi. Francuski konzul, s kojim su se sprijateljili još tijekom prvih dana njihova dolaska u Addis Abebu, zainteresirao ih je za bursku sudbinu pa su u dogovoru s carom dobili četveromjesečni dopust. Otputovali su u Pariz kako bi se povezali s ljudima koji će im pomoći prevesti oružje Burima. Ipak, brzo je potpisan mirovni sporazum, a Seljani su ostali bez akcije i potpuno promijenili planove. Oni će ih dovesti do Južne Amerike, koja će ih, za razliku od Majke Afrike u kojoj su na mnogo načina profitirali i dominirali, na kraju doslovno progutati. 

Velimir Grgić (Požega, 1978) hrvatski je novinar, pisac, scenarist i filmski producent. Živi u Zagrebu, gdje je magistrirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Objavio je više od 20 knjiga, publicistiku i romane. Godine 2025. putovao je Afrikom kao scenarist i producent putopisnog TV serijala »Dnevnik nomada«.