U početku bijaše kraljevstvo

S obzirom na to da je riječ o godini kojom se obilježava i slavi tako važna obljetnica za hrvatsku povijest kao što je to 1100. godina od prvog spomena Hrvatskoga Kraljevstva – 2025. bila je ispunjena raznovrsnim znanstvenim i umjetničkim događajima, publikacijama, objavama i drugim prigodnim manifestacijama kojima se nastojalo obilježiti taj važni događaj iz tisućljetne hrvatske povijesti. Velika obljetnica temeljena je na prvom spomenu u povijesnim izvorima hrvatskoga kralja (rex) i Hrvatskoga Kraljevstva (regnum). Među uistinu brojnim nastojanjima i velikom poslu koji su kako pojedinci tako i institucije obavili povodom ove slavljeničke godine krunski je događaj 2025. svakako bio otvorenje nacionalne izložbe posvećene Hrvatskom Kraljevstvu kao najočitijom izrazu hrvatske državotvornosti i državnosti. Naime, velikim svečanim događanjem u prepunom atriju Galerije Klovićevi dvori u Zagrebu, uz prisutnost mnogobrojnih uzvanika iz političkog, crkvenog, društvenog i kulturnog života, 16. listopada 2025. godine otvorena je nacionalna izložba »U početku bijaše kraljevstvo«. Izložbu koncepcijski i sadržajno potpisuju glavni autor Dino Milinović, koautori Tomislav Galović i Trpimir Vedriš te kustosica Iva Sudec Andreis. Za organizatora ove velike izložbe imenovana je Galerija Klovićevi dvori, a za suorganizatore ključne baštinske institucije Republike Hrvatske: Hrvatski državni arhiv (Zagreb), Hrvatski povijesni muzej (Zagreb), Muzej hrvatskih arheoloških spomenika (Split) i Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Poseban pak doprinos izložbi dali su Zagrebačka nadbiskupija, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru. Izložba se održava pod visokim pokroviteljstvom Vlade Republike Hrvatske, a svečano ju je otvorio predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Kako to i dolikuje, izložbu prati opsežan katalog (na gotovo 700 stranica) koji su uredili Tomislav Galović, Dino Milinović, Trpimir Vedriš i Iva Sudec Andreis (kao izvršna urednica). Izložba će inače biti otvorena do 15. veljače 2026., a nakon toga previđeno je njezino seljenje i postavljanje u Splitu.

Kronologija hrvatskoga ranoga srednjeg vijeka (razdoblje kneževine i kraljevstva)

Robert Frangeš Mihanović (1872–1940): Predložak za spomenik kralju Tomislavu, Zagreb, 1927/1928. godina

Dvorana posvećena dokumentima o kralju Tomislavu: dilecto filio Tamisclao, regi Croatorum (»dragom sinu Tomislavu, kralju Hrvata«)

Kako to često biva, da bismo razumjeli današnjicu, bitno je poznavati prošlost. Cijela obljetnica 2025. godine slijedi trag i uzor pronalazi u velebnoj proslavi tisućljetne obljetnice Hrvatskog Kraljevstva iz 1925., pa to moramo uzeti u obzir i u kontekstu ove izložbe. Tako je i prije točno stotinu godina (1925–2025) bila organizirana manifestacija koja je imala sličan zadatak ovoj današnjoj: predstaviti tisućljetni trag Hrvata na ovim prostorima. Ta je prethodna svakako udarila temelj, a njezinu važnost možemo iščitati iz suvremenika toga doba, iz teksta Josipa Matasovića (1892–1962), koji donosi njen iscrpan opis: »Trebalo je eto same tisućgodišnjice hrvatskoga kraljevstva pa da u Zagrebu oživi u većem opsegu smisao i za hrvatske starine« (»Kulturno-historijska izložba grada Zagreba g. 1925.«, Narodna starina 4–10/1925., 165).

Tiskana izdanja iz 1925. godine posvećena Hrvatskom Kraljevstvu i kralju Tomislavu

Rekonstrukcija dijela postave »Kulturno-historijske izložbe grada Zagreba« iz 1925. godine

Anžuvinski grb iz zagrebačke katedrale, nepoznati klesar, Zagreb, 14. stoljeće

Međutim, ta izložba prethodnica, koliko god sentimentalno i utemeljiteljski bila važna, svojom veličinom i opsegom ipak ne nadmašuje ovu današnju. Prema riječima glavnog autora Dina Milinovića: »Ovo nije zagrebačka, nego panhrvatska, svehrvatska izložba, izložba koja uključuje muzeje od Čakovca, Dubrovnika, Poreča. Mi ne pretendiramo staviti točku na to, nego smo htjeli sabrati znanja koja do sad imamo za daljnji poticaj baviti se time u budućnosti« (https://misao.hr/2025/10/17/). Bilo da je riječ o dobrom povijesnom znanju ili pak pukoj slučajnosti, iz samog spomena cjelovitosti uključenoga hrvatskoga korpusa vidljiv je i jedan aspekt tog napretka u odmaku od stotinjak godina, s obzirom na to da je izložba iz 1925. godine bila naslovljena Kulturno-historijska izložba grada Zagreba. No, čitajući te poticajne riječi, možemo se samo nadati napretku spoznaja koji bi mogao obilježiti iduće stoljeće, imajući na umu upravo ovo predstavljanje toga napretka u odnosu na prošlo stoljeće, čiji je svjedok ova izložba. Ta stara izložba (koja je svoje mjesto pronašla u Umjetničkom paviljonu i prizemlju palače tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti na Zrinjevcu) bila je zamišljena kao prikaz povijesti i kulture grada Zagreba, što dobro vidimo iz njezina detaljnog opisa koji nam je ostavio Stjepan Srkulj (1869–1951) u knjižici Kulturno-historijska izložba grada Zagreba (Zagreb: Tipografija, 1925). Međutim, zbog konteksta tadašnjeg vremena i političke klime, ona je poprimila izrazite nacionalne dimenzije kao znak otpora centralizaciji i pokušajima uspostave identiteta integralnog jugoslavenstva što se u to vrijeme provodilo iz Beograda. Meritorno to ističe i recentno naglašava Matea Brstilo Rešetar u svom tekstu »Kulturno-historijska izložba Grada Zagreba i nužnost osnutka nacionalnog kulturno-povijesnog muzeja« (U početku bijaše kraljevstvo. Izložba u povodu 1100 godina Hrvatskog Kraljevstva, ur. Tomislav Galović, Dino Milinović, Trpimir Vedriš, Iva Sudec Andreis, Zagreb: Galerija Klovićevi dvori, 2025., 626). S time na umu, možemo reći da su težnje prethodnika danas ispunjene: današnja izložba slobodna je izraziti svoj panhrvatski i nacionalni identitet. Slobodna je to napraviti bez ikakve zadrške, ograničenja ili pritiska; upravo zato što danas ona ne mora biti organizirana kao znak borbe protiv nečega ili nekoga, nego ima slobodu biti dokumentaristička i larpurlartistička.

Josip Horvat Međimurec (1904–1945): Krunidba kralja Tomislava, Zagreb, 1938., ulje na platnu 304×446 cm

Izložbu U početku bijaše kraljevstvo ne odlikuje samo brojnost artefakata (njih 400) ili snažna koncepcija predstavljanja nego i činjenica da se većina najvažnijih predmeta hrvatske povijesti prvi put nalazi na jednom mjestu. Čest problem koji pogađa velik broj europskih država, osobito kada je riječ o predmetima podrijetlom iz ranijih razdoblja povijesti, jest njihova raštrkanost, i to ne samo po institucijama unutar države nego i po cijeloj Europi. Ni Hrvatska tu nije iznimka, pa tako važni dijelovi naše povijesti svoj trenutačni dom nalaze u nekoliko desetaka institucija različite provenijencije unutar zemlje, ali i u Vatikanu, Veneciji, Beču, Budimpešti te u mnogim drugim velikim gradovima. Dakle, izložba takva opsega i ambicije bila je moguća isključivo uz golem napor organizatora te neviđenu suradnju s mnogobrojnim kulturnim, arhivskim, muzejskim i drugim institucijama. Tako su u samoj organizaciji, osim Galerije Klovićevi dvori, sudjelovali Hrvatski državni arhiv, Hrvatski povijesni muzej, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, a zastupljeni su i fondovi Zagrebačke nadbiskupije, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru te drugih šezdesetak institucija. Nažalost, nisu svi predmeti mogli biti prikupljeni, osobito kada je riječ o pisanim izvorima (posebice onima koji se nalaze izvan Hrvatske), no njih nadomještaju vjerni faksimili s pomoću kojih posjetitelji mogu steći gotovo izvorni dojam njihovih originala.

Oton Iveković (1869–1939): Krunidba kralja Tomislava / Hrvati pozdravljaju prvog svog kralja, 1905., ulje na platnu 80×130,4 cm

Potrebno je nešto reći i prodiskutirati sam naslov izložbe, kao i njezinu koncepciju. Međutim, iako naslovi općenito nameću logičku potrebu da se njima bavimo prvima, ovaj je ipak lakše razumjeti nakon shvaćanja cjelokupne koncepcije, i upravo zato s koncepcijom možemo i početi. Koncepcijski, izložba je zamišljena kao putovanje kroz tisuću godina hrvatske povijesti, pritom stavljajući naglasak na artefakte koji su svjedoci vremena hrvatske državnosti i opstojnosti hrvatskog identiteta kroz povijest. Iako podnaslov izložbe govori o obljetnici događaja iz ranoga srednjeg vijeka, kronološki su svi periodi hrvatske povijesti »pravedno« raspoređeni. Izložba je doista velika, obuhvaćajući tridesetak dvorana na čak tri kata Galerije Klovićevi dvori, sadržavajući artefakte od ulomka rimskog miljokaza do originalnog primjerka Ustava Republike Hrvatske, pritom poetično predstavljajući današnju Hrvatsku kao kulminaciju cjelokupnoga prikazanog materijala i spomeničke baštine. Svaka se soba bavi posebnom temom i razdobljem, s pojedinim artefaktom koji se ističe kao »najvažniji« u središtu prostora.

Sam velik broj prostorija raspoređen je istovremeno kronološki, krećući od antike preko srednjovjekovlja do novijih razdoblja; ali isto tako raspoređen je i tematski, jer svaka prostorija reprezentira jednu temu ili točku važnu u nacionalnoj povijesti. Uz golemu količinu eksponata i prostorija nemoguće ih je sve opisati, a bilo bi i nepravedno neke izostaviti na štetu drugih. No svejedno, potrebno je barem donekle riječima dočarati važnost i ljepotu ove ekskurzije u prošlost. Tako naše putovanje tisućljetnom hrvatskom poviješću počinjemo u antici, gdje se susrećemo s već spomenutim rimskim miljokazom s imenom cara Florijana te raznim artefaktima koji pričaju priču o tome kako je hrvatski povijesni prostor i stoljećima prije dolaska Hrvata bio naseljen kulturama koje i danas čine dio našega civilizacijskog nasljeđa. Međutim, antičko razdoblje prolazimo gotovo uvodno, jer pravi tematski sadržaj ove izložbe počinje ulaskom u iduću prostoriju, kojom ulazimo u svijet prve državne organizacije Hrvata – kneževine.

Ovdje ćemo susresti iznimno važne predmete najranije povijesti hrvatskog naroda, koji svjedoče o tome da smo na hrvatskom povijesnom prostoru prisutni već više od tisuću godina. To su poznati artefakti poput Višeslavove krstionice, sarkofaga velikodostojnika iz Biskupije, poznatih karolinških mačeva, natpisa knezova Trpimira i Branimira, epitafa kraljice Jelene, reljefa hrvatskog vladara iz Splita te mnogih drugih.

Spomen-knjiga Tomislav, prvi kralj Hrvata, autor teksta: Vjekoslav Klaić, kaligraf: Olga Höcker, uvez: Anka Martinić, autor reljefa: Ivo Kerdić, Zagreb, 1925.

Međutim, osim poznatih predmeta, kako smo već naglasili, koncepcija izložbe omogućuje nam da na trenutke »uđemo u svijet« Hrvatske Kneževine (a u idućim prostorijama i Kraljevstva). Tako preko umjetničkih prikaza 9. stoljeća možemo zamisliti kako su mogli izgledati velikani toga doba; putem imena izvučenih iz autentičnih izvora saznajemo kako su se Hrvati toga razdoblja zvali i koje su dužnosti obnašali; a kad zakoračimo u prostoriju koncipiranu kao krunidbenu crkvu sv. Petra i Mojsija, čini se kao da tim korakom prolazimo tisućljetno putovanje. Takvim i drugim prezentacijskim odabirima izložba ne predstavlja samo političku povijesnu događajnost, niti prikazuje suhoparne arheološke nalaze, kao ni isključivo umjetničku vrijednost artefakata naše prošlosti, nego uza sve to omogućuje posjetitelju osjetiti dašak davno izgubljenog i potonulog vremena. To, naravno, neće vrijediti samo za razdoblje ranoga srednjeg vijeka, nego će taj prezentacijski duh pratiti cijeli tijek izložbe. Putovanjem nastavljamo dalje, primjećujući predmete u kamenu, nakit (artes minores), elitno oružje pa sve do prostorija u kojima već zalazimo u kraljevsko razdoblje. Tu pronalazimo poznate natpise kraljice Jelene i Stjepana Držislava, zatim dolazimo do natpisa na hrvatskom jeziku, kao što su Bašćanska ploča i Povaljski prag, kao i drugi. Kako zalazimo u novija razdoblja, tako iz obilja kamena dolazimo do sve više očuvanih pergamena, nakita, relikvijara te drugih predmeta iznimne vrijednosti. Prvi dojam toga dobivamo uočavajući Felicijanovu povelju, prvi spomen Zagrebačke biskupije te plašt kralja Ladislava, jedan od najvrjednijih predmeta iz Riznice zagrebačke katedrale, kao i škrinju sv. Šimuna te anžuvinsku krunu. Mnoštvo zlata, srebra i drugih svjetlucavih predmeta, uglavnom vjerske provenijencije, podsjeća nas kako polako odmičemo iz izvorima škrtoga ranoga srednjeg vijeka i polako prelazimo u razdoblja o kojima imamo sve više i više podataka, a to je razvijeni i kasni srednji vijek.

Oton Iveković (1869–1939): Vivat rex, 1911., ulje na platnu 250 × 500 cm

Usprkos ratu, pero je jače od mača: hrvatska pisana i likovna kultura humanizma i renesanse

Zrinski i san o kruni: Famam servare memento! (»Sjeti se služiti slavi!«)

Prijelom na drugi kat izložbe počinje i razdobljem prijelomnim za Hrvatsku, vremenom nakon 1527. godine, koje je obilježeno borbom za opstanak pred sve snažnijom osmanskom ugrozom. Napuštajući razdoblje srednjovjekovne epohe, simbolički iza sebe ostavljamo i razdoblje neovisne hrvatske kneževine i kraljevine, kao i zajednice s Ugarskom, ulazeći u razdoblje kojim dominira povezanost s Habsburgovcima, što će biti prisutno sve do posljednjih kronoloških prostorija izložbe. Ondje pronalazimo prikaze i predmete koji svjedoče o sudbonosnim i teškim borbama protiv Osmanlija, ali isto tako vidimo i cvjetanje kulture unatoč teškom vremenu – preko Zrinskih i Frankopana, raznih očuvanih književnih spisa i umjetničkih djela. Autori izložbe jednoj su od tih sekcija dali iznimno prikladan naslov, koji opisuje nadu unatoč katastrofi: Usprkos ratu, pero je jače od mača. Izniman rukopisni i tiskani korpus prikazuje bogatstvo produkcije tog doba: od Mavra Orbinija, Matije Vlačića Ilirika, Fausta Vrančića, Ivana Lučića Luciusa, Pavla Rittera Vitezovića, Ivana Gundulića, misala ukrašenih prekrasnim iluminacijama pa sve do brojnih drugih koje je nemoguće sve prebrojiti. Zatim putujemo do 18. stoljeća i razdoblja baroka sa svim njegovim raskošnim umjetninama, postupno dolazeći do za Hrvatsku povijesno iznimno važnog trenutka – 19. stoljeća. Burne događaje poput napoleonskih ratova, razdoblja preporoda, bune 1848. godine i razdoblja neoapsolutizma pa sve do završetka povijesti Hrvatskoga Kraljevstva 1918. godine promatramo u ovim sekcijama izravno putem brojnih nijemih svjedoka proizašlih iz tih vremena. Konačno, ulazimo u prostoriju koja nas vodi u suvremenost, pritom promatrajući primjerak hrvatskoga Ustava koji je proglašen i stupio na snagu u prosincu 1990. godine, čime svjedočimo da je tisućljetno putovanje hrvatske povijesti i državnosti kojim smo upravo prošli živo i danas, te da smo mi živući nasljednici svih tih aktera, velikana i ostalih sudionika prošlosti koje smo tijekom ove izložbe promatrali.

Spuštanjem natrag u prizemlje Galerije Klovićevi dvori nailazimo na još jedan dio izložbe koji je jednake integralne važnosti kao i oni drugi. Ta sekcija specifično je posvećena kralju Tomislavu, to jest artefaktima koji dokazuju njegovu povijesnost. Tu ćemo pronaći dokumente kao što su Historia Salonitana, Historia Salonitana maior, Ljetopis popa Dukljanina te De administrando imperio, koji nas uz prigodne autorske priloge upućuju u povijesne činjenice koje podižu maglu mita i legenda oko prvoga hrvatskoga kralja, prizemljujući ga u realnost utemeljenu na dugoj tradiciji znanstvenih istraživanja. Vrlo je prigodno i uključivanje umjetničkog dijela koji pokriva tisućitu obljetnicu proslave Hrvatskoga Kraljevstva iz 1925. godine, čime odmah nakon samih povijesnih činjenica dobivamo uvid u percepciju kakvu je kralj Tomislav imao u hrvatskom društvu prije više od stotinjak godina, što nam zasigurno olakšava i razumijevanje njegove percepcije u narodu i danas.

Nakon poduže analize koncepcije (a djelomično i komentara samih eksponata) potrebno je vratiti se na obećano pitanje naslova. Ako bismo htjeli jednostavan i brz odgovor, mogli bismo, izvan konteksta, citirati riječi Dine Milinovića: »Živimo republiku, ali u početku, ipak, bijaše kraljevstvo« (https://misao.hr/2025/10/15/). No takav odgovor bio bi nepravedan i prema njemu, ali i prema čitatelju. Sam odgovor nužno je višestruk, no ključ razumijevanja svakako se nalazi u tom pojmu »kraljevstvo«. Kroz samu izložbu, medijske nastupe sudionika te tijekom pozdravnih govora na otvaranju ključno prezentacijsko pitanje bilo je prikazati kako hrvatska državnost posjeduje tisućljetni kontinuitet (što je, u konačnici, sadržano i u preambuli Ustava prikazanog na izložbi). Ta se državnost najduži svoj period postojanja iskazivala upravo kroz Hrvatsko Kraljevstvo. Od svojih začetaka u godini prvog spomena hrvatskoga kralja 925. (možemo uključiti i prethodno stoljeće kneževine, no pamćenje favorizira poznate brojke i činjenice), preko kraljevstva u državnoj uniji s Ugarskom, do nove unije s Habsburgovcima (u kojoj je državnost više puta potvrđivana, najbolje iskazano Pragmatičkom sankcijom iz 1712. godine) sve do svršetka kraljevstva 1918. godine. To je vidljivo i u samoj izložbi, koja kronološki zadržava slijed do te presudne 1918. godine, ali prikazujući Ustav iz 1990. kao svojevrsnu codu nekakve skladbe – upravo jer taj dokument, na kojem se temelji današnja državnost, donosi priznanje i prepoznavanje ove tisućljetne tradicije koja mu je prethodila. Time riječi s početka ovog prikaza dobivaju svoj kontekst i potpunu razumljivost.

Od naroda do nacije: Hrvatska u 19. stoljeću

Uz izložbu je također izdan i opširan katalog izložbe, koji sadrži ne samo detaljne opise i slikovne priloge važnih artefakata nego i prigodne stručne tekstove gotovo pedesetak autora, sve skupa tvoreći veliku cjelinu od oko sedam stotina stranica. Radovi koji dolaze iz pera povjesničara pokrivaju cjelokupan period izložbe (dakle približno tisuću godina) te samim time nisu samo izvrstan dodatak ovoj obljetnici nego i vrijedan novi doprinos hrvatskoj historiografiji, obogaćujući je najnovijim povijesnim spoznajama. Tekstom kataloga na tri razine (uvodni tekstovi, eseji, kataloške jedinice) prati se koncepcija izložbenog prostora, tako da imamo kronološki raspored razdoblja prikazanih uz pripadne stručne radove. Uz radove, važan prilog su svakako katalogizirani podatci artefakata, koji se odlikuju fotografijama i opisima predmeta koje smo imali prilike vidjeti, služeći tako kao trajan pisani trag koji će opstati i nakon što ovom događanju istekne njegov propisani rok – odnosno kako je Stjepan Srkulj morao šturo ih opisivati riječima, mi za »našu« posjedujemo vrlo detaljne opise i popise. Ako promotrimo samo iz perspektive ranosrednjovjekovne povijesti, posljednji tako velik katalog koji je sadržavao prikaz i opis najstarijih predmeta nacionalne povijesti bio je produkt izložbe Hrvati i Karolinzi održane prije čak dvadeset i pet godina. Unutar povijesne struke taj je katalog postao nezamjenjiva polazna točka raznim studentima, istraživačima i svima zainteresiranima za najraniju hrvatsku povijest. Ovim izdanjem dobivamo osuvremenjenu perspektivu, ali i onu koja pokriva mnogo šire razdoblje. Na samom kraju kataloga nalazi se i jedan dodatak, zasigurno jednako vrijedan kao i ostale komponente, sekcija naslovljena Dilecto filio Tamisclao, regi Croatorum / Dragom sinu Tomislavu, kralju Hrvata. Ta sekcija i njeno pozicioniranje poznato nam je i iz obilaska same izložbe, pa iz toga možemo zaključiti kako slijed kataloga kronološki prati i sam postav. U Tomislavovoj sekciji su sabrani artefakti posvećeni upravo razdoblju njegova kraljevanja, izvorima koji o njemu svjedoče, njegovoj slici u kolektivnoj memoriji i kulturi te milenijskoj obljetnici iz 1925. godine. Time se, u najljepšem mogućem završetku ove izložbe, još jednom ističe da u proslavi 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva postoji jedan osobito istaknuti slavljenik – prvi hrvatski kralj, Tomislav!

Na kraju, pri završetku svake recenzije ili prikaza neke knjige, članka, djela, znanstvenog skupa pa i izložbe, treba postaviti pitanje: Možemo li reći da se uspjelo u namjeri? Prije svega, iz same izložbe, njezine predstave, riječi autora i svih odgovornih treba iščitati što je ta namjera bila. U ovom slučaju nalazimo spomene predstavljanja tisućljetne hrvatske povijesti, prikaza temelja hrvatske državnosti te osnova hrvatske kulture i identiteta. U tom pogledu, promatramo li izložbu kroz aspekt organizacije, prezentacije i priče koju je nastojala ispričati, može se reći da je uspjeh potpun. Od samog ulaska u prostor izložbe posjetitelj je uronjen u bogatstvo predmeta, od kojih svaki donosi samo jedan mali fragment naše prošlosti, ali su ti isti autorskom koncepcijom povezani u koherentnu i smisleno ispričanu cjelinu. S obzirom na raznolikost hrvatske povijesti i njezinu složenost, takav pothvat nije jednostavan. Uzimajući u obzir trenutak održavanja, to jest proslavu 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, izložba U početku bijaše kraljevstvo dolazi kao njezina kulminacija, svojevrsni završni čin cjelogodišnjeg programa.

Instalacijska odora bana Josipa Jelačića, rad bečkoga krojača Gibača, Beč, 1848.

Postoji još jedan aspekt važnosti koji vrijedi istaknuti: onaj poticaja, stvarnosti, inspiracije. Danas svi školarci tijekom svojeg obrazovanja dolaze u doticaj s hrvatskom poviješću u brojnim razdobljima, jednako kao što su to činili i njihovi roditelji te djedovi i bake. Ipak, te »priče o davnini« često se pretvaraju u apstrakciju iz više razloga: suhoparnosti podataka, nerazmjernog interesa, velike vremenske udaljenosti ili tko zna zbog čega još. Upravo zato je važno to putovanje u prošlost koje izložba omogućuje – okružiti se stvarnim predmetima prošlosti, vidjeti mač, natpis, škrinju ili bilo koji drugi artefakt koji su vladari, svećenici, pisci, seljaci i drugi ljudi minulog vremena imali na istoj takvoj udaljenosti od sebe kakvu danas imamo mi. Tim susretom apstraktne, slabo dokučive »priče iz davnina« prelaze iz teško shvatljive domene u nešto opipljivo, nešto stvarno. Čak su i povjesničari često u dvojbi oko toga kako je nešto moglo biti, ispravljaju se, pobijaju teorije drugih, pa se prošla zbilja neprestano iznova interpretira, ovisno o tome čiju knjigu čitamo. No Višeslavova krstionica, natpis kneza Branimira, Bašćanska ploča s Jurandvorskim ulomcima, škrinja sv. Šimuna i mnoge druge kolekcije su stvarni jer i danas postoje, stoje pred nama. Time nam se pruža prilika, makar samo simbolična (kako bismo izbjegli opravdani bijes muzejskih djelatnika), da dotaknemo povijest i spoznamo da ona nije tek skup pojmova, godina i imena, nego stvarnost koja je jednom bila živa, dinamična i ljudska poput naše. Upravo u tom trenutku susreta s predmetom, to jest mačem, natpisom, škrinjom, nestaje ona neuhvatljiva magla vremenske udaljenosti i javlja se osjećaj kontinuiteta. Postajemo svjesni da prošlost nije priča o »nekima tamo«, nego temelj iz kojeg izrastamo.

Razlika između uobičajene izložbe ili posjeta muzeju, s jedne strane, te prigodne U početku bijaše kraljevstvo, s druge, jest u koncentraciji i gustoći izloženoga materijala. Kao što je već istaknuto, riječ je o izvanrednom primjeru međuinstitucionalne suradnje u prikupljanju i izlaganju predmeta, pa se takva količina značajnih artefakata na jednome mjestu vjerojatno neće tako brzo ponoviti. Umjesto da uranjamo u samo jedan specifičan aspekt ili razdoblje hrvatske povijesti, posjetom Klovićevim dvorima dobivamo priliku zahvatiti njezinu puninu, od ranosrednjovjekovnih početaka do kasnijih stoljeća oblikovanja hrvatskoga identiteta.

S obzirom na sve navedeno, ovu izložbu treba promatrati dvojako: kao kulminaciju cjelogodišnje proslave 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, ali i kao jedinstvenu priliku da barem na nekoliko sati uronimo u davne trenutke naše zajedničke povijesti. U tom susretu s prošlošću ispunjava se jedna od temeljnih zadaća povijesti: ne samo upoznati ono što je bilo prije, nego ga shvatiti kao sastavni dio onoga što jesmo danas. Upravo takvi susreti omogućuju nam da povijest ne ostane tek apstraktan niz podataka, nego postane živo iskustvo koje produbljuje naše razumijevanje vlastitog kulturnog i povijesnog nasljeđa i identiteta.

Ivan Buljević, doktorand povijesti na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Njegovo primarno područje interesa srednjovjekovna je povijest, u prvom redu u razdoblju karolinške epohe: povijest samog Carstva te europska povijest područje su primarnog istraživačkog interesa, kao i mjesto koje u tom prostoru i vremenu zauzima hrvatski povijesni prostor 9. i 10. stoljeća, to jest razdoblja hrvatske kneževine i kraljevstva.