Političke, diplomatske i vojne okolnosti uoči i nakon »Oluje«

Vojno-redarstvena operacija »Oluja«

Završnu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju u Republici Hrvatskoj, nazvanu »Oluja«, hrvatske snage provele su od 4. do 7., odnosno do 10. kolovoza 1995. godine.

Operaciji »Oluja« prethodio je i omogućio njezinu uspješnu provedbu niz akcija i operacija hrvatskih oružanih snaga u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (BiH), koje su dijelom provedene u koordinaciji s Armijom Bosne i Hercegovine:

– oslobađanje važne strateške točke – gradića Kupresa u BiH (operacija »Cincar«, 1. – 4. studenoga 1994), imalo je izniman strateški i psihološki značaj, a bilo je preduvjet za napredovanje prema Glamoču i Bosanskom Grahovu;

– oslobađanjem većeg dijela Livanjskog polja osiguran je povoljan strateški prostor za oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine te oslabljena srpska ofenziva na Bihać (operacija »Zima ’94.«, 29. studenoga – 24. prosinca 1994);

– oslobađanje dijela područja na planini Dinari iznad Knina (akcija »Skok 1«, 7. travnja 1995);

– ovladavanjem uporištima srpskih snaga u dijelu Livanjskog polja te Malim i Velikim Šatorom, te potiskivanjem neprijatelja prema Bosanskom Grahovu i Glamoču, oslabljen je pritisak srpskih postrojbi na Bihać, a Livanjsko polje je u cijelosti osigurano za manevarski prostor hrvatskih postrojbi, koje su spojene od Dinare preko Šator planine i Staretine sve do Kupreških vrata (akcija »Skok 2«, 4. – 11. lipnja 1995);

– oslobađanjem Bosanskoga Grahova (28. 7) i prijevoja Derala te Glamoča (29. 7) povećana je sigurnost Livna i Kupresa, dodatno je oslabljen pritisak srpskih postrojbi na Bihać, a srpske snage u sjevernoj Dalmaciji našle su se u poluokruženju, čime su stvoreni uvjeti za oslobađanje Knina i ostalih okupiranih dijelova Hrvatske, kao i za napredovanje prema Banjoj Luci (operacija »Ljeto ʼ95«, 25. – 30. srpnja 1995).

Knin je slobodan, 5. kolovoza 1995. / Foto: Stanko Ferić

Hrvatski vojnici u oslobođenom Kninu, 5. kolovoza 1995. / Foto: Stanko Ferić

Dakako, i vojno-redarstvenom operacijom »Bljesak«, kojom je početkom svibnja oslobođen preostali okupirani dio zapadne Slavonije, vodstvu pobunjenih Srba poslana je jasna poruka da je Hrvatska spremna i sposobna osloboditi svoj okupirani teritorij.

Cilj hrvatskih postrojbi u operaciji »Oluja«, koja je započela u petak 4. kolovoza 1995. u 5 sati ujutro, duž crte od Bosanskoga Grahova na jugu do Jasenovca na istoku, na bojišnici dugoj više od 630 kilometara, bio je: istovremenim djelovanjem na više smjerova osloboditi okupirani hrvatski teritorij i izaći na međunarodno priznatu granicu Republike Hrvatske, osigurati povratak prognanika, te pomoći Armiji Bosne i Hercegovine da deblokira opkoljeni Bihać i spriječi novu humanitarnu katastrofu. Istodobno, hrvatske snage u istočnoj Slavoniji i južnoj Dalmaciji stavljene su u stanje pripravnosti radi mogućeg napada Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine (obrambene operacije »Feniks« – od 15. srpnja do 30. listopada 1995., kao nastavak obrambene operacije »Zid«, provedene u istočnoj Slavoniji tijekom i nakon operacije »Bljesak« od 1. do 26. svibnja, i »Maestral«). Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 7. i 4. gardijske brigade Hrvatske vojske (podrijetlom iz Dalmacije, Zagorja, Međimurja, Bosne i Hercegovine i drugih područja) oslobodili hrvatski kraljevski grad Knin. Zbog njegova strateškog i simboličkog značaja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom hrvatskih branitelja.

Na početku operacije Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uništilo je neprijateljsko radio-relejno čvorište Ćelavac, te središta veze na Petrovoj i Zrinskoj gori. Toga dana oslobođeni su Sveti Rok, prijevoj Mali Alan i područje Dulibe – Tulove grede na Velebitu te druga naselja. U napadima srpskih snaga, koje su odgovorile granatiranjem Dubrovnika, Biograda na moru, Gospića, Otočca, Siska, Sunje, a potom i Karlovca, Nuštra i drugih naselja u Hrvatskoj, stradali su civili i civilni objekti.

Hrvatski vojnik, oslobodilačka operacija »Oluja«, Žitnić, 4. kolovoza 1995. / Foto: Stanko Ferić

Drugoga dana »Oluje«, 5. kolovoza 1995., oslobođen je hrvatski kraljevski grad Knin te Lovinac, Gračac, Novi Lički Osik, Plaški, Dubica, Vrlika, Kijevo, Drniš, Obrovac, Benkovac, Škabrnja, Nadin, Saborsko, Lička Jesenica, Vaganac, Ličko Petrovo Selo, Rakovica, Medak i druga naselja.

U nedjelju, 6. kolovoza 1995., oslobođeni su Petrinja, Kistanje, Vrhovine, Kostajnica, Udbina, Korenica, Slunj, Plitvice, Glina, Otrić, Bruvno, Malovan i druga naselja. Istoga dana kod Tržačkih Raštela, na samoj granici s BiH na Korani, susrele su se postrojbe Hrvatske vojske i 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine.

Sljedeći dan, 7. kolovoza 1995., oslobođeni su Gornji i Donji Lapac, Boričevac, Kulen Vakuf, Cetingrad, Veljun, Krnjak, Vojnić, Gornje Mekušje, Kamensko, Tušilović, Turanj i druga naselja. Izjava ministra obrane RH Gojka Šuška da je operacija završena u 18 sati toga dana, potvrdila je da konačna pobjeda hrvatskih snaga nije upitna, no ostalo je još nekoliko »džepova« otpora protivnika.

Predaja pukovnika Čedomira Bulata, zapovjednika 21. korpusa »Srpske vojske Krajine« (»SVK«), u Topuskom 8. kolovoza 1995., oko 14 sati, značila je konačni slom pokušaja ozbiljnijeg otpora srpskih snaga, iako su vojne aktivnosti nastavljene radi slamanja ostataka neprijateljske vojske i pretresa terena. Primjerice, 8. kolovoza hrvatske snage oslobodile su Srb, a 9. kolovoza Vrginmost i Dvor na Uni. Porazivši neprijatelja, Hrvatska vojska stala je na međunarodno priznatu granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine (Oluja pobjede / The Storm of Victory).

Hrvatske su snage u »Oluji« oslobodile i Ličku Jesenicu, 5. kolovoza 1995. / Foto: IPD služba 1. gbr HV-a (Ljubomir Kačić i Ivica Matošević)

Hrvatski vojnici oslobađaju Slunj, 6. kolovoza 1995. / Foto: IPD služba 1. gbr HV-a (Ljubomir Kačić i Ivica Matošević)

U obavještajnoj informaciji Glavnog štaba SVK, napisanoj 4. kolovoza 1995. oko 10 sati i upućenoj svim korpusima SVK, te Generalštabu Vojske Jugoslavije u Beogradu i Glavnom štabu Vojske RS u BiH, navodi se da je napad hrvatskih snaga na »RSK« započeo toga dana u 5 sati polusatnim djelovanjem artiljerije po gradovima: Knin, Drniš, Benkovac, Karin, Obrovac, Gračac, Korenica, aerodrom Udbina, Vojnić, Vrginmost i Petrinja. Na grad Knin je do tada »palo između 200 i 300 projektila«, a »prvi udar je izvršen na zgradu Glavnog štaba Srpske vojske Krajine gdje je nanešena velika materijalna šteta i gotovo je potpuno uništen vozni park«, potom »na kasarnu ‘1300 kaplara’, fabriku TVIK, željezničko čvorište, stambene zgrade u podnožju kninske tvrđave (gdje je bila rezidencija »predsjednika RSK« Mile Martića, op. a.) i drugdje«. Gotovo iste ciljeve hrvatskoga napada na Knin prvoga dana »Oluje« u svojoj knjizi Rat za srpsku krajinu 1991. – 1995. (Beograd, 2002., str. 212–213) navodi Marko Vrcelj, tada »načelnik artiljerije Glavnog štaba SVK«: »Najvažniji ciljevi u Kninu su: zgrada Glavnoga štaba, rezidencija predsednika države, Severna kasarna, kasarna Senjak i glavna raskrsnica u Kninu. (...) Preskačem ogradu kasarne (Sjeverne) i ulazim u zgradu u kojoj sam do pre četiri meseca radio. (...) Po kasarni padaju granate, ali treba imati i malo sreće ‘da ti ne padne baš na glavu’. (...) Sedamo u ʽgolfʼ i krećemo u neizvesnost (prema Glavnom štabu). Granate i dalje padaju, ali nešto ređe. Dolazimo na raskrsnicu kod Dešlića. Granate su mnogo češće oko Glavnog štaba. Zaustavljam vozača i kažem mu da se vrati u kasarnu, a ja ću dalje peške. (...) Tražeći zaklon iza drveća, od drveta do drveta stižem u Glavni štab. Ulazim u zgradu i imam šta videti. Dve granate su pale na parking prostor između zgrada, eksplodirale i uništile ceo vozni park Glavnog štaba. Mora da ih je neki dobar artiljerac smestio baš ovde.« Dakle, i srpski izvori potvrđuju da Knin nije bio prekomjerno granatiran i da je hrvatska artiljerija primarno gađala vojne ciljeve.

Tijekom »Oluje« »Srpska vojska Krajine« (»SVK«) nije mogla dobiti otvorenu vojnu pomoć iz BiH i Srbije, jer situacija na bojištima u BiH nije dopuštala »Vojsci Republike Srpske« (»VRS«) slanje vojne pomoći, a srpskom vodstvu u Beogradu ishitrena vojna intervencija u Hrvatskoj nije bila prihvatljiva zbog političkih i vojnih razloga. Osim toga, dinamika napredovanja hrvatskih snaga bila je takva da ni uključivanje Vojske Jugoslavije u sukob ne bi moglo spasiti »SVK« od poraza. Ipak, Jugoslavija je »krajinskom« vodstvu obećala vojnu pomoć i diplomatski pritisak na Hrvatsku. S izvanredne sjednice jugoslavenskoga Vrhovnog savjeta obrane, održane 4. kolovoza 1995. u 17 sati na zapovjednom mjestu u Dobanovcima, nedaleko od Beograda, poslan je telegram ohrabrenja zapovjedniku »SVK« generalu Mrkšiću, s porukom da organizira čvrst otpor najmanje još dva dana, nakon čega bi Jugoslavija bila u mogućnosti pomoći mu svim raspoloživim sredstvima (Bulatović, Pravila ćutanja, 181–182).

 

Susret saveznika (Armija RBiH i HV) na mostu kod Tržačkih Raštela, 6. kolovoza 1995., nakon što je HV omogućio deblokadu Bihaća, koje su srpske snage držale u okruženju od 1992. godine.

Foto: IPD služba 1. gbr HV-a (Ljubomir Kačić i Ivica Matošević)

Spominje se i da je Milošević prvog dana »Oluje« telefonom Martiću poručio da »Krajina« izdrži pet do šest dana kako bi se Beogradu ostavilo prostora da djeluje (Sekulić, Knin je pao u Beogradu, 178). U prilog tomu govori i izjava bivšega premijera »Republike Srpske Krajine« (»RSK«) Gorana Hadžića nakon »Oluje«, koji je, uz vjeru u opstanak »RSK« na području Slavonije i Srijema i poruku da se neće pomiriti s tim da »Krajine« više nema, odgovorio na pitanje o mogućem napadu Hrvatske vojske: Ja sam siguran, da će Srbija pomoći ovom dijelu Krajine i imam sigurne pokazatelje, koji sada nisu za novine. Sigurno bi pomogla i u onom dijelu Krajine, da su oni uspjeli pružiti bar malo otpora (»Srbija će pomoći«, Nin, br. 2329, 18. VIII. 1995., 17–19). I tadašnji »pomoćnik ministra obrane RSK« Milan Milanović govorio je o organiziranosti i spremnosti preostale vojske »RSK« da se brani, napominjući da će u slučaju neke veće sile očekivati pomoć Jugoslavije, te da se nikakvi planovi i akcije ne rade bez suglasnosti Beograda (»Svi se boje Srbije«, Intervju, 22. IX. 1995., 6–7).

»Ili će RSK biti Srbija ili će Srbi otići« – isključiva velikosrpska politika odgovorna je za odlazak srpskog stanovništva s okupiranoga područja RH uoči i tijekom »Oluje«

U prvim satima »Oluje« predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman pozvao je pripadnike neprijateljskih postrojbi da predaju oružje, uz jamstvo da će svi koji nisu počinili ratne zločine po hrvatskim zakonima biti amnestirani, a građani srpske narodnosti na dotada okupiranom području pozvani su da ostanu kod kuće i bez straha dočekaju hrvatsku vlast (proglas »Hrvatskim građanima srpske nacionalnosti s okupiranih područja Knina, Gračaca, Lapca, Korenice, Slunja, Gline, Dvora i Petrinje«) (Tuđmanov arhiv IV, 425). Unatoč tomu, uoči i tijekom »Oluje« svoje domove na okupiranom području Republike Hrvatske prije dolaska hrvatskih snaga napustilo je više desetaka tisuća hrvatskih građana srpske narodnosti. Na njihov konačan i masovan odlazak utjecala je odluka »Vrhovnog savjeta odbrane RSK« (oko 16.45 sati potpisana od Mile Martića, a pola sata nakon toga odobrena i od generala Mile Mrkšića, zapovjednika »SVK«), o evakuaciji stanovništva iz općina Benkovac, Obrovac, Drniš, Gračac i Knin prema Srbu i Lapcu, koja je u izbjeglištvo pokrenula i stanovništvo na drugim područjima »RSK«, kao i pripadnike oružanih postrojbi »RSK« (Marijan, Oluja, 375). To je bio završni čin tragedije srpskog naroda u Hrvatskoj koju je uzrokovala velikosrpska politika i beskompromisna politika vodstva pobunjenih Srba od 1990. godine.

Susret saveznika (Armija RBiH i HV) na mostu kod Tržačkih Raštela, 6. kolovoza 1995., nakon što je HV omogućio deblokadu Bihaća, koje su srpske snage držale u okruženju od 1992. godine.

Foto: IPD služba 1. gbr HV-a (Ljubomir Kačić i Ivica Matošević)

Povijesni izvori pokazuju da Srbi s okupiranih područja RH tijekom »Oluje« nisu otišli zbog »prekomjernog« ili »neselektivnog« granatiranja hrvatskog topništva, nego, prije svega, zbog odluke vodstva »RSK« da ni pod kakvim uvjetima neće živjeti u Hrvatskoj. U prilog tomu govori i činjenica da su, na dijelu teritorija koji će poslije proglasiti svojom državom, Srbi već u svibnju 1991. u gotovo stopostotnom broju (99.80 % od 79.48 % »glasača izašlih na referendum«) odlučili da će samoproglašena »srpska Krajina« u Hrvatskoj biti dio Srbije. Naravno da se ne smije generalizirati i reći da su svi Srbi bili ekstremni, niti se smije zanemariti kontekst vremena o kojem se govori. To znači da treba uzeti u obzir da je uzrok takve, gotovo stopostotne potpore Srba u »RSK« svojem ekstremnom vodstvu, a potom i njihov odlazak s okupiranih područja (sektor Sjever i Jug) tijekom »Oluje« u gotovo stopostotnom broju, mogla biti informativna blokada i snažna protuhrvatska promidžba, ali i strah, kako od osvete prognanih i zlostavljanih Hrvata tako i od terora svojih sunarodnjaka. No, to ne negira činjenicu da su za odlazak Srba prvoga dana »Oluje«, kao i za cjelokupnu tragediju Srba u RH tijekom 1990-ih, odgovorni tadašnje srbijansko vodstvo i vodstvo pobunjenih Srba u Kninu, odnosno tadašnja velikosrpska osvajačka politika.

Srpski izvori pokazuju da je vodstvo »RSK« planove za evakuaciju stanovništva pripremalo najkasnije od 1993. godine te da je »Vrhovni savet odbrane RSK« ratno stanje proglasio 28. srpnja, a da su neposredne pripreme »Republičkog štaba civilne zaštite RSK« za evakuaciju stanovništva »RSK« počele 29. srpnja 1995. godine, dakle nekoliko dana prije nego što je počela »Oluja« (Marijan, Oluja, 327–375). U popodnevnim satima prvog dana »Oluje« vodstvo »RSK« samo je provelo u djelo ono za što je stanovništvo bilo pripremano i uvježbano u slučaju procjene da »Srpska vojska Krajine« neće moći zadržati linije obrane, odnosno, samo je provelo u djelo »referendumsku« odluku iz svibnja 1991. da će »Srbi prije poginuti ili će se iseliti iz Hrvatske, nego prihvatiti život u bilo kakvoj državi Hrvatskoj«.

Uz dokumente »RSK«, i pregled tiska objavljenog u Srbiji i Crnoj Gori neposredno nakon »Oluje« potvrđuje da je za odlazak i stradanje srpskoga stanovništva iz Hrvatske tijekom »Oluje« odgovorno političko i vojno vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Primjerice, čak je i Vuk Drašković, tadašnji vođa opozicijske stranke Srpskog pokreta obnove i jedan od žešćih zagovaratelja velikosrpske politike početkom 1990-ih, kao uzrok stradanja Srba iz »RSK« naveo njihovu isključivost u provedbi odluke da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi: Već godinama u Srbiji se viče kako Krajina nikada neće ni pomišljati da živi igdje osim u velikoj Srbiji. Ta nerealnost toliko je bila snažna da je ušla u svijest i podsvijest velikog broja naroda. Krivi su svi koji su hranili narod takvom opasnom iluzijom. Na drugoj strani, mi koji nismo mislili tako, ispostavlja se da nismo bili u stanju objasniti narodu da je u velikoj zabludi. Zato što nismo uspjeli reći narodu na vrijeme što ga čeka i sami smo krivi (»Gurat ću na svaka vrata«, Vreme, 21. VIII. 1995).

Istodobno, dužnosnici »RSK« međusobno su se optuži­vali u medijima ili pravdali svoje odluke i time zapravo priznali svoju odgovornost. Posebno je znakovita izjava »ministra vanjskih poslova RSK« Milivoja Vojnovića objavljena u srpskom dnevnom tisku da je »cilj evakuacije bio i uvlačenje Srbije i Jugoslavije u rat« (Politika, 23. VIII. 1995). Zbog toga su komentari u srpskom tisku bili neumoljivi, a jedan od njih nameće se kao zaključak: Krajinska bežanija ima svoju jasnu identifikacionu šifru ... jasno je da je usvajanjem politike sa Pala (političko središte Srba u BiH tijekom 1990-ih, op. a.) celokupno rukovodstvo RSK, od predsednika Republike, Vlade i vojnog vrha, palo na istorijskom ispitu, i da je isključivo odgovorno za sudbinu 200.000 Srba iz zapadnog krajinskog dela (Kovačević, »Ko je doneo odluku o evakuaciji RSK«, 27. VIII. 1995).

Spasimo život – humanitarna operacija hrvatskih vlasti nakon »Oluje«

Tijekom i nakon »Oluje« najveći dio hrvatskih vojnika i policajaca pridržavao se stroge zapovijedi o zaštiti civila i civilnih te osobito vjerskih (pravoslavnih) objekata, dobivene uoči početka operacije. Nažalost, pojedinci nisu, pa su zabilježeni slučajevi ubojstva srpskih civila i uništavanja njihove imovine, što je hrvatsko vodstvo osudilo, kao što je osudilo i djelovanje srpskoga topništva po hrvatskim gradovima tijekom »Oluje«, koje je prouzročilo nova razaranja i civilne žrtve. Incidenti koje su pojedinci na hrvatskoj strani počinili nakon »Oluje« problem su učinkovitosti uspostave vlasti i sigurnosti na oslobođenom području i ne mogu se dovesti u vezu s planom i ciljem operacije te sa zapovijedima zapovjednika u operaciji. Upravo zahvaljujući profesionalnom, časničkom ponašanju hrvatskih zapovjednika, civilne žrtve na srpskoj strani u »Oluji« su minimalne, posebice kad se zna da je dio srpskoga vodstva bio spreman žrtvovati svoje sunarodnjake civile, odnosno da su – kako je izjavio srpski obavještajac iz 21. (kordunskoga) korpusa »SVK« na suđenju u Hagu – »od Topuskog željeli napraviti Srebrenicu«, da bi se hrvatske snage mogle optužiti za ratni zločin.

U skladu s tim, u hrvatski medijski prostor plasirani su brojni netočni podatci ili poluinformacije, kojima se »Oluja« nastojala prikazati kao »udruženi zločinački pothvat«. Među njima je i podatak o 22.000 »spaljenih srpskih kuća« tijekom i nakon »Oluje«, koji je višestruko uvećan. Istodobno, u medijima je uglavnom prešućen podatak da je od 1991. do 1995. u napadu srpskih snaga u Hrvatskoj uništeno ili oštećeno oko 217.000 stanova, oko 120 gospodarskih objekata, oko 2000 spomenika kulture i oko 500 sakralnih objekata, pretežito katoličke crkve, te oko 220 škola, fakulteta i viših škola, čak i bolnica i ostalih medicinskih ustanova. Spomenuti podatci zasigurno nisu nevažni za razumijevanje (ne i opravdanje!) reakcija pojedinaca na hrvatskoj strani tijekom i nakon »Oluje«.

Jednako tako, kad se govori o broju Srba koji su izbjegli iz Hrvatske tijekom »Oluje«, »zaboravlja« se spomenuti podatak da je »Oluju« izvan svojih domova dočekalo 384.664 Hrvata i ostalih hrvatskih građana koje su srpske snage prognale ili su izbjegli zbog njihove prisile, znatnim dijelom već 1991. godine, a svojim kućama se nisu mogli vratiti upravo zbog politike srpskog vodstva, koju je podupiralo gotovo cjelokupno stanovništvo samoproglašene »Republike Srpske Krajine«, dakle uglavnom isti oni koji su najvećim dijelom Hrvatsku napustili tijekom »Oluje«.

Unatoč organiziranoj i prisilnoj evakuaciji nakon početka »Oluje«, za koju je odgovorno vodstvo pobunjenih Srba, na području bivših UN sektora Sjever i Jug, oslobođenom u operaciji »Oluja«, raštrkano u više od 600 naselja, napušteno i bez zdravstvene zaštite, a često i bez struje, vode i grijanja, ostalo je živjeti oko 10.500 stanovnika, najvećim dijelom srpske nacionalnosti (više od 70 %) i starije dobi (više od 70 % bilo je starije od 60 godina). Nakon »Oluje« hrvatske vlasti odmah su započele s humanitarnim radom i poduzele niz mjera za pomoć stanovništvu zatečenom na oslobođenom području. Radi zaštite starih i nemoćnih osoba koje su ostale u svojim domovima na oslobođenom području uspostavljeni su centri za socijalni rad u Kninu, Drnišu, Benkovcu, Glini i Petrinji, a zbog zatečenog stanja na terenu osnovani su novi centri u Hrvatskoj Kostajnici, Slunju, Topuskom, s područnim uredima u Vojniću i Gvozdu (Vrginmostu), u Dvoru, Korenici, Obrovcu i Gračacu, s područnim odjelom u Donjem Lapcu. Srpskim civilima koji su krenuli prema Srbiji pomoć je pružena u centrima za pružanje pomoći u Glini, Sisku, Lipovljanima, Lužanima i Lipovcu. Hrvati koji su istodobno protjerani iz Srbije, odnosno iz Vojvodine te Bosne i Hercegovine, kao žrtve odmazde zbog operacije »Oluja«, smješteni su u improvizirane prihvatne centre u Bjelovaru, Slatini, Orahovici i Virovitici (Saving Life / Spasimo život, 2016).

Hrvatski vojnici u oslobođenom Kninu, 5. kolovoza 1995.

Foto: Stanko Ferić

Zbog poodmakle dobi većine stanovništva ostalog na oslobođenom području, te zatečenih uvjeta života i neposrednog dolaska zime, Vladine ustanove i ministarstva RH te nevladine hrvatske i međunarodne organizacije (Crveni križ, Crveni polumjesec, UNHCR, UNICEF itd.) pripremili su poseban projekt za njihovo organizirano zbrinjavanje tijekom zime. Pod nazivom »Spasimo život« pokrenut je početkom listopada 1995., a podupro ga je i hrvatski predsjednik F. Tuđman, uz zahtjev da mu se dodijeli visoki prioritet. Tako je u dva mjeseca u 604 naselja na području od oko 10.500 km² zbrinuto 10.594 osoba (6380 žena i 4214 muškaraca, odnosno 70,4 % Srba, 27,6 % Hrvata i 2 % ostalih) (Saving Life / Spasimo život, 44–45).

Pobjeda u »Oluji« omogućila je mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja

Hrvatska je nakon »Oluje« bila odlučna pokrenuti novu vojnu operaciju i spremna osloboditi i posljednji metar svoga okupiranoga državnog teritorija na istoku. Ipak, unatoč spremnosti hrvatskih vojnika i izrazitoj nadmoći hrvatskih oružanih snaga u odnosu na oružane snage pobunjenih Srba te unatoč snažnom pritisku hrvatske javnosti, posebice prognanika, da se okupirani dio hrvatskog Podunavlja vrati vojnim putem, predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman opet je pregovarao s pobunjenim Srbima, tražeći način za mirno rješenje problema preostalog okupiranog teritorija. Pregovori su rezultirali »Temeljnim sporazumom o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske«, koji su 12. studenoga 1995. predstavnici pobunjenih Srba u Hrvatskoj potpisali u Erdutu, a predstavnici hrvatske vlasti u Zagrebu.

Spomenuti sporazum, koji je zbog niza ustupaka pobunjenim Srbima, u situaciji kad je Hrvatska bila vojno sposobna osloboditi preostali okupirani dio na istoku Hrvatske, izazvao veliko nezadovoljstvo Hrvata protjeranih 1991. s toga područja, potvrdio je dosljednost hrvatske politike u nastojanju da, čak i uz bolne kompromise, pitanje okupiranih područja rješava mirnim putem. Za provođenje odluka »Temeljnog sporazuma« Vijeće sigurnosti UN-a (Rezolucija 1037, od 15. siječnja 1996) ustanovilo je posebnu »Prijelaznu upravu UN-a u istočnoj Slavoniji« (UN Transitional Authority in Eastern Slavonia, odnosno UNTAES). I tom prilikom Vijeće sigurnosti ponovno je potvrdilo »posvećenost nezavisnosti, suverenitetu i teritorijalnoj cjelovitosti Republike Hrvatske« te naglasilo da su »istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem (UN Sektor Istok) sastavni dijelovi Republike Hrvatske«. Mandat UNTAES-a završio je 15. siječnja 1998. godine, kad je navedeno područje konačno vraćeno u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske (Holjevac Tuković, Proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja).

Knin je hrvatski kraljevski grad i simbol pobjede Hrvatske u Domovinskom ratu

Kad je riječ o Domovinskom ratu u Hrvatskoj, u simboličkom smislu, dva su grada neupitna: Vukovar kao simbol obrane i stradanja Hrvatske 1991., što ne znači da druga naselja i gradovi nisu važni za obranu Hrvatske ili da druga područja također nisu znatno stradala, te hrvatski kraljevski grad Knin kao simbol pobjede Hrvatske u Domovinskom ratu, jer je njegovo oslobađanje u »Oluji« označilo ne samo kraj početkom 1990-ih samoproglašenih »srpskih« teritorija nego i slom tadašnje velikosrpske politike. Jednako tako, neupitnu simboličku važnost za Domovinski rat imaju i dva datuma: 18. studeni 1991. – službeno Dan sjećanja na okupaciju i žrtvu Vukovara (makar su borbe u Borovu naselju trajale još 19. studenoga, a zadnja skupina branitelja zarobljena je sljedećega dana ujutro) i Škabrnje, kao i sjećanja na žrtve Domovinskog rata (a može se reći i na sve koji su živjeli i umrli za Hrvatsku) te 5. kolovoza 1995., kad hrvatske snage oslobađaju Knin.

Hrvatski vojnici, most kod Jasenovca, oslobodilačka operacija »Oluja«, kolovoz 1995.

Foto: Željko Gašparović

Uza sve osjećaje koje budi sjećanje na zastave na vukovarskom vodotornju i na tvrđavi Imperijal na Srđu iznad Dubrovnika, koje su tijekom srpsko-crnogorske opsade tih gradova 1991. dizale moral njihovim braniteljima i stanovnicima, uza sve emocije koje budi sjećanje na zastavu i himnu Lijepu našu odsviranu na trubi nekog mladića u netom oslobođenoj Mokošici 1992., ili na zastavu koju hrvatski vojnici, uz pjesmu »Zovi samo zovi«, dižu ispred srušenog mosta na Novskom ždrilu u operaciji »Maslenica« u siječnju 1993., vijest da je Knin oslobođen koja se Hrvatskom i svijetom proširila drugoga dana operacije »Oluja« mnogima je najvažniji trenutak, a fotografija hrvatskih gardista s hrvatskom zastavom na netom oslobođenoj Kninskoj tvrđavi najdojmljiviji prizor iz Domovinskog rata. Stoga »Oluju« treba slaviti u cijeloj Hrvatskoj, u svakom oslobođenom selu i gradu, naravno i u glavnom gradu svih Hrvata Zagrebu, no glavnom pozornicom proslave pobjedonosne »Oluje« treba ostati Knin, a središnji događaj dizanje hrvatske zastave na Kninskoj tvrđavi u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, uz nazočnost hrvatskih branitelja i članova obitelji poginulih hrvatskih branitelja te državne vlasti!

Nema dvojbe da su, nakon rođenja djeteta, oslobađanje Knina 5. kolovoza 1995., a jednako tako, vezano uz oslobodilačku operaciju »Oluju« i oslobađanje Knina, oslobađajuća presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču 16. studenoga 2012., najvažniji događaji u životu mnogih hrvatskih domoljuba. Jer, kao što je Domovinski rat presudno razdoblje hrvatske povijesti, »Oluja« je presudna operacija toga razdoblja. Ona je vrhunac procesa vojnog oslobađanja okupiranoga teritorija Republike Hrvatske i ne može se promatrati kao izolirani događaj. Značaj »Oluje« i uvjeta u kojima je provedena nije moguće razumjeti ako se zanemari proces obnove velikosrpske politike od sredine 1980-ih i velikosrpska agresija na Hrvatsku od ljeta 1991. godine. Podizanje hrvatske zastave na Kninskoj tvrđavi 5. kolovoza 1995., koju na taj datum ponosno gledamo na tom mjestu svake godine, bilo je završni čin niza oslobodilačkih akcija i operacija (»Cincar« početkom studenoga 1994., »Zima ʼ94« u studenom–prosincu 1994., »Skok 1« i »Skok 2« u travnju i lipnju 1995., te »Ljeto ʼ95« potkraj srpnja 1995), no ne smije se zaboraviti da su temelje za taj niz postavili pripadnici policije i ZNG-a (»jake snage MUP-a«), pretežito dragovoljci, koji su, iako slabije naoružani, u ljeto, jesen i zimu 1991. spriječili JNA te srpske snage iz Srbije i BiH, kao i prosrpske snage iz Crne Gore, da okupiraju teritorij RH do zamišljene granice »velike Srbije«, a potom su godinama boravili na crti bojišnice u svim vremenskim uvjetima, po rovovima i na »ćukama« Velebita, Dinare...

Odgovornost Srbije i velikosrpske politike za rat u Hrvatskoj i BiH

U izvješćima o posljedicama velikosrpske agresije na Hrvatsku ne smije se zaboraviti iskazati zahvalnost hrvatskim braniteljima, posebice poginulima i ranjenima, jer njima dugujemo slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Dakako, treba se sjetiti i svih nedužno ubijenih i poginulih civila, bez obzira na njihovu nacionalnost ili vjeroispovijest. Jer, činjenica je da je uz hrvatski narod i nacionalne manjine u Domovinskom ratu stradao i srpski narod u Hrvatskoj, čija se tragedija očituje i u napuštanju svojih domova uoči i tijekom »Oluje«. Kao što je činjenica da su za tu tragediju odgovorna politička vodstva Srbije i pobunjenih Srba u Kninu, koja ni nakon ustavnih zakona o pravima nacionalnih manjina (prosinac 1991., svibanj 1992), ni nakon međunarodnog priznanja RH 1992., ni nakon raznih prijedloga Vlade RH i »međunarodne zajednice« o mirnoj reintegraciji (čak su odbili i prijedlog o visokom stupnju autonomije, gotovo »državi u državi«), ni nakon vojnih poraza nisu odustala od isključive odluke da će teritorij samoproglašene »RSK«, zapravo okupirani teritorij RH, biti dio Srbije ili da Srba tu više neće biti.

Odgovornost tadašnjih srbijanskih, odnosno srpskih političara za rat u Hrvatskoj (i BiH), pa tako i za operaciju »Oluja«, koja je zapravo bila logičan i neizbježan odgovor na stanje srpske okupacije dijela RH od 1991., jasno je potvrdio i Međunarodni sud pravde u Hagu, utvrdivši da su u Domovinskom ratu »politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelila cilj stvaranja etnički homogene srpske države« (čl. 426), kao i da je to bio kontekst u kojem su počinjeni zločini. I spomenuto potvrđuje da su događaji u RH od 1990. zapravo nastavak velikosrpske politike, čiji je cilj bio uspostaviti zapadnu granicu velike srpske države duboko na teritoriju Hrvatske. O kontinuitetu takve politike svjedoče velikosrpski projekti iz 19. stoljeća i 20 stoljeća, među kojima je i projekt »Homogena Srbija« Stevana Moljevića iz 1941., čiji naziv sugerira što je zapravo bio krajnji cilj velikosrpske politike, cilj koji je, uostalom, prepoznat i u članku 426. presude Međunarodnog suda pravde u Hagu od 3. veljače 2015. godine.

No, živimo u razdoblju u kojem najmoćniji političari u današnjoj Srbiji, ali i pojedine neznanstvene udruge u Hrvatskoj, kao i pojedinci koji zanemarujući izvore i kronologiju događaja, odnosno činjenice, pokušavaju krivotvoriti povijest Domovinskog rata, a agresiju na Hrvatsku iza koje stoji Srbija prikazati kao građanski rat. Pa tako zanemaruju i činjenicu da je vojna operacija u kolovozu 1995. bila jedina moguća i neodgodiva opcija povratka okupiranoga teritorija RH u njezin ustavnopravni sustav. Posebice je neuvjerljivo kad tu činjenicu zanemaruju oni koji su 1990-ih bili izravni sudionici velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH ili su aktivno podupirali velikosrpsku politiku, zbog koje je u jednom razdoblju u Hrvatskoj bilo više od 600.000 prognanika i izbjeglica, »etnički očišćenih« s područja koja su okupirale srpske snage. Konačno, »Oluja« je bila neizbježna upravo zbog sljedbenika velikosrpske politike, poput današnjega srbijanskog predsjednika Vučića, koji je 1995. u pratnji vojvode Vojislava Šešelja srpsko stanovništvo na okupiranom području Hrvatske uvjeravao »da je Glina srpska« i da »Srbi ne žele ništa što nije njihovo, a to je sve istočno od linije Virovitica–Karlovac–Karlobag«. Svoju dosljednost u zastupanju takve politike pokazao je i nakon rata u srbijanskom parlamentu, kad je ponavljajući rečenicu izgovorenu 1995. u Glini zaradio pljesak velikog broja zastupnika. Umjesto ispraznih riječi, spremnost na sudjelovanje u obnovi dijelova Hrvatske koje je razrušilo srpsko topništvo i na obeštećenje žrtava agresije, bio bi dobar temelj za stjecanje povjerenja i uvjerenja da »vučić može promijeniti i ćud, a ne samo dlaku«...

Zaključak: »Oluja« je kruna Domovinskog rata, kraljica svih hrvatskih pobjeda i ponos za vječnost!

Završnu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj, nazvanu »Oluja«, hrvatske snage provele su od 4. do 7., odnosno do 10. kolovoza 1995. godine. Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, kad su pripadnici 7. i 4. gardijske brigade Hrvatske vojske oslobodili Knin. Zbog njegova strateškog i simboličkog značaja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom hrvatskih branitelja. U sljedećim danima hrvatske snage zaposjele su državnu granicu, osigurale je i krenule u pretres oslobođenog prostora sjeverne Dalmacije, Like, Banovine i Korduna (oko 10.500 km²).

Osim zbog strateških razloga, hrvatsko vodstvo je vojnu operaciju »Oluja« bilo prisiljeno poduzeti baš početkom kolovoza 1995. i zato da bi hrvatske snage omogućile Armiji Bosne i Hercegovine da razbije srpsku opsadu Bihaća, čime su spriječeni nova humanitarna katastrofa i zločini kakve su srpske postrojbe pod zapovijedanjem generala Ratka Mladića počinile u Srebrenici u srpnju 1995. (prema podatcima Memorijalnog centra u Potočarima, ubijeno je više od 8000 Muslimana), budući da snage UN-a nisu bile u stanju zaštititi oko 180.000 stanovnika u Bihaću i okolici, koji je, da ironija bude veća, upravo VS UN-a proglasilo »zonom sigurnosti«. Dakako, hrvatsko vodstvo više nije smjelo odgađati »Oluju« ni zbog teškoga gospodarskoga stanja u Hrvatskoj, koje je zbog rascjepkanosti države i nemogućnosti komunikacije svakim danom bilo sve teže, jednako kao ni zbog brojnih prognanika i izbjeglica u Hrvatskoj, koje su od 1991. čeznutljivo čekale na povratak svojim domovima i koje su zbog toga već bile na granici materijalne i psihičke izdržljivosti. Sve to treba uzeti u obzir kad se raspravlja o tome zašto je vojna opcija bila neizbježna i zašto se više nije mogla odgađati, odnosno zašto je »Oluja« pokrenuta baš početkom kolovoza 1995. godine.

Dramatično stanje obrane Bihaća tijekom »Druge bihaćke krize«, čiji bi pad znatno poboljšao poziciju srpskih snaga, odbijanje svih mirovnih inicijativa – i Vlade RH i međunarodne zajednice, čak i »Plana Z-4« koji je Srbima u Hrvatskoj predvidio iznimno široku autonomiju – gotovo »državu u državi«, te već od 1991. neprekidan rad Srba iz Hrvatske i BiH na stvaranju jedinstvene srpske države na okupiranom prostoru RH i BiH – »Ujedinjene Republike Srpske«, koji je upravo pred »Oluju« ušao u završnu fazu donošenja zajedničkog ustava, jasno pokazuju koliko su neuvjerljive tvrdnje da je Hrvatska požurila s vojnim rješenjem i da je trebalo ostaviti još vremena za pregovore. S obzirom na iskustvo cjelokupnoga procesa pregovora o mirnoj reintegraciji okupiranoga hrvatskog teritorija u ustavnopravni poredak RH, zaista je teško argumentirano objasniti pretpostavku da bi vodstvo Srba u Hrvatskoj, da su srpske snage uspjele osvojiti Bihać i u strateškom smislu bitno popraviti svoju vojnu poziciju prema Hrvatskoj, pristalo na pregovore o mirnoj reintegraciji.

Pobjeda hrvatskih snaga u »Oluji« jedan je od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti, jer je njome osigurana sloboda njezinih građana i razvoj Republike Hrvatske te teritorijalna cjelovitost i opstanak u međunarodno priznatim granicama. Naime, nakon pobjede hrvatskih snaga u »Oluji« vodstvu pobunjenih Srba u Hrvatskoj i srbijanskom vodstvu u Beogradu postalo je jasno da bi Hrvatska novom vojnom operacijom oslobodila i preostalo okupirano područje hrvatskog Podunavlja. Izvori srpske provenijencije, u kojima se navode podatci o Vojsci Jugoslavije te o broju i naoružanju srpskih snaga u hrvatskom Podunavlju, kao i o stanju morala među Srbima u hrvatskom Podunavlju, potvrđuju spomenuto.

S obzirom na poznate činjenice, može se reći da je Domovinski rat najsjajnije razdoblje hrvatske povijesti, pogotovo kad se u obzir uzmu okolnosti u kojima se Hrvatska uspjela obraniti od nadmoćnijega velikosrpskog agresora, a potom i osloboditi okupirana područja. Jednako tako, može se reći da je »Oluja« kruna Domovinskog rata, kraljica svih hrvatskih pobjeda i ponos koji ostaje za vječnost. Naša je obveza da činjenice i taj ponos prenesemo našoj djeci.

Izvori i literatura (izbor)

Izvori

HR-HMDCDR = Hrvatska. Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb.

***

»Izvješće u povodu inicijative Vlade Republike Hrvatske, klasa: 004-01/02-02/12, ur. broj: 5030109-02-2 od 10. listopada 2002. godine«, Ustavni sud Republike Hrvatske (predsjednik Suda, dr. sc. Smiljko Sokol), broj: U-X-2271/2002, Zagreb, 12. studenoga 2002.

Glasnik Krajine. Službeni list SAO Krajine i opština: Benkovac, Donji Lapac, Gračac, Knin, Korenica i Obrovac, Knin, 2. srpanj 1991., broj 6.

Hrvatski informativni centar, Zagreb.

Komanda 5. korpusa, Zapovjedništvo GS HVO Bihać od 21. 7. 1995., Obavještajna informacija.

Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. Dokumenti, knjiga 1. Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj i agresija Oružanih snaga SFRJ i srpskih paravojnih postrojbi na Republiku Hrvatsku (1990. – 1991.), ur. Mate Rupić. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, 2007.

Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. Dokumenti, knjiga 2. Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (1990. – 1991.), ur. Mate Rupić. Zagreb – Slavonski Brod: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Baranje i Srijema, 2007.

Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. Dokumenti, knjiga 7. Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (siječanj – lipanj 1993.), ur. Mate Rupić. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2009.

Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. Dokumenti, knjiga 8. Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (siječanj – lipanj 1993.), ur. Mate Rupić. Zagreb – Slavonski Brod: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Baranje i Srijema, 2010.

Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. Dokumenti, knjiga 17. Dokumenti vojne provenijencije »Republike Srpske Krajine« (svibanj – listopad 1995.), ur. Julija Barunčić Pletikosić i Petar Mijić. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2015.

Rezolucija VS UN-a br. 824, 6. svibnja 1993.

Službeni glasnik Republike Srpske Krajine, 28. aprila 1993., br. 1.

Tuđmanov arhiv. Korespondencija predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana od 1990. do 1999. godine, gl. ur. Miroslav Tuđman. Četvrta knjiga, Godine pobjede: 1994. i 1995., ur. Nikica Barić. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, Hrvatski institut za povijest, 2015.

Literatura

Barić, Nikica. Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. – 1995. Zagreb: Zagreb : Golden marketing – Tehnička knjiga, 2005.

Bulatović, Momir. Pravila ćutanja. Istiniti politički triler sa poznatim završetkom. Beograd: Narodna knjiga, Alfa, 2004.

»Gurat ću na svaka vrata«, Vreme, 21. VIII. 1995.

Holjevac Tuković, Ana. Proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja. Zagreb: Despot infinitus, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2015.

Jović, Borisav. Poslednji dani SFRJ. Izvodi iz dnevnika. Beograd: Politika, 1995.

Kačić, Hrvoje. U službi domovine. Croatia rediviva. (2. dopunjeno izdanje). Zagreb: Matica hrvatska, 2006.

Kadijević, Veljko. Moje viđenje raspada. Vojska bez države. Beograd: Politika, 1993.

Kovačević, Radovan, »Ko je doneo odluku o evakuaciji RSK«, Politika, 27. VIII. 1995.

Marijan, Davor. Oluja. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2007.

Oluja pobjede (fotomonografija vojno-redarstvene operacije Oluja, 4. – 8. kolovoza 1995.) / The Storm of Victory (Photomonograph of the Military-Police Operation Oluja/Storm, 4–8 August 1995), ur. Ante Nazor. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2007.

*** Politika, 23. VIII. 1995.

Radelić, Zdenko – Marijan, Davor – Barić, Nikica – Bing, Albert – Živić, Dražen. Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat. Zagreb: Školska knjiga, Hrvatski institut za povijest, 2006.

Saving life / Spasimo život. Care of Civilians after the Operation »Storm« / Zbrinjavanje civila nakon operacije »Oluja«, prir. Slobodan Lang, Branko Čulo, Bosiljko Domazet. Zagreb: Croatian Homeland War Memorial and Documentation Centre / Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Croatian Red Cross / Hrvatski Crveni križ, 2016.

Specijalna policija MUP-a RH u oslobodilačkoj operaciji »Oluja« 1995. (prilozi). Zbornik radova s tematskog okruglog stola, održanog u Zagrebu, 3. kolovoza 2007., ur. Ante Nazor, sur. Gordan Franjković i Ana Holjevac Tuković. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2008. (iz izlaganja general-bojnika mr. sc. Drage Lovrića)

»Srbija će pomoći«, Nin, br. 2329, 18. VIII. 1995., 17–19.

»Svi se boje Srbije«, Intervju, 22. IX. 1995., 6–7.

Vrcelj, Marko. Rat za srpsku krajinu 1991. – 1995. Beograd: Srpsko kulturno društvo »Zora«, 2002.

Žunec, Ozren. Goli život. Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj, knj. I–II. Zagreb: Demetra, 2007.

Ante Nazor ravnatelj je Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata u Zagrebu. Diplomirao je studij povijesti i arheologije (1993) te magistrirao (1999) i doktorirao (2007) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bio je vanjski suradnik Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Zagrebu, a na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru izabran je u naslovno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora u području humanističkih znanosti. Inicijator je i jedan od dvojice autora dvojezične (hrvatsko-engleske) knjige Povijest Hrvata – ilustrirana kronologija (2003). Kao dragovoljac kratko je sudjelovao u Domovinskom ratu (kraj lipnja i početak srpnja 1991. te listopad i studeni 1991), a od listopada 1993. do ožujka 2005. bio je nastavnik povijesti i vojne povijesti u Dočasničkoj školi u Jastrebarskom i na Hrvatskom vojnom učilištu u Zagrebu.