Kapitalno djelo hrvatske muzikologije

Godine 1922., dakle prije više od sto godina, skladatelj i muzikolog Božidar Širola je u prvoj tiskom objavljenoj povijesti hrvatske glazbe, Pregledu povijesti hrvatske muzike, zaključio izlaganje o Ivanu Zajcu (1832–1914) sljedećim tekstom: »Studije o cjelokupnom radu njegovom nije još nitko napisao. Možda je to i suviše velik posao, pa je dosada mnogo njih – vidjevši to – prezalo pred njim.« A tako je ostalo do danas. Dosad su naime o Ivanu Zajcu napisani brojni publicistički, stručni i znanstveni radovi, a njihova brojnost, može se reći, korespondira s njegovim golemim skladateljskim opusom (prema novijim uvidima broji između 800 i 1000 skladbi). Prvi značajan iskorak u istraživanju Zajčeva djela učinio je pedesetih godina prošloga stoljeća Hubert Pettan, objavivši Popis skladbi Ivana Zajca (1956) te inicirajući istraživanje njegova opernog stvaralaštva. Osamdesetih i devedesetih godina slijedili su prvi pokušaji usustavljivanja istraživanja; 1982. godine održan je znanstveni skup u povodu 150. obljetnice Zajčeva rođenja te je objavljen i zbornik radova, a devedesetih je u Rijeci pokrenut istraživački projekt o Ivanu Zajcu, održana su dva skupa, ali je nakon objavljena dva zbornika projekt nažalost zaustavljen. Posljednji je znanstveni skup posvećen Zajcu održan 2014. godine u povodu 100. obljetnice Zajčeve smrti i također zaključen relevantnim zbornikom. U mnoštvu raznolikih radova, od publicističkih do znanstvenih, Ivan Zajc je bezrezervno predstavljen kao najistaknutiji hrvatski skladatelj druge polovice 19. stoljeća, poglavito nakon 1870., kada je iz Beča došao u Zagreb, gdje je imao ključnu ulogu u profesionalizaciji glazbenog života grada. Međutim, o njegovu skladateljskom opusu, koji zbog svoje opsežnosti zapravo nije u potpunosti spoznat, postoje različiti ali relativno malobrojni analitički pristupi i interpretacije pa njegova analiza, a potom i revalorizacija ostaje najvećim izazovom istraživačima i autoru/autorima (pre)dugo iščekivane monografije. Najnoviji prilog na tom putu kapitalno je djelo Rozine Palić Jelavić, knjiga Ivan pl. Zajc. Hrvatska nacionalna povijesna operna trilogija. Mislav – Ban Leget – Nikola Šubić Zrinjski.

***

U knjizi su u monumentalnom opsegu od 933 stranice predočeni rezultati višegodišnjih autoričinih istraživanja usredotočenih na navedenu Zajčevu nacionalnu opernu trilogiju. Na temelju istraživanja primarnih izvora, koji ponajprije uključuju notnu građu ‒ kako autografe, rukopise i prijepise tako i tiskana izdanja partitura, glasovirskih izvadaka, odlomaka i dr. ‒ potom također zvukovne i video zapise, tekstne predloške i libreta, historiografske i dokumentarne izvore te također na temelju sekundarnih izvora poput skladateljeve korespondencije, hrvatskoj i inozemnoj literaturi i dr. Rozina Palić Jelavić izlaže svoje analitičke prosudbe a potom i zaključke. Nakon Predgovora njezin narativ podijeljen je na pet temeljnih poglavlja: Uvodna razmatranja, Polazišta, Kulturološki aspekti nastajanja operâ Mislav, Ban Leget i Nikola Šubić Zrinjski, Tekstno-glazbeno tkivo Zajčevih operâ Mislav, Ban Leget i Nikola Šubić Zrinjski i Zaključna razmatranja. Slijedi opsežna biblio­grafija te brojni prilozi, u kojima se izlažu sadržaji tih triju opera, podjela opernih uloga (»rola«) na praizvedbama, popis izvedaba od vremena njihove pojave do 1914. godine, tablice glazbenih brojeva/prizora i orkestracije, popis izvora (korištene i/ili konzultirane) notne građe, rukopisnih i tiskanih libreta, knjižne građe (literarnih predložaka za libreta), radiosnimki, videozapisa i filmskih zapisa opera. Priloge zaključuje devet posvetnih pjesama Ivanu pl. Zajcu od Ivana Trnskog, Josipa Eugena Tomića, Augusta Šenoe, Augusta Harambašića, Božidara Kukuljevića Sakcinskoga, Ljudevita Varjačića, Stjepana Leppéea i Anke Tkalčić te jednoga neutvrđenog autora, a cijelu knjigu sažetak na engleskom jeziku, tablica akronima i kratica te indeks imena. Valja ovdje istaknuti da je sam tekst opskrbljen s 1366 bilježaka, 28 fotografija, 154 tabelarna prikaza te brojnim notnim primjerima.

Iz same dispozicije građe potpuno je razvidno da je ovdje riječ o iznimnom postignuću, ne samo muzikološkom nego i kulturološkom u najširem značenju. Stoga ne mogu odoljeti da ne izrazim svoje čuđenje nad odbijenicama što ih je Hrvatsko muzikološko društvo dobivalo od uglednih izdavača kojima se nudilo suizdavaštvo, čak i od onih kojima je promicanje hrvatske kulture i znanosti zapravo primarna zadaća. U svakom slučaju, objavivši ovu knjigu kao 23. u nizu Muzikološke studije, Hrvatsko muzikološko društvo još je jednom potvrdilo svoj neupitni status vodećeg izdavača hrvatske muzikološke literature i promotora hrvatske muzikologije uopće.

Već isticani pozamašni opseg, ali i gusto sadržajno tkanje ove knjige, Rozina Palić Jelavić otvara upozoravajući na činjenicu da unatoč općem dojmu o potpuno poznatom i prihvaćenom Zajčevu skladateljskom opusu, taj je opus zapravo »djelomično i/ili uglavnom nedovoljno znanstveno (analitički) proučen pa tako i u svojoj cjelovitosti nedostatno sagleda(va)n i valoriziran«. Stoga autorica svoje izlaganje počinje upravo promišljanjima o dosadašnjim istraživanjima Zajčeva stvaralaštva, stanju istraživanja njegova opernoga stvaralaštva, izvorima i stanju (notne i druge) građe, društvenopolitičkom, ideologijskom i kulturološkom ozračju u hrvatskim zemljama u drugoj polovici 19. stoljeća, ideji nacionalnoga, uključujući u svoju raspravu problematiku nacionalnoga prije i u doba Zajčeva djelovanja te u samoga Zajca, utjecajima na stvaranje Zajčevih nacionalnopovijesnih operâ, izvorima (pjesmaricama i zbirkama) narodnih napjeva kao mogućih ishodišta poticaja u oblikovanju glazbenih tema ‒ raspravljajući usto o mijenama u poimanju terminâ folklorna/narodna glazba ‒ potom o recepciji hrvatske nacionalne povijesne operne trilogije u doba njezina nastanka te o odjecima u tisku. Ovdje prezentirano mnoštvo podataka, koje je praćeno bogatom kontemplacijom a nije lišeno ni autoričina emotivnog naboja, kontekst je u koji Rozina Palić Jelavić uranja središnji i najopsežniji dio svoje knjige, odnosno fascinantnu analizu jedinih Zajčevih nacionalnopovijesnih opera, kojom postupno skida stanovitu koprenu, poglavito s Mislava (1870) i Bana Legeta (1872).

To poglavlje naslovljeno, kako je već navedeno, Tekstno-glazbeno tkivo Zajčevih operâ Mislav, Ban Leget i Nikola Šubić Zrinjski, započinje predstavljanjem literarnih ishodišta libreta; za operu Mislav to je bila narodna pripovijetka Dobra djeca iz zbirke Slovanska čitanka (Prag, 1863–65) češkoga književnika Karela Jaromira Erbena, za Bana Legeta povijesna zbivanja iz 10. stoljeća iz knjige De regno Dalmatiae et Croatiae povjesničara Ivana Lučića (Amsterdam, 1666. i 1668) te za Nikolu Šubića Zrinjskog dramski tekst Zriny (1812) romantičkog pjesnika Josepha Haydricha Theodora Körnera, izvedbom koje je, među ostalim, 1834. godine otvoreno tzv. Stankovićevo kazalište u Zagrebu. Na tim su inspirativnim modelima s karakterističnim romantičkim temama, od bajke i legende do povijesnog događaja, građeni libreti Franje Markovića (Mislav), Ivana Dežmana (Ban Leget) i Huga Badalića (Nikola Šubić Zrinjski). Kompleksnom analizom, od jezičnih do sadržajnih čimbenika, Palić Jelavić progovara o dramskom prostoru i vremenu i njihovu suodnosu s glazbenim izričajem, nadalje o ulozi dramskih likova u formiranju dramskih situacija i o tipologiji glasova kao nadgradnji tih ulogâ te o tipologiji situacija, koja iz njih proistječe. Potom slijedi minuciozna, filigranska, umrežena, usporedna, može se reći virtuozna, klasična muzikološka analiza svih triju opera s motrišta formalne strukture u cjelini, zatim pojedinih brojeva i prizora, dramaturškog aspekta i dramaturgije libreta, glazbene dramaturgije, vizualnih, odnosno scenskih aspekata, melodijske/vokalne misli u opernome tkivu, potom analiza kategorija/tipova melodije (vokalnih temâ) i melodija vokalne dionice s obzirom na karakter/ugođaj, harmonijskih i ritamskih postupaka, operetnih utjecaja, orkestracije. Pritom pronalazi srodnosti triju opera u pogledu ideje/motivike (povijest Hrvata u sadržaju svih triju opera, motivi hrabrosti i žrtve, kršćanski idiom), na planu skladateljskih postupaka (glede uloge tonaliteta, ritamskih modela, glazbenih motiva, folklorizama i dr.), u pogledu semantičkih (značenjskih) obilježja/odrednica (pojmovi i sintagme kao ideologemi prisutni u svim operama, primjerice u boj, za dom te simbolika mača). Nadalje se dubinski ponire u pitanje nacionalnih i internacionalnih utjecaja i analogija, kako u libretima tako i u glazbi samoj. U glazbenom sadržaju Palić Jelavić razotkriva nacionalni idiom u inspirativnim tragovima glazbenofolklorne provenijencije, s jedne strane, te, s obzirom na istaknutu ulogu zborova, s motrišta nacionalnih i romantičarskih ideja u zborskim ulomcima, s druge strane. Također istražuje nacionalno u vizualnim konceptima scenografije i kostimografije. Njezinu strastvenom istraživačkom oku ne promiču ni utjecaji talijanske, njemačke, francuske, srednjoeuropske i slavenske operne tradicije. Na tom planu posebnu pozornost usmjerava na poveznice s Verdijevim, Wagnerovim, Meyerbeerovim, Glinkinim, Smetaninim opernim stvaralaštvom, a dotiče se i Erkelova. Sve su to čimbenici koji Palić Jelavić vode do čvrstog zaključka: »Naime, bez imperativa unosa nacionalnoga idioma, prosudba o nacionalnoj operi kao dodiru glazbeno--scenske vrste i nacionalnog identiteta ovisila je o trenutku koji se podudario s intencijom vremena i stvaranja i u kojemu se ostvarilo ozračje ʽnarodnogaʼ, a manje o izvanjskim prepoznatljivim znacima ostvarenima određenim skladbenim postupcima u glazbenome (opernom) tkivu. Sudeći prema pozicioniranju srodnih djela toga doba, nacionalna je opera ovisila o tomu je li uspjela u dovoljnoj mjeri rezonirati s političkim i društvenim okolnostima sredine i trenutka, dotično je li bila kao takva prepoznata, te o njezinu odjeku u javnosti, pri čemu je publika (posredovanjem tiska/kritike kao ʽglasaʼ javnosti) bila konačni prosuditelj. Za stvaranje i/ili formiranje nacionalne opere glazbeni je izričaj, štoviše, imao sporednu važnost; prožimanjem svih čimbenika, napose sadržajem i temom, koja je bila u prvom planu, pojedina je opera mogla postići znatnu popularnost i steći nacionalni status.« Cijelo poglavlje zaključuje posebnim osvrtima na zborski broj/ulomak U boj i, s obzirom na jedinstveno mjesto što ga opera Nikola Šubić Zrinjski (1876) zauzima u kolektivnoj memoriji, ovdje se o njoj progovara s motrišta recepcije i percepcije njezine simbolike. Zrinski i opera Nikola Šubić Zrinjski promatraju se kao paradigme; povijesna se istina o Nikoli Šubiću Zrinskom, kako ističe autorica, »pretvarala i pretvorila u baštinjenu priču ‒ napisanu i/ili u predaji sačuvanu ‒ u kojoj su se mogli ustanoviti određeni ideologemi, a ti su se ideologemi preslikali i u operno djelo, sukladno podudarnosti povijesne s tematskim slojem operne priče«.

Naposljetku, kontinuirano prateći misao glazbenog povjesničara, kritičara i skladatelja Augusta Wilhelma Ambrosa (1816–1876) »umjetničko djelo dio je opće duhovne klime, duha vremena (Zeitgeist)«, što ga je autorica izabrala za glavni moto svoje knjige te situiravši trilogiju u odgovarajući društveni i kulturni milieu, Rozina Palić Jelavić u Završnim razmatranjima donosi na temelju svih prije provedenih analitičkih postupaka konačne zaključke o značenju i mjestu Zajčeve nacionalnopovijesne operne trilogije u kontekstu Zajčeva stvaralaštva i onodobne hrvatske i inozemne glazbe, pritom redefinirajući (pre)česte glazbenohistoriografske prigovore trilogiji, kojoj su se većinom pripisivale značajke belcanta a odricale komponente nacionalnog idioma. Palić Jelavić je, međutim, potpuno jasno pokazala i dokazala da sve tri opere u značajnoj mjeri sadrže i elemente nacionalnih opera, od domoljubne herojske tematike do folklorističkih asocijacija, te je kao takva postala i ostala nacionalnim simbolom. Zajc je svojom opernom trilogijom, prema autoričinu nepobitnom sudu, nedvojbeno uspostavio »hrvatski nacionalni operni kanon«.

Knjiga Ivan pl. Zajc. Hrvatska nacionalna povijesna operna trilogija. Mislav – Ban Leget – Nikola Šubić Zrinjski Rozine Palić Jelavić izravno svjedoči o njezinu nezadrživu, istraživačkom nervu i iscrpnom radu, s jedne strane, te o sposobnosti vrsnog, rafiniranog kritičkog i analitičkog pristupa izvorima i literaturi, o umijeću analitičkog i sintetskog izlaganja spoznaja, a napokon i o vrhunskoj valorizaciji građe, s druge strane. U začudnom znanstvenom akribijom pisanoj knjizi prvi se put te opere promatra i razložno analizira s predstavljenih motrišta, donoseći u hrvatski muzikološki krajolik (a i šire) nov i važan prinos dosadašnjim uvidima. Ovaj opus magnum Rozine Palić Jelavić svojim opsegom i sadržajem nadilazi dosadašnja istraživanja i izdanja o Zajčevu skladateljskom opusu te postaje kapitalnim djelom hrvatske muzikologije. Premda je u prvom redu namijenjena muzikolozima i povjesničarima glazbe, ova knjiga mnogim svojim elementima postaje zanimljiva kroatistima, kroatolozima, teatrolozima, povjesničarima umjetnosti te svima ostalim istraživačima hrvatske kulturološke prošlosti i nadasve budućim istraživačima Zajčeva života i skladateljskog djelovanja. Ukratko, knjiga Rozine Palić Jelavić, Ivan pl. Zajc. Hrvatska nacionalna povijesna operna trilogija. Mislav ‒ Ban Leget ‒ Nikola Šubić Zrinjski impozantan je i respektabilan znanstveni prinos hrvatskoj muzikologiji i humanističkim znanostima uopće, kojim je »visoko postavljena ljestvica« svima budućim istraživačima golemoga Zajčeva skladateljskog opusa.

Sanja Majer-Bobetko, muzikologinja, do umirovljenja 2020. godine znanstvena savjetnica u trajnom zvanju na Odsjeku za povijest hrvatske glazbe HAZU. U razdoblju 2006–2025. glavna urednica časopisa Arti musices, 1990–2007. predsjednica hrvatske nacionalne komisije RILM-a (Répertoire international de Littérature Musical), 2004–2009. i 2014–2019. dopredsjednica Hrvatskoga muzikološkog društva, a u razdoblju 1981–1994. predavačica (u statusu vanjske suradnice) na studi­ju kroatistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autorica je šest knjiga i devedesetak znanstvenih radova te brojnih stručnih radova iz svojega znanstvenog područja.