Tema broja: O 150-oj obljetnici Sveučilišta u Zagrebu

U Hrvatskoj reviji 4/2019. tema broja bila je povijest i razvoj Sveučilišta u Zagrebu u povodu 350. obljetnice Academiae Zagrabiensis. Dobar dio tog temata bio je posvećen onome što nazivamo obnovljenim sveučilištem, to jest unaprjeđenju isusovačke akademije koja je postojala od 1669. godine u status sveučilišta na temelju Zakonskog članka ob ustrojstvu sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu usvojenog u Saboru 1869. godine i potvrđenog od vladara 1874. godine. Kako je lanjske godine, 2024., proteklo 150 godina od toga ključnog događaja u povijesti Sveučilišta i hrvatskoga visokog obrazovanja, uredništvo Hrvatske revije razmišljalo je o prigodnom prilogu. Međutim, prošle godine dalo je prednost drugoj obljetnici, tisućustotoj obljetnici Hrvatskoga Kraljevstva, pa to nadoknađuje u ovoj godini.

Jer, Sveučilište u Zagrebu i njegova povijest nije samo povijest jedne visokoškolske ustanove. U prošlosti ono je bilo jedna od onih nekoliko institucija koje su stvarale i njegovale naciju obrazujući ju, ali i istražujući njezinu povijest u najširem smislu, i prenoseći nam to znanje o nama samima. Zato njegove obljetnice i nisu samo njegova stvar, nego događaj koji se upisuje u nacionalnu povijest.

Sve do prije pedesetak godina Sveučilište u Zagrebu bilo je i jedino hrvatsko sveučilište, a osnivalo je i održavalo dislocirane studije u drugim gradovima, »da ne bi ostali hrvatski gradovi ostali bez mladeži«, kako je u prvom broju tjednika Hrvatsko sveučilište u proljeće 1971. napisao tadašnji rektor Ivan Supek. Danas u Hrvatskoj imamo 9 javnih sveučilišta te nekoliko privatnih. Akademska zajednica u kojoj ono djeluje na nacionalnoj razini očito je posve drukčija nego što je bila u najvećem dijelu njegova povijesnoga hoda. U tom hodu, sam spomen imena rektora iz vremena Hrvatskog proljeća nameće i spomen činjenice koja je danas u općoj percepciji možda zapostavljenija nego što bi smjela biti, a to je da se kroz povijest i sudbinu Sveučilišta u Zagrebu prelamalo sve ono važno u povijesti hrvatskoga naroda otkad sveučilište postoji do današnjih dana. S druge strane, istraživanja povijesti Sveučilišta koja su dobila vjetar u leđa upravo 350. obljetnicom i izdanjima u toj prigodi, uređenje arhiva Sveučilišta, predstavljanje dijelova monografije objavljene o toj obljetnici na službenoj stranici Sveučilišta u dobro promišljenu formatu pružaju izvrsnu mogućnost i širokom čitateljstvu ako zaželi ući u tu problematiku.

Zbog toga smo se u povodu 150. obljetnice odlučili jednim brojem priloga posvetiti nekim aspektima današnjeg života Sveučilišta u njegovu užem, akademskom, kontekstu. U prilozima koji tvore ovu temu broja riječ je o onome što određuje sadašnjost i budućnost Sveučilišta u Zagrebu i cijeloga hrvatskoga visokog obrazovanja. Bit će riječi o zakonskom okviru u kojem Sveučilište djeluje, dakle o zakonskim i podzakonskim aktima koji ga reguliraju i o mogućnostima koje oni pružaju hrvatskoj znanosti i visokom obrazovanju. Dakle, u središtu pozornosti ne će biti one teme iz visokoga obrazovanja koje se obično pojavljuju u široj javnosti: rangiranje sveučilišta, bolonjski sustav studiranja, nepovoljan odnos broja pristupnika na hrvatska visoka učilišta i upisnih mjesta, i još neki. Odmah ću reći da svaka od navedenih tema zaslužuje poseban temat, ako ne i cijeli broj Revije, baš zato što ih se obično »dotiče«, ali ne razrađuje (što se zbog samog formata javnih medija i ne može na odgovarajući način napraviti), ali, uvijek ostaje ukupni dojam da su visoka učilišta prikazana kao neka bolna točka našega društva.

Pobliže analize dale bi znatno drukčiju sliku. U tom pogledu tek ću spomenuti da naš slavljenik, Sveučilište u Zagrebu, koje prati vlastito rangiranje od 2012. godine (poglavito na listi Academic Ranking of World Universities, tzv. Šangajskoj listi), u rangiranjima prolazi dobro, posebice uzmemo li u obzir koliko manje se u nas izdvaja za znanost nego u nama bliskim, a i dalekim državama. Naime, Sveučilište u Zagrebu se u tri zadnje godine nalazi između 401. i 500. mjesta i jedino je hrvatsko sveučilište s takvim statusom, a i neke od njegovih sastavnica (fakulteta) kao ustanove ili kao nositeljice nekih studijskih programa zauzimaju izvrsna mjesta na specijaliziranim rang-listama i time naveliko pridonose ugledu Sveučilišta i cijele svoje zemlje. Ono, doduše, ne ispunjava neke od uvjeta: primjerice, onaj o znanstvenicima dobitnicima Nobelove nagrade, ali ga visoko diže, primjerice, produktivnost po znanstveniku i broj objavljenih radova indeksiranih u određenim bazama. Kao što sam već spomenula, svjedoci smo da se informacije o toj temi nažalost nerijetko pojavljuju u negativistički intoniranim člancima i vijestima. Zato u Reviji držimo da njezin profil, što dužinom tekstova publicističko-
-esejističke naravi, što zahvaljujući širokom krugu naših suradnika i zanimanju našeg čitateljstva, dopušta priloge takve vrijednosti i opsega kojima se može potaknuti na razmišljanje i argumentiranu raspravu o svim temama iz domene visokoga obrazovanja i znanosti. Nadamo se da je ova tema broja tek prva u nizu.

Ovom prilikom naši autori, nastavnici Sveučilišta u Zagrebu, pišu o tome kako zakonski i podzakonski akti doneseni u zadnjih nekoliko godina ili u postupku donošenja oblikuju akademsku i znanstvenu zajednicu i kako će se to oblikovanje odraziti na budućnost naših visokih učilišta, naše studentske mladeži, tj. ljudi koji će sutra preuzeti sve poslove u ovoj zemlji, ali i cjelokupnog društva koje se oblikuje i perpetuira zahvaljujući svom obrazovnom sustavu. Jer, ne zaboravimo, visoko školstvo kao javno dobro po­učavajući svoje studente ne priprema samo profesionalce – profesore, liječnike, inženjere i ostale – za određeni visoko stručni posao. Ono kroz taj obrazovni proces priprema, ili bi trebalo pripremati, cijeloga čovjeka za cijelo društvo. Njegova uloga i odgovornost je stoga velika i ono u sklopu prihvaćanja i nošenja te odgovornosti drži da treba i ima pravo brinuti se i o odgovarajućoj uređenosti sustava u kojem djeluje.

Mirjana Polić Bobić