Čiste ulice budućnosti (o kišnim gradovima Ante Nikolića)

Nije to stihija, nije bujica – jednostavno obična kiša koja pomaže velegradovima da ostanu čisti. Ona kiša kad se priroda smiri i pomaže ljudima. Na ulici tramvaj, tek nekoliko prolaznika s kišobranom. Jedan-dva auta parkirana su tu u blizini – za invalide. Nema drugih parkirnih mjesta – parkovi i stabla, trava. Asfalt nije sve progutao. Neboderi više sliče kulama koje ne deru nebo nego lijepo urastaju u nj. Nigdje ni jedne reklame. Ni na kućama, ni na odjeći prolaznika, ni na tramvaju. Kiša umiva tako uljuđen grad. Odnekud su Anti Nikoliću te slike došle. U našem vremenu ne mogu se naći. Nigdje lažnog šarenila. Sumanutih poziva na još sumanutije postupke. U tim gradovima nema trgovačkih hala i njihove odvratne arhitekture. Svaki kvart ima svoj dućan. Malu tržnicu i male dućančiće. To su slike koje pred nas postavljaju pitanje – Vjeruješ li u čovječanstvo? Vjeruješ li u život budućega vijeka? Vjeruješ li u gradove po mjeri čovjeka? Građane koji imaju stanove po istoj toj mjeri. Stanove u kojima nisu samo svijetle i blistave police, ormari, komode – stanove u kojima ima i umbre. Sjenovitih kutaka. U blagom neredu. Stanovi koji bez paljenja svjetla dočekaju suton. Ispraćaj dnevne svjetlosti. Ima u tim kišnim gradovima sunca, ali mora dati prednost kišonosnim oblacima da speru svu ljagu koja se zalijepila za gradove današnjice. To su snoviđenja, lijepa snoviđenja jednog umjetnika za kojeg ne pitaju je li završio Akademiju likovnih umjetnosti pri pozivima na kolonije. Toliko je slika ispod njegovih ruku izišlo. Slava Raškaj bila bi sretna da vidi te okupane gradove, te rijeke i šumarke. Anto Nikolić ju je u mnogim svojim djelima stigao i nadišao, a u nekima pak previše se prepusti rutini pa mu se dogodi i manjak strpljivosti. Klišeji uvijek vrebaju na svakog umjetnika. Netko će reći dostignut je cilj – našao je sebe i sad bez kraja i konca slika jedno te isto. Svaki slikar ima pravo na ono početničko uzbuđenje pred bijelim papirom, svoje pravo na pogrešku, dašak, svježi zrak amaterizma za koji nikad ne znaš gdje će svrnuti tvoju misao. Jer i slike su misli. Kakve su nam misli, takav će nam biti svijet.

To su jesenske slike. Lišće su pomeli smetlari. Još od ljeta ga metu i zbrinjavaju kao dragocjenu podlogu za buduće usjeve. Studeni je. Odjeća prolaznika to pokazuje. Ali moguće i jedan travanjski dan koji je obasula kiša. Baloner se može nositi. Danas nemaš dana za balonere. Kaotično vrijeme. Gospoda i dame ipak se snađu. Nađu način da ga obuku. Plave su to jeseni – sivoplave. Zato je auto crven. Vinkovački nekoć sveprisutni slikar Ivan Križanac u novinama je nahvalio jednoga mladoga slikara koji zamišlja budućnost sasvim drugačije od Ante Nikolića. To su dehumanizirane prilike koje promiču unutar željeznih konstrukcija. Potpuno dehumanizirani radovi. Djeca se tu više ne rađaju. Niti pijevci pjevaju. Šteta što mladi slikar nije naslikao jednu zmiju koja promiče unutar, po svojoj svrsi, besmislenih konstrukcija. Tu se ne jede, ne spava se – tu je tek duši studeno. Tu nema klasa, ni čaše. Izgledaju poput računalnih grafika. S pomoću računala bez problema napraviš takvu sliku. Tu su energetske silnice – nema kostiju, mišićja – nema izraza lica. Tu zapravo, na tim slikama – nikoga nema. Zaostale projekcije umjetne inteligencije koja tumara svijetom koji je sama stvorila. Iako smo mi među onima koji smatraju da zagrebačku katedralu treba ostaviti u željeznim skelama i osigurati pristup građanstvu liftom ili stubištem da se osjeti živost oko katedrale – ovako će opet ostati sama i nedostižna, usamljena. Treba nešto naučiti i od Eiffelova tornja. To je prva moderna katedrala bez Boga. Naša bi štitila Boga i oni odvratni garguilosi ne bi ostali na toj visini i s te visine promatrali grad. Nalik su paklenim čuvarima. Čovjek ih ne bi želio sresti ni u snu – ipak njihove replike žive među nama. Ne bi mogli gledati u nas s visine – kad bi se djeca ustrčala stubištem. Taj željezni skelet imao bi svog čuvara, redare – ne bi bilo onih užasnih grafita. To bi bio ujedno i hodočasnički čin. I vidikovac kao nagrada na kraju. Zagreb na dlanu! Ako se crkveni ljudi ne bi složili, takva željezna katedrala mogla bi se premjestiti – valjda još postoji urbanizam u gradu Zagrebu i valjda još ima sluha za tako discipliniranu maštu. A u svjetlu našeg lutanja bespućima povijesti jedan takav pothvat mogao bi odigrati ulogu biblijske mjedene zmije. Jer ljutice nas ujedaju. I umiremo, duhovno i duševno odumiremo od njihova ujedanja. Koliko su daleko slike Ante Nikolića od računalne grafike! Od doba mjedi, što bi rekao Slobodan Šnajder. Nježnost. I zemlja mirna – kule dobro građene. Jesmo li u suvremenom Sumeru, pitamo se.

Slike Ante Nikolića nam trebaju. Njegovim gradovima ne hodaju ni energetske sjenke ni naoružani šerifi. Bože, kako je sve skladno! Duša nam se kupa. Umiva i miva. Zašto smo je toliko zaprljali? Dunav bi je mogao oprati. Lijepo je imati moćnu rijeku u blizini. Anto Nikolić živi u Tovarniku, rodom je iz Žepča u Bosni, i nije išao logikom mnogih naših behaeovaca – idemo se natovariti u Zagreb i zauzeti što bolje pozicije. Ostao je čovjek na svom mjestu. Slikao je Anto Nikolić i proljeće i panonske omaglice nad rijekom. Slikar je koji je zaslužio monografiju. Na jednom mjestu toliko pozitivne energije – kako bi nam dobro došla! Ili će se po staroj hrvatskoj navadi čekati da umre, a onda će ga netko iskopati i sagraditi karijeru na njemu. Ne vjerujemo da će Anto Nikolić to dopustiti. Svojim nenametljivim stilom ponašanja i slikanja svjestan je da te jednom naslikane slike – makar se i izgubile – jesu čin koji mijenja svijet. Isto vrijedi i za naše riječi i misli. Djela i propuste. Ta bi se moguća monografija mogla gledati i čitati kao molitvenik. Koga briga?! Nas! Nas mora biti briga da takav umjetnik ostane nepoznat na nacionalnoj razini, u drugim dijelovima Hrvatske, da nije dio naše svakodnevice kako su nekoć bile Bukovčeve i Ivekovićeve slike s bombonijera. Ne smijemo na to pristati. Ni u snu. Pogotovo ne u snu! Nikolićeve slike iako bez ikakve sentimentalnosti, tako obične, otvaraju velike prostore za sanjarenja. Uz njih bi mogao slušati Chopinovu glazbu, Satiea. Ali te slike imaju i svoju vlastitu glazbu – nju treba čuti. Svoju molitvu. Nju valja izmoliti. Da, nas su nagnale na molitvu. Očisti nas Bože od te bjesomučne proizvodnje otpada! Od tih krpa i krparija. Toliko suvišnog papira. Toliko bacanja. Zatrpavaju nas. Civilizacija auspuha. Sakupljanja otpada. Duhovnog i materijalnog. Tko će nas sve regenerirati?

Jedan Nikolićev akvarel otvara prozor u budući i prošli svijet – sada. Čist, blistav od kiše. Lijep. U njima je sačuvano antičko trojstvo – istina, dobrota, ljepota. Došlo je doba kad nitko ne voli lijepe slike. Bacaju nam u lice uskomešane boje. Puku geometriju s nešto neukusnih dosjetki. Anto Nikolić je svladao tajne zanata. Autodidakti iliti samouki slikari mogu doseći visoku razinu umjetničkog umijeća. Pisati o slikaru amateru zvuči gotovo skandalozno. Imate tamo te svoje male kolonije – držite se njih. Bogovi su na Akademiji, u uredničkim vijećima, naših crno-sivo-bijelih književnih časopisa. Ili u likovnoj umjetnosti. Slika vrijedi onoliko koliko je netko spreman za nju platiti. Banana selotejpom zalijepljena za bijeli zid – odnijela je mnogo milijuna. Onda neka ovo bude pohvala amaterizmu. Slikari čuvari i gradskog i seoskoga krajolika. Romi rijetko upisuju Muzičku akademiju, ipak malotko će poreći da znaju dobro svirati i pjevati. Kad bi svi Romi upisivali akademiju – sa svijeta bi nestao njihov način pjevanja. Tko može poželjeti da sa svijeta nestanu akvareli kakve slika Anto Nikolić?! Takve slike liječe kolektivnu svijest. Nenametljivo. Deus in natura est. Bog je u prirodi. Uljuđenoj prirodi. U naravnom redu i zakonu. Bog je među nama – još uvijek. A gdje smo mi? Rado bi se pronašli na nekoj Nikolićevoj slici u liku prolaznice s kišobranom. Želimo svima nama doduše i Post nubila Phebus. Čisto sunce.

Božica Zoko, kroatistica, objavila je 21 naslov knjiga poezije, pjesama u prozi, romana i kritičkih eseja... i dalje piše. I sama se bavi slikarstvom. Zna prepoznati boljeg od sebe. Dobitnica je nekoliko nagrada i povelja uspješnosti, članica Društva hrvatskih književnika.

Anto Nikolić (1956., Globarica kraj Žepča, Bosna i Hercegovina), školu za automehaničara završio u Vinkovcima. Živi u Tovarniku. God. 2003. počinje slikati. Radio je u svim tehnikama – ulje, akrilik, ali pronašao se ponajviše u akvarelu. Iza njega je 20 samostalnih i dvjestotinjak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Sudjelovao na mnogobrojnim likovnim kolonijama.