Političke, diplomatske i vojne okolnosti uoči i nakon »Oluje«

(I. dio)

Oslobodilačkom vojno-redarstvenom operacijom »Oluja« završio je rat u Republici Hrvatskoj i onemogućena je realizacija velikosrpskoga projekta čiji je cilj bio stvaranje jedinstvene srpske države sa zapadnim granicama duboko na području Republike Hrvatske, na zamišljenoj crti Virovitica – Pakrac – Karlovac – Ogulin – dio Gorskoga kotara – Karlobag. Velikosrpskim ideolozima taj je projekt bio alternativa u slučaju raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), a pripreme za njegovu provedbu mogu se pratiti od sredine 1980-ih godina prošlog stoljeća. Stoga je ubrzo nakon provedenih demokratskih, višestranačkih izbora u Hrvatskoj, već potkraj lipnja 1990. započelo protuustavno i terorističko djelovanje dijela Srba u Hrvatskoj, a potom u kolovozu i njihova oružana pobuna, koja je u ljeto 1991. prerasla u izravnu srpsku agresiju na Republiku Hrvatsku. Od tada su dijelovi Republike Hrvatske bili pod stanjem okupacije koja je ugrozila suverenitet i teritorijalni integritet Republike Hrvatske. Ta je okupacija provedena istodobno i koordinirano izvanjskom oružanom agresijom na Republiku Hrvatsku, pri čemu se političko vodstvo Republike Srbije koristilo Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA) za oružani napad na Republiku Hrvatsku i nasilno zaposjedanje dijelova njezina teritorija te oružanom pobunom dijela lokalnoga srpskog stanovništva u Hrvatskoj, čije su oružane postrojbe (tzv. Teritorijalna odbrana) sudjelovale u agresiji zajedno s Jugoslavenskom narodnom armijom. Okupacija dijela Republike Hrvatske provedena je s namjerom odcjepljenja okupiranoga područja od Republike Hrvatske i njegova pripajanja Republici Srbiji, odnosno Saveznoj Republici Jugoslaviji (Srbiji i Crnoj Gori). Oružane snage Republike Hrvatske imale su ustavnu obvezu zaštite suvereniteta i neovisnosti Republike Hrvatske i obrane njezine teritorijalne cjelovitosti.

Budući da se ni jedan povijesni događaj ne može objektivno prikazati ni razumjeti ako se pritom zanemari kontekst vremena, odnosno cjelovitost povijesnog procesa u kojem se dogodio, tako se ni rasprava o oslobodilačkoj operaciji »Oluja« ne može ograničiti samo na događaje iz srpnja i kolovoza 1995. godine. Ona je (jednako kao i »Bljesak«) posljedica dugotrajnoga procesa neuspješnih pregovora hrvatske vlasti i predstavnika međunarodne zajednice s vodstvom pobunjenih Srba o mirnoj reintegraciji okupiranoga teritorija Republike Hrvatske te nedjelotvornih poteza međunarodne zajednice. S obzirom na to da se u postojećim uvjetima vojna opcija pokazala kao jedina preostala mogućnost da se prekine neodrživo stanje nastalo velikosrpskom agresijom, odnosno politikom koju je tadašnje srbijansko vodstvo, zajedno s vodstvom pobunjenih Srba u Hrvatskoj i uz pomoć JNA, provodilo u Hrvatskoj od 1990. do kolovoza 1995. godine, može se reći da je »Oluja«, sa svim posljedicama koje su nastale njezinom provedbom, krajnji rezultat velikosrpske politike u Hrvatskoj.

Hrvatska vojska u pripremi za prelazak rijeke Save kod Krapja, na početku oslobodilačke operacije »Oluja«, 4. kolovoza 1995. Foto: Željko Gašparović.

Hrvatska vojska u pripremi za prelazak rijeke Save kod Krapja, na početku oslobodilačke operacije »Oluja«, 4. kolovoza 1995. Foto: Željko Gašparović

Dokumenti »RSK« potvrđuju da vojna opcija nije imala alternativu i da je za »Oluju« odgovorno srbijansko vodstvo

Cjelovit prikaz događaja od početka oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj u ljeto 1990. pokazuje zašto se reintegracija okupiranoga hrvatskoga teritorija nije mogla provesti mirnim putem, a brojni dokumenti srpske provenijencije, uz to što potvrđuju da vojna opcija u rješavanju pitanja okupiranog teritorija Republike Hrvatske nije imala alternativu, daju i odgovor na pitanje zašto hrvatsko vodstvo početkom kolovoza 1995. »Oluju« više nije moglo odgađati te zašto je srbijansko vodstvo i vodstvo pobunjenih Srba u Kninu odgovorno za odlazak u izbjeglištvo hrvatskih građana srpske nacionalnosti uoči i tijekom »Oluje«. Dokumenti srpske strane iz razdoblja 1990–1995. nedvojbeno potvrđuju namjeru vodstva pobunjenih Srba da na dijelu teritorija Republike Hrvatske stvore srpsku državu i da se ujedine s Republikom Srpskom, a potom i sa Srbijom, odnosno Saveznom Republikom Jugoslavijom u jedinstvenu srpsku državu (»krnja Jugoslavija« ili »velika Srbija«), te svjedoče da od te namjere nisu odustali ni početkom kolovoza 1995., dakle, neposredno uoči »Oluje«. Naime, već 1991. vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj pokrenulo je pregovore s predstavnicima Srba u Bosni i Hercegovini, čiji je cilj bilo ujedinjenje »SAO Krajine«, odnosno kasnije »Republike Srpske Krajine« i »Republike Srpske«, u novu srpsku državu pod imenom »Ujedinjena Republika Srpska«. Tako se, primjerice, u »Deklaraciji o ujedinjenju Zajednice opština Bosanska Krajina i Srpske autonomne oblasti Krajina«, donesenoj 27. lipnja 1991., kao »imperativni zahtjev« ističe »ujedinjenje srpskog naroda u državu čiji se sadržaj izražava kroz načelo da svi Srbi žive u jednoj državi«. Ujedinjenje spomenutih dviju srpskih Krajina – u Hrvatskoj i u BiH, u Deklaraciji je označeno kao »značajan korak u procesu srpskog državnog objedinjavanja nakon razjedinjavanja Jugoslavije«, uz odluke da će »prema drugim subjektima Ujedinjena Krajina nastupati jedinstveno« te da će »svoju političku aktivnost usmjeriti u smjeru sopstvene integracije i integracije srpskog naroda u cjelini, a sve s ciljem stvaranja jedinstvene države u kojoj će živjeti svi Srbi na Balkanu« (Glasnik Krajine, Knin, 2. srpanj 1991., br. 6).

O nastavku procesa pregovaranja o ujedinjenju Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine svjedoči »Protokol o saradnji između vlada Republike Srpske i Republike Srpske Krajine«, donesen 22. rujna 1992. u Banjoj Luci. U njemu je, među ostalim, predviđeno »uspostavljanje istog oblika vladavine i političkog sistema«, određivanje istih državnih simbola te uspostavljanje zajedničke obrane i jedinstvenog zapovjedništva (Marijan, Oluja, 175–177). Dakako, spomenuti protokol bio je sukladan s »osnovnim programskim načelima i ciljevima Srpske demokratske stranke (SDS)« u Hrvatskoj, iznesenim u rujnu 1992. u Kninu: »SDS će se kao i do sada zalagati da se RSK ujedini s ostalim srpskim zemljama, ponajprije s Republikom Srpskom od koje je u bližoj prošlosti bila neprirodnim, administrativnim, načinom podijeljena« (Marijan, Oluja, 175–177).

Hrvatski vojnici, oslobodilačka operacija »Oluja«, kolovoz 1995. Foto: Željko Gašparović

Odlučnost u provođenju spomenutoga procesa ujedinjenja potvrđuje donošenje »Deklaracije o ujedinjenju Republike Srpske Krajine i Republike Srpske«, 31. listopada 1992. u Prijedoru, kojom su pripreme za ujedinjenje »RSK« i »Republike Srpske« i praktično počele. Na temelju spomenute »Deklaracije«, 24. travnja 1993. u Banjoj Luci donesena je odluka o konstituiranju zajedničke »Narodne skupštine Republike Srpske Krajine i Republike Srpske, kao zajedničkog organa Republike Srpske Krajine i Republike Srpske«, s mjestom zasjedanja u Banjoj Luci (Službeni glasnik Republike Srpske Krajine, 28. aprila 1993., br. 1).

Nakon poraza u vojno-redarstvenoj operaciji »Bljesak« vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj odlučilo je ubrzati proces ujedinjenja »Republike Srpske Krajine« i »Republike Srpske«. Tako je u izlaganju na sjednici »Skupštine Republike Srpske Krajine«, održanoj 18. svibnja 1995. u selu Borovu kod Vukovara, »predsjednik RSK« Milan Martić, među ostalim, naglasio: »Ujedinjenje RSK i RS mora postati pitanje sata, a ne više dana ili mjeseci. Sve drugo vodi Krajinu u propast. (...) Jedinstvena srpska država, to je rješenje našeg problema« (HR-HMDCDR, 3., kut. 291). Na istoj sjednici, 20. svibnja 1995. »Skupština Republike Srpske Krajine« donijela je odluku »O pristupanju realizaciji ujedinjenja Republike Srpske Krajine i Republike Srpske« (HR-HMDCDR, 3., kut. 2). Da je proces ujedinjenja »Republike Srpske Krajine« i »Republike Srpske« tada ušao u završnu fazu svjedoči mišljenje »Kabineta predsjednika Republike Srpske Krajine« o prednacrtu paketa zakona za pripremu akata »Ujedinjene Republike Srpske«, izneseno 29. lipnja 1995. u Kninu. U mišljenju je posebno naglašena suglasnost da »administrativni centar buduće Ujedinjene Republike Srpske bude u Banjoj Luci« (Hrvatski informativni centar, A-159/075).

Dakako, time nije prekinut proces ujedinjenja sa Srbijom. Naprotiv, zajednička država Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini smatrana je prvim korakom prema konačnom ujedinjenju sa Srbijom i stvaranju jedinstvene srpske države na prostoru bivše Jugoslavije. Samo zbog međunarodnih okolnosti srbijanski predsjednik Slobodan Milošević i Srbija nisu službeno priznali »Republiku Srpsku Krajinu« niti su pristupili otvorenom procesu ujedinjenja, iako su je u svemu pomagali, do te mjere da se činilo da je to okupirano područje Republike Hrvatske zaista bilo dio Jugoslavije, odnosno jedna od srpskih pokrajina.

Istodobno, svi mirovni napori hrvatskoga vodstva i međunarodne zajednice od 1991. do »Oluje« bili su uzaludni, jer vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj, što je razvidno i iz srpskih izvora, nije ni pomišljalo pristati na mirnu reintegraciju okupiranoga hrvatskoga teritorija u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Pritom su odbijali i maksimalno kompromisna rješenja, kao što je bio »Plan Z-4« kojim je međunarodna zajednica Srbima u Hrvatskoj u siječnju 1995. garantirala poštovanje najviših standarda kad je riječ o pravima nacionalnih manjina i ponudila iznimno široku autonomiju, gotovo »državu u državi«, na području predviđenih kotareva Gline i Knina, koji bi obuhvatili svih 11 općina u Hrvatskoj s natpolovično većinskim srpskim stanovništvom (prema popisu stanovništva iz 1991). Odbivši i taj mirovni plan, vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj jasno je pokazalo da ni pod kojim uvjetima tada nije željelo prihvatiti mirnu reintegraciju u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

Dokumenti srpske strane pokazuju da je među vodećim političarima i vojnim zapovjednicima u »RSK« prevladavalo mišljenje da »srpski narod u Krajini nema perspektive za svoj opstanak ni u kakvoj varijanti hrvatske države«, odnosno da je »svaka druga opcija ili alternativa koja zagovara ʽsuživotʼ, ʽspecijalni statusʼ ili autonomiju u ustaškoj Hrvatskoj (srpskom, op. a.) narodu neprijateljska, neprihvatljiva i zlonamerna« (Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. Dokumenti, knj. 7, dok. br. 66 i 164), da ne dolazi u obzir da »Krajina« bude dio Hrvatske, da je »RSK samo deo ukupne srpske zemlje, kojoj je matica i centar u Beogradu«, da je glavni cilj vodstva »RSK« »stvaranje samostalne države«, a potom i postizanje »krajnjeg rešenja« – stvaranja »Saveza Srpskih zemalja« – »jedinstvene države sa jednim predsjednikom i jedinstvenom vladom te brisanje rijeke Une kao bilo kakve granice između jednog naroda«, a potom i »brisanje rijeke Drine kao bilo kakve granice između Srba« (Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. Dokumenti, knj. 8, dok. br. 135, 162 i 304).

Sanitetska potpora (»kirurško-anesteziološke mobilne ekipe«) skupnim snagama Specijalnih jedinica policije na Velebitu, oslobodilačka operacija »Oluja«, 4. kolovoza 1995. Foto: osobna arhiva Duške Trgo

Zapravo, sadržaj brojnih srpskih dokumenata koji pokazuju zašto su svi mirovni pregovori propali može se sažeti u sljedećim izjavama najviših dužnosnika »krajinske« paradržave iz 1991. i 1995.:

– »predsjednik Vlade SAO Krajine« Milan Babić, 1991.: ...Uvjeravam vas da ćemo mi u Krajini prije izginuti ili se iseliti iz Krajine u Evropu nego što ćemo pristati na bilo kakav život u bilo kojoj državi Hrvatskoj. Za ovaj svoj stav ja imam potvrdu u plebiscitarnoj, stoprocentno izraženoj, volji srpskog naroda u Krajini. Tu volju, da vas podsetim na tu činjenicu, do sada smo dva puta ispitivali (HR-HMDCDR, 2., RSK, Izvodi iz izlaganja Predsjednika Vlade SAO Krajine dr. Milana Babića, nedatirani dokument iz 1991., vjerojatno iz prosinca 1991., kut. 483).

– »predsjednik Republike Srpske Krajine« Milan Martić, 8. veljače 1995.: Za prihvatanje koncepcije tzv. mirne reintegracije Krajine u Hrvatsku, smijemo li mi na [to] pristati? Smijemo li pljunuti na sve žrtve ovoga rata? Zar da pristanemo na vlastitu smrt? Život u Hrvatskoj bio bi gori od svakog rata. Život u Hrvatskoj – zar bi to bio život? (HR-HMDCDR, 3., kut. 2). Odmah potom, 10. veljače 1995., Milan Martić je na »referisanju o borbenoj gotovosti Srpske vojske Krajine« u Kninu izjavio: Rat između RH i RSK mora se završiti pobedom jedne i porazom druge strane. Dok se to ne desi, rat se neće i ne može završiti (HR-HMDCDR, 2., kut. 265; Marijan, Oluja, 211).

Tako se, zbog isključive odluke vodstva pobunjenih Srba, podržavanog od srbijanskog vodstva, da ne želi živjeti u Republici Hrvatskoj, nego samo u srpskoj državi, vojna opcija nametnula kao jedini način na koji je Hrvatska mogla provesti svoje zakonito pravo na teritorijalnu cjelovitost, potvrđenu međunarodnim priznanjem u siječnju 1992. i primanjem u članstvo Organizacije Ujedinjenih naroda u svibnju iste godine, te Rezolucijama UN-a (815/1993., 847/1993., 871/1993., 908/1994., 947/1994., 958/1994., 981/1995., 994/1995. itd.). Možda se »Oluja« i dalje mogla odgađati, a pregovori s predstavnicima pobunjenih Srba nastaviti, da srpske snage potkraj srpnja 1995. nisu bile pred velikim vojnim uspjehom – osvajanjem Bihaća, koji su Ujedinjeni narodi u svibnju 1993. proglasili »zonom sigurnosti« (Rezolucija VS UN-a, br. 824, 6. svibnja 1993).

»Oluja« se nije mogla izbjeći, niti se zbog prijetnje srpskog osvajanja Bihaća smjela odgoditi

Već je spomenuto da je nakon poraza u operaciji »Bljesak« početkom svibnja 1995. vodstvo pobunjenih Srba pokušalo preostali okupirani teritorij Republike Hrvatske (UNPA zone Istok, Sjever i Jug) ujediniti s dijelovima Bosne i Hercegovine pod srpskom kontrolom. Pripremom nacrta »Ustava Ujedinjene Republike Srpske« taj je proces u srpnju 1995. dosegnuo vrhunac. Istodobno, srpske snage bile su pred ulaskom u Bihać, unatoč tomu što je taj grad u BiH, smješten uz granicu s RH, UN proglasio »zaštićenom zonom«. Osvajanjem Bihaća srpske snage ostvarile bi pobjedu od strateškog značaja i uzrokovale novu humanitarnu katastrofu, s velikim brojem ubijenih stanovnika na tom području. Stanovnicima Bihaća i brojnim izbjeglicama iz okolnoga područja, Bošnjacima-muslimanima i Hrvatima, koji su 1201 dan bili u okruženju zbog opsade srpskih snaga i nemoći svjetskih političkih moćnika da prekinu njihovu patnju, vojna opcija nametnula se kao jedina nada za spas. »Oluja« je bila jedino i neodgodivo rješenje problema okupiranoga teritorija hrvatske države, ali i »Bihaćke krize«.

Zbog situacije oko Bihaća, ali i »zbog okupacije i zločina u Srebrenici i krize sa Žepom te straha da može doći do masakra« predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović je 18. srpnja 1995. preko ambasade BiH u Zagrebu uputio usmenu poruku predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu s prijedlogom da na najavljenom sastanku na Brijunima 22. srpnja »najvažnija, ako ne i jedina tačka naših razgovora, budu pitanja vojnog saveza Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine radi zajedničke borbe protiv srpskog agresora« (Tuđmanov arhiv IV, 378). Spomenuta poruka pokazuje da je Republika Hrvatska bila najvažniji saveznik bošnjačkom (muslimanskom) narodu u obrani od velikosrpske agresije. Teško je zamisliti da bi predsjednik Predsjedništva BiH poruku takva sadržaja uputio državi koju je smatrao agresorom na njegovu državu i predsjedniku kojeg je smatrao vođom »udruženog zločinačkog pothvata« protiv njegove države. Predsjednik Tuđman odmah je odgovorio pozitivno, ocijenivši da je »neophodno potrebno postići i politički sporazum o oživotvorenju Washingtonskog dogovora (sporazum potpisan 18. ožujka 1994., kojim je prekinut sukob Armije RBIH i HVO-a u dijelu BiH, te predviđena konfederacija između Federacije BiH i RH, op. a.) te zajednički prijedlog svjetskim čimbenicima za razrješenje krize u Bosni i Hercegovini i okupiranih područja Republike Hrvatske« (Tuđmanov arhiv IV, 379).

O teškoj vojnoj situaciji i dramatičnom stanju obrane Bihaća, nakon što su srpske snage 19. srpnja 1995. pokrenule novu ofenzivu na grad koji su branile snage 5. korpusa Armije BiH i 101. pukovnije HVO-a, govore izvori iz Bihaća, primjerice izvješća Komande 5. korpusa ARBiH poslana iz Bihaća Glavnom stožeru HV-a ili Veleposlanstvu RBiH u Zagrebu. Tako u izvješću GSHV-u od 21. srpnja 1995. »komanda 5. korpusa AbiH« navodi da je korpus pretrpio »velike gubitke u živoj sili i značajan gubitak teritorije«, da su »zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa« te da »pri ovakvom tempu napada agresora, može pružati organizovanu odbranu u naredna dva do tri dana« (Komanda 5. korpusa, Zapovjedništvo GS HVO Bihać od 21. 7. 1995., Obavještajna informacija). Istoga dana, u pismu koje je poslao predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu, tadašnji načelnik bihaćke općine Adnan Alagić navodi da se »dramatičan položaj iz sata u sat usložnjava jer je humanitarna situacija još od ranije katastrofalna«, da su zabilježeni prvi slučajevi umiranja od gladi, da je »sudbina oko 180.000 stanovnika unsko-sanskog kantona neizvjesna«, da će se »boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice«, te da »jedinu nadu polažu u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod« (Tuđmanov arhiv IV, 381).

Hrvatski vojnici amfibijom prelaze Savu kod Jasenovca tijekom oslobodilačke operacije »Oluja«, kolovoz 1995. Foto: Željko Gašparović

Sljedećega dana, 22. srpnja 1995., u Splitu je održan najavljeni sastanak, na kojem su predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović te predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak i predsjednik Vlade BiH Haris Silajdžić potpisali Deklaraciju o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju političkoga rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice (»Splitska deklaracija«).

Deklaracijom je, među ostalim:

– »potvrđeno čvrsto opredjeljenje i politička volja za jačanje suradnje i savezništva hrvatskog i bošnjačkog naroda u sudbonosnim trenucima za opstojnost dvaju naroda su­očenih s pojačavanjem nasilja na okupiranim područjima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, s neizvjesnošću mirovnog procesa i s nedjelotvornošću međunarodne zajednice«;

– utvrđeno da su događaji oko »zaštićene zone« UN-a u Bihaću ... »dio jedinstvene i zajedničke strategije nastavka agresije i pokušaja zadržavanja okupiranih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine u cilju stvaranja Velike Srbije, pod vodstvom i uz punu odgovornost političkog i vojnog vrha Savezne Republike Jugoslavije« (Srbije i Crne Gore) (...);

– iskazana »neopoziva potpora provedbi Sporazuma iz Washingtona o uspostavi Federacije, te njenom konfederalnom povezivanju s Republikom Hrvatskom«; (...)

– istaknut »zajednički stav da odluka o ukidanju embarga na oružje treba istodobno biti primijenjena na Bosnu i Hercegovinu i na Hrvatsku«; (...)

– odbijena »zamisao o obnavljanju ili uspostavi bilo kakve nove ʽjugoslavenskeʼ državne zajednice, smatrajući ih usporednom i rezervnom varijantom velikosrpske hegemonije, te podupirući normalizaciju u regiji na osnovi suverenosti, neovisnosti i cjelovitosti«; (...)

– dogovoreno »proširenje i jačanje obrambene suradnje na temelju Sporazuma o prijateljstvu i suradnji između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine od 21. srpnja 1992. godine«, na način da su »Republika i Federacija Bosne i Hercegovine uputile Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je Republika Hrvatska prihvatila. (...)« (Tuđmanov arhiv IV, 384).

Tako je »Splitskom deklaracijom«, nakon niza pokušaja Hrvatske da ga ugradi u potpisane sporazume s BiH (od navedenog sporazuma iz srpnja 1992), napokon i na državnoj razini postignut sporazum o konkretnoj vojnoj suradnji između Hrvata i Bošnjaka-muslimana protiv velikosrpskih snaga u BiH, a bošnjačko-muslimansko vodstvo zatražilo je vojnu pomoć Hrvatske.

Dan kasnije, 23. srpnja, Komanda 5. korpusa ARBiH i Zapovjedništvo GS HVO Bihać izvijestili su Ambasadu RBiH u RH i Glavni stožer OS RH (»na ruke gosp. general zbora Zvonimira Červenka«) da se »od ranih jutarnjih sati situacija u Z/o (zoni odgovornosti, op. a.) 5. korpusa i HVO Bihać radikalno izmijenila, da je situacija izmakla kontroli i prijeti da do večeri teritorija bude rasječena na dva dijela, a 5. korpus razbijen«, te da je »među stanovništvom zavladala panika i da je veliki broj žrtava« (Komanda 5. korpusa ARBiH i Zapovjedništvo GS HVO Bihać, 23. 7. 1995., Informacija o stanju u z/o 5. K i HVO Bihać; Tuđmanov arhiv IV, 391; Marijan, Oluja, 301). Sljedećega dana, 24. srpnja 1995., Komanda 5. korpusa ARBiH, Glavni stožer HVO-a Bihać i Općinski odbor HDZ-a Bihać od političkih i vojnih tijela u Zagrebu zatražili su žurnu vojnu pomoć: »Molimo Vas, shvatite ovu nastalu situaciju krajnje ozbiljno i poduzmite hitne i radikalne mjere u cilju spašavanja stanovništva i teritorije Unsko-sanskog kantona« (Komanda 5. korpusa, Zapovjedništvo GS HVO Bihać, Općinski odbor HDZ Bihać od 24. 7. 1995., Presjek vojno-političke situacije na teritoriji Unsko-sanskog kantona). U izvješću od 26. srpnja navodi se da je 5. korpus ARBiH »posljednjih dana imao 700 boraca izbačenih iz stroja i da samo spajanje sa HV daje realnu mogućnost opstajanja (5. korpusa ARBiH i stanovnika Bihaća)«, te da se to mora prezentirati »mjerodavnim organima« (Marijan, Oluja, 308).

Reakcija srpskih snaga na operaciju »Ljeto ʼ95« kojom su hrvatske snage
po drugi put spasile Bihać
i omogućile »Oluju«

Osvajanjem Bihaća i zapadne Bosne velikosrpska politika došla bi na korak do ostvarenja svoga konačnoga cilja. Istodobno, takvim vojnim uspjehom pobunjeni Srbi u Hrvatskoj, ali i Srbi u Bosni, podigli bi svoj tada prilično poljuljani moral. No, to su opet onemogućile hrvatske snage (Hrvatska vojska te Hrvatsko vijeće obrane i Specijalna policija MUP-a HR HB), koje su operacijom »Ljeto ʼ95«, kao i u prosincu 1994. (operacija »Zima ʼ94«), spasile Bihać, a osvajanjem Bosanskoga Grahova (28. 7.) i Glamoča (29. 7.) ostvarile i uvjete za oslobađanje Knina.

Redovna borbena izvješća srpskih snaga potvrđuju da je 25. srpnja 1995., u 5 sati ujutro, započeo napad hrvatskih snaga na grahovskom bojištu. Dva dana poslije, 27. srpnja 1995., Sektor za vojna i civilna pitanja MO RSK uputio je Upravi MO »Sjeverna Dalmacija« te upravama MO »Lika«, »Kordun« i »Banija« zapovijed za potpunu mobilizaciju 7. korpusa SVK. Potom je Odelenje za obaveštajne poslove GŠ SVK, 28. srpnja 1995., svim korpusima SVK, izmještenom zapovjednom mjestu GŠ SVK, Komandi operativne grupe »Pauk«, Ministarstvu odbrane RSK, Resoru državne bezbjednosti MUP-a RSK i ministru unutarnjih poslova RSK poslalo informaciju da su »kombinovane snage HV i HVO, dejstvujući neprekidno od 05,00 časova 25. 07. 1995. godine na livanjsko-grahovskom pravcu uspele oko 11,00 časova 28. 07. 1995. godine zauzeti Grahovo«. Istoga dana, 28. srpnja 1995., Vrhovni savjet odbrane RSK u Kninu je donio odluku o proglašenju ratnog stanja »na cijeloj teritoriji RSK« (Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. Dokumenti, knj. 17, 258–281).

Hrvatski vojnici, oslobodilačka operacija »Oluja«, kolovoz 1995. Foto: Željko Gašparović

Srpski izvori potvrđuju da su hrvatske snage potkraj srpnja spasile Bihać. Tako se u Informaciji Komande 50. pbr SVK, od 31. srpnja 1995., navodi da je operacijom »Ljeto ʼ95« Hrvatska »po drugi put ʽspasilaʼ od slamanja 5. K. Alijine vojske, jer je primorala srpsku vojsku da izvrši pregrupisavanje snaga sa bihaćkog ratišta u cilju zaustavljanja dubljih prodora HV na već pomenutom pravcu napada« (Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. Dokumenti, knj. 17, 304). I u Operativnom izvješću generala Mile Mrkšića, zapovjednika SVK, načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije, od 26. kolovoza 1995., navodi se da je operacija srpskih snaga na Bihać prekinuta »zbog pada Grahova i ugrožavanja Knina sa pravca Dinare«, te da se potom krenulo »u novu operaciju za oslobađanje Grahova«. Zbog toga je tada »na prostor Crvene zemlje prebačena Gardijska brigada iz KSJ (Korpus specijalnih jedinica, op. a.), ali dvodnevna borbena dejstva nisu bitno poboljšala situaciju, izuzev što je zaustavljen prodor Hrvatske vojske ka Kninu, preko Strmice i ka Ličkoj Kaldrmi, preko s. (sela, op. a.) Resanovci« (Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. Dokumenti, knj. 17, 384–399). Riječ je o napadnoj operaciji »Vaganj-95«, koju je GŠ SVK planirao već 31. srpnja da bi se povratilo izgubljeno područje na grahovskoj bojišnici. Odmah potom, 1. kolovoza 1995., načelnik Glavnog štaba VRS, general Manojlo Milovanović, zapovjednicima zrakoplovstva VRS i SVK zapovjedio je da izvrše pripreme za bombardiranje Glamoča i Bosanskoga Grahova, koje je potom i uslijedilo (Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. Dokumenti, knj. 17, 308). Prema zapovijedi zapovjednika GŠ SVK, Mile Mrkšića, upućenoj Komandi 15. korpusa SVK, jedinice Korpusa su se tijekom noći 2/3. kolovoza trebale pripremiti za napadajna borbena djelovanja prema Bosanskom Grahovu, kodnog imena »Vaganj-95« (Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. Dokumenti, knj. 17, 315).

Da bi umirio javnost nakon gubitka Grahova, Vrhovni savjet odbrane »RSK«, »koji je bio u stalnom zasjedanju«, 29. srpnja poslao je »Saopštenje za javnost«, u kojem je ocijenjeno »da su linije odbrane Srpske vojske Krajine stabilne i da se preduzimaju sve potrebne mjere radi suzbijanja eventualne hrvatske agresije na Republiku Srpsku Krajinu, kao i na obezbjeđivanju uslova za normalan život stanovništva« (Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. Dokumenti, knj. 17, 287). Istoga dana, s ciljem sprječavanja demoralizacije stanovništva, zapovjednik GŠ SVK Mile Mrkšić izričito je zabranio iseljavanje članova obitelji profesionalnih vojnih osoba s teritorija RSK (Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. Dokumenti, knj. 17, 292).

U obraćanju javnosti 30. srpnja 1995. »predsjednik RSK« Milan Martić izjavio je da ga je u telefonskom razgovoru predsjednik Srbije Slobodan Milošević uvjerio »da Srbija više ne može biti ravnodušna«, te je potvrdio da će »RSK i RS nastupiti udruženo, da su i predsjednici država i vojne komande u stalnom kontaktu«, kao i da SVK ima snage povratiti »ono što je Hrvatska vojska osvojila«. Istoga dana, 30. srpnja 1995., »Državna informativna agencija RSK Iskra« prenijela je izjavu zapovjednika Vojske Republike Srpske (VRS) Ratka Mladića tijekom njegova posjeta Kninu »da će srpske snage vrlo brzo povratiti Grahovo i Glamoč, kao i sve ostale okupirane teritorije«, da su »ovim potezom Hrvati napravili odlučujuću grešku u ovom ratu, koja će ih mnogo koštati«, te da će »muslimani nastaviti provocirati sve dotle dok ne budu poraženi kao u Srebrenici i Žepi« (Marijan, Oluja, 317). No, zbog straha naroda za svoju sudbinu proces iseljavanja iz svih dijelova RSK, koji se intenzivirao nakon operacije »Bljesak«, nastavio se. Na području odgovornosti 7. korpusa SVK 3. kolovoza je zabilježeno i da je izradu »novih spiskova i plan evakuacije stanovništva narod doživio kao neophodnost bježanja«.

Vijest o ulasku hrvatskih snaga u Grahovo odjeknula je i u Beogradu, pa je 29. srpnja 1995. hitno sazvana 39. sjednica Vrhovnog saveta odbrane, kojom je predsjedavao predsjednik Savezne Republike Jugoslavije Zoran Lilić, a u radu su »pored članova Vrhovnog saveta odbrane« predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, sudjelovali i predsjednik Savezne vlade dr. Radoje Kontić, savezni ministar za odbranu Pavle Bulatović i načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije general-pukovnik Momčilo Perišić i »sekretar Vrhovnog saveta odbrane« general-major dr. Slavoljub Šušić. Nakon iznesenih podataka o »proširenom sastanku Kontakt grupe u Londonu, odluke američkog Senata i Kontakt grupe muslimanskih zemalja o ukidanju embarga na isporuku oružja muslimanima, najava povlačenja UNPROFOR-a i masovne upotrebe avijacije NATO-a, kao i blagonaklono reagovanje na najnoviju agresiju Hrvatske«, na sjednici je naglašeno da »međunarodna zajednica, a prije svega SAD i Njemačka, nije zainteresirana za pravedan mir«. No, napomenuto je da »neprincipijelnom ponašanju međunarodne zajednice na ruku idu i mnoge greške Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, primjerice neprihvatanje plana Kontaktne grupe«. Predviđeno je da će doći »do eskalacije sukoba« i »nastavka ofanzivnih djelovanja muslimanske vojske i hrvatske vojske, sa težištem na pravcu Grahovo-Bihać, radi spajanja sa snagama 5. K. Armije BiH i ugrožavanja Knina, čime bi Hrvati obezbedili uslove za neposredni pritisak, pa i zauzimanje Knina, računajući da će tako RSK prisiliti na reintegraciju«. Navedeno je da će hrvatske snage napasti na više pravaca, radi presjecanja teritorija RSK, ali da »u ovoj etapi HV ne bi išla u agresiju na Istočnu Slavoniju, te da bi u slučaju uspeha HV to praktično značilo razbijanje SVK i uništenje RSK kao državne tvorevine«. S dozom zabrinutosti navedena je mogućnost zajedničkog djelovanja hrvatskih i muslimanskih snaga prema Koridoru, te pokušaj uvlačenja SRJ u rat.

Reakcija međunarodne zajednice
na događaje uoči »Oluje«

Nakon uspjeha hrvatskih snaga u operaciji »Ljeto ʼ95« u BiH, predsjednik Tuđman se u subotu 29. srpnja 1995. sastao s posebnim izaslanikom Glavnog tajnika UN-a Jasushijem Akashijem, kojem je rekao da hrvatske vlasti neće pregovarati s Milanom Martićem, koji je od međunarodnog suda u Haagu stavljen na listu ratnih zločinaca, niti s ikim drugim u njegovo ime te naveo uvjete pod kojim mogu započeti pregovori o mirnoj reintegraciji s hrvatskim Srbima iz okupiranih područja: puštanje u roku od 24 sata u promet naftovoda koji prolazi kroz okupirano područje i trenutan početak izravnih razgovora o otvaranju svih komunikacijskih veza preko okupiranih područja, a osobito željezničke pruge Zagreb – Split preko Knina, te istovremeno vođenje razgovora o neodgodivoj primjeni Ustava Republike Hrvatske na okupiranim područjima i odredaba Ustavnog zakona o pravima srpske etničke zajednice (Tuđmanov arhiv IV, 397).

Potom su na Brijunima 1. kolovoza 1995. održani razgovori između hrvatskog predsjednika F. Tuđmana i stranih veleposlanika u Hrvatskoj, o načinu rješavanja krize. Zbog nekooperativnosti pobunjenih Srba hrvatski predsjednik najavio je mogućnost vojne akcije, a američki veleposlanik Peter Galbraith savjetovao je da se dobro razmisli o tom potezu: »Ako to učinite, ali ja ne kažem da to morate učiniti, budite oprezni. U toj ćete stvari biti potpuno sami. Vodite računa o vojnicima UN-a i zaštitite civilno stanovništvo hrvatskih Srba«.

Uslijedila je i korespondencija s predsjednikom Republike Francuske Jacquesom Chiracom (1. i 2. kolovoza), saveznim kancelarom Savezne Republike Njemačke Helmutom Kohlom (2. i 3. kolovoza) i predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država Williamom J. Clintonom (3. kolovoza), koji su sugerirali Hrvatskoj da nastavi s pregovorima i izbjegne vojnu opciju. Jacques Chirac je istaknuo da »Francuska smatra da se Srbi moraju zaustaviti s ciljem stabilizacije na terenu, ali ni u kojem slučaju neće dozvoliti da bude uvučena u dinamiku vojnog nametanja mira«, te da »samo pregovori mogu dovesti do pravednog i trajnog rješenja«. On je vjerovao da se od kontakta koje je posrednik Europske unije Karl Bildt uspostavio u Beogradu može očekivati napredak – »i to možda vrlo skoro« te zaključio da bi priznavanje BiH u svojim međunarodno priznatim granicama od strane Beograda bio »korak ka međusobnom priznanju svih republika proizašlih iz bivše Jugoslavije« (Tuđmanov arhiv IV, 403–414).

Helmut Kohl je predsjedniku Tuđmanu poručio da je »svjestan toga da brutalna vojna agresija krajinskih te bosanskih Srba na Bihać nije samo dovela pučanstvo toga područja u stanje očaja već i da je neposredno ugrozila interese bošnjačko-hrvatske Federacije kao i Hrvatske«, no »kao prijatelj Hrvatske« upozorio ga je na »moguće posljedice vojne eskalacije na međunarodni ugled Hrvatske i s time povezanu spremnost međunarodne zajednice na potporu njezinih težnji«. Istaknuo je razumijevanje za hrvatske primjedbe »na Bildtov paket, svakako i zbog toga što u tom prvom koraku nije predviđeno priznavanje Hrvatske od strane Beograda«, naglasivši »da se Njemačka u okviru Kontaktne skupine uvijek izričito – no uzaludno – zalagala za po mogućnosti istodobno priznavanje Bosne i Hercegovine te Hrvatske od strane Beograda« (Tuđmanov arhiv IV, 414).

I spomenuta korespondencija, posebice sadržaj pisma francuskoga predsjednika, pokazuje da je međunarodna zajednica i tada bila daleko od rješenja. Poruka da se »možda vrlo skoro može očekivati napredak« zvuči neozbiljno, kada se zna da je međunarodna zajednica, odnosno UN, Hrvatskoj svojedobno (u proljeće 1992) obećala i povratak tzv. ružičastih zona mirnim putem u »najkraćem mogućem roku«, a da to obećanje nikada nije provela. S obzirom na to da ni tadašnji Bildtov prijedlog nije uključivao srbijansko priznavanje Hrvatske, jasno je da Hrvatska više nije mogla čekati. Nakon dotadašnjeg iskustva sa snagama UN-a i zbog beskompromisnog odbijanja vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj da okupirana područja vrati mirnim putem, može se samo zamisliti reakcija 384.664 prognanika i izbjeglica, uglavnom Hrvata, koje su srpske snage većim dijelom protjerale već 1991., čije je strpljenje ionako već bilo potrošeno razočaranjem u višegodišnju neučinkovitost UNPROFOR-a i čekanjem na povratak, da im je u kolovozu 1995. rečeno da se »Oluja« odgađa, jer se nakon četiri godine besplodnih pregovora sada »možda vrlo skoro može očekivati napredak«.

Na političkom planu posljednji pokušaj mirnoga rješenja problema okupacije dijela hrvatskoga teritorija dogodio se 3. kolovoza 1995. u Ženevi, na sastanku predstavnika hrvatske vlasti i pobunjenih Srba iz Knina. Zahtjevi hrvatske delegacije bili su gotovo identični zahtjevima mirovne inicijative predsjednika F. Tuđmana iz studenoga 1993. i sadržaju rezolucija UN-a iz toga razdoblja te gore navedenim uvjetima koje je predsjednik Tuđman 29. srpnja 1995. predočio posebnom izaslaniku Glavnog tajnika UN-a Jasushiju Akashiju. Uz naglasak na »neodgodivost mirne reintegracije okupiranih područja«, pobunjenim Srbima iz Hrvatske ponuđeno je i održavanje slobodnih izbora za lokalnu samoupravu, odnosno pristupanje ustroju civilne vlasti i civilne policije na temelju nacionalne strukture stanovništva iz 1991., kao i provedba svih drugih odredbi Ustavnog zakona. No, izaslanstvo pobunjenih Srba u telefonskom je razgovoru za vrijeme spomenutoga sastanka od svoga »predsjednika« Milana Martića iz Knina dobilo sugestiju da odbije navedene prijedloge i produži pregovarački proces. Stoga, njihovi odgovori nisu zadovoljili hrvatsku stranu.

Zbog teške situacije oko Bihaća koja je zahtijevala trenutačnu reakciju, jer je njegova obrana bila pred potpunim slomom, vremena za nastavak pregovora više nije bilo. Time su iscrpljene sve mogućnosti za mirno rješenje problema okupacije teritorija hrvatske države, a vođe pobunjenih Srba u Hrvatskoj preuzeli su odgovornost za početak završne oslobodilačke operacije hrvatskih snaga te za žrtve i razaranje koje prate svaku takvu operaciju.

U pismima njemačkom kancelaru Helmutu Kohlu i američkom predsjedniku Williamu J. Clintonu, 3. kolovoza 1995., predsjednik Tuđman je naveo da »srpska ofenziva na Bihać ne prestaje« i poručio da je »Republika Hrvatska odlučila pružiti vojnu pomoć BiH«. Podsjetivši na činjenicu da »od početka agresije na Hrvatsku, Republika Hrvatska i ja već četiri godine činimo sve što je u našoj moći da dođe do miroljubivog rješenja«, te da su istovremeno sa spomenutim pregovorima u Ženevi »trajali napadi srpskih pobunjenika na hrvatske gradove Gospić i Otočac, a završetak pregovora obilježili su ponovnim napadom na područje Dubrovnika«, u kojem je ubijeno troje civila, a troje je ranjeno, predsjednik Tuđman izvijestio ih je da će »ujutro započeti akcija redarstvenih i vojnih snaga, radi sprječavanja nastavka okupacije okupiranih područja iz kojih se provodi agresija prema zaštićenoj zoni Bihać, te da će akcija biti usmjerena prema paravojnim pobunjeničkim snagama, koje su prema Rezolucijama Vijeća sigurnosti i svim međunarodnim planovima već davno trebale biti razoružane«. Na kraju pisma poručio je da »naša akcija ni na koji način nije usmjerena prema srpskoj nacionalnoj zajednici na okupiranom području, da će učiniti sve što je u našoj moći da spriječimo stradanje svega stanovništva, i da mu omogućimo normalan život i razvoj u demokratskoj Hrvatskoj te da Republika Hrvatska jamči srpskom pučanstvu sva ljudska i etnička prava prema Ustavu i svim međunarodnim konvencijama, a spremni smo prihvatiti i promatrače međunarodne zajednice kao potvrdu naših javno izrečenih tvrdnji« (Tuđmanov arhiv IV, 415–424).

Izvori i literatura (izbor)

Izvori

HR-HMDCDR = Hrvatska. Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb.

***

»Izvješće u povodu inicijative Vlade Republike Hrvatske, klasa: 004-01/02-02/12, ur. broj: 5030109-02-2 od 10. listopada 2002. godine«, Ustavni sud Republike Hrvatske (predsjednik Suda, dr. sc. Smiljko Sokol), broj: U-X-2271/2002, Zagreb, 12. studenoga 2002.

Glasnik Krajine. Službeni list SAO Krajine i opština: Benkovac, Donji Lapac, Gračac, Knin, Korenica i Obrovac, Knin, 2. srpanj 1991., broj 6.

Hrvatski informativni centar, Zagreb.

Komanda 5. korpusa, Zapovjedništvo GS HVO Bihać od 21. 7. 1995., Obavještajna informacija.

Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. Dokumenti, knjiga 1. Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj i agresija Oružanih snaga SFRJ i srpskih paravojnih postrojbi na Republiku Hrvatsku (1990. – 1991.), ur. Mate Rupić. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, 2007.

Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. Dokumenti, knjiga 2. Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (1990. – 1991.), ur. Mate Rupić. Zagreb – Slavonski Brod: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Baranje i Srijema, 2007.

Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. Dokumenti, knjiga 7. Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (siječanj – lipanj 1993.), ur. Mate Rupić. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2009.

Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. Dokumenti, knjiga 8. Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (siječanj – lipanj 1993.), ur. Mate Rupić. Zagreb – Slavonski Brod: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Baranje i Srijema, 2010.

Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. Dokumenti, knjiga 17. Dokumenti vojne provenijencije »Republike Srpske Krajine« (svibanj – listopad 1995.), ur. Julija Barunčić Pletikosić i Petar Mijić. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2015.

Rezolucija VS UN-a br. 824, 6. svibnja 1993.

Službeni glasnik Republike Srpske Krajine, 28. aprila 1993., br. 1.

Tuđmanov arhiv. Korespondencija predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana od 1990. do 1999. godine, gl. ur. Miroslav Tuđman. Četvrta knjiga, Godine pobjede: 1994. i 1995., ur. Nikica Barić. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, Hrvatski institut za povijest, 2015.

Literatura

Barić, Nikica. Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. – 1995. Zagreb: Zagreb : Golden marketing – Tehnička knjiga, 2005.

Bulatović, Momir. Pravila ćutanja. Istiniti politički triler sa poznatim završetkom. Beograd: Narodna knjiga, Alfa, 2004.

Holjevac Tuković, Ana. Proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja. Zagreb: Despot infinitus, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2015.

Jović, Borisav. Poslednji dani SFRJ. Izvodi iz dnevnika. Beograd: Politika, 1995.

Kačić, Hrvoje. U službi domovine. Croatia rediviva. (2. dopunjeno izdanje). Zagreb: Matica hrvatska, 2006.

Kadijević, Veljko. Moje viđenje raspada. Vojska bez države. Beograd: Politika, 1993.

Marijan, Davor. Oluja. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2007.

Oluja pobjede (fotomonografija vojno-redarstvene operacije Oluja, 4. – 8. kolovoza 1995.) / The Storm of Victory (Photomonograph of the Military-Police Operation Oluja/Storm, 4-8 August 1995), ur. Ante Nazor. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2007.

Radelić, Zdenko – Marijan, Davor – Barić, Nikica – Bing, Albert – Živić, Dražen. Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat. Zagreb: Školska knjiga, Hrvatski institut za povijest, 2006.

Saving life / Spasimo život. Care of Civilians after the Operation »Storm« / Zbrinjavanje civila nakon operacije »Oluja«, prir. Slobodan Lang, Branko Čulo, Bosiljko Domazet. Zagreb: Croatian Homeland War Memorial and Documentation Centre / Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Croatian Red Cross / Hrvatski Crveni križ, 2016.

Specijalna policija MUP-a RH u oslobodilačkoj operaciji »Oluja« 1995. (prilozi). Zbornik radova s tematskog okruglog stola, održanog u Zagrebu, 3. kolovoza 2007., ur. Ante Nazor, sur. Gordan Franjković i Ana Holjevac Tuković. Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, 2008. (iz izlaganja general bojnika mr. sc. Drage Lovrića)

Vrcelj, Marko. Rat za srpsku krajinu 1991. – 1995. Beograd: Srpsko kulturno društvo »Zora«, 2002.

Žunec, Ozren. Goli život. Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj, knj. I–II. Zagreb: Demetra, 2007.

Ante Nazor ravnatelj je Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata u Zagrebu. Bio je vanjski suradnik Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Zagrebu. Naslovni je redoviti profesor na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru. Inicijator je i jedan od dvojice autora dvojezične (hrvatsko-engleske) knjige Povijest Hrvata – ilustrirana kronologija (2003). Kao dragovoljac kratko je sudjelovao u Domovinskom ratu 1991. godine. U razdoblju 1993–2005. bio je nastavnik povijesti i vojne povijesti u Dočasničkoj školi u Jastrebarskom i na Hrvatskom vojnom učilištu u Zagrebu.