Rimska Salona: ishodište hrvatske državnosti i kulture

Istočna jadranska obala s brojnim otocima na iznimnom geografskom položaju oduvijek je privlačila razne osvajače tijekom pojedinih povijesnih razdoblja. Prvo poznato stanovništvo većih ili manjih plemenskih zajednica nastojalo je obraniti svoje područje bilo u organiziranim skupinama ili neposrednim susjedskim sukobima, što je često zabilježeno u povijesnim izvorima. U tom kontekstu nastaje Ilirsko Kraljevstvo u južnom dijelu, nazvano prema Ilirima nastanjenim uz grčki svijet u Epiru. Odatle se širilo prema sjeveru obuhvativši nove plemenske skupine koje se pritom nazivaju Ilirima. U to ilirsko područje Jadrana dolaze grčki kolonizatori i osnivaju svoje gradove u kasnohelenističkom razdoblju pod vodstvom Dionizija Starijeg, moćnoga sirakuškog vladara Mediterana.

Episkopalni kompleks u Saloni

Pritom donose znatno napredniju kulturu u inferiornije ilirske sredine te ubrzo nastaju grčko-ilirski gradovi. No, na horizontu se pojavljuju novi rimski osvajači koji savršeno organiziranom vojskom postupno zauzimaju mnoga područja. Oblikovanjem jedinstvene države pod vladavinom cara Augusta i potom njegovih nasljednika, antičkim je svijetom dugo upravljalo Rimsko Carstvo. Na istočnom Jadranu naseljavaju se italski građani unutar autohtonog ilirskog stanovništva, sporadično pomiješanog s preostalim grčkim elementima, te se stvaraju nove provincije s pravim rimskim gradovima. Tako prema nazivu najljućega rimskog neprijatelja na našem području – Delmata, nastaje rimska provincija Dalmacija.

Ranokršćanski kompleks na Marusincu

Metropola rimske provincije

S obzirom na idealan središnji položaj, Salona postaje glavni grad provincije. Dolaskom mnogih stranih građana, bilo iz istočnih ili zapadnih rimskih pokrajina, ubrzo prerasta u kozmopolitsku prijestolnicu u pravom smislu riječi, izloženu raznim kulturno-religijskim utjecajima. U blizini luke podiže se forum s kapitolijskim hramovima, hram posvećen carskom kultu, gradska vijećnica, civilna bazilika namijenjena trgovini i povezana sa skladišnim podzemnim prostorima, luksuzno uređene terme te monumentalni teatar za 3500 gledatelja. U navedenim javnim građevinama i prostorima bile su postavljene brojne skulpture careva i članova njihovih obitelji, glavnih rimskih božanstava i uglednih rimskih građana, a sve po uzoru na Rim. Također je sagrađen i amfiteatar, jedinstvenog sadržaja rimske političke propagande, za više od 17.000 posjetitelja ne samo salonitanskog stanovništva nego i onog prigradskog i okolnog područja. Prvobitno smještan izvan grada, naknadno se uklapa u novi perimetar gradskih zidina te poput repera dominira urbanim prostorom do samoga kraja antičkog razdoblja. Osim forumskih hramova u najstarijoj gradskoj jezgri otkriven je hram nasuprot teatru, vjerojatno posvećen Dionizu – Liberu s obzirom na povezanost s kazališnom zgradom. U istočnom dijelu grada (Urbs orientalis) pronađen je hram božice Venere Victrix (Venere Pobjednice) iz Dioklecijanova vremena, vjerojatno jedan od posljednjih poganskih sakralnih objekata. S obzirom na važnost kulta mrtvih, hramovi su podizani i na antičkim nekropolama, kao što je bio slučaj na istočnom groblju, što je zabilježeno na crtežu danskog arhitekta Ejnara Dyggvea. Tu je i Heraklovo svetište ispred špilje iza zapadne nekropole te vjerojatno najmonumentalniji hram, onaj uz cestu prema Trogiru, na najvećoj antičkoj nekropoli, nažalost nedovoljno istražen prilikom zaštitnih radova. U antičkoj Saloni zastupljene su sve vrste ne samo rimskih sakralnih građevina i onih javnih nego i mnoštvo skulpture, replike poznatih remek-djela antičkoga kiparstva, portreti rimskih careva i uglednika, proizvodi vrhunskih klesarskih radionica kao i radionica mozaika, pronađenih u forumskim termana i u namjesnikovoj palači. No, upravo taj rani antički period neznatno je poznat, gotovo u sjeni kasnoantičkog – ranokršćanskoga grada kojem su posvećena arheološka istraživanja mnogih naših i stranih stručnjaka tijekom posljednjih stoljeća.

Usmjerenje na istraživanje kasnoantičkoga grada potaknulo je Carrarino otkriće krstioničkog sklopa salonitanske katedrale i nastavak iskopavanja don Frane Bulića ne samo episkopalnoga kompleksa nego i cemeterijalnih bazilika na Manastirinama, Kapljuču i Marusincu. Znatno razaranje Alarikovih Vizigota početkom 5. stoljeća označilo je pravu razdjelnicu u oblikovanju izgleda grada kada se poput feniksa iz pepela podižu nove građevine pod vodstvom agilnih salonitanskih biskupa. Prvo se na Manastirinama gradi velika cemeterijalna bazilika, gdje se u transeptu pored groba biskupa i martira Domnia, postavljaju ispod oltara sarkofazi biskupa graditelja – Gajana i Simferija pored sarkofaga martira Septimija. Početkom 5. stoljeća, za vrijeme biskupa Simferija i Hezihija, započinje izgradnja velebne katedrale, što je zabilježeno u mozaičnom natpisu. Pritom Salona postaje metropolija, a biskup Hezihije razmjenjuje pisma s poznatim crkvenim ličnostima onoga doba, među ostalima sa sv. Ivanom Hrizostomom i sv. Augustinom. Posljednjim revizionim istraživanjima episkopalnoga kompleksa provedenim 1949. godine Ejnar Dyggve otkrio je da nastaje nad ranijim velikim termalnim kompleksom. Ne samo da se tu smjestila katedrala – sjeverna trobrodna bazilika nego i ona južna, također trobrodna, sagrađena već u 4. stoljeću. Očito su prvobitno napravljene određene adaptacije termalnih prostorija kojima pripada i manja apsida ispod južne bazilike, dok se za sjevernu građevinu to samo može pretpostaviti s obzirom na položaj i neophodnu povezanost s položajem krstionice. Veliku obnovu cijeloga biskupskog sjedišta poduzima nadbiskup Honorije u vrijeme cara Justinijana kada se gradnjom monumentalnih crkvenih zdanja nastoji istaknuti važnost jedinstvenog Carstva. Tada se potpuno rekonstruira katedrala u odnosu na novi krstionički sklop u kojem se oktogonalna zgrada krstionice flankira s pristupnim vestibulom i svečano ukrašenom dvoranom konsignatorija na čijem se ulazu postavlja simbolični prikaz 41. psalma s jelenima koji piju s izvora vode u kantarosu. Poseban akcent daje izgradnja križne bazilike povezane zajedničkim narteksom s katedralom. Te glavne crkvene građevine ukrašene podnim mozaicima isprepletene kršćanske simbolike povezuju se zajedničkim narteksom s naglašenim propilejskim ulazom u cijeli sklop. Na zapadnoj strani podiže se biskupska palača s prostranim atrijem ispred kojeg se adaptiraju i luksuzno uređuju biskupske terme.

Ranokršćanska bazilika i Zvonimirova krunidbena crkva (tzv. Šuplja crkva) u Solinu

Ranokršćanski relikvijar iz apside kripte Honorijeva mauzoleja na Marusincu, prenesen u splitsku katedralu, danas u samostanu klarisa u Splitu

Sumrak antičkoga grada

Također se preuređuju i cemeterijalne bazilike, što je uvjetovano određenim liturgijskim promjenama. Na Manastirinama se pred crkvom dograđuje narteks, kao i trijem pred bočnim ulazom iz grada, diakonikon se premješta u sjeverni hodnik bliže prezbiteriju, u kojem se postavlja nova oltarna pregrada. Slične promjene zapažaju se i kod cemeterijalne bazilike na Kapljuču. Tu su napravljeni novi mozaični tapeti pred ulazom u svetište s natpisom posvećenim đakonu Asteriju, koji je doživio martirij u obližnjem amfiteatru. No, formira se i novo biskupsko groblje na Marusincu. Za Dioklecijanovih progona kršćana stradao je bojadisar Anastazije, bačen u more s mlinskim kolom oko vrata, čije je tijelo spasila rimska matrona Asklepija. Prema legendi tijelo martira je sklonila i potom pokopala na svom posjedu. Dugo se smatralo da su u kripti mauzoleja bili položeni sarkofazi Asklepije i njena supruga, a u apsidi sarkofag s tijelom martira koji je nakon izgradnje cemeterijalne bazilike premješten u tamošnje svetište. Dyggve je cijeli cemeterijalni kompleks datirao na početak 5. stoljeća. No, s obzirom na cjelovito sačuvane podne mozaike složene geometrijske ornamentike kršćanske simbolike gotovo identičnog izgleda i rasporeda s onima u Honorijevoj križnoj bazilici, kao i ukrasima crkvenog namještaja, očito je ta crkvena građevina s atrijem i mauzolejom također podignuta u 6. stoljeću. Vrlo agilni nadbiskup Honorije ne samo da je preuredio cijeli episkopalni kompleks i mnoge ranokršćanske crkve odnosno podigao i neke nove nego je zaslužan i za uređenje toga groblja. Time je ostvaren jedinstveni kompleks oratorija – martirija sa sarkofazima i grobovima sa sjeverne strane bazilike, ispred koje je formiran atrij. Tu se nalazi monumentalni mauzolej s Honorijevim sarkofagom u kripti te iznad uređenom kult­nom dvoranom za održavanje uobičajenih komemoracija za preminulog biskupa.

Crtež detalja mozaika iz cemeterijalne bazilike na Kapljuču

Pilastar iz crkve sv. Stjepana u Starom Gradu na Hvaru

Posljednji procvat ranokršćanskoga grada ubrzo je za­ustavljen avaro-slavenskim nasrtajima 639. godine, porušene su i spaljene cemeterijalne bazilike i one episkopalnoga kompleksa kao i mnogi drugi urbani objekti. Stanovništvo se razbježalo prema susjednim otocima te se Salona nije mogla obnoviti. Potom je papa Ivan IV. uputio opata Martina sa znatnom svotom novca za otkup zarobljenika i donošenje martirskih relikvija u Rim, gdje su u kapeli lateranske bazilike pohranjeni a njihovi likovi prikazani na mozaicima. Vjerojatno je to bio i poticaj da se u porušenim cemeterijalnim bazilikama urede najvažniji prostori svetišta kao na Manastirinama u transeptu gdje su bili grobovi martira i biskupa. Slična obnova napravljena je i na Kapljuču uređenjem novog oltarnoga groba martira Asterija i središnjeg broda crkve. S obzirom na to da je bazilika na Marusincu znatno stradala, za kult martira Anastazija obnovljen je mauzolej te prilaz preko narteksa i atrija. To neosporno pokazuju otkriveni elementi kontinuiteta kulta salonitanskih martira, a čije se relikvije prenose ne samo u Rim nego i u splitsku katedralu. Formiranjem nove metropolije, nasljednice salonitanske, u splitskoj prvostolnici je nastavljeno štovanje sv. Domnia (Duje) i sv. Anastazija (Staša), martira salonitanskih biskupskih groblja s Manastirina i Marusinca. Njihove relikvije su bile pohranjene u do danas sačuvanom ranokršćanskom relikvijaru. Mali kovčežić u obliku sarkofaga sa zaobljenim poklopcem na čijim bočnim stranama je uklesan po jedan ranokršćanski križ, datiran u 6. stoljeće, pronađen je u samostanu klarisa u Splitu, pored kojeg se nalazi više izdvojenih ulomaka kostiju sv. Staša u staklenoj posudi. Tijekom vremena očito su izvađene navedene relikvije da se napravi mjesto za moći drugih svetaca. S obzirom na to da je riječ o ranokršćanskom relikvijaru koji je u katedrali bio postavljen u stipesu oltara sv. Staša, izvorno je mogao biti samo na Marusincu i to u apsidi kripte Honorijeva mauzoleja. Očito nije izvađen prilikom dolaska opata Martina po relikvije, nego nešto poslije kada je apsida potpuno zatrpana, a fenestella confessionis zatvorena ugrubo naslaganim kamenjem. Naime, u Rim odlazi samo dio relikvija, dok ostale zajedno s relikvijarom dospijevaju u katedralu, gdje se čuvaju najvažnije moći salonitanskih martira.

Kontinuitet kultnih mjesta

U novim okolnostima nastalim dolaskom slavenskih naroda i postupnim stvaranjem hrvatske države na području iznimno bogatoga kulturnog nasljeđa dolazi do međusobnog prožimanja i preuzimanja tradicija porušenih i napuštenih gradova kasnoantičkog svijeta. Tijekom vremena podižu se nove crkvene građevine ili se one adaptiraju unutar porušenih ranokršćanskih zdanja odražavajući kontinuitet kulta. To se može promatrati u dosad istraženim crkvenim objektima, npr. Šupljoj crkvi, gdje se unutar monumentalne ranokršćanske bazilike s transeptom nalazi ona trobrodna crkva iz 11. st. u kojoj se odvijao svečani obred krunidbe kralja Zvonimira uz prisutnost papina legata Gebizona. Na Gospinu otoku također su pronađeni elementi ranokršćanskoga liturgijskog namještaja, što možda govori u prilog postojanju ranokršćanske građevine. Poslije su tu sagrađene dvije ranosrednjovjekovne – crkva sv. Marije i sv. Stjepana s atrijem u kojem je pronađen epitaf kraljice Jelene, žene kralja Mihovila Krešimira i majke Stjepana kralja, što je dragocjen doprinos poznavanju genealogije hrvatskih vladara. No, pritom je važno istaknuti da se navedene crkve podižu ili obnavljaju izvan grada ili na njegovu rubu, kao kvadratna crkva s oktogonalnim unutrašnjim rasporedom u Gradini. S obzirom na to da prema dosadašnjim spoznajama nije preuređena nijedna od brojnih ranokršćanskih bazilika unutar antičkog velegrada, očito je da novi naseljenici izbjegavaju stare urbane jezgre. Razlog je vjerojatno carsko vlasništvo gradskog teritorija koji je, premda uništen, ostao zapušten i nenaseljen. Slično se može opaziti u rasporedu crkava u Starom Gradu na Hvaru, smještanih gotovo na obodu antičkoga grada Farosa, gdje se u 11. st. obnavljaju ranokršćanske građevine. U prvom redu one u biskupskom sjedištu ranokršćanskoga kompleksa sv. Ivana ili sv. Stjepana, prvotno cemeterijalne crkve izvan kasnoantičkih bedema, a poslije ranosrednjovjekovne katedrale s biskupskim dvorima. Slični primjeri poznati su i na drugim mjestima, npr. u Bijaćima, Gatima, Bačini kod Ploča, Ublima na Lastovu itd.

U tom kontekstu nazire se i stvaralački impuls klesarskih i mozaičnih radionica ranokršćanske simbolične umjetnosti izražene uglavnom isprepletenom geometrijskom ornamentikom s često ukomponiranim rombom, prvim dokazom Uskrsnuća Gospodinova. Glasoviti kamen pomaknut ispred praznoga Kristova groba je »kamen koji donosi život«. Navedeni simbol primijenjen je na pleternoj ornamentici pilastra oltarne pregrade iz crkve sv. Stjepana u Starom Gradu na Hvaru te na drugim primjerima ranosrednjovjekovne skulpture liturgijskog namještaja i arhitektonske plastike u crkvenoj arhitekturi. U novom ruhu odražavaju se kulturni utjecaji starih civilizacija utkani u složenu povijesnu sliku na području iznimne baštine ovoga novog razdoblja. Otvoreno je pitanje načina formiranja klesarskih radionica, danas nazvanih prema arheološkim lokalitetima, gdje nastaje novi crkveni namještaj često s natpisima u koje su ukomponirana imena vladara i donatora.

Promatranjem ranijeg nasljeđa, osobito onog kasnoantičkog – ranokršćanskog opaža se kontinuitet ne samo kultnih mjesta nego i štovanja istih svetačkih relikvija bilo da su prenesene u nove sakralne objekte ili su samo zadržane u njihovim posvetama. Također se prenose i umjetničke tradicije prilikom stvaranja geometrijske ornamentike pleternih prepleta zadržavajući kršćansku simboliku izraženu na ranokršćanskom crkvenom namještaju i podnim mozaicima. Daljnje proučavanje dosad otkrivenih elemenata u okviru povijesnih izvora nadopunjenih arhivskim podatcima kao i novim arheološkim istraživanjima pridonijet će boljem razumijevanju početaka starohrvatske kulturne baštine.

Jasna Jeličić Radonić, redovita profesorica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu te na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Prije je vodila konzervatorske radove i arheološka istraživanja u Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture u Splitu. Istraživala je grčki polis Faros te antičku i kasnoantičku Salonu. Objavila je više knjiga i članaka o antičkoj i ranokršćanskoj umjetnosti s područja rimske provincije Dalmacije.