O odnosu prema humanističkim znanostima i sveučilišnoj naobrazbi u postupku donošenja i tekstu prijedloga Nacionalnih sveučilišnih, znanstvenih i umjetničkih kriterija

Iako se napadi na hrvatski visokoobrazovni sustav, posebice na Sveučilište u Zagrebu, s jedne strane, i na područje humanističkih znanosti, osobito na istraživanje i poučavanje nacionalnih tema, s druge, mogu pod krinkom reforma i navodno međunarodno potrebnih usklađivanja i regulacija u navratima pratiti već od 90-ih godina prošloga stoljeća, hrvatska akademska zajednica posljednjih nekoliko godina doživljava dosada najsustavnija i najuspješnija zadiranja države u po naravi djelatnosti nužno autonomne procese sustava znanosti i visokoga obrazovanja kao i zadiranja znanstvenika iz područja STEM u način uređenja znanstvenoga i sveučilišnoga rada drugih znanstvenih područja. Čini se da spomenute procese izvršna vlast u sektoru znanosti i obrazovanja želi sve više kao proizvodne procese kontrolirati i po vlastitu nahođenju preusmjeravati, tj. prema potrebama domaćega i međunarodnoga tržišta rada i interesima stanovitih skupina komercijalizirati te za deklarativno nacionalne ali zapravo nadnacionalne ili strane političke i ekonomske agende instrumentalizirati.

U listopadu 2022. donesen je novi temeljni zakon za sustav znanosti i visokoga obrazovanja, Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti (dalje: ZVOZD), koji stavlja dugi niz starih zakona izvan snage a nizom novih odredaba ozbiljno ograničava sveučilišnu autonomiju i marginalizira zakonodavnu vlast, točnije, saborski Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu, te koncentrira i centralizira moć u rukama izvršne vlasti, sasvim određeno – u rukama ministra znanosti i obrazovanja. Iako je sličan prethodni paket zakona za znanost i visoko obrazovanje tada i sada aktualni ministar morao povući iz procedure 2011. zbog snažna i medijski vidljiva otpora hrvatske akademske zajednice, 11 godina kasnije u prilici novoga mandata (2020–2024) isti je ministar vješto iskoristio promijenjeno i većinski nezainteresirano raspoloženje u akademskoj zajednici te uspješno provukao novi temeljni zakon za sustav znanosti i visokoga obrazovanja. Pri tome je velik dio akademske zajednice prespavao a najodgovorniji dio šutke propustio ne samo niz radikalnih promjena i odredaba dugoročno opasnih za neovisnu hrvatsku znanost i kvalitetno visoko obrazovanje nego čak i momentalnu degradaciju svih hrvatskih znanstvenika i sveučilišnih nastavnika time što im ZVOZD oduzima do tada s pravom stečena znanstvena, nastavna i znanstveno-nastavna zvanja, jer razlikovanje akademskih stupnjeva ne vezuje više uz njih kao osobe, nego uz njihova znanstvena, nastavna i znanstveno-nastavna radna mjesta, zbog čega jednom kada ih napuste (radi rada na drugoj instituciji ili radi mirovine), ostaju »ogoljeni« na titulu magistra ili doktora znanosti, makar prije bili i redoviti profesori ili znanstveni savjetnici u trajnom zvanju (prema ZVOZD-u: u trajnom izboru). Može se i šire pokazati da smjer reforme i dalje aktualnoga ministra (2024–) krije brojne opasnosti za sam sustav i za njegove dionike, od kojih su samo neke vidljive iz ZVOZD-a, druge iz Zakona o osiguravanju kvalitete u visokom obrazovanju i znanosti, donesenoga u prosincu 2022., a treće zadržane za eksplikaciju u budućim propisima niže razine. Na te je opasnosti podrobnom i čitljivom analizom nacrta obaju zakona na vrijeme upozorio pravnik Ivan Obadić, stručnjak za sve­učilišno pravo, čija knjiga Akademske slobode u prijedlozima novih zakona, objavljena u rujnu 2022. u nakladi Sveučilišta u Zagrebu, ostaje dragocjen dokument vremena i vrelo za upućeno razumijevanje tadašnjih ali i novijih poteza u znanstveno-obrazovnoj reformi Ministra.

O spornu načinu donošenja Nacionalnih kriterija i o reakcijama akademske zajednice i domaće humanistike

Takav je noviji potez u Zakonu najavljeni »podzakonski propis Nacionalnih sveučilišnih, znanstvenih i umjetničkih kriterija«, pravilnik koji uređuje način vrjednovanja znanstvenoga, umjetničkoga i nastavnoga rada te uvjete mogućega zaposlenja i napredovanja na znanstvenim, nastavnim, znanstveno-nastavnim i umjetničko-nastavnim radnim mjestima na sveučilištima i znanstvenim institutima. Prema ZVOZD-u (čl. 39, st. 8; čl. 90, st. 3; čl. 93, st. 3, t. 2), taj podzakonski akt donosi vrhovno znanstveno tijelo Republike Hrvatske – Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje, znanost i tehnološki razvoj (dalje: Nacionalno vijeće), pri čemu su znanstvene i umjetničke elemente Nacionalnih kriterija za pojedina znanstvena odnosno umjetnička područja ovlašteni predlagati matični odbori nadležni za dotična znanstvena i umjetnička područja, a nastavne i stručne elemente Nacionalnih kriterija ovlašten je predlagati Rektorski zbor. Nacionalno vijeće sastavljeno je od petnaest članova iz redova: znanstvenih savjetnika s istraživačkih instituta, redovitih profesora sa sveučilišta, profesora stručnih studija s veleučilišta i osoba iz područja poduzetništva.

Sudeći po propisanoj proceduri donošenja toga podzakonskoga akta, očekivalo bi se da će nastati kvalitetan dokument ili barem dokument s kojim bi velika većina akademske zajednice morala biti zadovoljna utoliko što su u njegovoj izradi bile zastupljene i aktivno uključene sve relevantne i zainteresirane strane u sustavu znanosti i visokoga obrazovanja, a iz sastavljanja je izuzeta izvršna vlast. Međutim, tijek događaja pokazao je suprotno. Razložimo ga u četiri točke.

Kao prvo, u novi sastav Nacionalnoga vijeća, čije članove prema pristiglim prijavama utvrđuje resorno Ministarstvo, a imenuje Hrvatski sabor (ZVOZD, čl. 88), 14. srpnja 2023. nije ušao nijedan predstavnik velika područja humanističkih znanosti, a i predstavnici društvenih znanosti koji su se u Vijeću našli, tj. psihologinja i sociolog, po načinu su bavljenja znanošću bliži prirodnim, tehničkim i biotehničkim znanostima nego humanističkima utoliko što svjesno grade karijeru pišući radove redovito na engleskome i u skupnom autorstvu, interesno se umrežavajući s kolegama iz inozemstva i planski objavljujući u časopisima indeksiranima u anglosaksonskim bazama podataka Web of Science i Scopus, što se posljedično odražuje u većem broju njihovih (višeautorskih) radova i u razmjerno dobroj citiranosti njihovih radova u tim bazama podataka. Nije čudno da je takav sastav Nacionalnoga vijeća zamislio i složio se da su unosni projektni menadžment i citiranost u WoS i Scopus nezamjenjiva mjerila toga koji je znanstvenik zavrijedio napredovati do najviših radnih mjesta u znanosti i visokom obrazovanju.

Kao drugo, Nacionalno vijeće samostalno je donijelo i s položaja moći odlučilo nametnuti humanističkim znanostima ali i nezastupljenomu i nesuglasnomu dijelu društvenih znanosti nove i dijelom posve neprimjerene kriterije, iako su nadležni matični odbori humanističkih znanosti izrijekom uskratili svoju suglasnost za njih, dapače su na njihovu neprimjerenost i neprihvatljivost višekratno upozoravali Nacionalno vijeće i davali mu prijedloge primjerenijih kriterija, na što se je Nacionalno vijeće uglavnom oglušivalo, a posebno dosljedno i uporno kada se je radilo o glavnim i krupnim reformskim zahvatima, kakve pretpostavljaju novi »horizontalni kriteriji« (koji bi trebali »horizontalno« vrijediti za sva područja znanosti i umjetnosti, a ne samo »vertikalno« u nekome području), koje je to vijeće možda samostalno osmislilo za neka znanstvena područja gdje su prihvatljivi a potom ih preuzetno proširilo (a možda i po nalogu odozgo uvelo) na sva znanstvena područja, vjerojatno zato što većinu u tome vijeću nije smetalo da ih uvede za svoja znanstvena područja ili polja, a za učinak na ostala područja i polja (npr. nacionalna polja i grane) ona nije marila. Sudeći prema svim meni dostupnim očitovanjima i informacijama, prijedlog novih nacionalnih kriterija izrađivao se je tako da su matični odbori za znanstvena polja doduše mogli predlagati načine unaprjeđenja sustava vrjednovanja znanstvenoga rada i izbora na slobodna i na viša radna mjesta, ali uvijek kao podređena instancija. Konačnu odluku o tome što će ući u prijedlog novoga pravilnika nezakonito su si prisvojili članovi Nacionalnoga vijeća, što je rezultiralo time da su neka znanstvena područja prošla bolje, neka gore, a najgore je prošlo područje humanističkih znanosti jer ne samo da ga nitko u Vijeću nije zastupao nego su predstavnici drugih znanstvenih područja u Vijeću humanistima na svoju ruku skrojili i opće (horizontalne) kriterije pa čak i posebne kriterije koje se u zasebnome poglavlju pravilnika propisuju samo za humanističko područje. Zbog toga su matični odbori za humanističke znanosti iznijeli mnoge i oštre prigovore i na način izrade i na konačan prijedlog Nacionalnih kriterija koje je Nacionalno vijeće usvojilo 13. svibnja 2025., a Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih uputilo u javnu raspravu 14. svibnja. Matični odbor za znanstvena polja povijesti, povijesti umjetnosti, znanosti o umjetnosti, arheologije, etnologije i antropologije u očitovanju od 22. svibnja 2025. izrazio je ogorčenje time što Nacionalno vijeće »nije prepoznalo matične odbore iz područja humanističkih znanosti ravnopravnim partnerima u postupku izrade prijedloga Nacionalnih kriterija«, dapače odbacilo je prijedlog koji je taj matični odbor predstavio u ljeto 2024. kao usuglašeni prijedlog triju matičnih odbora iz humanističkih znanosti za uređenje kriterija u vlastitome znanstvenom području te je, umjesto toga, zahtijevalo »oblikovanje potpuno novih kriterija za područje humanističkih znanosti, sličnih kriterijima za druga znanstvena područja«. Matični odbor za znanstvena polja filozofije, teologije i religijskih znanosti u očitovanju od 10. lipnja 2025. podrobno je prikazao u kakvu je netransparentnu i samo prividno suradničkome procesu dokument sastavljan i na kraju bez suglasnosti matičnih odbora nametnut, zbog čega je jednoglasnom odlukom zatražio njegovo povlačenje iz procedure.

Kao treće, Nacionalno vijeće uvelike nije prihvatilo konačni prijedlog nastavnih i stručnih elemenata Rektorskoga zbora Republike Hrvatske od 8. svibnja 2024., a i dobar dio onoga što je prihvatilo samostalno je preinačavalo i razmještalo po raznim člancima podzakonskoga akta (dijelom u horizontalne kriterije i za njih zamjenske kriterije nastavno-stručnoga i institucijskoga doprinosa, dijelom u nastavničke kriterije), pri čem nije bilo oko tih izmjena izravne komunikacije s Rektorskim zborom. Zbog takva postupanja Nacionalnoga vijeća Rektorski zbor na sjednici 26. svibnja 2025. donio je »Zaključak« u kojem potvrđuje sebe kao jedinoga zakonski ovlaštenoga predlagatelja nastavnih i stručnih elemenata Nacionalnih kriterija (prema čl. 93 ZVOZD-a) te je odbacio mogućnost da njihov sadržaj itko drugi mijenja, čime je de facto odbacio konačni prijedlog Nacionalnoga vijeća.

Kao četvrto, prijedlog podzakonskoga akta trebao je, sukladno Zakonu (ZVOZD, čl. 119), ući u javnu raspravu do ožujka 2024. Ali uz mnogo odgađanja i skrovita dorađivanja, on je konačno osvanuo u javnoj raspravi debelo izvan zakonskoga roka 14. svibnja 2025. U mjesecima koji su tomu prethodili već je doduše iz Nacionalnoga vijeća procurila radna inačica dokumenta, stoga je dio akademske zajednice iz humanističkih znanosti do kojih je ona došla, zaprepašten raznim neprimjerenim i štetnim odredbama novoga pravilnika, već urgirao preko pojedinih članova Nacionalnoga vijeća da se što više neprihvatljivih odredaba ukloni ili prepravi već prije puštanja prijedloga propisa u javnu raspravu. Ponešto se je doista i ispravilo, ponešto samo dijelom ublažilo ili »uklonilo« tako da se zakamufliralo, ali u prijedlogu su i dalje ostale ključne za sveučilišne nastavnike i humanističke znanstvenike neprimjerene i za sam sustav nazadne ili pogubne, dapače protuustavne i protuzakonite, odredbe.

Iz toga se mogu razumjeti reakcije na prijedlog pravilnika koji osvanuo u javnoj raspravi.

Rektorski zbor, pojedini matični odbori, Senat Sveučilišta u Zagrebu i Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta u Zagrebu u svojim očitovanjima o prijedlogu Nacionalnih kriterija tijekom javne rasprave zaključili su da je Nacionalno vijeće samostalno donijelo znanstvene, nastavne i stručne elemente Nacionalnih kriterija, čime je prekoračilo svoje ovlasti i posljedično predložilo nacionalne kriterije koji su neuravnoteženi i posve neprimjereni za pojedina znanstvena područja, polja i grane.

Predloženi podzakonski akt očekivano je pobudio veliku pozornost i izazvao ogorčenje i zabrinutost i u širim akademskim krugovima. Mnogi su na vlastitim slučajevima odmah uznemireno ustvrdili da bi im novopredloženi kriteriji promjenom pravila igre »na prepad« znatno usporili ili čak onemogućili napredovanje na viša radna mjesta. A oni koji su šire gledali također su uvidjeli da bi takvi kriteriji zapriječili daljnji razvoj raznih struka, osobito u humanističkim znanostima, i da bi ugrozili njihove institucijske kapacitete, dugoročno možda i sam njihov opstanak. Zato nije čudno da su tijekom javne rasprave od 14. svibnja do 13. lipnja 2025. na e-savjetovanju s javnošću prikupljena 2592 stručna autorizirana komentara, što je nadišlo čak i rekordnih 2388 komentara na nadređeni mu Zakon (ZVOZD). Komentara i javnih očitovanja bilo bi zacijelo još i mnogo više da Ministarstvo nije smislilo da istodobno s javnom raspravom trebaju teći prvi put raspisani i dugo očekivani natječaji za četverogodišnje institucijske projekte koji bi se ubuduće trebali raspisivati jednom svake četiri godine. Time se doista mnoge znanstvenike i nastavnike navelo na to da se radije uhvate za tu rijetku priliku dohvatnih natječaja za projekte nego da za to vrijeme pokušavaju proučiti, popraviti ili možda čak kritički u cjelini prosuditi i odbaciti prijedlog Nacionalnih kriterija. Takav se je učinak još snažnije postignuo time što je u samome prijedlogu Nacionalnih kriterija iz članka 6 svatko mogao iščitati da bi novouvedeni obvezni horizontalni kriteriji isključili mogućnost napredovanja na najviša znanstvena i znanstveno-nastavna radna mjesta svima koji nisu sudjelovali na visokobudžetnim kompetitivnim znanstvenim ili stručnim projektima a po mogućnosti ih i vodili, a iz članka 98 da bi izuzeće od toga novoga pravila trajalo samo tri godine od stupanja novoga propisa na snagu. Tko zna koliko bi zabrinutih i ogorčenih komentara i negativnih institucijskih očitovanja tek pristiglo tijekom javne rasprave da Ministarstvo nije takvim vještim manevrom odvraćanja istodobno dalo provesti natječaje za četverogodišnje institucijske projekte?

Ipak, i ovako se među komentarima na e-savjetovanju mogu čitati očitovanja mnogih uglednih znanstvenih i visokoobrazovnih ustanova i tijela – sveučilišta, fakulteta, odjela, odsjeka, katedara, instituta te članova akademske zajednice. U cjelini pretežu veoma negativni i zabrinuti komentari i mnogi od njih ponavljaju iste krupne prigovore, premda poneki brane one promjene koje donose Nacionalni kriteriji koje njima osobno ili njihovu interesnomu stručnom krugu idu na ruku. U cjelini je kritika s visoko­školskih institucija mnogo snažnija i razrađenija od kritike sa znanstvenih instituta, a kritika iz krugova humanističkih i društvenih znanstvenika snažnija i razrađenija od kritike iz krugova prirodoslovnih, tehničkih, biotehničkih i biomedicinskih znanstvenika. Postoje dakako i iznimke, zbog čega se prigovori mogu naći iz svih znanstvenih područja, a moglo ih je biti i mnogo više sudeći po tome da su vijeća tehničkoga i biotehničkoga područja Sveučilišta u Zagrebu u jeku javne rasprave jednako zaključila da nacrt Nacionalnih kriterija »nije moguće usvojiti, niti unaprijediti do razine prihvatljivosti za donošenje«. Mnogi su zamijetili i prigovorili da je dokument i u formalnom smislu na brojnim razinama manjkav i neujednačen i da, što je u tome smislu najgore, pušten u javnu raspravu bez preambule, dakle i bez analize postojećega stanja, bez utvrđivanja problema, bez usporedbe i s kojim sustavom u drugim državama, bez navođenja svrha promjena i bez procjena očekivanih učinaka. Prešutne namjere jedino se mogu iščitati iz radikalnih promjena koje dokument uvodi, a koje omogućuju, među ostalim, ponešto uštede državi na svim onim sveučilišnim profesorima kojima bi sada bilo otežano ili onemogućeno napredovanje, kao i olakšanu proceduru stjecanja znanstveno-nastavnih naslovnih zvanja i predavačkih prava znanstvenicima s istraživačkih instituta. Ne čudi zato što razne institucije i stručna tijela explicite zahtijevaju da se predloženi podzakonski akt u cijelosti odbaci kao nepopravljiv dokument odnosno da se povuče iz daljnje procedure donošenja i da se ispočetka pokrene postupak izrade Nacionalnih kriterija u skladu s Ustavom i zakonima RH, a tu se posebice ističu Senat Sveučilišta u Zagrebu, filozofski fakulteti sveučilišta u Zagrebu i Rijeci, katolički bogoslovni fakulteti na sveučilištima u Zagrebu, Splitu i Osijeku, Institut za etnologiju i folkloristiku, Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Fakultet za fiziku Sveučilišta u Rijeci te Matični odbor za polja filozofije, teologije i religijskih znanosti. Neki drugi, zbog krupnih prigovora koje iznose, to gotovo da implicite zahtijevaju, primjerice, Fakultet informatike i digitalnih tehnologija Sveučilišta u Rijeci, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Splitu i Matični odbor za polja povijesti, povijesti umjetnosti, znanosti o umjetnosti, arheologije, etnologije i antropologije.

U posljednjem tjednu javne rasprave održani su u Zagrebu o prijedlogu Nacionalnih kriterija i javna tribina i okrugli stol. Na tribini Filozofskoga fakulteta 10. lipnja održana je višesatna rasprava u velikoj dvorani D-7 o prijedlogu Nacionalnih kriterija na kojoj su tri panelista – pravnik doc. dr. sc. Ivan Obadić, romanistica izv. prof. dr. sc. Ivana Olujić i povjesničar filozofije izv. prof. dr. sc. Ljudevit Fran Ježić – kao i svi okupljeni suglasno bili protiv prijedloga Nacionalnih kriterija u cjelini zbog nekoliko načelnih i duga niza posebnih prigovora. Na okruglome pak stolu Nezavisnoga sindikata znanosti i visokog obrazovanja 12. lipnja dva panelista, prof. dr. sc. Hrvoje Buljan s Fizičkog odsjeka zagrebačkoga Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta i dr. sc. Tvrtko Smital s Instituta Ruđer Bošković, te organizator i moderator tribine sociolog prof. dr. sc. Dragan Bagić sa zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta branili su Nacionalne kriterije, dok su ih treći panelist, prof. dr. sc. Damir Stanzer s Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta, kao autor najopsežnije i najoštrije pojedinačne recenzije Nacionalnih kriterija, i glavnina glasova iz publike, osobito iz humanističkoga područja, po raznim točkama propitivali i napadali, zahtijevali od prisutnih članova Nacionalnoga vijeća da uklone neke neprimjerene i štetne novine ili čak, na poziv moderatora, predlagali kako bi se moglo bolje urediti ono što je po prijedlogu loše uređeno. Na tome okruglome stolu nesklapna i štetna rješenja nametnuta humanističkim znanostima samoinicijativno je i odlučno branio sâm moderator prof. Dragan Bagić, osoba koja je očito bila veoma aktivna u radu Nacionalnoga vijeća pri izradi svibanjskoga prijedloga Nacionalnih kriterija, iako ondje nije bila punopravni član, nego predstavnik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja bez prava odlučivanja. Na kraju duge rasprave vodeći su članovi Nezavisnoga sindikata ustanovili, što su zato unijeli i u e-savjetovanje, da spor oko ingerencija između Nacionalnoga vijeća i Zakonom ovlaštenih predlagatelja elemenata Nacionalnih kriterija (tj. nadležnih matičnih odbora + Rektorskoga zbora) Ministarstvo treba »raščistiti« (sic!) prije usvajanja ili odbacivanja Nacionalnih kriterija.

Sav otpor akademske zajednice ukratko opisan u proteklim odlomcima nije, međutim, pokolebao predsjednika Nacionalnoga vijeća prof. dr. sc. Hrvoja Buljana kao ni većinu od sada četrnaest članova toga vijeća u tome da trebaju nastaviti dalje raditi na istome dokumentu kako bi ga dorađenoga Ministarstvu podnijeli po mogućnosti do isteka mandata polovice članova Nacionalnoga vijeća 15. srpnja 2025. Sav opisan način postupanja Nacionalnoga vijeća pri donošenju prijedloga Nacionalnih kriterija nije ostavio dojam da to stručno tijelo želi raditi za dobrobit i razvoj svih struka u području znanosti i visokoga obrazovanja, neovisno o političkim diktatima i ekonomskim interesima, nego da je interesna, premda ne i homogena, grupacija koja želi biti neovisna o prijedlozima i konačnim stavovima nadležnih matičnih odbora i Rektorskoga zbora, tj. Zakonom ovlaštenih predlagatelja svih elemenata nacionalnih kriterija (znanstvenih, umjetničkih, nastavnih i stručnih), o stavovima sudionika u javnoj raspravi, ali također neovisna i o najznatnijim interesima šire akademske zajednice kada se njeni prijedlozi ne uklapaju u širu ideološku agendu i neoliberalne zamisli većine članova Nacionalnoga vijeća. U tome je smislu svibanjski prijedlog Nacionalnih kriterija produžetak ZVOZD-a, dakle daljnji pokušaj da se »radi uvođenja reda« u sustavu znanosti i visokoga obrazovanja nameću nova pravila odozgo, a ne da se na širokoj podlozi javne akademske rasprave kvalitetno uredi sustav znanosti i visokoga obrazovanja suradnjom upućenih stručnjaka odozdo.

Neoliberalno ideološko usmjerenje prijedloga Nacionalnih kriterija duhovito je opisao spomenuti prof. Damir Stanzer u svojoj opsežnoj recenziji, ali sažeto i pogođeno također Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, koji je u svojem očitovanju u e-savjetovanju napisao:

»Sistemski gledano, prijedlog odražava širu ideološku agendu usmjerenu na slabljenje javnih sveučilišta i prekarizaciju akademskog kadra, transformirajući visoko obrazovanje iz javnog dobra u tržišnu robu. Ove promjene, ako se usvoje, mogle bi imati dugoročne, negativne posljedice na kvalitetu, autonomiju i društvenu ulogu hrvatskog sustava visokog obrazovanja.«

O nekim posebnostima rada sveučilišnih nastavnika
i humanističkih znanosti koje prijedlog Nacionalnih kriterija ne uvažava

Prijedlog Nacionalnih kriterija u sebi krije toliko mnogo neuravnoteženosti i neusklađenosti da ih je teško sve prebrojiti pa i sve glavne ukratko opisati. Ove četiri su ipak posebno zapale za oko mnogima:

1) Dosadašnji pravilnici (u dijelu: »uvjeti Rektorskoga zbora«) nastojali su popisati i fleksibilno obuhvatiti sve oblike znanstvenoga, nastavnoga i institucijskoga doprinosa koji bi se trebali vrjednovati članovima akademske zajednice kao mogući i međusobno zamjenjivi uvjeti za napredovanja na viša radna mjesta, ali u tome nisu bili iscrpni pa stoga ni sasvim pravedni. Ali umjesto da proširi popis toga što ulazi u znanstveni, nastavni i institucijski doprinos na sve one poslove koji su dosada bili nepravedno zapostavljeni i nevrjednovani, novi pravilnik bi ih htio drastično reducirati u smjeru visokoproducirajuće i financijski unosne projektne znanosti tako da se uglavnom vrjednuje samo objavljivanje znanstvenih članaka u časopisima, posebice u onima indeksiranim u određenim privatnim bazama podataka, te sudjelovanje na kompetitivnim projektima i njihovo vođenje. Od institucijskih doprinosa vrijedilo bi samo obnašanje čelnih dužnosti na sveučilištima i institutima, dok vođenje raznih sveučilišnih i fakultetskih tijela ključnih za funkcioniranje tih institucija, kao i razvijanje i koordiniranje međunarodne međuinstitucijske suradnje (Erasmus+, CEEPUS, itd.) i razni drugi poslovi, primjerice, sudjelovanje u državnim tijelima za znanost, kakva su matični odbori ili sámo Nacionalno vijeće, postali od sada ali i retrogradno gledano gubljenje vremena.

2) Znanstvenike s nastavnom obvezom (u pravilu na sveučilištima) novi bi pravilnik stavio u još neravnopravniji položaj u odnosu na znanstvenike bez nastavne obveze (u pravilu na istraživačkim institutima) nego što je to do sada bio slučaj jer osim što i jedni i drugi moraju zadovoljiti jednake, a sada postrožene, znanstvene kriterije (kompetitivni projekti te velik broj znanstvenih radova), znanstvenici s nastavnom obavezom morali bi ispuniti i nastavne kriterije, iako kolektivni ugovor predviđa da oni jednako mnogo radnoga vremena posvećuju nastavi koliko i znanosti. Uz redovito održavanje nastave to dakako uključuje mentorski rad i sudjelovanje u povjerenstvima za ocjenu završnih, diplomskih i doktorskih radova te propisane posebne kriterije nastavnoga doprinosa. Iako bi se zbog toga što je ZVOZD 2022. uveo strogo razlikovanje znanstvenih radnih mjesta (u pravilu na znanstvenoistraživačkim institutima) i znanstveno-nastavnih radnih mjesta (u pravilu na sve­učilištima) očekivalo da bi podzakonski akt ZVOZD-a mogao propisivati različite znanstvene kriterije za napredovanje na tim sada različitim radnim mjestima, to je propušteno, a stara nelogičnost i nepravda novim postroženjima znanstvenih kriterija i uvođenjem znanstveno-menadžerskih kriterija samo je produbljena. Ona je dapače još više asimetrično produbljena na štetu sveučilišnih nastavnika time što prijedlog Nacionalnih kriterija (čl. 39, st. 6) predviđa da zaposlenici na znanstvenim radnim mjestima mogu steći naslovna znanstveno-nastavna zvanja jednom petinom
(20 %) standardnih ekvivalenata radnih sati u nastavi u odnosu na sate koje se očekuje od zaposlenika na istoimenim ali redovitim znanstveno-nastavnim radnim mjestima.

3) Znanstvenicima u humanističkom području i dijelu društvenoga područja novi pravilnik nametnuo bi neprimjerene i diskriminirajuće kriterije time što ih, koliko je moguće, ujednačuje s kriterijima u drugim znanstvenim područjima. To se odražuje prije svega u uvođenju novih horizontalnih kriterija (čl. 6) koji bi, kako im ime naznačuje, trebali vrijediti za sva područja znanosti i umjetnosti (ne samo »vertikalno« u nekome području), ali koji pritom ili nimalo ili premalo uzimaju u obzir raznolikost i različitost znanstvenih područja. Prijedlog Nacionalnih kriterija posve ispušta iz vida i ne uzima u obzir posebnosti područja humanističkih znanosti i dijela područja društvenih znanosti kada u horizontalnim (zajedničkim) kriterijima zahtijeva za izbor na najviša znanstveno-nastavna radna mjesta projektni menadžment i citiranost radova u bazama podataka koje su nereprezentativne za znanstvene publikacije humanističkoga područja i nezainteresirane za sva istraživačka područja od hrvatskoga nacionalnoga interesa. Riječ je naime o spomenutim privatnim bazama podataka Web of Science i Scopus, koje u pravilu indeksiraju od knjiga samo one koje su pisane na engleskome i za koje se priloži zahtjev, iako za znanstvene članke nekada priznaju i one koji imaju sažetke na engleskome. Zbornike znanstvenih radova na hrvatskome ili na nacionalne hrvatske teme ondje je naravno nemoguće naći jer za njih te baze nemaju nikakva interesa. Novi prijedlog tako prešutno implicira da ni Republika Hrvatska za znanstveno obrađivanje nacionalnih tema i za pisanje znanstvenih radova na hrvatskome više ne bi trebala imati interesa ili ih barem ne bi trebala poticati, a u tome proturječi sebi nadređenomu ZVOZD-u koji u stavku 4 članku 90 ne predviđa da će nadležni matični odbori predložiti Nacionalnom vijeću citatne baze podataka nego »popis domaćih znanstvenih časopisa koji su kvalitetom izjednačeni s uglednim međunarodnim znanstvenim časopisima za pojedino znanstveno područje i polje, relevantnih za izbor na znanstveno-nastavno, znanstveno i nastavno radno mjesto na sveučilištu, fakultetu, umjetničkoj akademiji i znanstvenom institutu te odgovarajuću umjetničku djelatnost relevantnu za izbor na umjetničko-nastavno radno mjesto«. Predviđeni je popis domaćih znanstvenih časopisa u kategoriji a1 do sada osiguravao mogućnost vođenja nacionalne znanstvene strategije u humanističkom području, osobito za nacionalne znanosti, stoga Nacionalno vijeće kršenjem ZVOZD-a izravno ugrožava i nacionalne interese Republike Hrvatske.

Što se tiče projektnoga menadžmenta, diskriminacija se provodi nad vrijednim i plodnim znanstvenim radom koji nije projektno organiziran, što je u humanističkim i društvenim znanostima bio pretežito slučaj. A dodatna se nedopustiva tržišno orijentirana diskriminacija provodi time što se za brojanje nečijega sudjelovanja na projektu ili vođenja projekta kao ispunjenja svakoga od dvaju projektnih horizontalnih uvjeta postavlja dodatni uvjet da je projekt, primjerice, ako je institucijski, privrijedio najmanje 5.000,00 eura instituciji (čl. 3, st. g), a ako je, primjerice, dio unutar konzorcijskoga projekta kao radni paket, da je instituciji humanističkoga ili društvenoga područja privrijedio najmanje 25.000,00 eura (čl. 6, st. 3). Odbiti priznati vrijednost nečijega znanstvenoga rada samo zato što nije nastao unutar nekoga projekta do sada je nepoznata i uopće diskriminatorna praksa, a po svibanjskome prijedlogu Nacionalnih kriterija takva bi se praksa još trebala povezati s arbitrarnim komercijalnim kriterijima prihvaćanja samo onih projekata koji su postigli arbitrarno visoko postavljene iznose financiranja. Pogrješna je i očito neznanstvena pretpostavka da se znanstvena vrijednost projekta može mjeriti novcem koji je priskrbio instituciji. Naravno, u humanističkim znanostima i znatnom dijelu društvenih znanosti moguće je i uz niskobudžetne projekte, kao i izvan projekata ostvariti i nacionalno znatna i međunarodno relevantna znanstvena postignuća. Osim toga, iznosi koji se u novome pravilniku predlažu u mnogim su poljima i granama humanističkih i društvenih znanosti gotovo ili posve nedostižni. Institucijski projekt od najmanje 5.000,00 eura iznimno se rijetko dodjeljuje čak i na tako velikoj instituciji kakva je Filozofski fakultet u Zagrebu ako je riječ o natječaju za jednogodišnje projekte, koji su relativno česti. Za raspisivanje natječaja za višegodišnje projekte treba čekati mnogo godina, a i kada se raspišu, može se lako dogoditi, kao što je bio slučaj na Filozofskome fakultetu u Zagrebu u kasno proljeće 2025., da samo polovica prijavljenih projekata prođe natječaj zbog nedovoljnih financijskih sredstava, a ne zbog loše kvalitete nenagrađenih projektnih prijava. Prijedlog Nacionalnih kriterija pretpostavlja da svi koji spletom okolnosti nisu osvojili kompetitivni projekt nisu zavrijedili da budu izabrani na najviša radna mjesta, neovisno dakle o tome što su izvan projekata doista postigli u znanosti. Projekte koje na nacionalnoj razini dodjeljuje Hrvatska zaklada za znanost još je teže dobiti od institucijskih, a međunarodne projekte gotovo nemoguće, pogotovo bez prethodno stečenoga međunarodnoga ugleda na uspješnim nacionalnim projektima.

Ujednačavanje humanističkih znanosti s ostalim znanostima u ovome se pravilniku odražuje i na marginalizaciji domaćih znanstvenih skupova i domaćih publikacija na hrvatskome pri vrjednovanju nečijega znanstvenoga rada. Prijezir prema domaćoj znanosti ide do razine da se pozvano predavanje na međunarodnome znanstvenom skupu vrjednuje samo ako se održava na nekome jeziku Europske unije izuzevši hrvatski, a isto vrijedi i za vrjednovanje mentorskoga rada s doktorandom iz inozemstva jer i ono vrijedi samo ako jezik komunikacije nije hrvatski (čl. 7. st. 2. točke a. i f.). Iz toga proizlazi da novi pravilnik prešutno kaže da se hrvatski više ne može promatrati kao jezik znanosti.

4) Scientometrijsko i bibliometrijsko vanjsko i samo kvantitativno mjerenje vrijednosti znanstvenoga rada citiranošću nečijih radova promašeno je iz mnogo razloga te se zato u inozemstvu već i napušta, primjerice u međunarodnome sporazumu CoARA, kojega je potpisnik kod nas Sveučilište u Rijeci, a zagovornici i mnogi na drugim sve­učilištima. U još većoj se mjeri može pokazati da je mjerenje vrijednosti znanstvenoga rada humanističkih znanstvenika u Hrvatskoj (ali i u inozemstvu) brojanjem radova i citiranosti prema privatnim i komercijalnim bazama podataka Web of Science i Scopus posve neprimjereno te da nerijetko daje posve iskrivljenu sliku o vrijednosti nečijega znanstvenoga rada. Za primjere se mogu uzeti vrhunski znanstvenici iz humanističkoga područja, recimo članovi najviše hrvatske znanstvene i umjetničke institucije – Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Budući da WoSCC još slabije zastupa znanstvene publikacije iz humanističkih znanosti nego Scopus, u nastavku uzmimo u obzir podatke iz baze Scopus:

– 2019. preminuli akademik Radoslav Katičić, svjetski renomirani slavist, kroatist, lingvist, indolog i klasični filolog, i član 7 akademija znanosti, u bazi Scopus ima samo 6 zastupljenih radova koji tu bilježe 18 citata,

– 2022. preminuli akademik i prof. emer. Viktor Žmegač, međunarodno poznati germanist, književni teoretičar, muzikolog u bazi Scopus ima samo 2 rada zastupljena, ali oni ne bilježe ni jedan citat,

– akademik August Kovačec, romanist i lingvist u Scopusu ima 6 radova i na osnovi njih 4 citata,

– akademkinja Milena Žic Fuchs, anglistica i kognitivna lingvistica, u bazi Scopus ima 24 citata na osnovi 7 zabilježenih radova,

– akademik Žarko Dadić sa Zavoda za povijest i filozofiju znanosti HAZU u bazi Scopus ima 2 citata na osnovi 2 zabilježena rada,

– razni članovi HAZU iz područja humanističkih ali i nekih društvenih znanosti bez ijednoga su ili s manje od 10 citata!

Novi pravilnik želi za početak u humanističkim znanostima postaviti 5 citata kao uvjet za izbor na znanstveno-
-nastavno radno mjesto redovitoga profesora i 10 citata kao uvjet za izbor na znanstveno-nastavno radno mjesto redovitoga profesora u trajnom zvanju. Iako se nekima to ne čini visokim ili teško dostižnim pragom, to je znanstvenicima koji pišu o veoma specijaliziranim ali neistraženim i vrijednim temama često ipak teško dostižno, a uvodi neprimjereno načelo koje bi s vremenom i većemu broju humanističkih znanstvenika moglo postati problemom jer se prema opetovanom usmenom objašnjenju samih članova Nacionalnoga vijeća zna da bi se taj sȁmo za početak nisko postavljeni prag s vremenom trebao povisivati.

Gore navedeni primjeri naših akademika koji su vrhunski znanstvenici s međunarodnim ugledom pokazuju da brojanje citata nečijega znanstvenoga rada prema privatnim bibliometrijskim bazama podataka daje iskrivljene i nepouzdane podatke jer da bi netko u njima stekao citat, mora mu i rad koji se citira i rad koji je citiran biti zastupljen u istoj bazi. Ali veoma mnogi i ugledni časopisi u humanističkim znanostima, ne samo u Hrvatskoj nego i u Francuskoj i Njemačkoj, a da o drugim govornim područjima i ne govorimo, nisu indeksirani u tim bazama niti im je do toga stalo. Još su manje ondje prisutni zbornici radova koji su još uvijek jedno od glavnih oblika publikacije znanstvenih radova i rasprave u humanističkim i društvenim znanostima. Ali novi pravilnik i inače želi prestati vrjednovati kao znanstvene radove sve radove koji su objavljeni u zbornicima ako nemaju zasebnu dvostruku neovisnu recenziju, pri čem uredničku recenziju ne želi prihvatiti kao neovisnu recenziju (čl. 30. st. 2). To je još jedan primjer kojim se pokazuje koliko novi pravilnik ne razumije i ne uzima u obzir uvriježeni način znanstvenoga rada u humanističkim znanostima. Jer do sada se je u tim znanostima podrazumijevalo da ugled urednika jamči kvalitetu znanstvenih priloga u zborniku, što je praksa raširena u Europi i u svijetu, zbog čega ju nikakvi propisi u Hrvatskoj ne mogu iskorijeniti, nego mogu samo našim znanstvenicima umanjiti vrijednost znanstvenoga rada pri izboru na viša radna mjesta ili reizboru na postojeća.

Tomu treba dodati da je problematično i zamjensko rješenje koje prijedlog Nacionalnih kriterija predlaže za humanističko područje, naime da pristupnici za izbor na viša radna mjesta mogu priložiti dokaze o citiranosti vlastitih radova neovisne o spomenutim bazama, pogotovo zato što bi se broj traženih citata, prema najavi, s protokom godina povisivao, možda na 20 ili 30 citata. Skupljanje takvih dokaza u pojedinim poljima i granama humanističkih znanosti može biti velik i nezahvalan posao jer sveučilišni znanstvenici predani svojemu poslu, a ne koruptivnomu umrežavanju radi uzajamnoga osiguravanja citiranosti, obično samo slučajno saznaju da ih je netko citirao u nekoj knjizi ili zborniku, pogotovo ako je riječ o knjigama iz svijeta do kojih nije uvijek lako ni doći, a kamoli znati za citate u njima. Osim toga, kako se pokazalo iz široke rasprave na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, i malen broj citata može biti problem u nekim poljima i granama humanističkih znanosti jer su znanstveno vrijedni radovi pisani na još neistražene i veoma specifične nacionalne (ali i neke međunarodne) teme u slaboj prilici da budu citirani. A takva istraživanja želimo poticati, a ne samo umnažanje literature na popularne, pa i pomodne teme koje su obrađivali, obrađuju i obrađivat će kolege sustručnjaci iz brojnih država svijeta. Osim toga, citati su sami različite vrijednosti jer mnogi mogu biti sȁmo bibliografske jedinice u radu (ili čak citati koji osporavaju vrijednost rada na koji se referiraju), a drugi su priznanje znanstvenoga otkrića ili znatnoga znanstvenoga prinosa. Takvi kvantitativni i izvanjski pokazatelji svakako ne bi smjeli biti eliminacijski kriterij, nego se konačan sud o nečijem znanstvenom radu treba temeljiti na sustručnjačkoj recenziji (engl. peer review) objavljenih radova pristupnika u izboru na više radno mjesto.

O svem tome donedavni sastav Nacionalnoga vijeća nije sam vodio računa i zato je donio humanističkima ali dijelom i društvenima i nekim drugima znanostima neprimjerene kriterije. Polovica se je njegova sastava doduše izmijenila potkraj kolovoza 2025. pa je time među novim članovima izabrano dvoje humanističkih znanstvenika, naime kognitivna lingvistica koja je redovita profesorica u trajnom izboru na Filozofskome fakultetu u Zagrebu te povjesničar koji je znanstveni savjetnik u trajnom izboru s Hrvatskoga instituta za povijest i ujedno naslovni redoviti profesor na Fakultetu hrvatskih studija. Hoće li to donijeti dovoljnu promjenu da se tako drastično manjkav i štetan pravilnik dostatno popravi, ili će on ipak u sličnu izdanju stupiti na snagu, a mijenjat će se tek kada nakon više godina prouzroči već sada lako predvidljivu i nepopravljivu štetu u hrvatskome sustavu znanosti i visokoga obrazovanja, a osobito u nacionalnim znanostima, vrijeme će pokazati.

Ljudevit Fran Ježić, izvanredni profesor na Odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, bavi se poviješću filozofije, osobito antičkom filozofijom, ranom židovskom i kršćanskom misli i klasičnom njemačkom filozofijom, te poredbenom filozofijom i filozofijom jezika. Kao poredbeni lingvist po naobrazbi, za rad u struci služi se i klasičnim indoeuropskim i semitskim jezicima. Prevodi djela iz klasične njemačke filozofije.