Filip Lukas, veliki hrvatski geograf i geopolitičar prve polovice 20. stoljeća

Početci Lukasova djelovanja do prvih godina Kraljevine SHS

Nastavljajući se na geografska i geopolitička promišljanja Stjepana Radića: Suvremena Hrvatska i Južni Slaveni / La Croatie actuelle et les Slaves du Sud (Pariz, 1899), Hrvati i Srbi (1902), Moderna kolonizacija i Slaveni (1904), Jakost i temelj Hrvatske (1907) i dr. te na Politički zemljopis hrvatskih zemalja (1918) Ive Pilara, među prvima je geograf, povjesničar i teolog don Filip Lukas (Kaštel Stari, 29. travnja 1871. – Rim, 26. veljače 1958) već 1925. usustavio raspravu o političko-zemljopisnom položaju i geopolitičkim okolnostima Hrvatske. Uz Ivu Pilara smatra se utemeljiteljem hrvatske geopolitike i političke geografije. Zaslužan je, tada u pionirskom razdoblju hrvatske suvremene geografije, i za utemeljenje naše ekonomske i kulturne geografije. Kao znanstvenik i profesor Lukas je bio iznimno plodan autor. Napisao je dvjestotinjak znanstvenih, stručnih i popularnih radova te 12 knjiga iz zemljopisa i povijesti. Njegova djela mogu se razvrstati na zemljopisna (najviše iz područja geopolitike i političke geografije, antropogeografije) i kulturno-povijesna.

Suvremenik velikoga hrvatskoga geografa Milana Šenoe, tek dvije godine starijega, Filip Lukas se svojim znanstvenim zanimanjem, radom i djelima do 1925. već bio svrstao među važnije hrvatske društvene geografe. Može ga se smatrati začetnikom novih geografskih disciplina – ekonomske i političke geografije te geopolitike u Hrvatskoj jer je pionirski prionuo obradi aktualnih tema stvarajući temelje njihova razvoja (Hameršak, Klemenčić, 2018). Tomu su svakako pridonijeli vrsno gimnazijsko obrazovanje koje je stekao u Zadru i Splitu (maturirao 1892), završeni studij bogoslovije u Zadru (1892–1896., zaređen 1895) te svećenička praksa 1897–1900., kada je bio kapelan župe u Muću. No, studij geografije i povijesti u Grazu koji je završio diplomiravši 1906. u Beču (ondje su studirali i geografi Ivo Juras i Ivo Rubić, a Artur Gavazzi je i doktorirao) potvrdio je njegovo životno opredjeljenje da postane poznavatelj geoprostorne i povijesno-zemljopisne problematike te njezin prenositelj na mlađe naraštaje. Još tijekom studija, od 1901. zaposlio se kao suplent na Nautičkoj školi u Dubrovniku, iz koje je 1907. kao član Hrvatske stranke zbog pristajanja uz politiku »novoga kursa« otpušten. Od 1907. do 1911. bio je profesor u gimnaziji u Sušaku, potom i na Trgovačkoj akademiji u Zagrebu (1911–1918), dakle tijekom rata, a imenovan je i ravnateljem Trgovačke akademije u Rijeci te povjerenikom za srednje škole.

Već je 1906. u Dubrovniku, u antropogeografskoj studiji Utjecaj prirodne okoline na stanovništvo Dalmacije raspravljao važnost i utjecaj primorskog okoliša na tjelesne i duševne osobine stanovništva pokrajine, ističući povoljan utjecaj morske obale na razmještaj i okupljanje stanovništva te utjecaj raznih vrsta tla na kulturni i gospodarski razvoj (Švab, 1995). Problematikom geografije u nastavi pozabavio se u prilozima Geografija i historija na našim srednjim školama (1908) i Svrha i metoda geografijske nauke na srednjim školama (1916).

The Yougoslavic Littoral on the Adriatic Sea (1919), Geografija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1922) i Ekonomska geografija (1923) F. Lukasa

Zamisao o prirodno-zemljopisnoj uvjetovanosti gospodarskoga razvoja dalje je razradio u radu Jadran u geomorfološkom, klimatološkom i trgovačko-gospodarstvenom pogledu (1911). Studija je to o postanku i geološkoj građi Jadrana, njegovim oceanografskim i klimatskim svojstvima, koje je Lukas povezao s važnom prometnom i trgovačkom ulogom, potvrđujući njihovo prožimanje podatcima o austrougarskom izvozu i uvozu preko jadranskih luka, ponajviše Trsta i Rijeke. Tijekom Prvoga svjetskog rata objavio je sveučilišni udžbenik Gospodarska geografija za trgovačke akademije (Zagreb, 1915), umješnu sintezu s astronomsko--fizičko-kulturno-biogeografskim uvodom te pregledom svjetske proizvodnje, trgovine i prometa.

Nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije primljen je 1919. godine kao honorarni docent iz ekonomske geografije na Tehničku visoku školu u Zagrebu, a već je 1920. postao profesorom na novoosnovanoj Visokoj školi za trgovinu i promet, prvoj takvoj u Kraljevini SHS s ovlastima fakulteta (od 1925. Ekonomsko-komercijalna visoka škola, danas Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu). S Lukasom na čelu nastala je na toj novoj visokoškolskoj ustanovi nova visokoškolska jezgra studija ekonomske geografije: Katedra za ekonomsku geografiju (opća, fizička i privredna geografija te privredna geografija Europe, izvaneuropskih država, Jugoslavije, sredozemnih država i Podunavlja) te, od 1926., Ekonomsko-geografski zavod. Obnašao je dužnost dekana (1920/1921), rektora Ekonomsko-komercijalne visoke škole u dva mandata (1923–26. i 1936–38) te prorektora (1938–41). Ondje je 25 godina predavao ekonomsku geografiju, a uz njega su stasali geografi Nikola Peršić i, kao vanjski suradnik, Zvonimir Dugački (asistent 1931–32., a 1937. habilitirao se za privatnog docenta kod Lukasa ostavši raditi do 1940). Lukas je ubrzo znatno dopunio i proširio Gospodarsku geografiju u izdanju Ekonomska geografija (I. i II, Zagreb, 1923. i 1924). Ta svojevrsna svjetska geografska sinteza, uz opći uvodni dio, obuhvaća pregled po kontinentima i državama te pokazatelje svjetske proizvodnje pojedinih dobara, prometa i trgovine (Hameršak, Klemenčić, 2018). Za potrebe sveučilišne nastave napisao je i skripta Povijest geografije te rasprave Španjolska, nizozemska, engleska, francuska i portugalska kolonizacija kao i Dvije tri o ekonomskoj geografiji (1925).

Zabrinut zbog njemačkoga utjecaja, u vrijeme sloma Habsburgovaca priklonio se zamisli ujedinjenja Južnih Slavena (Hrvatska njiva, 1917., 10; 1918., 41). Težio je barem privremenom održanju posebnosti hrvatskih zemalja i za to se, premda bez uspjeha, zauzimao i poslije kao član povjerenstva za ustroj Kraljevine SHS na oblasti 1920. (Obzor, 1919., 232, 251, 262; 1921., 37; Hrvat, 1921., 316). Dakle, do 1922., kad je objavljen srpsko-hrvatski prijevod Cvijićeva Balkanskog poluostrva na latinici (pod naslovom Balkansko poluostrvo i južnoslavenske zemlje: osnovi antropogeografije), Lukas je, uvjetno rečeno, tolerirao zamisao jugoslavenstva. I on je tada, poput slovenskih (Karel Capuder, Anton Melik) i hrvatskih geografa (Milan Šenoa, Ivo Juras) objavljivao geografske preglede Kraljevine SHS (primjerice radovi Yougoslavia as Economic Territory /Jugoslavija kao gospodarski teritorij/, 1919. kao poglavlje u knjizi The Yougoslavic Littoral on the Adriatic Sea /Jugoslavenska obala Jadranskog mora na engleskom i francuskom jeziku, sa statističkim pokazateljima gospodarske proizvodnje koju je uredio Artur Gavazzi, ističući važnost hrvatskog teritorija, osobito njegova dalmatinskog dijela [Duančić, 2016., 201], zatim Ekonomsko stanje Jugoslavije prema prirodnim pogodbama, 1919–20., te Geografija Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 1922., u kojoj je obradio smještaj, granice, prirodno-geografske i antropogeografske sadržaje, opće gospodarske značajke države s pregledom po regijama). Ta su djela, u skladu s geopolitičkim prilikama, odraz tadašnjeg usklađivanja južnoslavenskih teritorijalnih zahtjeva, posebice granica Kraljevine SHS, u srazu s prisezanjima susjednih zemalja, što je bilo raspravljano na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. te u pregovorima s Italijom. Nastala neposredno nakon uspostave nove države, premda i bez eksplicitna političkog svrstavanja, stvarala su sliku Kraljevine SHS kao države stvorene voljom južnoslavenskih naroda, odnosno kao prostorno usklađene geografske cjeline (Duančić, 2016). U to vrijeme napisao je Lukas i Ekonomsko stanje Čehoslovačke (1920. – 1921.), a uskoro je pisao i o K. Kolumbu, dalekoistočnim previranjima i nastanku Britanske zajednice država (Hrvatsko kolo, 1927., 1932–33).

No, Lukas se ubrzo razočarao u zamisao jugoslavenstva i jasno se javno ogradio od nje te je već nakon 1922. istupao s vrlo jasnih hrvatskih polazišta, zagovarajući stavove o neprirodnosti Kraljevine SHS, odbijajući nametanje jedinstvene jugoslavenske zajednice, i to zbog njezinih unutarnjih kulturnih proturječnosti, koje su pak uvjetovane geografskim različitostima prostora na kojem žive Srbi, Hrvati i Slovenci (Klemenčić, 1995., 39; Jelčić, 1997., 7–12; Duančić, 2016., 458–459, 2018., 603). Usprotivio se nametanju srpskih geografskih udžbenika (Hrvat, 1924., 1385–1387) i nastavio se baviti temama iz geopolitike i političke geografije. Posvetio se obradi međuovisnosti zemljopisne osnove i povijesnih zbivanja na temelju kojih se izgrađuje hrvatska samobitnost (Klemenčić, 1995., 51), ali i temama iz ekonomske geografije.

Od Geografijske osnovice hrvatskoga naroda do početka Drugoga svjetskoga rata

Tako je nastala i njegova Geografijska osnovica hrvatskoga naroda, najvažnija i kronološki prva hrvatska povijesno-
-zemljopisna studija geopolitičke tematike, koju je Lukas objavio u Zborniku o 1000. godišnjici Hrvatskoga Kraljevstva (Zagreb, 1925). U njoj je iznio motrišta (koja je razrađivao i poslije) o povezanosti prirodnog prostora i nacije, o samobitnosti hrvatskih zemalja putem zamisli o nacionalnom jedinstvu i pravu na državu. Kritički se osvrnuo na stavove poznatoga srpskoga geografa Jovana Cvijića o selidbama Slavena (i Srba) u Dalmaciju, u kojima je Cvijić uvelike zanemarivao Hrvate. Lukas je tako, u vrijeme Kraljevine SHS, postao prvi hrvatski geograf koji je argumentirano, vrlo izravno polemizirao o problematičnim Cvijićevim polazištima u kojima je on veličao ulogu i zasluge Srba u odnosu prema susjednim narodima i općenito o hrvatsko-
-srpskim odnosima (Klemenčić, 1995; Žuljić, 1995; Mimica, 1995). Naime, Cvijićev prosrpski antropogeografski pristup, odnosno njegov pristup etničkom pitanju Južnih Slavena, bitno je utjecao na (geo)politička stajališta europskih zapadnih sila u određivanju strategije prema prostorima od Južnih Alpa do Povardarja u vrijeme prije i tijekom Prvoga svjetskog rata, a posebice u vrijeme stvaranja jedinstvene južnoslavenske države kao Kraljevine SHS sa srpskim kraljem na čelu.

Zbornik Matice hrvatske o tisućoj godišnjici hrvatskoga kraljevstva, Matica hrvatska, Zagreb, 1925.

Filip Lukas je 1928. godine izabran za predsjednika Matice hrvatske i tu je dužnost obnašao do 1945. Bio je, odmah 1928., utemeljitelj Matičina časopisa Hrvatske revije (HR) te njezin stalni suradnik, i u prvoj etapi do 1945. i u drugoj, do kraja života (1958), kada je izlazila u Argentini, pa u Njemačkoj, Francuskoj i Španjolskoj (1951–90). U ozračju velikih političkih promjena u Kraljevini (preustroj na banovine, Šestosiječanjska diktatura) raspravljao je u Reviji problematiku geografskog i geopolitičkog položaja Hrvatske te njezine kulturološke samobitnosti u svojim člancima: Naš narodni problem s geopolitičkog gledišta (HR, 2., 1929) i Osebnost hrvatske kulture (HR, 8, 1929) objašnjavajući razlike između političke geografije i geopolitike te posebnosti hrvatske kulturološke biti. Prema Friedrichu Ratzelu, političku geografiju odredio je kao geografsku disciplinu koja proučava zavisnost država od njihovih prirodnih (tako i položajnih) i kulturnih zemljopisnih uvjeta. Naglasio je povezanost povijesti i zemljopisa jer zemljopisni položaj ponajviše, ako ne i presudno, utječe na povijesni razvitak zemlje i naroda, tj. određuje dva kontinuiteta: narod i zemlju. Suprotno, geopolitiku je povezao s procesima širenja država u geoprostoru, tj. teritorijalnom ekspanzijom. Živeći i radeći u vrijeme kada se geopolitika počela razvijati, Lukas je prihvaćao i utjecaje drugih znanosti poput etnografije, povijesti i različitih prirodnih disciplina, oblikujući temelje spoznaji o prostoru hrvatskih zemalja i njegovu utjecaju na narod. S tim u vezi je i njegova političko-geografska osnovica Hrvatske: »Domaći sin-seljak, očuvao je vjeru u sebe i ostao odan svome imenu, a zemlja mu je ostala vjerna i u njoj su urasle žile njegovog života te ona i danas određuje naš vlastiti JA u njegovim dobrim i zlim osebinama.« (Lukas, 1997., 67). Pokazalo se točnim Lukasovo gledište da južnoslavensko kulturno usklađivanje nije moguće jer je sve već tijekom povijesno-zemljopisnih mijena bilo određeno. Lukas je ustvrdio da se južnoslavenska državna koegzistencija pokazuje kao neizgledan projekt, ponajprije suočen s činjenicama kulturne različitosti.

Zapadna Evropa – britanski otoci F. Lukasa (1935)

Zemljopisnim položajem Lukas je političko-geografski hrvatski prostor svrstao u srednju Europu, poput pojedinih suvremenih hrvatskih i stranih geografa (Klemenčić, 1995; Magaš i dr. 2021; Magaš, Blaće, Crljenko, 2021) objašnjavajući to prirodno-zemljopisnim obilježjima, kao i time da je srednja Europa u etno-kulturnom smislu prijelazni prostor između zapada (kao keltsko-romanskog i germanskog) i istoka (kao slavenskog) s križanjem etno-kulturnih sastavnica, uz posebnost prisutnosti ugrofinskih naroda. Ipak, hrvatske su zemlje svojevrstan »prijelaz unutar prijelaza«, tj. granični prostor srednje Europe u odnosu prema južnoj Europi i Balkanu. Tako južno položeni dijelovi Hrvatske, posebice planinski, koji se nastavljaju na gorje južne Kranjske, povezuju Alpe s visokim Dinaridima i vode prema balkanskim zemljama. Sjevernije, područje Hrvatskog zagorja i Međimurja čini prijelaz iz Alpa u panonsku nizinu. Prema Lukasu, osobitost hrvatskog prostora, a ujedno i određena slabost zemljopisnog položaja jest nejedinstvenost teritorijalne cjeline, nezaokružene prirodnim granicama.

Položajno raspravljajući prostor Primorske Hrvatske kao kolijevke hrvatske državnosti i ishodišta iz kojeg se nacionalni identitet počeo širiti, Lukas je izdvojio priobalni, zaobalni i zagorski pojas. Obalni pojas, kopneni i otočni, najpogodniji za život ljudi zbog bogatstva hranjivih namirnica te za odvijanje prometa i trgovine, usporedio je s obalnim područjima Norveške i Čilea. Prve grčke kolonije, a poslije njih i rimske, osnivane su upravo u tom prostoru. Suprotno, zaobalni i zagorski dijelovi teže su bili kolonizirani zbog reljefne konfiguracije, južnih strana planina često strmijih od sjevernih, što je otežavalo kretanje. Tumačio je rimsko osvajanje Dinarida preko kranjskoga krša i kroz Posavinu, kao i osmanlijske najezde. Smatrao je da onaj tko zavlada Zagorom i zaobaljem lakše ovladava Primorjem. Kao primjer toga naveo je da je u srednjem vijeku Bizant, koji je vladao dijelom obale, sredinom 10. stoljeća počeo plaćati danak hrvatskim kraljevima, vladarima neposrednog susjedstva.

Tijekom 1930-ih postao je jedan od vodećih intelektu­alaca bliskih pravaškim krugovima (Hrvatska enciklopedija, 6., 2004). Brojnim radovima i stalnim zauzimanjem u Matici hrvatskoj (razna izdanja, manifestacije, skupštine i dr.) postao je jednim od najistaknutijih nacionalno angažiranih hrvatskih intelektualaca u Kraljevini opirući se zamisli integralnog jugoslavenstva i velikosrpskim prisezanjima. Isprva je doseg samoodređenja ograničavao unutar Kraljevine (smatrajući da nije moguća dioba koja bi sve zadovoljila), ali od polovice 1930-ih i u vremenu Banovine Hrvatske obzirno je promicao punu samostalnost Hrvatske.

Priklanjao se promišljanjima hrvatskih domoljuba F. Bulića, E. Kumičića, A. Starčevića (Dr. Ante Starčević, Jastrebarsko, 1937), braće A. i S. Radića te A. Šenoe, a Gajev ilirski pokret i južnoslavenska razmišljanja J. J. Strossmayera s razumijevanjem je razmatrao (Strossmayer i hrvatstvo, Zagreb, 1926). Nije prihvaćao, premda se zauzimao za socijalnu pravdu, objavljivanje tekstova koji bi protivno programu Matice hrvatske promicali kolektivistički (marksistički) internacionalizam (Hrvatska revija, 1933., 7). Dalmatinskom regionalizmu i »kulturnom mediteranizmu« projugoslavenske inteligencije iz Splita, negiranju hrvatstva Dubrovnika i sl. suprotstavljao se (primjerice, esejom Za hrvatsku kulturnu cjelovitost, Hrvatska revija, 1937) obrazlažući cjelovitost i nepodijeljenost hrvatske kulture kojoj pripada i prostor povijesne Dalmacije.

Zbog povijesno-zemljopisnih činjenica i znatnog dijela hrvatskog stanovništva te pretežno hrvatskog podrijetla muslimanske većine (predgovor knjizi S. Bašagića Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini, Zagreb, 1931), Lukas je BiH doživljavao kao izvorno hrvatsku zemlju, što se vidi u radu Smjernice i elementi u razvoju hrvatskog naroda (Hrvatska revija, 1932). Problematiku geopolitičkog položaja Hrvatske razradio je i kroz motrište raspravljeno o četirima geopsihama hrvatskog naroda: zapadnoj geopsihi koja se očituje u individualističkim, aktivnim i radnim crtama, istočnoj s kolektivističkim, fatalističkim i metafizičkim osobinama, geopsihi međuriječja s otvorenošću prostora, jednoličnošću životnih uvjeta i brzom i velikom pokretljivošću stanovništva te »balkanskoj« geopsihi koja zbog stalnih selidbi i doseljavanja tuđih etničkih pripadnika cijepa i udaljava preostale tri i priječi narodnu jedinstvenost. Lukas, za razliku od znanstveno-rasističkih stajališta srpskog etnopsihologa Vladimira Dvornikovića, geografa Jovana Cvijića i njihovih istomišljenika, nije miješao narod i rasu. Isticao je »Narod nije rasa. ... rasa i narod nikada se ne poklapaju, pa nema nijednog naroda koji je rasno homogen« (Lukas, 1997., 108‒111). Ističući važnost Hrvatskog zagorja i pozitivnoga konzervativizma kao životnog nazora, smatrao je da su Zagreb i Hrvatsko zagorje potvrdili dalmatinskom, istarskom, bosanskohercegovačkom i drugim prostorima dušu i svijest nacije i omogućili suvremenu kolektivnu samostojnost hrvatskoga naroda sa svim kulturno-socijalnim specifičnim osobinama vlastitog bića i vlastite individualnosti (Lukas, 1997., 96).

Minervin svjetski atlas Geografija

(F. Lukas, N. Peršić, 1938)

Geografija Kraljevine Jugoslavije za više razrede srednjih i sličnih škola (F. Lukas, N. Peršić, 1940)

Lukas se rado bavio i temom o položaju Hrvatske na granici Zapada s Istokom te utjecaju obaju civilizacijskih krugova na hrvatski narod i prostor. Tako je u Hrvatskoj reviji 1931., u članku o Balkanskom poluotoku, raspravljao o zemljopisnim i kulturnim međama tog poluotoka i o narodima koji ga naseljavaju. U okviru opusa Zemljopis Evrope MH objavio je 1935. knjigu Zapadna Evropa: Britanski otoci – opsežnu publikaciju o Irskoj i Velikoj Britaniji. U njoj je istaknuo važnost Britanskoga Carstva i zaključio da je britanska uprava nedvojbeno radila u svoju korist, ali je uz to donosila napredak u svoje kolonije i podređene zemlje. U posebnim je poglavljima istaknuo važnost gospodarstva, osobito trgovine. Pisao je i o geopolitičkomu položaju Poljske (Hrvatska revija, 1938., 5) i drugim temama.

U dokumentarnoj zbirci Hrvatsko pitanje i Londonski ugovor (Zagreb, 1937., potpisavši je kao »Lučonoša«) tumačio je da ujedinjenje u Kraljevinu SHS tj. Jugoslaviju nije bila jedina mogućnost, odnosno nužnost. Godine 1938. neposredno prije utemeljenja Banovine Hrvatske objavio je još dvije važne rasprave. U radu Hrvatska narodna samobitnost razmatrao je pojmove narod i rasa te utjecaje kršćanstva, opreke između Istoka i Zapada te razlike između Hrvata i Srba (Klemenčić, 1995., 46; Žuljić, 1995). Prilogom Problem hrvatske kulture pridonio je razvoju kulturne geografije, i s terminološkoga gledišta i s motrišta primjene na primjeru Hrvatske. Raspravljao je i o stoljetnoj važnosti hrvatskog Dubrovnika, koja, prema Lukasu, zrcali njegov prostorni smještaj, prirodni okoliš i etničke osobine stanovnika.

Te godine su Filip Lukas i Nikola Peršić priredili Minervin svjetski atlas, prvi opsežniji domaći atlas opće namjene (1938; objavljeno je i sažeto, tzv. pučko izdanje). Iscrpnim kartografskim prilozima s obiljem prilagođenih hrvatskih toponima za strana zemljopisna imena uvelike je nadmašio nastavne potrebe. U razmjerno opširnu uvodu izneseni su pojam, podjela i povijest zemljopisa, zemljopisno-statistički podatci o kontinentima i državama. Glavninu atlasa čini pedeset listova sa 110 glavnih i sporednih zemljovida te na kraju iscrpno kazalo zemljopisnih imena. Ubrzo je s Peršićem priredio i obnovljena dva izdanja svoje Geografije Kraljevine SHS iz 1922., sada pod naslovom Geografija Kraljevine Jugoslavije za više razrede srednjih i sličnih škola (Zagreb, 1939. i 1940).

U vrijeme i nakon
Drugoga svjetskog rata

Lukas je geopolitičke i političko-geografske radove nesmetano objavljivao i nakon uspostave NDH tijekom Drugoga svjetskog rata, a nastavio je i s vođenjem Matice hrvatske. Blizak pravaškom motrištu hrvatskog pitanja 1930-ih, u vrijeme NDH ogradio se od ustaške politike i postupaka vlasti (Hrvatska enciklopedija, 6., 2004). Bio je protiv potpisivanja Rimskih ugovora. Kroz nakladnički program MH izražavao je, distanciravši se od vlasti, nezadovoljstvo vanjskopolitičkim usmjerenjem te unutarnjom represijom u NDH, lošim političkim uredbama i nedostatnom savjesti. O tome svjedoče zapisnici njegovih govora o nužnoj izgradnji nove države »na načelima slobode, pravde i čovječnosti« s vlašću »odgovornom zakonu i državnom poretku« (Izvještaj Matice hrvatske, IMH, 1942) te o »negativnim stranama« nacionalizama, neprihvatljivom isticanju »krvnog nasljeđa«, kao i stav da je svaki narod Božje djelo (IMH, 1943). Zbog kritika režima primao je prijetnje, a izvjesno je da se 1941–42. razmatralo i njegovo uhićenje. No opetovao je pravo naroda na samostalnu državu slijedom »samoodređenja naroda na osnovici demokratskih načela« priznatih Atlantskom poveljom (IMH, 1944). Ustaštvo je smatrao socijalnim i narodnim pojmom te revolucionarnim udruženjem kojim su ponovno ostvareni hrvatska država i suverenitet. Za sebe je prije smrti naveo da nije bio ustaša, ali da je bio za samostalnu hrvatsku državu te da priklanjanje NDH silama Osovine ne treba smatrati prihvaćanjem njihovih osvajačkih ciljeva, nego jedinstvenom prilikom Hrvata da ostvare samostalnu državu, na što svaki narod ima pravo (Hrvatska revija, 1, 1958). Potkraj NDH dodijeljeno mu je visoko državno odlikovanje, ali ga je on odbio.

Zemljopis Hrvatske I i II (ur. Z. Dugački, 1943) i Zemljopis Nezavisne Države Hrvatske za više razrede srednjih škola (suautor N. Peršić, 1941. i 1943)

Istodobno, u skladu s nastavnim potrebama, s Nikolom Peršićem objavio je 1941. Zemljopis Nezavisne Države Hrvatske za više razrede srednjih škola (2. izd. 1943). Filip Lukas je uz znatno mlađeg Zvonimira Dugačkog bio suautor tadašnjih nacionalno najvažnijih i najopsežnijih geografskih djela. U opsežnu dvosveščanu Zemljopisu Hrvatske (Zagreb, 1942) koji je uredio Dugački (kapitalno djelo na gotovo 700 stranica u kojem su sudjelovali i Milan Šenoa, Oto Oppitz, Nikola Peršić te drugi) napisao je prilog Zemljopisni i geopolitički položaj, a skraćena inačica pod naslovom Geopolitička osnova Nezavisne Države Hrvatske I objavljena mu je zasebno 1943. U monografiji Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine (HKD Napredak, Sarajevo, 1942) objavio je studiju Bosna i Hercegovina u geopolitičkom pogledu (Klemenčić, 1995). Većina njegovih tadašnjih radova je u knjigama Hrvatski narod i hrvatska državna misao (Zagreb, 1944) i Ličnosti, stvaranja, pokreti (Zagreb, 1944). Bio je glavni urednik opsežna dvosveščana enciklopedijskoga priručnika Naša domovina (Zagreb, 1943) u kojem je na ukupno 1174 stranice iscrpno izložen pregled hrvatske zemlje, naroda, povijesti, znanosti, kulture, umjetnosti i školstva (Hameršak, Klemenčić, 2018). U njemu je Lukas napisao uvodni rad Geopolitička osnova Nezavisne Države Hrvatske (Klemenčić, 1995), o geografiji i gospodarstvu pisali su Oto Oppitz, Zvonimir Dugački, Nikola Peršić i Mladen Bošnjak, a pregled geografije dao je tada već vremešni Milan Šenoa. Znatan doprinos Lukas je ostvario i kao suradnik i član uredništva Hrvatske enciklopedije Hrvatskoga izdavalačkoga bibliografskog zavoda (1941–45), u čijoj su izradi sudjelovali i geografi Artur Gavazzi, Milan Šenoa, Stjepan Ratković, Nikola Žic, Vid Balenović, Ivo Rubić, Oto Oppitz, Zvonimir Dugački i Nikola Peršić.

Naša Domovina (1943), Hrvatski narod i hrvatska državna misao (1944) i Hrvatska narodna samobitnost (1997) F. Lukasa

Mnogi hrvatski intelektualci bili su potkraj Drugoga svjetskog rata ili nakon njega izloženi komunističkom progonu ili su smaknuti. Među geografima, primjerice, Stjepan Ratković izbjegao je u Varnu u Italiji i ondje predavao zemljopis u kapucinskoj školi do 77. godine života tj. do 1955; Oto Oppitz je kažnjen zatvorom, oduzet mu znanstveni stupanj, a poslije je donekle rehabilitiran zauzećem Miroslava Krleže kroz angažman u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu; Nikola Žic, Nikola Peršić, Zvonimir Dugački, Rudolf Horvat, Mladen Bošnjak i dr. bili su profesionalno marginalizirani; mladi diplomirani geograf i povjesničar Tias Mortigjija strijeljan je, unatoč Lukasovu pokušaju posredovanja kod Britanaca prije njegova izručenja jugoslavenskoj strani, 1947. (Magaš i dr. 2021). Filip Lukas nije htio dočekati komunističko-staljinistički teror te se uoči ulaska partizanskih snaga u Zagreb, početkom svibnja 1945. sklonio kako je poslije naveo »od srpske i komunističke tiranije« (Hrvatska revija 1, 1958), najprije u Austriju (1945. do 1949). Ondje je jednim memorandumom apelirao na britanske snage upozoravajući na boljševičke metode u kršenju ljudskih prava ratnih zarobljenika i nametnuti komunistički režim te stradavanja, ali bez uspjeha. Istodobno, u zapisima komunističkih vlasti (UDBA-e i dr.) ocrnjen je, u svrhu opravdanja najteže kazne smrću, teškim objedama i lažima u duhu tadašnje harange protiv hrvatskih intelektualaca i protivnika staljinizma i komunizma u jednom od tisuća politički motiviranih sudskih procesa tijekom Titove diktature (presuda Okružnoga narodnog suda u Zagrebu zbog »akcije i propagande u korist okupatora i njegovih pomagača«, studeni 1945). Iz logora u Klagenfurtu, nakon neuspjela odlaska u Argentinu dospio je u Italiju, u Rim, gdje je živio u Zavodu sv. Jeronima i u proljeće 1949. počeo ponovno obavljati svećeničku službu. Umro je u klinici Milosrdne braće 1958. (Švab, 1995). UDB-ini doušnici stalno su ga pratili i o njemu izvješćivali pod kodnim imenima.

Bavio se humanitarnim radom pokazujući brigu za mnoge hrvatske zatočenike u raznim logorima. Dopisivao se s više hrvatskih intelektualaca u inozemstvu, pa i s Ivanom Meštrovićem. U emigraciji je kao počasni predsjednik Hrvatskoga narodnoga odbora (od 1952. do kraja života) reagirao na stanje u FNR Jugoslaviji uputivši predstavke berlinskoj Konferenciji četiriju sila 1954. o hrvatskom samoodređenju, te D. D. Eisenhoweru 1955. o komunističkim diktaturama, ali je istodobno polemizirao i s pojedinim privrženicima A. Pavelića i V. Mačeka (Hrvatska revija, Buenos Aires, 1951–1958). U ondašnjim okolnostima pokušaji pridobivanja američke i britanske politike u osudi jugoslavenskoga komunističkog režima, uz naglašen odmak od utjecaja A. Pavelića i isticanje da rješenje hrvatskog pitanja ima nekoliko mogućnosti od kojih je stvaranje samostalne Hrvatske najbolja, ali ne i jedina, nisu mogli postići neki uspjeh. Presudu komunističkih vlasti na smrt strijeljanjem iz 1945. ukinuo je poslije 72 godine, tj. 59 nakon njegove smrti, Županijski sud u Zagrebu 2017. zbog zlouporabe političke moći i kršenja međunarodnopravno priznatih načela pravne države i demokratskog društva.

Zbornik prof. Filip Lukas, naslovnica (Kaštela, 1995)

Otkrivanje spomenika Filipu Lukasu u Kaštelima (Nikola Vilić / Cropix)

Zbog navedene presude i svojih ideološko-političkih stajališta i neovisnoga geografskog, odnosno geopolitičkog tumačenja hrvatskog prostora, u javnom diskursu tijekom jugoslavenske komunističke vlasti bio je posve zanemaren i izbačen iz javnog sjećanja. Potpuno je brisan iz programa geografskog studija, a o njemu i njegovim djelima u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) nije se pisalo, učilo ili raspravljalo. U neovisnoj Hrvatskoj radi ispravljanja nanesene mu nepravde, Lukasovo ime od 1992. nosi Osnovna škola u Kaštel-Starom, u Zagrebu je po njemu 1993. godine imenovana ulica, njemu u čast održan je simpozij u Kaštel-Starom 29. travnja 1994. i tiskan Zbornik prof. Filip Lukas (Kaštela, 1995). Dio njegovih radova objavljen je posmrtno u monografiji Hrvatska narodna samobitnost (1997), o njemu je pisano i u dvije knjige Velike geografije Hrvatske (I i VII, Zadar, 2021) te je, mahom s pozitivnim predznakom, napisano više novijih članaka i prikaza. Posmrtni ostatci Filipa Lukasa, u skladu s njegovom željom, preneseni su 2021. godine iz Rima i sahranjeni na mjesnom groblju Svetog Nikole u Kaštel-Starom, a na tamošnjoj rivi, ispred crkve sv. Ivana postavljena je i blagoslovljena 2022. njegova bista. Potkraj 2023. održan je Međunarodni znanstveni skup »Humanist u nehumano doba. Život i djelo don Filipa Lukasa (1871. – 1958.)« u Zagrebu i Kaštel-Lukšiću. Unatoč tomu, radikalna ljevica ga u medijima nerijetko prikazuje kao negativnu osobnost povezanu s NDH, na što su mnogi građani reagirali, a Mario Jareb i Ivan Zvonimir Čičak (Vijenac 757, MH, 2023) pojašnjavaju da Lukas nikada nije pripadao ustaškoj organizaciji ili pokretu te da je prema Paveliću i ustaškom režimu izražavao animozitet.

Stoga nedavna odluka da se ulica Filipa Lukasa u hrvatskom glavnom gradu preimenuje zrcali mržnju prema svemu domoljubnom, nacionalnom, znanstvenom, humanom i kulturnom u Hrvata. Neprihvaćanje činjenica: 1) da je bio najdugovječniji predsjednik Matice hrvatske, ugledni geograf, znanstvenik i kulturni djelatnik, 2) da je dao velik doprinos hrvatskoj kulturi i znanosti, 3) da nije bio član ustaške organizacije ni dužnosnik NDH, 4) da je poništenjem presude komunističkog suda dokazano da je nevin osuđen te 5) prihvaćanje laži da se u enciklopedijskom priručniku Naša domovina koji je Lukas uređivao »prikazuju uspjesi ustaštva«, pokazatelji su učestaloga govora mržnje jednostranog ekstremno lijevoga kulturocida i memoricida usmjerenih ne samo protiv Lukasove osobe nego protiv cijelog naroda i njegove baštine.

Literatura

Duančić, V. (2016): »Obrisi znanstvene mreže u nastajanju: kanali komunikacije kao integrativni čimbenik geografije u međuratnoj Jugoslaviji«, Historijski zbornik, 69 (2), 455–470.

Hameršak, F., Klemenčić, M. (2018): Lukas, Filip, u: N. Lučić (ur.), Hrvatski biografski leksikon, LZ Miroslav Krleža, Zagreb, 2021., 159–162.

Jelčić, D. (1997): Predgovor, u: Hrvatska narodna samobitnost (autor Filip Lukas), Dom i svijet, Zagreb, 7–14.

Klemenčić, M. (1995): »Geopolitika u Lukasovim radovima«, u: Zbornik prof. Filip Lukas predsjednik Matice hrvatske 1928.–1945., ur. M. Hodžić, Matica hrvatska, Kaštela, 38–56.

Lukas, F. (1997.): Hrvatska narodna samobitnost, Dom i svijet, Zagreb, 1997., 419. str.

Magaš, D., Klemenčić, M., Nazor, A., Vukosav, B. (2020): Velika geografija Hrvatske, knjiga 1, Geografski položaj, granice i političko-geografska obilježja Hrvatske, Sveučilište u Zadru, Odjel za geografiju, Školska knjiga, Zagreb, Zadar, 304 str.

Magaš, D., Blaće, A., Crljenko, I. (2021): Velika geografija Hrvatske, knjiga 7. Razvoj i značenje hrvatske geografije, Sveučilište u Zadru, Odjel za geografiju, Školska knjiga, Zagreb, Zadar, 596 str.

Mimica, M. (1995): »Ecce homo ... Ecce malevolus«, u: Zbornik prof. Filip Lukas: predsjednik Matice hrvatske 1928.–1945., ur. M. Hodžić, Matica hrvatska, Kaštela, 135–159.

Soldo, J. A. (1995): »Dvije sastavnice nacionalne ideje Filipa Lukasa, Zbornik prof. Filip Lukas: predsjednik Matice hrvatske 1928.–1945., ur. M. Hodžić, Matica hrvatska, Kaštela, 57–79.

Švab, M. (1995): »Filip Lukas«, u: Zbornik prof. Filip Lukas: predsjednik Matice hrvatske 1928.–1945., ur. M. Hodžić, Matica hrvatska, Kaštela, 20–26.

Žuljić, S. (1995): »Prilozi F. Lukasa iz političke geografije«, u: Zbornik prof. Filip Lukas: predsjednik Matice hrvatske 1928.–1945., ur. M. Hodžić, Matica hrvatska, Kaštela, 80–107.

Damir Magaš, geograf, prof. emeritus na Sveučilištu u Zadru, bavi se primijenjenom, regionalnom, urbanom i historijskom geografijom. Objavio oko 200 znanstvenih i drugih članaka i 30 knjiga kao autor ili urednik. Jedan od utemeljitelja i prvi rektor novog Sveučilišta u Zadru i utemeljitelj tamošnjeg studija geografije. Autor Geografije Hrvatske i urednik Velike geografije Hrvatske (I–VII). Višekratno nagrađivan za postignuća i sveukupni rad u znanosti i visokom obrazovanju.