Kraljevstvo, duh i prostor

Prema Hrvatskom jezičnom portalu »izložba« je »mjesto na kojem su prikazani razni predmeti ili djela po određenom odabiru (npr. Svjetska izložba slika)«. Prema Oxford Language Dictionary ona je »javno prikazivanje umjetničkih djela ili predmeta od interesa organizirano u umjetničkoj galeriji ili muzeju ili na poslovnom sajmu«.

»U početku bijaše kraljevstvo« – ulaz na izložbu

Iz gornjega se može zaključiti da izložba uključuje izloške, vrlo često, ali ne i isključivo, umjetničkih djela po nekom posebnom odabiru osobe ili skupine koja ju organizira, čemu se može dodati ilustriranje pojava i događaja od interesa za organizatora i javnost. Izložba prikuplja izloške izvan njihova izvornoga konteksta i slaže ih u skupine/nizove koji posjetitelju iznose priču koju mu organizator želi ispričati. Izlošci se izlažu gotovo bez iznimke u novom, umjetno stvorenom, kontekstu (prostoru) s namjerom da zajedno ispričaju tu priču. Izložba je tako umjetno stvoren ambijent; o vještini i znanju postavljača ovisi do koje će mjere izlošci izvađeni iz svog izvornoga konteksta prenijeti postavljačevu poruku. Izložba je, dakle, priča o nečemu, najčešće vezana uz kreativne djelatnosti ljudskog roda, ispričana izvan izvornog prostora u kojem je nastala. Ne krije da je iluzija stvarnosti koju izlošcima nastoji rekonstruirati u novom i arbitrarno nametnutom prostornom okruženju. Njen uspjeh se mjeri po kvaliteti i uvjerljivosti onoga što izlošci posjetitelju iznose, odnosno rekonstruiraju. Dobra izložba uvijek teži da izlošcima ispriča uvjerljivu priču, iako se ta iz stvarnosti prenosi u umjetni i arbitrarni ambijent. Izložba je dakle priča a njezin uspjeh se, kao uostalom kod svake priče, mjeri uvjerljivošću, komunikativnošću i zanimljivošću njenih oblika i sadržaja. Dobra povijesna izložba stvorit će iluziju realnosti bez obzira na to šte se događa u slučajnom, uglavnom neutralnom prostoru, izvan izvornog vremena eksponata i pred publikom koja nema veze s izvornim potrošačima izloženog materijala. Izložba je priča s vlastitim konvencijama prikazivanja i kao svaka priča, It better be good! Galeristika i muzeologija su, dakle, umijeća za sebe. Rekreiraju pojavnost eksponata izvan izvornoga konteksta sa svrhom, dopuštam si ponavljanje, da iznesu dobru i zanimljivu priču. Ne mora se posebno naglašavati da je takvo izlaganje i u sferi onoga na što s pravom sumnjičavo gledamo kao propagandu. Svaka izložba ima svoj cilj, i It better be achieved. Ne treba posebno naglašavati kako je sve to posebice važno u povijesnim izložbama koje su, htjele-ne htjele, sredstvo promidžbe. I kao takve, dopustite mi još jednom anglizam – They better be good!

*

»Mene je fasciniralo koliko toga ima!« (izjava posjetiteljice na otvorenju izložbe u prisutnosti autora ovog teksta).

»Arhiv u kamenu« – epigrafička svjedočanstva hrvatskoga ranoga srednjeg vijeka

Arheološki nalazi iz Biskupije – Crkvina, prva polovica 9. stoljeća

Pokrštavanje i crkvena obnova: Višeslavova krstionica, Nin, krstionički zdenac, kraj 8. ili početak 9. stoljeća

U Klovićevim dvorima u Zagrebu je 16. listopada 2025. u 19 h otvorena izložba U početku bijaše kraljevstvo. Pod hladnim kišnim nebom okupljenu su publiku, njih oko 1000, pozdravili u muzejskom dvorištu predsjednik vlade Andrej Plenković, potom u ime organizatora ravnatelj Klovićevih dvora Antonio Picukarić, te u ime tima koji je pripremio izložbu voditelj projekta izložbe Dino Milinović.

Već sam duh toga protokolarnog (po definiciji dosadnog) čina bio je začudno drugačiji. »Službena« obraćanja bila su razmjerno kratka, ali sadržajna i poticajna, optimistična. Projicirala su zadovoljstvo u vezi s projektom, najavljujući radost suočenja s čarolijom oživljene baštine. I zatim, u grupama, kratak, uredan i neformalan obilazak izložbe, koji je jasno govorio: dođite opet, veselite se, to je naše i vaše... Nisam se pridružio tom večernjem obilasku, no bio sam u Klovićevim dvorima drugi dan u 11 h, kad se otvaraju vrata, po dužnosti s bilježnicom u rukama i s rijetkim osjećajem ugodnog iščekivanja temeljitog istraživanja onoga šte se letimično najavilo prošle večeri.

Naravno, racionalno govoreći, znao sam »što me čeka«. Ipak, osjećao sam izvjesno ugodno uzbuđenje. Na pozivnici je pisalo: »Izložba povodom 1100 godina Hrvatskog kraljevstva. U početku bijaše kraljevstvo. 16. 10. 2025 – 15. 2. 2026. Galerija Klovićevi dvori«, tiskano preko slike Višeslavove krstionice, predmeta kojim se tradicionalno bilježi početak kršćanstva u Hrvata, iako je sam moguće nastao u Sjevernoj Italiji. I to više od stoljeća prije vremena kad se vjeruje da se Hrvatska proglasila kraljevinom, a to je upravo datum koji ovdje slavimo – godina 925. Stručni bi povjesničar primijetio kako oko godine 800., kad se zaista dogodilo pokrštenje Hrvata, nije osnovano kraljevstvo, nego vojvodstvo unutar sfere vlasti i moći franačke države u kojem je narod – hrvatski – prihvatio nauk Isusa Krista i time ušao u zajednicu naroda Europe. Sumnje glede tog naslova ubrzo su se rastopile nakon ulaska u izložbeni prostor prvoga kata Klovićevih dvora, gdje zapravo počinje izložba.

Hrvatski duh u hrvatskom prostoru

Obilaskom prvoga kata koncepcija izložbe počinje bivati jasnijom. Kat je doista posvećen »kraljevstvu«, razdoblju hrvatske povijesti od dolaska (Troglavac iz Vaćana) do Mohačke bitke. Nije važno da je prvo bila kneževina, pa hrvatsko-ugarska zajednica, trojedna kraljevina, pa asocijacije s Anžuvincima, Korvinima, Jagelovićima... Od pokrštenja oko 800. godine, do Mohača 1526., bila je »Kraljevina«, bila je i država hrvatskog naroda. Postojao je hrvatski prostor i u njemu hrvatski narod i hrvatski duh – dakle i hrvatsko stvaralaštvo.

Epitaf hrvatske kraljice Jelene, sarkofag, Solin – Gospa od Otoka u crkvi sv. Stjepana, 976. godina

Bašćanska ploča, plutej, Baška, Jurandvor, otok Krk, 11/12. stoljeće (oko 1100. godine) i Povaljski prag, kameni nadvratnik, benediktinska opatija sv. Ivana Krstitelja, Povlja, otok Brač, oko 1184. (lijevo)

U nizu prostorija istočnoga krila zgrade ispričana je upravo zacrtana priča o Kraljevstvu (Ishodišta: In principio, Novi narod na karti Europe, Pokrštavanje i crkvena obnova, Elite i kneževski dvor, Doba kraljeva, Kralj na sjeveru, Nova biskupija: Kraljevsko uporište, Trojedna Kraljevina, Frankopani, neokrunjeni kraljevi) od naznake temelja u iliro-keltskim vremenima i onim rimskih imperatora (carski torzo s Visa iz 1. st.) – neizbježna, lagano nabačena potka – do hoda kroz povijest od pokrštenja oko 800. u Biskupiji kod Knina, preko smjene dinastije 1102. do kobnog Mohača 1526. Ta je priča ispričana s velevrijednim osjećajem za likovnost i pravu mjeru, a njene su riječi fragmenti graditeljskoga, klesarskog i slikanog nasljeđa, uz originale, prijepise i faksimile rijetkih pisanih spomenika. Nije riječ o nekom pravocrtnom »razvitku« jer Historia ne djeluje na takav način, no neupitno je Kraljevstvo najavljeno u naslovu izložbe. Koncept hrvatskog prostora ispunjenog nositeljima hrvatskog duha, kojemu je umjetnost hrvatskog naroda ključni glasnogovornik, temeljna je okosnica priče o osnivanju države i početku ucjepljivanja hrvatskog duha u novu domovinu. Što i nije bilo tako teško, jer su domorodci, a i franački »kumovi« hrvatskom doseljenju, ranosrednjovjekovni narodi kojima nije bio problem kovati zajedničku sudbinu s Hrvatima u zajedničkom prostoru i naći zajednički jezik, te se tako u potpunosti opravdava najava iz naslova izložbe i teksta pozivnice. Od početaka, oko 800., postoji fizička jedinica hrvatskog prostora, i duhovna, ona hrvatskog naroda, pod vodstvom narodne dinastije.

Strahovao sam da ćemo ponovno vidjeti hrpe kamenja i tragove boje po dasci i zidu, sve to nabacano, pretpostavlja se, kronološki! No prolazeći dvoranama prvoga kata i shvaćajući da se to nije dogodilo, osjetio sam golemo olakšanje. Stvorio se jedan dojam pripadnosti i kontinuiteta, oblika svojstvenih hrvatskom prostoru (»Kraljevstvu«) i hrvatskom stvaralačkom duhu, otvarajući gotovo sasvim novo područje za dalja razmišljanja i istraživanja. Hrvatska umjetnost (duh) u hrvatskom prostoru (»Kraljevstvo«). Kapa dolje kreatorima izložbe!

Kapa dolje na izboru eksponata i njihovu ležernom i čitkom nizanju. Naravno, oni su najvećim dijelom s područja vječnog svjedoka ljudskog duha – umjetnosti – ovdje primarno radova i fragmenata graditeljstva i klesarstva, no i s onima slike i pisane riječi. Sjajne oltarne pregrade, vrata svetinje nad svetinjama (Koljani, Otres, Šopot...), natpisi, ploče, sarkofazi (Držislava, Svetoslava, kraljice Jelene), likovi hrvatskoga kralja iz Splita, ratnika i duhovnika s Crkvine u Biskupiji, arkanđela Mihajla s Koločepa, gdje se već nazire veliki europski stil romanike, ili ploča poput Baščanske, gdje je pismo ukras a ukras pismo; do zgodne »podvale«, pojave lika sv. Ladislava na Firentinčevu triptihu triju klesanih svetaca iz Trogira koji uključuje sv. Ladislava (vječni simbol »Kraljevstva«) u času kad si je Venecija nasilno osigurala Trogir na duga stoljeća! Država i njen likovni repertoar, pa bila ona kraljevstvo ili u ruhu knežije (vojvodstva su kao i kraljevstva nasljedne države unutar većih »federacija«, za razliku od grofovija / «marke« / koje su u načelu privremeni posjedi njihovih upravljača), priznanje je hrvatskog prostora kao dijela europskog Zapada.

U izlaganju tih najranijih događanja veliku ulogu naravno igraju oblici hrama Božjega i njegov dekor u obliku pleterne skulpture (i, nažalost, gotovo potpuno nestalog oslika). U takvim situacijama uvijek postoji opasnost od naguravanja i ponavljanja. No u ovoj izložbi i kad dolazi do zgnusnuća priče pa tako i njenih materijalnih zabilježbi, gustoća dokaznog materijala opravdana je stanjem na terenu i u vremenu. Da bi se stvorila prava slika treba koji put znati »trpati« pravilno i ukusno. Pri tome ova izložba ima jako dobar osjećaj za mjeru. Još jednom kapa dolje organizatorima. U Hrvatskoj, kako je davno napisao Nikola Jakšić, povodom jedne druge velike izložbe (»Hrvati i Karolinzi«, 2000) ima najviše i najraznovrsnije očuvane pleterne skulpture u svijetu; »trpanje« ranosrednjovjekovnih cjelina i ulomaka u ovoj izložbi nije izraz neznanja ili neukusa – doživljavamo ga kao odraz stvarnosti. Ta dobra, možda da kažemo »organska«, sposobnost izbora resi i ostale dijelove izložbe. Uopće, sposobnost rječitog izbora eksponata i uspostavljanja njihovih dijaloga velika je vizualna i eksplikativna vrijednost ove izložbe: iz očekivane zbrke, red, iz navodne pretrpanosti, zadovoljstvo uz osjećaj bogatstva. A to se prirodno mijenja od sale do sale, od jedne skupine izložaka do druge, kako već priča zahtijeva. Ta priča, priča, priča... o »Kraljevstvu«, njegovu prostoru i njegovim stanovnicima, vođama i dušobrižnicima naroda, jasna i jezgrovita, kako ju uz malobrojne očuvane isprave i vjerodostojne prijepise bilježi umjetnost. Izložba je megaprojekt koji je čitak čak i u detalju. Taj naš rani klesarski sloj, koji smo naučili od Europe i s izvanrednim smislom kako za razgovjetnost oblika tako i misli primijenili na našim spomenicima, dobiva u našem prostoru posebnu dimenziju autentičnosti – što ne vrijedi samo za poznati »arhiv u kamenu« – naši stari prijatelji – natpis Trpimira iz Rižinica, sarkofag kraljice Jelene, Branimirov ulomak iz Muća i kamenica iz Stupova u Biskupiji (možda najbolji pleteri na svijetu), splitski kralj; pa već romanički župan i đakon s Crkvine u Biskupiji. Kameni namještaj starohrvatskih bogomolja rječita je mjera smisla za smještanje klesanog i verbalnog sadržaja unutar arhitektonskih sustava, te zatim tih sustava likovnosti unutar čarobnoga krajolika hrvatske zemlje. Zalazimo, stvarno ili u mislima, pod oltarne pregrade starohrvatskih crkava, ponosne trijumfalne lukove da se poklonimo i suočimo s jedinim pravim Bogom. Izložba nam nije samo ponovno pokazala »što imamo« u smislu povijesne dokumentacije, nego što taj materijal znači u likovnom smislu i danas. Kako naoko skroman, ograničen i visoko stiliziran formalni repertoar u društvu sa slovom i riječi, oblikom i smislom, stvara nepresušan lanac sveukupnoga nacionalnog opusa. Svaki takav pleterni zapis, u zabatu ili luku, na gredi ili ploči je Gesamtkunstwerk smisla i ljepote. Pred našim očima silaze s tih kamenih čuda Višeslavi i Držislavi, Trpimiri i Branimiri, Tomislavi i Suronje.

Zrela i snažna državna zajednica

Iz toga pleternog raja izrasta u 10. i 11. stoljeću jedna sve zrelija i snažnija državna zajednica, koja ne krije svoje daleke kontinentalne korijene, ali zna i prihvatiti što joj nudi nova domovina. Usložuje se graditeljsko tijelo i prostor (Zvonimirov Sv. Petar i Mojsije u Solinu, izvrsno rekonstru­iran), u kiparstvu pojavljuje se ljudska figura i prostorna slojevitost, no i radovi poput splitskoga kralja ne zaboravljaju svoje pletersko podrijetlo; kao ni maštovite vijuge slikanih minijatura nastalih u velikim samostanima Zadra, Osora, Biograda... koji nas podsjećaju na pleterne šume; a nisu li slova glagoljice prirodom nadahnute strukture ispunjene zvukovnim smislom? Prostor i tijelo zgrade se obogaćuje, smisleno se spajaju unutrašnjost i vanjština, ljudski lik raste, buja i preuzevši priču – poput likova na Crkvini u 11. st. – otvara nove puteve dramatskoj prezentaciji koja će procvasti u umjetnosti romanike u Trojednoj Kraljevini, u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, od strogog pripovijedanja Majstora Buvine, trogirskih fantazija Majstora Radovana, klasičnih reminiscencija Majstora ulaznog luka tornja Sv. Duje, nad kojim se diže jedan od najsjajnijih romaničkih zvonika Europe. Podsjetimo se i nadvremenskih fantazija skulpture slavonske romanike ili zidnih oslika istarskoga srednjovjekovnog ladanja. Duguje taj procvat svoj uspjeh i slavu uvelike kraljevstvu zrelo arpadskih vladara Bele IV. i brata mu Hercega Kolomana; vladara, kako sam kaže »moje kraljevine«, a ta je Hrvatska, gdje taj neumorni stvaratelj osniva gradove, poput Vukovara, Čazme i pokušava prebaciti nadbiskupiju u Zagreb, nad kojim gradi svoju utvrđenu vilu Medvedgrad; kamo dovodi radionice iz Francuske i talijanskog mezzogiorna. Glava ratnika i kapitel iz njegova mauzoleja u crkvi sv. Magdalene u Čazmi, grada koji je herceg u suradnji s biskupom Stjepanom Babonićem, kraljevskim kancelarom, sâm osnovao i izgradio pod tvrđavom kraljevskih razmjera, trag su tog još uvijek nedovoljno prepoznatog velikana Hrvatskoga Kraljevstva na ovoj izložbi. Uz slobodni kraljevski grad, kontinent – Regnum Slavoniae – stvara svoju vlastitu kulturu koja traje, kako nam pokazuje primjer novoga ključnog središta, Zagreba, od Ladislava, kad on osniva zagrebačku biskupiju (1097), do pojave Turaka s onu stranu Save.

Dvorana srednjovjekovne Zagrebačke biskupije

Anžuvinska kruna, Zadar, Riznica crkve sv. Šimuna, treća četvrtina 14. stoljeća

Anžuvinsko razdoblje: škrinja za relikviju sv. Šimuna pravednika, Zlatar Franjo iz Milana (oko 1340 – 1400) (replika)

U tom kraljevskom Zagrebu vladari ab urbe condita ostavljaju svoje darove u obliku plašta kralja Ladislava, bjelokosnog plenarija i sjajnih rukopisnih knjiga; sjetimo se onoga fantastičnog anđelčića ranog 15. stoljeća iz Zagreba koji je oduševio publiku na velikoj izložbi Sigismundus, rex et imperator u Budimpešti 2006. Vivat regnum!

Hrvatski je prostor dio europskog prostora – zapravo njegova ponešto radikalnija verzija u smislu malih jedinica, ne osobito dobro povezanih, ali istovrsnih u svojoj bîti. Kao i ostali europski prostor, hrvatski je sklon ladanjskim osobinama, a najbolje djeluje u vremenima kad postoji uspješna i stvaralačka ravnoteža urbsa i rusa. I ovdje, izložba nam je dobro dočarala taj odnos dalmatinskoga grada i hrvatskoga ladanjskog zaleđa, npr., u suočavanju vrhunskih skulptorskih i građevinskih projekata Branimirove Hrvatske (Stupovi, Muć) i dalmatinskoga grada na putu da postane i hrvatski (veliki kiparski zahvati 13. stoljeća srednjodalmatinskih gradova – portal Majstora Radovana, arhitektura i skulptura splitskog zvonika), i još uvijek nedovoljno prepoznatog doprinosa Regnuma Slavoniae, kronične boljke hrvatske humanistike. Nekim od najboljih upravljača Hrvatske poput hercega Kolomana, de facto samostalnog dinasta u predtatarskom vremenu u »Mojoj kraljevini«, kao i sveukup­nom hrvatskom kontinentalnom srednjovjekovlju s pola tisuće ranijih srednjovjekovnih položaja danas prepoznatih u znanosti, treba pokloniti više pažnje u budućnosti.

Prvotni grb Hrvatske, a poslije Dalmacije,
Ostrovica, 14. stoljeće

Statut grada Dubrovnika, prijepis iz prve polovice 15. stoljeća

Od početka 14. st. pa do kobne Mohačke bitke 1526. Kraljevstvo je dio velikih sustava Anžuvinaca, Luksemburgovaca, Jagelovića, Korvina. U tim megaformacijama Hrvatska se pomalo gubi, no ostaju sjajne točke kreativnosti – Dubrovnik, koji zauvijek postaje dio Kraljevstva 1358. i već donosi sa sobom veliku tradiciju ranijega srednjeg vijeka (skulptura Bogorodice iz katedrale) i procvat u renesansnom razdoblju (triptih Nikole Božidarevića), Split i Trogir s neumornim dilerom svih dilera umjetničkih oblika, Jurjem Dalmatincem, na kojeg se i na njegovu čudesnu šibensku katedralu nadovezuje isto tako čudesni Nikola Firentinac, genijalni psiholog u kamenu, i zrelo renesansni rezač kamena savršene preciznosti i oštrine, Ivan Duknović; koji je očarao ne samo svoj rodni Trogir nego i papinski Rim i kraljevski Višegrad. A javljaju se i naši prvi veliki Schiavoni, poput učenika zadarskih zlatara, Franje Vranjanina, koji svojim savršeno dotjeranim i isto tako savršeno misterioznim ženskim bistama zadivljuje cvijet europske renesanse i koji se na ovoj izložbi pojavljuje poprsjem Antonija Baresija, 1470–1471., ponovno u javnosti nakon dugog egzila u Restauratorskom zavodu. Kraljevstvo Hrvata u času sloma daje nemali doprinos kraljevstvu humanističkih oblika ponovno rođene Europe, ne samo u Dalmaciji nego i na sjevernom Jadranu i njegovu zaleđu, domovini neokrunjenih kraljeva, knezova Krčkih – Frankopana, vlasnika »glavnoga grada Hrvatske«, Modruša, koji na vrtoglavom vrhuncu iznad Dalmatine, s ruševinama utvrde i s pola tuceta crkava, i s tradicijom hrvatske kasnosrednjovjekovne, frankopanske metropole već desetljećima čeka sustavnu znanstvenu obradu. A da i ne spominjemo bogatstvo kvarnerskih (Novi, Vrbnik) iluminiranih glagoljaških kodeksa, remek-djela kasnoga hrvatskog srednjovjekovlja. Ili sasvim neočekivanu frankopansku prisutnost u Ogulinu (nadgrobna ploča 15–16. st.). Ne zaboravimo da je tek nešto ranije Martin Frankopan u Oštarijama dao sagraditi gotičku crkvu golemih dimenzija (više od 50 metara duljine) koja dijelom i danas stoji! Taj kraljevski zamah visokoga hrvatskog plemstva najavljuje već u 14. stoljeću pojava genijalnog sitnoslikara, kneza Novaka, viteza dvora Ludovika Velikog i autora fantastičnog misala. Istovremeno, na dvoru Šubića, u Bribiru i Ostrovici, stvara se jedna potpuno osebujna ali vrlo zrela i domišljena umjetnost kasnijega srednjeg vijeka, konglomerat romanike i gotike, zreli iako ladanjski odgovor velikim Anžuvincima u velikim gradovima. Kao izvanredno zanimljiv kuriozum izložba nam nudi golemi frankopanski oltar iz 1520. nizozemskog slikara Jana van Scorela (prikazan u kopiji).

Zaključno, »drugi kat« nas vodi od stvaralačke groznice nove kršćanske države u srcu Europe, preko trijumfa zreloga srednjeg vijeka i renesanse, do usporavanja, gotovo zaustavljanja zamašnjaka kulturnog djelovanja, kao i općenito »Kraljevstva«, u vremenima rasapa i turskih osvajanja. Kraljevstvo je bilo. Kraljevstva više nema. No ostaju Hrvati. Ne mogu dovoljno naglasiti važnost implicitne poruke ove izložbe – onoga što je po mom mišljenju čini zaista epohalnom. Da u hrvatskom prostoru postoje razdoblja sklada između koherencije prostora i kreativnosti hrvatskog duha, i onda kad hrvatski prostor praktički nestaje; no hrvatski se duh ne gasi. Gdje smo mi, ondje je Hrvatska! To je ključna poruka prvoga kata.

Od Reliquiae Reliquiarum do Croatiae Redivivae

Hrvatsko Kraljevstvo u megasustavima poput onih anžuvinskih i jagelonskih u 14. i 15. stoljeću nema Buvinu i Radovana. Najbolje što moćni Ludovik Anžuvinac može ponuditi za proslavu Zadarskog mira 1358. je Francesco da Milano i škrinja sv. Šimuna, zgodan strip u pohvalu naručitelja s odjecima kasnoga giottisma. A kakve velikane rađa Dalmacija u času kad se lomi između Venecije i Turaka! Petnaesto stoljeće je razdoblje nestanka hrvatskog prostora, drobljenja i preslagivanja, u beskonačnim sukobima raznih silnika – Luksemburgovaca, Anžuvinaca, Korvina, Celjskih, Jagelovića, Habsburgovaca, Iločkih, Hunyadija, Brankovića... Još jedan prostorni monstrum nastaje tijekom prve polovice 16. stoljeća, vezan uz izgradnju Karlovca i sličnih utvrđenja. To je Vojna krajina, gdje habsburške vlasti nastanjuju prebjege dobrim dijelom pravoslavne vjeroispovijesti kao obrambeni kordon prema Turcima.

Ukratko, od Mohača 1526. do Požarevačkog mira 1718., dvije stotine godine nema Hrvatske, nema hrvatskog prostora, samo džepovi Hrvata izbjeglica u vlastitoj zemlji (i izvan nje) između Turaka, Habsburga i Krajine. Kad 1671. bečki dvor guši pobunu Zrinskih i Frankopana, nestaju i zadnji tragovi većih formacija pod nadzorom hrvatske elite. No dok je Hrvatska između 1525. i 1718. nestala, narod se uspio čudesno očuvati, i nakon 1700. poći u novu avanturu stvaranja države i nacije. A ta je krenula iz očuvanih gradskih jezgri, ponajprije Zagreba i Dubrovnika, te iz rijetkih izvangradskih područja gdje se koliko-toliko očuvala hrvatska tradicija – hrvatska Istra i Primorje, Gorski kotar, Zagorje, Međimurje, Prigorje, Podravina, Zapadna Slavonija. Premda se tijekom 18. stoljeća grad postupno afirmira kao središte društvenoga, komercijalnog i kulturnog života, umjetnost i kultura zrelog i kasnog baroka je u prvom redu ladanjska i »narodna«. Uvlači se u svaku poru svjetovnog i crkvenog života i stvaralaštva, nerijetko je čak i sumnjive kvalitete, ali u općem zbrajanju postaje nesumnjiv izraz jednoga novog oduševljenja svijetom i životom. Obnovila se Branimirova Hrvatska! Vratili smo se na prvi kat!

I to, vjerujem, pogađa bît hrvatskog baroka, kazuje nam vrlo jasno da nema iznimnih, velikih, izabranih projekata, spomenika, i umjetnika, nego bujice stvaralaštva usijale ljudske mašte. Čudesan je taj hrvatski barok čak kad je i nemušt i nedorečen. I kad ne nudi kvalitetu oblika i sadržaja, zrači zažarenošću novih životnih početaka. To je svijet koji će s vremenom iznjedriti Gjalskog i Leskovara, Gervaisa i Kumičića, pa konačno i Miroslava Krležu.

Frankapanski brevijar: Njemačko-rimski brevijar / Breviarium Romanum, Venecija, 31. listopada 1518. godine

Dvorana Frankapana: Jan van Scorel, triptih Sveto rodbinstvo, Sv. Kristofor i sv. Apolonija (1520) (fototapeta), izvornik u župnoj crkvi sv. Martina u Obervellachu (Austrija)

»Zvir« – brodski kip (pulena) s pramca hvarske galije sv. Jeronima koja je sudjelovala u bitki kod Lepanta 1571. godine i pulena obitelji Cippico u obliku pijetla, ratna uspomena iz Lepantske bitke

Hrvatsko se plemstvo u 18. st. počinje useljavati u gradove, dakle ladanje ulazi u grad i donosi svoj osjećaj za pravu mjeru; u Hrvatskoj nema velikog plemstva, pa tako ni Versaillesa. Biskupska palača u Zagrebu (1723–1748) primjer je monumentalnog pothvata u srcu Hrvatske. Njeno pročelje na dvorišnoj strani, preko puta južnog broda katedrale, suzdržanom artikulacijom površine i dugom horizontalom prizemne arkade ulazi u ravnopravni dijalog sa svojim velikim susjedom.

A na razini intime zraka, vode i sunca u časovima najgorih jada izdižu se fantastični i fantastično ambijentirani dubrovački ljetnikovci rame uz rame sa surim crkvama-tvrđavama. Vraćamo se na čas na već spominjano. Ta jedva postojeća zemlja koju će nam koje stoljeće kasnije, sam sebi na čudo, otkriti Ivan Lučić Lucius, gradi katedralu svih renesansnih katedrala, onu u Šibeniku, ne po nekoj učenoj doktrini kakvu se upija kod veleumnog Filaretea u Rimu, nego po spoju toga velikoga bjelosvjetskoga humanizma s nerazmjerno velikim geniusom loci zemlje koje više nema, ali koja živi u svojim ljudima – u onim Klovićima, Lauranama, Medulićima, Benkovichima... Hrvatske nema, ali Antun Vrančić vodi veliku europsku politiku, a njegov nećak Faust jedan je od predvodnika prirodnih znanosti. U izoliranim točkama u toj nepostojećoj Hrvatskoj, koja je izgubila sve u žrvnju Krbave i čakovačko-ozaljske urote, zemlje koju brane one teške kamene lutke, grozni bojovnici bezizglednih megdana, kakvi paradiraju zidovima ovih izložbenih sala, titra plamičak uljudbe i nade. Hrvatska je zgažena turskim kopitom, ali Toma Bakač Erdődy najavljuje rat Sultanu i oslobađa svoju djedovinu – Moslavinu.

Čudesan je taj hrvatski barok čak kad je i nemušt i nedorečen. I kad ne nudi kvalitetu oblika i sadržaja, zrači zažarenošću novoga životnog početka. Voljeli ga mi ili ne, ta eksplozija stvaranja posebice u staroj Pannoniji Savii čini barok velikim poglavljem u umjetnosti hrvatskog prostora i jednim od njegovih najautentičnijih i najplodnijih oblika. A to znači i sklad prostora, zemlje i duha. Takav izljev kreativnosti Hrvatska neće ponovno doživjeti tako skoro.

Godine 1700., netom nakon »oslobođenja«, hrvatski je pisac, jezikoslovac, tiskar i političar Pavao Ritter Vitezović objavio knjižicu od 32 stranice na latinskom pod naslovom Croatia rediviva. Vitezović (Senj, 1652. – Beč, 1713) tipična je hrvatska sudbina. Otac mu je Alzašanin koji je služio kao graničarski časnik, majka Hrvatica. Osoba velikog talenta, energije i poštenja, beskrajno je zadužio svoju zemlju i narod, za što je dobio samo prijezir, podmetanje i siromaštvo. Značaj Vitezovićeve djelatnosti sadržan je u naslovu knjige. Autor naime prepoznaje važnost trenutka kad bi se Hrvatska nakon dva stoljeća mogla ponovno sastaviti, i sve se hrvatske zemlje vratiti pod jednu vlast. A ta je habsburški car kao kralj Hrvatske. Regnum redivivum!

Postbarokno razdoblje prosvjetiteljstva, Napoleonove Ilirije, 1848., Nagodbe, Prvoga svjetskog rata i sloma Austro-Ugarske inauguriraju portreti Marije Terezije i Josipa II., a zatvara portret Karla II. Kao teme nameću se politika i prikazi političkih i javnih ličnosti (Ivan Kukuljević Sakcinski, Josip Juraj Jelačić, Ante Starčević, Eugen Kvaternik, Dragutin Khuen-Héderváry, Ivan Mažuranić...), prikazi ključnih događaja, političkih i gospodarskih, stvarni i alegorični, ilirski pokret, Hrvatsko-ugarska nagodba i njeno nasljeđe. Prikazi gospodarskih pothvata i postrojenja (ceste, posebice one prekovelebitske, industrijski pogoni...) također su ključne točke tog programa. Imponira broj kvalitetnih umjetnika koji su se upustili u te pothvate kroz medij svojeg stvaralaštva.

Monumentalni display hrvatskog Ustava vraća nas u stvarnost. No nije sve gotovo!

Prizemlje. ENVOI 1925.

Priča o hrvatskom duhu i hrvatskom prostoru, vješto iznesena na dva opisana kata, ovdje se prekida. Lakuna između Croatiae redivivae i Croatiae liberatae ipak nije potpuna. To svjedoči jedna manja priča o hrvatskoj suverenosti, »kraljevstvu«, ispričana u prizemlju. Povodom 1000. godišnjice Hrvatskoga Kraljevstva organizirana je 1925. u Zagrebu Kulturno-historijska izložba grada Zagreba, koja je pozdravljena na ovoj sadašnjoj izložbi kao »promišljena potvrda hrvatske državnosti«. Ta je izložba, odnosno očuvani i dostupni eksponati, koji se nalaze u Hrvatskom povijesnom muzeju, dijelom, prikazana u prizemnom prostoru Klovićevih dvora, kao sasvim zgodan envoi iskustvu koje smo stekli na gornjim katovima.

Franjo Vranjanin (Vrana kod Zadra, oko 1430 – Avignon, 1502): Poprsje Antonija Barresija, Palermo?, oko 1470–1471.

Croatia rediviva. Otkriće povijesti: Škrinja povlastica, 1643. (u sredini)

Znakovito je da se uz očuvane prikaze povijesnih ličnosti i prizora, srednjovjekovnih ulomaka sa zagrebačke katedrale i sl., izlažu i relevantni izvadci iz knjiga, pa i reference na nove medije, fotografiju i film, javni tisak (npr. prijenos posmrtnih ostataka Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, posvećenje Sokolske mogile u Maksimiru i sl.). Dakle, 1925. nije šutke prošla kroz hrvatski medijski prostor. Kraljevine više nije bilo, ona je prestala postojati 1918., odnosno, utopila se u Kraljevini SHS. Ali sjećanje na nju nije se time izbrisalo. To općenito sjećanje hrvatskog naroda i njegova odanost prostoru u kojem živi već više od 1000 godina u temeljima je i postupaka koji su devedesetih godina prošlog stoljeća doveli do obnove hrvatske države (ako ne i nominalno »kraljevine«), zemlje u kojoj hrvatski narod i hrvatski duh slobodno i suvereno žive u hrvatskom prostoru.

Izložba 1100 godina hrvatskog kraljevstva – U početku bijaše kraljevstvo izložba je ideja (možda čak i ideje), što je, vjerujem, jako dobro. Stoga se u ovom osvrtu nismo odviše bavili pojedincima i pojedinim spomenicima, nego za posjetitelja i čitatelja, budućeg, pa i prošlog, pokušali izvući bit stvari. Vjerujem da smo time pogodili i bît zamisli organizatora i autora izložbe. Opstali smo kao narod i tako smo očuvali i svoj životni prostor. Bilo je uspona i padova, no iako neispričan, u ovoj priči postoji happy end. A to smo MI! Održali smo se na zemljovidu svjetske zajednice naroda. Nije bilo lako. A naša uljudba i njena opipljiva komponenta – umjetnost – dala je nemali doprinos tom sretnom završetku.

Molim rundu aplauza za predlagače, kreatore i izvođače ove izložbe. I za sve nas!

Vladimir Peter Goss (Gvozdanović) je profesor emeritus Sveučilišta u Rijeci. Povjesničar je umjetnosti, pisac i novinar. Doktorirao je na Cornell University, a predavao je na University of Michigan, University of Tel-Aviv, University of North Carolina – Chapel Hill, na Sveučilištu u Zagrebu i Sveučilištu u Rijeci. Autor je ili suautor 19 knjiga ili kataloga te 116 znanstvenih studija. Bavi se ranom srednjovjekovnom umjetnosti, problematikom prostora i umjetničke kritike.