Prijedlog Nacionalnih sveučilišnih, znanstvenih i umjetničkih kriterija

Prijedlog Nacionalnih sveučilišnih, znanstvenih i umjetničkih kriterija (dalje: Nacionalni kriteriji) izazvao je burne reakcije u akademskoj zajednici. Tijekom javne rasprave u svibnju–lipnju ove godine (e-savjetovanje s javnošću) pristigla su čak 2592 vrlo kritička komentara na prijedlog Nacionalnih kriterija, uključujući komentare niza institucija i stručnih tijela (Rektorskog zbora, matičnih odbora, sveučilišta, fakulteta, odsjeka, katedri itd.), koji su izravno ili neizravno isticali da je riječ o nepopravljivom dokumentu te su mnogi tražili da se stoga u cijelosti odbaci.

Prijedlog Nacionalnih kriterija kritički sam analizirao u tekstu na Autografu (Podmuklo »batinjanje« sveučilišnih profesora 1–3). U ovom tekstu osvrnut ću se na pravne aspekte tog dokumenta, te zašto je (ustavno)pravno neprihvatljiv. Prvo ću se osvrnuti na širi kontekst u okviru kojeg se donose Nacionalni kriteriji, nakon toga ću objasniti pravnu, društvenu i financijsku degradaciju statusa profesora, štetne posljedice prijedloga i naposljetku pravno sporne aspekte tog dokumenta.

Reforma sustava znanosti i visokog obrazovanja

Slijed događaja koji je doveo do navedenog prijedloga počinje 2020. godine, kad iz ministarstva odgovornog za znanost i visoko obrazovanje po drugi put u jednom desetljeću dolazi praktički jedan te isti prijedlog i pokušaj reforme toga područja. Dočim su prvi put (2009–2011) prijedloge zakona na kojima se reforma temeljila odbila četiri najveća hrvatska sveučilišta (Zagrebačko, Splitsko, Osječko i Riječko) te desetci fakulteta, instituta i sindikata ocjenjujući ga izrazito štetnim za budućnost hrvatske znanosti i visokog obrazovanja, u drugom navratu, koji traje od 2020. godine, taj će odbijeni plan reforme kroz nedavno implementirane zakone te kroz podzakonske akte od kojih se neki tek donose, očito biti u u potpunosti proveden.

Dok je akademska zajednica ovaj put u velikoj mjeri uspješno pasivizirana, prije 15 godina ona se burno digla protiv prijedloga takve reforme sustava znanosti i visokog obrazovanja. Godine 2011. osnovan je i Sindikat Akademska solidarnost (već u siječnju 2010. godine oko ideje akademske solidarnosti okupila se neformalna skupina članova akademske zajednice, ponajprije sa Sveučilišta u Zagrebu). U ožujku 2012. godine Akademska solidarnost objavila je Deklaraciju o znanosti i visokom obrazovanju u kojoj je izneseno sedam zahtjeva u pogledu reforme sustava.

Protivnici reforme isticali su da prijedlozi triju zakona donose daljnju komercijalizaciju znanosti i visokog obrazovanja, ukidanje autonomije sveučilišta i uvođenje političke kontrole nad sveučilištem i znanosti, potiču cijepanje sveučilišta i daljnju privatizaciju javnog obrazovanja i javnih znanstvenih instituta, uvode potpuno neprihvatljiv sustav financiranja sveučilišta i instituta, uvode piramidalni sustav radnih mjesta na sveučilištima i institutima, što će značiti nemogućnost napredovanja za većinu akademskih radnika, uvode upisnine umjesto školarinâ, pri čemu će se iz studentskoga/građanskog džepa u konačnici zapravo ubirati još više novaca, što će visoko obrazovanje učiniti nedostupni(ji)m sve širim slojevima društva.

Protivnici reforme zamjerali su resornom ministru da uporno minorizira glasove onog dijela akademske zajednice koji je kritizirao njegovu reformu i odbacio prijedloge zakona, da se služi neistinama kako bi je obranio, strategijom ocrnjivanja protivnika reforme protiv kojih se vodila medijska kampanja u jednom dnevnom listu, strategijom zastrašivanja te argumentom da je reforma nužna radi usklađivanja s pravilima Europske unije. Unatoč tomu, snažan i jedinstven otpor akademske zajednice pokazao se uspješnim i politika (saborski zastupnici vladajuće koalicije i oporbe) zaustavila je donošenje predloženih zakona.

Prilika koja se ukazala 2020. godine za implementaciju iskorištena je znatno uspješnije i umješnije, temeljem strategija korištenih i prilikom prvog pokušaja provođenja reforme. Ministarstvo znanosti i obrazovanja (dalje: Ministarstvo) 2021. godine pokrenulo je niz zakonodavnih aktivnosti u znanosti i obrazovanju koje su rezultirale sve­obuhvatnom promjenom zakonodavnoga okvira u kojem se odvijaju djelatnosti znanosti i visokog obrazovanja. Godine 2022. izglasan je novi Zakon o Hrvatskoj zakladi za znanost (Narodne novine, broj 57/2022), središnjem tijelu za financiranje znanstvenih projekata, koji je stupio na snagu 28. svibnja 2022. godine. Četiri mjeseca kasnije izglasan je Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti (Narodne novine, broj 119/2022), koji je stupio na snagu 22. listopada 2022. Potkraj 2022. izglasan je Zakon o osiguravanju kvalitete u visokom obrazovanju i znanosti (Narodne novine, broj 151/2022), koji je stupio na snagu 30. prosinca 2022. Navedeni zakoni, sa Zakonom o hrvatskom kvalifikacijskom okviru (Narodne novine, broj 22/2013., 41/2016., 64/2018., 47/2020., 20/2021), propisuju osnovni institucionalni okvir za razvoj i provedbu znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj (hrvatski sustav znanosti i visokog obrazovanja reguliran je još Zakonom o studentskom zboru i drugim studentskim organizacijama (Narodne novine, broj 71/07), Zakonom o akademskim i stručnim nazivima i akademskom stupnju (Narodne novine, broj 107/07, 118/12), Zakonom o priznavanju i vrednovanju inozemnih obrazovnih kvalifikacija (Narodne novine, broj 69/22)). Pritom valja istaknuti da je Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti (dalje: ZVOZD) sistemski zakon koji ima načelno i konceptualno značenje, čija korjenita promjena znači cjelovitu reformu sustava znanosti i visokog obrazovanja te promjenu još niza drugih zakona i podzakonskih akata (I. Obadić, Akademske slobode u prijedlozima novih zakona: 17–18).

Postupak donošenja novih zakona bio je dakle iznimno kratak. Umjesto široke i sadržajne rasprave zakoni su se donosili na način da se ona u što većoj mjeri izbjegne te je akademska zajednica imala iznimno malo vremena upoznati se s prijedlozima novih zakona, a posebno s tri različite verzije ZVOZD-a koje su izašle iz Ministarstva u razdoblju od kraja veljače do kraja lipnja 2022. O tome svjedoči i činjenica da je Ministarstvo uputilo prijedlog Zakona o Hrvatskoj zakladi u javno savjetovanje u razdoblju od 29. srpnja do 28. kolovoza 2021. godine, dakle u vrijeme ljetnog raspusta. Još bolji primjer je način donošenja ZVOZD-a, koji je poslan na prvo čitanje u Hrvatski sabor u petak 8. srpnja 2022. godine. Tako je ministar pred praktično praznom sabornicom predstavio prijedlog temeljnog zakona koji uređuje sustav znanosti i visokog obrazovanja.

Otpor akademske zajednice ovaj put je u velikoj mjeri izostao, a vlast je ignorirala glasove koji su se ipak javljali. Spomenut ću nekoliko primjera. Ministarstvo je ignoriralo inicijativu skupine od trideset znanstvenika koji djeluju u domovini i inozemstvu, koja se željela uključiti u proces i pridonijeti podizanju kvalitete hrvatske znanosti i visokoga obrazovanja te radnih uvjeta znanstvenika i nastavnika, a koja je predložila šest ključnih načela i mjera na kojima bi trebao počivati sustav znanosti i visokog obrazovanja u Hrvatskoj (Otvoreno pismo Vladi RH o stanju u hrvatskoj znanosti i visokom obrazovanju i o planu razvoja do 2026., 27. listopada 2021. godine). Tijekom postupka donošenja novog zakona o Zakladi, u ožujku 2022. godine, 69 hrvatskih znanstvenika reagiralo je i pisalo premijeru, ministru obrazovanja, Saboru i široj javnosti upozoravajući na nedopustiv pokušaj utjecaja politike u znanost i istraživanje. Upozorili su da novim Zakonom o Hrvatskoj zakladi za znanost izvršna vlast ozbiljno kani ugroziti neovisnost te ključne institucije koja financira hrvatsku znanost, stavljajući je direktno pod okrilje Ministarstva. U otvorenom pismu istaknuli su da »novi prijedlog zakona kojim se rad Zaklade stavlja pod nadzor politike, a kriteriji znanstvene izvrsnosti kod izbora stručnih tijela se jasno i izrijekom ne spominju, znači veliki korak natrag«. Ministarstvo je ignoriralo i dokument koji je prihvatio Senat Sveučilišta u Zagrebu 19. srpnja 2022., Prilog raspravi o Nacrtu zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti i o Nacrtu zakona o osiguravanju kvalitete u visokom obrazovanju (autor Ivan Obadić), u kojem je iznijet cijeli niz ozbiljnih kritika na prijedlog ZVOZD-a. Konačno, Ministarstvo je ignoriralo 2388 komentara iznijetih u javnoj raspravi (e-savjetovanju) i nije uvažilo ozbiljne zamjerke na prijedlog zakona.

Kritike na reformu slične su/istovjetne kao i u prvom pokušaju reforme: reforma protuustavno ograničava i sužava sveučilišnu autonomiju, kroz odredbe o financiranju ukida financijsku autonomiju sveučilišta, slabi položaj neovisnih i stručnih tijela u sustavu znanosti i visokog obrazovanja te koncentrira preveliku moć u rukama ministra kao dijela izvršne vlasti, ukidanjem nastavno-znanstvenih zvanja i stalnosti radnih mjesta te autonomije nastavnog osoblja ugrožavaju se akademske slobode, diskriminira javna sveučilišta u Rektorskom zboru itd.

Slabljenje autonomije hrvatskih sveučilišta nakon provođenja reforme potvrđuju i međunarodna mjerenja. Prema Academic Freedom Index institucionalna autonomija sveučilišta od 2021. godine (3.24), dakle nakon provođenja reforme 2022. godine, kontinuirano se smanjivala (2022. ona je iznosila 3,09, a 2023. i 2024. godine 2,74).

Prema EUA Autonomy Scorecard IV (2023) Hrvatska je u razdoblju od 2017. do 2023. doživjela snažan pad u pogledu razine sveučilišne autonomije i to najveći od svih država članica Europske unije – čak 10,75 postotnih bodova (EUA – Europsko udruženje sveučilišta). Govorimo o padu od
20,5 %, s obzirom na to da je razina sveučilišne autonomije 2017. iznosila 52,25, a 2023. g. 41,5 postotna boda na skali od 100 postotnih bodova (prosjek EU-a je 65,4).

O kako dramatičnom padu je riječ govori i sljedeći podatak: uz Hrvatsku, razina sveučilišne autonomije pala je još u četiri države EU-a – u Estoniji za 4,5, Danskoj za 2,5, Belgiji za 0,5, te Švedskoj za 0,25 postotnih bodova. Hrvatska se tako našla na začelju EU-a. Ispod nje su samo Cipar, Grčka i Mađarska.

Reforma nije stala samo na izmjenama zakonodavnog okvira. Prema Planu savjetovanja sa zainteresiranom javnošću, koji je Ministarstvo donijelo 28. siječnja 2022., u sklopu reforme predviđeno je donošenje novih ili revidiranje 48 postojećih zakonskih i podzakonskih općih akata koji uređuju područje znanosti i obrazovanja. Tri podzakonska akta ključna su za provođenje reforme: Uredba o programskom financiranju javnih visokih učilišta i javnih znanstvenih instituta u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 78/2023), Pravilnik o mjerilima i načinu korištenja nenamjenskih donacija i vlastitih prihoda proračunskih korisnika iz nadležnosti Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih (Narodne novine, broj 79/2004), te Nacionalni kriteriji (Uredbu i Pravilnik analizirao sam u kolumnama na Autografu: Diktat Ministarstva znanosti – Ukidanje vlastitih prihoda, Ministar može zatvarati sveučilišta samostalnom odlukom!, Razbijanje ili podjela Sveučilišta u Zagrebu). Riječ je o najvažnijim podzakonskim pravnim aktima koji bitno određuju položaj i funkcioniranje javnih visokih učilišta, javnih znanstvenih instituta kao i cijelog sustava znanosti i visokog obrazovanja.

Društvena, pravna i financijska degradacija statusa sveučilišnih profesora

Prijedlog Nacionalnih kriterija logična je posljedica reforme sustava znanosti i visokog obrazovanja koja je započela 2021. godine, a kojom se, osim što je ograničena sveučilišna autonomija, položaj sveučilišnih profesora pravno i društveno degradirao. Financijski njihov položaj već je ionako degradiran višegodišnjom politikom plaća, a novi Zakon o plaćama u državnoj službi i javnim službama (Narodne novine, broj 155/2023) dodatno je produbio nerazmjer plaća kao i zaostajanje plaća u sustavu znanosti i visokog obrazovanja u odnosu na druge sustave.

Mnogo ozbiljnije je međutim ukidanje sustava zvanja i uvođenje sustava radnih mjesta (ZVOZD). Radno mjesto je nestalna i nestabilna kategorija koja je isključivo radnopravne provenijencije, ono znanstveno-nastavnu kategoriju veže samo uza sebe i dok se osoba nalazi na radnom mjestu, a ne i izvan toga (dakle, netko je redoviti profesor u trajnom zvanju dok je na radnom mjestu, izvan toga on to nije niti bi se takvim smio predstavljati). Važnije je, međutim, to da se radno mjesto može ukinuti, a znanstveno-nastavno zvanje ne. Drugim riječima, uvođenje sustava radnih mjesta ukinulo je stalnost i stabilnost radnih mjesta jer se resistematizacijom radno mjesto može i ukinuti, čime je pravno gledajući degradiran položaj sveučilišnih profesora (I. Obadić, Akademske slobode u prijedlozima novih zakona: 67–78).

Sveučilišni profesori su ukidanjem sustava zvanja i društveno degradirani. Oni su profesori, npr. redoviti profesor u trajnom izboru, samo dok su zaposleni na radnom mjestu. Prestankom radnog odnosa (otkazom, odlaskom u mirovinu) oni prestaju biti redoviti profesori u trajnom izboru, niti bi se takvim smjeli predstavljati (već samo kao doktori znanosti).

Zakon o plaćama u državnoj službi i javnim službama (dalje: Zakon o plaćama) uvodi dodatnu opasnost za sve­učilišne profesore – mogućnost otkaza na temelju dodatnog sustava ocjenjivanja učinkovitosti rada (članak 10). Zakon time ukida sigurnost zaposlenja za sveučilišne profesore pa čak i u najvišim zvanjima, odnosno na radnim mjestima – dakle redovitog profesora u trajnom zvanju, odnosno u trajnom izboru. Naime, Zakon predviđa ocjenjivanje učinkovitosti rada sveučilišnih profesora jednom godišnje prema kriterijima koje određuje izvršna vlast. Ako sveučilišni profesor dobije ocjenu »ne zadovoljava«, unatoč tomu što ispunjava znanstveno-nastavne uvjete, dobit će »momentalni« otkaz. Na taj način Zakon ukida autonoman položaj sveučilišnih nastavnika koji su stekli čak i najviše stupnjeve znanstveno-nastavnih zvanja (radnih mjesta) te sigurnost njihova zaposlenja zbog stvarne i stalne prijetnje otkazom, i to neovisno o tome ispunjavaju li oni ili ne jedine uvjete koji su relevantni pri ocjenjivanju u sustavu znanosti i visokog obrazovanja – znanstveno-nastavne uvjete (v. I. Obadić, Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza 1–3).

Potkraj prosinca 2024. godine Vlada Republike Hrvatske privremeno je odustala od primjene članka 46. u sustavu obrazovanja i znanosti (prema članku 46. postupci ocjenjivanja prema odredbama Zakona o plaćama trebali su se početi provoditi od 1. siječnja 2025. godine). Nedavno je međutim formirano povjerenstvo koje će predložiti modalitete uređenja pitanja ocjenjivanja u sustavu obrazovanja i znanosti koje će po svemu sudeći Vlada razmotriti prilikom donošenja zakonom predviđenog pravilnika.

Odluka Vlade da privremeno odustane od primjene zakona duboko je zabrinjavajuća. U demokratskoj i pravnoj državi koja počiva na trodiobi vlasti zakone donosi parlament, a izvršna vlast i Vlada dužni su ih provoditi. Ustav Republike Hrvatske u članku 5. propisuje da je svatko dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske. Ta odredba posebno se odnosi na tijela državne vlasti. Unatoč tomu što smatram da je sustav ocjenjivanja predviđen Zakonom o plaćama u sustavu znanosti i visokog obrazovanja neprimjenjiv i neustavan, odluka Vlade da (privremeno) ne primjenjuje zakon koji je izglasan u Saboru predstavlja ozbiljno kršenje trodiobe vlasti i načela zakonitosti.

Iz navedenog jasno proizlazi kako je društveni, pravni i financijski status sveučilišnih profesora reformom sustava znanosti i visokog obrazovanja te temeljem Zakona o plaćama snažno degradiran. Prijedlog Nacionalnih kriterija dodatno degradira njihov status.

Zašto je prijedlog Nacionalnih kriterija štetan za sustav znanosti i visokog obrazovanja?

Prijedlog Nacionalnih kriterija potvrda je uvođenja neoliberalne doktrine i tržišne vrijednosti u sustav znanosti i visokog obrazovanja te preorijentacije u smjeru »projektne znanosti« koja se već dugo vremena korak po korak uvodi u sustav. Promjena kriterija napredovanja je stoga koncepcijska, a njezina posljedica je uvođenje diskriminacije u sustavu po nekoliko osnova.

Sveučilišni profesori i nastavnici prijedlogom Nacionalnih kriterija snažno su diskriminirani u odnosu na znanstvenike s instituta na više načina. Najveća novina u odnosu na dosadašnji pravni okvir je uvođenje horizontalnih kriterija. Horizontalni kriteriji su određeni kao znanstveni uvjeti koje potpuno jednako moraju zadovoljiti i sveučilišni profesori i znanstvenici s instituta, iako profesori polovicu radnog vremena rade na znanosti, a znanstvenici se samo bave znanošću. Sveučilišni profesori će prema prijedlogu Nacionalnih kriterija morati uza sve strože i strože znanstvene kriterije za napredovanje ostvariti i dodatne nastavne kriterije, što je u suprotnosti s člankom 6. stavkom 1. Zakona o plaćama koji propisuje da se službenicima i namještenicima isplaćuje jednaka plaća za jednak rad odnosno rad jednake vrijednosti.

Snižavanje nastavnih kriterija na način da je manje nastavnih doprinosa potrebno ispuniti nego ikada do sada ne ide na ruku sveučilišnim profesorima, jer oni ionako moraju ispuniti znatno više nastavne obveze propisane kolektivnim ugovorom. I dok će sveučilišni profesori sada morati puno više raditi u znanosti i uz to držati velik broj predavanja, znanstvenici na institutima mogu se posvetiti samo ispunjavanju znanstvenih kriterija, a ako žele mogu s nižim nastavnim kriterijima i s puno manjim nastavnim opterećenjem postati i sveučilišni profesori (i to za jednaku plaću).

Uvođenje horizontalnih kriterija diskriminira pojedina znanstvena područja i polja. Naime, ti su kriteriji u prvom redu skrojeni za prirodne, a onda i za tehničke, biomedicinske i biotehničke znanosti, što nije primjenjivo u društvenim i humanističkima znanostima. Uvođenje jednakog broja projekata za sva znanstvena područja kao uvjeta za napredovanje također ima diskriminatorno djelovanje na pojedina znanstvena područja. Iako su ti uvjeti teško dohvatljivi i za profesore iz ostalih znanstvenih područja, za profesore iz društveno-humanističkih područja oni su većinom nedostižni. Diskriminacija po znanstvenim područjima proizlazi i iz promjene kvantitativnih i kvalitativnih kriterija napredovanja. Prirodne, tehničke i biotehničke znanosti pritom prolaze bolje nego društveno-humanističke znanosti i umjetničko područje.

Nametanje društvenim i humanističkim znanostima mjerila prilagođena STEM području te neprihvaćanje posebnosti imanentnih pojedinim područjima i poljima znanosti pogrešno je i imat će negativne posljedice. Tako postavljeni kriteriji ne osiguravaju pravedan i ravnopravan tretman svim zaposlenicima u sustavu jer se pojedina znanstvena područja i polja bitno razlikuju, a prijedlog Nacionalnih kriterija tu različitost ne uzima u obzir. Drugim riječima, u nekim znanstvenim poljima, posebno kada govorimo o društvenom i humanističkom području, takvi uvjeti nisu ostvarivi, čime će se onemogućiti napredovanje asistentima koji neće moći napredovati, ili vrlo teško i iznimno, do najviših radnih mjesta.

Prijedlog Nacionalnih kriterija diskriminira i sveučilišne profesore na višim radnim mjestima – izvanredne i redovite profesore. S obzirom na to da novi Nacionalni kriteriji predstavljaju radikalnu promjenu koncepta napredovanja u odnosu na dosadašnja pravila, znatan broj izvanrednih i redovitih profesora koji su do sada uvjete za napredovanje ispunjavali prema prethodnim kriterijima objektivno nemaju mogućnost prilagodbe novim pravilima propisanim horizontalnim kriterijima niti će ih moći ispuniti u tri godine koliko traje prijelazno razdoblje. I to ne zato što ne žele ili ne mogu, nego zato što je riječ o karijernim kriterijima koji se ostvaruju tijekom čitave znanstveno-nastavne karijere, dakle nekoliko desetljeća, i koji su nesvodljivi na kriterije prema kojima su od početka karijere ispunjavali uvjete za izbor na viša radna mjesta i na temelju kojih su gradili svoju profesionalnu karijeru.

Prijedlog Nacionalnih kriterija još snažnije implementira scientometriju u naš sustav znanosti i visokog obrazovanja i ona postaje osnovni smisao znanstvenog rada (ako već do sada nije bila). Cijeli sustav napredovanja sveo se na puko brojanje objavljenih radova i zadovoljavanje drugih kriterija, dakle inzistiranje na kvantiteti i formi umjesto na biti i sadržaju, čime se negira kvaliteta znanstvenog rada. Neki kriteriji pritom nisu ni objektivni. Uzmimo za primjer citate. Citati nisu objektivno mjerilo vrijednosti znanstvenog rada i o tome je napisana povelika literatura. Unatoč tomu, oni su sada uzeti kao mjerilo za napredovanje.

Kriteriji su dakle posloženi na način da ih objektivno može ispuniti samo manji broj sveučilišnih profesora, i to prije svega iz područja prirodnih, tehničkih, biomedicinskih i biotehničkih znanosti (znanstvenici na institutima će lakše ostvariti rigorozne znanstvene uvjete jer se bave samo znanošću). Prijedlogom se time dodatno osnažuje osjećaj neizvjesnosti napredovanja, ali i nesigurnosti zaposlenja sveučilišnih profesora (no država će uštedjeti novce na njihovim plaćama). Otvaranje mogućnosti znanstvenicima s instituta da s puno manje truda i rada postanu sveučilišni profesori upućuje da je svrha prijedloga Nacionalnih kriterija stvaranje nastavne baze profesora za privatna sveučilišta, što je na tragu intencije reforme – liberalizacije i tržišne orijentacije visokog obrazovanja. Sve to duboko je suprotno interesima sustava znanosti i visokog obrazovanja, interesima hrvatskog društva i države (v. I. Obadić: Podmuklo »batinjanje« sveučilišnih profesora 1–3).

Nezakonit postupak donošenja prijedloga Nacionalnih kriterija

Postupak donošenja Nacionalnih kriterija propisan je sljedećim člancima ZVOZD-a: članak 39. stavak 8. određuje da Nacionalne sveučilišne, znanstvene i umjetničke kriterije za pojedina znanstvena odnosno umjetnička područja ili polja na prijedlog Rektorskog zbora i nadležnoga matičnog odbora donosi Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje, znanost i tehnološki razvoj (dalje: Nacionalno vijeće); članak 86. stavak 1. točka 8. određuje da Nacionalno vijeće na prijedlog matičnih odbora donosi Nacionalne sveučilišne, znanstvene i umjetničke kriterije; članak 90. stavak 1. točka 3. određuje da matični odbor predlaže Nacionalnom vijeću znanstvene i umjetničke elemente Nacionalnih sveučilišnih, znanstvenih i umjetničkih kriterija, a točka 4. da predlaže Nacionalnom vijeću popis domaćih znanstvenih časopisa koji su kvalitetom izjednačeni s uglednim međunarodnim znanstvenim časopisima za pojedino znanstveno područje i polje, relevantnih za izbor na znanstveno-nastavno, znanstveno i nastavno radno mjesto na sveučilištu, fakultetu, umjetničkoj akademiji i znanstvenom institutu te odgovarajuću umjetničku djelatnost relevantnu za izbor na umjetničko-nastavno radno mjesto.

Zakonom propisani postupak prema kojemu Nacionalno vijeće donosi Nacionalne kriterije na prijedlog ovlaštenih predlagatelja nije poštivan. Iz jednoglasno prihvaćenog zaključka Rektorskog zbora sa 8. sjednice održane 26. svibnja 2025. godine nedvojbeno proizlazi da je Nacionalno vijeće ignoriralo prijedlog Rektorskog zbora kao ovlaštenog predlagatelja nastavnih i stručnih elemenata.

Matični odbor za područje humanističkih znanosti – polja povijesti, povijesti umjetnosti, znanosti o umjetnosti, arheologije, etnologije i antropologije na 14. sjednici održanoj 22. svibnja 2025. godine izrazio je nezadovoljstvo činjenicom da Nacionalno vijeće nije prepoznalo matične odbore iz područja humanističkih znanosti ravnopravnim partnerima u postupku izrade prijedloga Nacionalnih kriterija te je odbacilo pojedine argumentirane prijedloge, usuglašene od svih triju matičnih odbora iz područja humanističkih znanosti. Matični odbor je među ostalim istaknuo da će predloženi kriteriji »dugoročno negativno utjecati na privlačnost znanstvenoga i nastavnog posla budućim generacijama i neće dovesti do povećanja kvalitete znanstvenoga i nastavnog rada, nego upravo suprotno, do njenog pada zbog izostanka konkurentnosti«. Matični odbor za područje humanističke znanosti – polja filozofije i teologije i religijskih znanosti na sjednici održanoj 10. lipnja 2025. godine zaključio je da tako predložene Nacionalne kriterije »ne može prihvatiti kao prikladne, provedive, kvalitetne i unapređujuće elemente« te je tražio od Nacionalnog vijeća da ih povuče iz daljnje procedure, među ostalim jer Nacionalno vijeće nije poštovalo zakonom propisanu proceduru.

Iz navedenog proizlazi da prijedlog Nacionalnih kriterija nije izrađen po zakonom propisanoj proceduri. Ili kako je Senat Sveučilišta u Zagrebu na 1. izvanrednoj sjednici održanoj 10. lipnja 2025. godine zaključio, »Nacionalno vijeće je ignoriranjem prijedloga ovlaštenih predlagatelja i samostalnim donošenjem Nacionalnih kriterija potpuno izašlo izvan propisanoga zakonskog okvira, prekoračilo svoje ovlasti te donijelo Kriterije koji su neuravnoteženi i neprilagođeni pojedinim znanstvenim područjima i poljima«.

Neustavnost prijedloga Nacionalnih kriterija

Nelogičnost i nepravednost, ali i neustavnost prijedloga Nacionalnih kriterija pokazuje se u prijelaznim i završnim odredbama. Prijedlog Nacionalnih kriterija u članku 98. stavku 1. ne predviđa primjenu dosadašnjih pravila u trogodišnjem prijelaznom razdoblju, nego se njegove odredbe počinju primjenjivati od dana stupanja na snagu, s time da je predviđeno prijelazno razdoblje samo za znanstvene kriterije napredovanja (poseban prilog). Dosadašnji akti koji su uređivali postupak izbora u znanstveno-nastavna zvanja (sada na znanstveno-nastavna radna mjesta) prestaju vrijediti stupanjem na snagu Nacionalnih kriterija. Drugim riječima, odredbe prijedloga Nacionalnih kriterija, stupanjem na snagu, odmah se primjenjuju na pravne situacije koje su u tijeku i na zatečene odnose koji se nastavljaju u budućnosti. Pravno gledajući, odredbe Nacionalnih kriterija neće se primjenjivati od trenutka kada stupe na snagu, nego od dana kad su zaposlenici izabrani na više ili reizabrani na isto radno mjesto, čime se retroaktivno mijenjaju kriteriji njihova izbora na više radno mjesto, odnosno reizbora na isto radno mjesto.

Članak 98. stavak 1. prijedloga Nacionalnih kriterija protivan je Ustavom propisanoj zabrani retroaktivnosti u članku 90. jer je riječ o podzakonskom aktu (Ustav propisuje da zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje, a samo iz posebno opravdanih razloga samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje).

S ustavnopravnog aspekta je sporno i što se prijedlogom kriterija određuju objektivno nemogući uvjeti retroaktivnom primjenom novih pravila za izvanredne i redovite profesore koje oni ne mogu ispuniti, čime im se uskraćuje mogućnost napredovanja. Naime mnogima je nemoguće u tri ili četiri, pa i u osam godina, ispuniti horizontalne kriterije koji se traže za redovitog profesora u trajnom izboru. Većina tih uvjeta do sada nije tražena ili su neki određeni alternativno (mentorstvo pri izradi doktorskih disertacija te objava zajedničkog rada s doktorandom). Posebno su nerealni uvjeti u pogledu projekata i to ne samo zato što do sada to nije bio uvjet za napredovanje nego i zbog prekratkih rokova da se od sad počnu ostvarivati. Uz to financijske vrijednosti koje se traže u pogledu projekata su (pre)visoke, posebno za pojedina znanstvena područja i polja. Novčani kriteriji ujedno pokazuju potpunu arbitrarnost Nacionalnih kriterija. Prijedlog kriterija ne sadrži nikakvu analizu ni argumente zašto i kako su definirani određeni kriteriji, u ovom slučaju financijski.

Ustavni sud je u odluci broj U-I-843/2000 od 13. rujna 2000. izrazio načelno pravno stajalište da »ustavno jamstvo autonomije sveučilišta zahtijeva da podredno budu zaštićena i sva na zakonu zasnovana prava sveučilišnih nastavnika, što uključuje i obvezu zaštite zatečenog stanja tih prava u situaciji donošenja novog zakona kojim se mijenja dotadašnje zakonsko uređenje«. U tom smislu postavljanje kriterija koji su koncepcijski drukčiji i nesvodljivi na stare uvjete koje je zbog toga nemoguće izvršiti, koji su karijerni kriteriji jer se ostvaruju tijekom čitave znanstveno-nastavne karijere, koji su retroaktivni i proizvoljni odnosno nemjerodavni, a zbog kojih bi sveučilišni profesori i nastavnici bili onemogućeni u ostvarenju svoga prava (napredovanja), protivno je načelu pravne sigurnosti i pravne izvjesnosti te poštovanja zabrane retroaktivnog djelovanja propisa. I u tom smislu prijedlog Nacionalnih kriterija je po mojem uvjerenju protuustavan.

Zaključak

Prijedlog Nacionalnih kriterija ponovno je otvorio pitanje koje već dugo vremena stvara nemir i nezadovoljstvo među sveučilišnim profesorima i nastavnicima – neizvjesnosti i nesigurnosti u pogledu uvjeta napredovanja. Uvjeti se stalno i prečesto mijenjaju, tako da za svako napredovanje vrijede nova pravila. Osim toga, prijedlog novih kriterija ne osigurava pravedan i ravnopravan tretman svim zaposlenicima u sustavu jer se pojedina znanstvena područja i polja bitno razlikuju, a novi uvjeti su notorno pisani za prirodne, tehničke, biomedicinske i biotehničke znanosti, što otvara pitanje njihove razmjernosti i arbitrarnosti.

Neprestane i česte izmjene pravila o napredovanju te retroaktivna primjena novih uvjeta je pravno i profesionalno neprihvatljiva. Pravedno i pravno ispravno bilo bi da se napreduje prema uvjetima prema kojima si započeo napredovanje. Ili drugim riječima, ako si počeo stjecati uvjete po jednim, moraš ih po tim istim pravilima i završiti. To nije pitanje znanstvene izvrsnosti, to je pitanje osnovne ljudske i profesionalne etike te pravno legitimnih očekivanja da se pravila igre znaju i da su jednaka otpočetka do kraja. Stoga bi na razini sustava bilo svrsishodno i racionalno kada se kriteriji napredovanja ne bi revalorizirali u razdoblju kraćem od deset godina.

Suprotno postupanje, kao što je sada slučaj s prijedlogom Nacionalnih kriterija, ne samo što je pravno upitno nego je duboko nepravedno i ima snažan psihološki učinak te unosi veliki nemir u akademsku zajednicu. Naš se rad ionako sve više takvom regulacijom svodi na ispunjavanje kućica u obrascima koje moramo ispuniti da bismo ostvarili tražene uvjete, a potpuno nepredvidivim promjenama i stalnim povisivanjem traženih uvjeta ne možemo unaprijed racionalno planirati naš znanstveni i stručni rad, što znači da smo stavljeni u gotovo nemoguće uvjete rada.

Prijedlog Nacionalnih kriterija ne znači međutim samo snažan udar na akademsku zajednicu. Riječ je i o promjeni na razini sustava koja je koncepcijska i ideološka jer njome je konačno i definitivno prihvaćena neoliberalna agenda i znanstvenocentrična ideologija po kojoj su sveučilišni profesori tek znanstvenici koji usput drže i nastavu. Takva promjena pokazuje potpuno nerazumijevanje posla kojim se sveučilišni profesori bave.n

Literatura

Ivan Obadić: Akademske slobode u prijedlozima novih zakona, Sveučilište u Zagrebu, 2022.

Ivan Obadić: Diktat Ministarstva znanosti – Ukidanje vlastitih prihoda, 13. 10. 2023., https://autograf.hr/diktat-ministarstva-znanosti-ukidanje-vlastitih-prihoda/

Ivan Obadić: Ministar može zatvarati sveučilišta samostalnom odlukom!, 20. 10. 2023., https://autograf.hr/ministar-moze-zatvarati-sveucilista-samostalnom-odlukom/

Ivan Obadić: Razbijanje ili podjela Sveučilišta u Zagrebu, 27.10. 2023., https://autograf.hr/razbijanje-ili-podjela-sveucilista-u-zagrebu/

Ivan Obadić: Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (1), 22. 1. 2024., https://autograf.hr/sveucilisni-profesori-moraju-strahovati-od-olakih-otkaza-1/

Ivan Obadić: Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (2), 26. 1. 2024., https://autograf.hr/sveucilisni-profesori-moraju-strahovati-od-olakih-otkaza-2/

Ivan Obadić: Sveučilišni profesori moraju strahovati od olakih otkaza (3), 31. 1. 2024., https://autograf.hr/sveucilisni-profesori-moraju-strahovati-od-olakih-otkaza-3/

Ivan Obadić: Podmuklo »batinjanje« sveučilišnih profesora (1), 26. 5. 2025., https://autograf.hr/podmuklo-batinjanje-sveucilisnih-profesora-1/

Ivan Obadić: Podmuklo »batinjanje« sveučilišnih profesora (2), 29. 5. 2025., https://autograf.hr/podmuklo-batinjanje-sveucilisnih-profesora-2/

Ivan Obadić: Podmuklo »batinjanje« sveučilišnih profesora (3), 2. 6. 2025., https://autograf.hr/podmuklo-batinjanje-sveucilisnih-profesora-3/

Ivan Obadić, docent na Katedri za opću povijest prava i države Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, bavi se pravnopovijesnim temama, europskom integracijom, sveučilišnim pravom i političkom korupcijom.