Tadiji u spomen

Od pjesničkih početaka do duboke starosti išao je Dragutin Tadijanović »svojim putem« (Zima, 2002). Priznat, cijenjen i voljen, za života je okusio slavu velikoga pjesnika, kojoj je i sam pridonosio. Pronoseći svoje pjesme od grada do grada, iz sela u selo, iz jedne u drugu školu, ustrajno je gradio popularnost i pjesničku prepoznatljivost. Sudjelovao je na književnim i kulturnim priredbama i znanstvenim skupovima, otkrivao spomenike i spomen-ploče, otvarao knjižnice i knjižare. Išao je kamo god su ga zvali, razgovarao sa znalcima i s običnim ljudima, obnavljao uspomene na pjesničke početke, tumačio što mu život s pjesmom i u njoj znači. Komoditet i traćenje vremena Tadija si nije dopuštao, a nije ih ni kod drugih trpio, pa je najdugovječniji naš pjesnik medijski sjaj zasluživao i neumornim radom.

Svečano su mu obilježavali okrugle obljetnice, a u visokoj starosti njegov se rođendan slavio svake godine. Obogaćen predstavljanjem novih pjesnikovih zbirki, recitalima pjesama, izložbama rukopisa, umjetničkim portretima i fotografijama, bio je događaj dana. A 100. obljetnica rođenja (2005) obilježena je u Dubrovniku, Rabu, Udbini i Vinkovcima, u Matici hrvatskoj, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i Školskoj knjizi, u Poglavarstvu Grada Zagreba i Slavonskoga Broda, a zaokružena je koncertom Monike Leskovar u Lisinskom. I sve to pokazuje koliki su bili razmjeri Tadijine popularnosti.

Pjesme su mu uglazbili Anđelko Klobučar, Milan Majer, Ivica Stamać, Rudolf Matz, Josip Kaplan i Adalbert Marković, snimljene su na gramofonske ploče u interpretaciji glumačkih prvaka, na kasetu Šuti, srce, u samoći, kad naviru uspomene, a Radio Brod snimio je na CD-u čak 49 pjesama u glasovitoj pjesnikovoj, sonornoj interpretaciji. Dodamo li tomu tri dokumentarna filma u režiji Zlatka Sudovića, Mire Wolf i Ivana Hetricha za seriju HTV-a Srdačno vaši, te brojne televizijske i radijske emisije u kojima je sudjelovao, tek približno evidentiramo medijsku ostavštinu Dragutina Tadijanovića.

O slavi mu i zaslugama zorno svjedoče brojne nagrade, priznanja i odličja: Antunovska nagrada za zbirku Tuga zemlje (1942), Orden rada sa zlatnim vijencem (1961), Zmajeva nagrada (1963) i Nagrada grada Zagreba (1964), obje za zbirku Prsten, Nagrada Vladimira Nazora za životno djelo i Književno-umjetničkoga društva u Francuskoj za prijevode (1968), Plaketa Marko Marulić Čakavskoga sabora (1972), Pokal Društva hrvatskih skladatelja za tekst najbolje šansone (1974), Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom (1976), Goranov vijenac i talijanska Diploma Di merito (1982), Plaketa grada Zagreba (1985), Nagrada Tin Ujević za knjigu pjesama Kruh svagdanji i Orden Republike Hrvatske sa zlatnim vijencem (1987), Leopardijeva srebrna medalja, Povelja Visoka žuta žita s Radauševom skulpturom Šokica, Zlatnik s likom Tina Ujevića i Zlatnik bana Jelačića (1990), Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića i Zlatnik s likom Svetoga Oca (1995), Priznanje Zlatna čaplja i Nagrada za životno djelo Slavonskoga Broda (1997), Srebrenjak s likom Julija Klovića, Povelja grada Raba i Zlatna plaketa s likom sv. Kristofora (1998), Plaketa sv. Kvirina u Sisku, Plaketa Josipa Pupačića Dobrojutro more i Nagrada za životno djelo Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima (2000), Maslinov vijenac manifestacije Croatia rediviva u Selcima na Braču (2001), Najviše državno odličje Veleposlanstva Republike Bugarske (2002), Zlatnik s likom Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Priznanje grada Gospića i Povelja Jurini jablani u Zakučcu (2003), Priznanje Međunarodnog instituta za književnost za najljepšu lirsku pjesmu i Zahvalnica Mare nostrum croaticum (2004).

Bio je počasni član Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Družbe Hrvatskoga Zmaja, ogranaka Matice hrvatske u Tovarniku, Zaprešiću i Osijeku, počasni građanin Raba, Grabrovnice, Slavonskoga Broda, Zaprešića, Tovarnika, Udbine i Podlapca, te počasni građanin Zagrebačke županije i Grada Zagreba (nakon Trnskoga, Šenoe, Kumičića, Gjalskoga i Krleže). Za Nobelovu književnu nagradu triput su ga predložili Razred za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika i Hrvatski centar PEN-a (1996, 1997. i 2004).

Postignuo je za živućega pjesnika rijetka priznanja: Spomen-ploča otkrivena mu je u Ilici 26 u Zagrebu, gdje je 40 godina živio i radio, osnovne škole u Petrinji, Vukovaru i Zagrebu (Sloboština) i ulica u Zaprešiću nazvane su njegovim imenom, u Podlapcu i Udbini osnovana je Udruga štovatelja Dragutina Tadijanovića (2001) koja na Danima Dragutina Tadijanovića okuplja osnovnoškolce iz cijele Hrvatske. Za pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj 2003. susreo se s njim u Osijeku i darovao mu rukopis i poljski prijevod pjesme Dugo u noć, u zimsku bijelu noć. Pozamašnom nizu priznanja dopisujemo na kraju anketom izglasanu Zvijezdu u opatijskoj Ulici slavnih.

* * *

U fenomenu Tadijanović veliki brojevi nižu se i zbrajaju u sumu što sugerira dugotrajnu i svestranu uključenost pjesnikovu u književni, kulturni i društveni život Hrvatske dvadesetoga stoljeća.

Bio je najprije pjesnik, i bio bi nesretan da to nije mogao biti, no bio je i prozaik, znanstvenik, bibliograf i književni povjesničar, te ne treba dopustiti da pjesnik zasjeni njegov udio u istraživanju hrvatske književnosti. Obavljao je posao »za koji treba i znanja i vremena i ljubavi« (Tadijanović, 2002). Služeći interesima hrvatske književnosti prepjevima je i prijevodima europske pjesnike približio našem čitatelju.

S ponosom je pokazivao svoju priređivačku, uredničku, tekstološku i prijevodnu ostavštinu, radostan što će se njegove knjige, umjetnine i sva memorijalna građa čuvati na jednome mjestu – u njegovu slavonskobrodskom Spomen-
-domu.

Dugovječan i sjajne memorije, bio je naš Tadija živa enciklopedija mnogih znanja i svestrano obaviješten svjedok vremena.

Za razliku od onih koji traganje za istinom relativiziraju, provjeravao je točnost podataka, posebno nastojeći na otkrivanju i prenošenju pamćenja vrijednih književnih činjenica, u čemu su jedni vidjeli strast znanstvenika, a drugi zanovijetanje i mudrovanje. Svaki je njegov suradnik iskusio pokoji »ispravak netočnog navoda«, a legenda se o njegovu znanju, stečenu dugim, urednim i radinim životom, širila i umnožavala, te mu je i samomu sve više imponirala.

Percipiran kao nacionalna i zavičajna institucija, živio je za poeziju i knjige, na svoj način pomirivši maštovitost pjesnika s pedantnošću dokumentarista i neprijeporna znalca u poslu priređivanja i uređivanja knjiga, gdje je uspostavio visoke standarde, kakve drugi nisu dosezali. Dobro se tada znalo da je omiljeni pjesnik i ugledni akademik »majstor hrvatskog ediranja, te mukotrpne filološke djelatnosti koja je (...) bitno pripomogla očuvanju hrvatske književnosti« (Stamać, 2007). Tu pedantnu pjesnikovu potrebu za ispravljanjem i dopunjavanjem biobibliografskih natuknica, poticali su i oni koji su mu slali zapise iz lokalnih tiskovina, sigurni da će kad-tad dospjeti do onih koje zanimaju.

Plodovi njegove neumorne brige za hrvatsku književnu baštinu vidljivi su danas i u važim medijskim bazama, pa kad je Muzejski dokumentacijski centar (MDC) 14. prosinca 2018. predstavio portal »Književna baština u muzejima«, prvi tematski online vodič kroz muzeje, zbirke i ostale ustanove koje čuvaju ostavštinu hrvatskih književnika, doznali smo iz izvješća Ane Batinić da je prvi muzej književnosti uspostavljen zaslugom Dragutina Tadijanovića u Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU, još davne 1957. godine.

U javnosti i medijima najprisutniji hrvatski pjesnik, osvajao je i radovao bližnje statusom živa spomenika, tribuna i mâga pjesme u istoj osobi. Ovjenčan u Selcima na Braču lovor-vijencem, hodio je Zagrebom i posvuda po Hrvatskoj, svima dostupan i uvijek spreman na razgovor. Nikoga nije izbjegavao, za sve je našao pravu riječ, a riječ se od njega i očekivala.

Hrvatska ga je voljela, zavičaj ponajviše, mnoštvo prijatelja također, a malo je tko prema njemu bio ravnodušan. Iskrenost i nehinjena neposrednost bili su zaštitni znak njegova odnosa s ljudima; svaki je susret učinio važnim, gdjekad i svečanim.

Izabranik i miljenik muza, uživao je u svojoj dugovječnosti, poništavajući neumitnu prolaznost i smrtnost neprolaznošću poezije (Tadijanović, 2004). A uz darovitost, dug život i marljivost, imao je i postojanost čovjeka koji zna da životno djelo valja graditi pribrano i razborito, bez prisile i žurbe, ali neumorno i neprestano. Volio je život i veselio se svakoj godini, svakom rođendanu, svakom danu zapravo, radovao se postignutim uspjesima, hvalio se njima na svoj duhovito-ironičan način, a zadnjih je godina i živio za njih i od njih – život je produljivao pjesmom i slavom.

Premda nije uvijek bio zadovoljan kritičkim prosudbama i ocjenom svojih pjesama, respektirao je kritičare ne upuštajući se u prigovore i polemike s njima, očito svjestan da treba čuti što različitije glasove. Zato danas stojimo pred pozamašnom literaturom o Dragutinu Tadijanoviću, kakvom se malo tko može podičiti, a sadrži 720 natuknica te oko 160 razgovora, intervjua i anketa, a vjerojatno ima i neutvrđenih zapisa. Tri temeljna, u Akademijinim ustanovama načinjena zbornika literature, obasežu više od 1520 stranica, a s vinkovačkim i brodskim zbornikom te Brodskom čitankom raste taj broj za oko 700 stranica.

Po biblijskoj frazi svojih stihova, po humanističkoj orijentaciji i prihvaćanju čovjeka osuđena na sizifovski posao u dolini suza, pripada naš pjesnik europskoj umjetnosti i kulturi, a pjesnički je njegov opus u hrvatskoj književnosti doista kapitalan.

Svoj u riječima i metaforici, u ritmu i melodiji pjesme, inspirirane osobnim i općeljudskim temama, i u starosti se upuštao u dječački i vječno izazovan lov na dugu.

Pjesnika nostalgičnih i meditativnih ugođaja, koji je stvarao više od osamdeset godina, ne možemo staviti u shematizirane pretince lirskih inspiracija, jer ga je njezina milost doticala kamo god je išao, pozivajući ga u raznim životnim postajama i boravištima na druženje s instrumentarijem jezika i stiha. Sonet, sonet s repom, oba bez propisana rimarija, neobični spojevi riječi, tipografske i interpunkcijske intervencije, simetrična vizualizacija stiha i cijele pjesme, poetski su rekvizitarij po kojim Tadijanović, kao i svi pjesnici, jest čuđenje u svijetu (Šimić).

Pridonijela je tomu i specifična narav njegova slobodnoga stiha, ulančana u procese koji teku od Hrvatske mlade lirike (1914) do danas. Ostvaren s naglašenom brigom za izbor i raspored riječi i ritam stiha, specifikum je njegova pjesništva.

Odmjereno i koncentrirano, kontrolirajući i ograničavajući retoriku, kazivao je svoje pjesme kao da ih pripovijeda, desetljećima usavršavajući meštriju gradnje stiha oduzimanjem, a ne gomilanjem riječi. Iz svagdašnjega i običnog stvarao je svijet neobičnog i poetskog, koji će živjeti sve dok živi jezik kojim je skladao čaroliju pjesme.

Zasnovana na stvarnim sadržajima i na iskrenosti koja od čitatelja ništa ne skriva, Tadijina se lirika uklapa u humanistički sustav mišljenja i osjećaja, a svijet koji prikazuje i način na koji ga uobličuje u lirski govor, samo je njegov i neponovljiv. Između prostrane zavičajne ravnice i nedohvatna neba stjecao je osjećaj za ravnotežu i sklad te bez suvišnih riječi, asketski suzdržano i disciplinirano gradio arhitektoniku pjesme najekonomičnijim sredstvima jezika i znakova, koristeći nesputanost slobodnoga stiha, funkcionalnost stanke i interpunkcije, melodičnost naglaska i dinamiku ritma. Vlastitim je poetskim sredstvima ostvarivao sugestivan, samonikao i spontan artizam brižljivo građene jednostavnosti i prirodnosti, jednako artificijelan kao i kićenost u drugih pjesnika, jer pjesma nije samo nadahnuće i sadržaj.

* * *

Tadiju smo nepovratno izgubili u srijedu, 27. lipnja 2007. u sto drugoj godini života i s tugom ga ispratili na vječni počinak 2. srpnja 2007., pod Bolléovim mirogojskim arkadama. Dirljivo je bilo promatrati mnoštvo koje svoga pjesnika ispraća tamo – kud zavazda gre se.

Čini se da još nedavno slavni Tadija nikome ne nedostaje. Vremena su kaotična i nesigurna, a medije, koji su ga u stopu pratili, pjesnici sve manje zanimaju. Upravo zato u školama i na učilištima treba sačuvati humanističko obrazovanje i gdjegod je i kadgod moguće širiti blagotvoran svemir pjesništva i pjesme.

Literatura

Ante Stamać, Filološki rad Dragutina Tadijanovića, Zbornik radova o Dragutinu Tadijanoviću, Priredio i uredio Dubravko Jelčić, Školska knjiga, Zagreb, 2007., str. 447.

Dragutin Tadijanović, Djela Dragutina Tadijanovića, Knjiga razgovora, Matica hrvatska, Zagreb, 2002., str. 158.

Dragutin Tadijanović, Neprolaznost prolaznosti, Predgovori i pogovori u knjigama Dragutina Tadijanovića, Školska knjiga, Zagreb, 2004.

Zdravko Zima, Uvijek sam išao svojim putem, Djela Dragutina Tadijanovića, Svezak V., Knjiga razgovora, Matica hrvatska, Zagreb, 2002, str. 177–180.

Katica Čorkalo Jemrić, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju u mirovini, književna povjesničarka i književnica. Od 1986. do umirovljenja 2004. upravljala je radom Centra za znanstveni rad HAZU u Vinkovcima. Njeni su znanstveni interesi posvećeni hrvatskoj književnosti od 18. do 20 stoljeća, posebno slavonističkim temama. Njena jedanaesta knjiga Ivan Trnski: Neimar 19. stoljeća, upravo je objavljena (2025) u izdanju Matice hrvatske.